petak, 13.03.2009.
Ovo nije happyending story
Imam tog kućnog ljubimca - sivog zvekana. Zapravo, nije kućni, a još manje ljubimac.
Pripitomio se prije nekoliko godina sam od sebe i živio sretno na slobodi - jer smo ga puštali van iz kaveza i jer je pasao zelenu travicu kad god je to poželio.
Osim toga uvijek - još i danas- nosim mu polovicu jabuke i narančastu mrkvu da se posladi. Da, drag mi je.
Prije nekoliko tjedana moj ga je otac "posudio" prijatelju na nekoliko dana da obavi "svoje bračne dužnosti".
Tada je moj otac odlučio da ga više i ne želi natrag "jer je star i jer će uginuti, a mi ga ne želimo klati, a ponajmanje jesti".
Bila sam tužna. Dva sam tjedana moljakala da mi se vrati moj ljubimac. Otac je bio neumoljiv.
Jednog dana sasvim iznenada posjetio nas je očev prijatelj i vratio nam zvekana. Bila sam presretna.
Dala sam mu jesti, nahranila ga jabukom i mrkvom i milovala ga od sreće.
Primjetila sam da je prilično smršavio, no znala sam da će se to popraviti samo od sebe i da će već on popuniti obraščiće.
Jedne sam nedjelje, uživajući tako u njegovom društvu i gledajući ga kako skakuće, primjetila nešto neobično na njegovoj dugoj sivoj uški. Kraste!
Od tog dana počinje moja noćna mora. Moj je zvekan očito "pokupio" neku boleštinu tamo kod tih ljudi. Dobila sam neke savjete kako ga izliječiti i pokušala - i upalio je. Sve dok se nije pogoršalo.
Nakon toga bezuspješno istražujem po internetu, pitam studente veterine i veterinare za savjet i za lijek...no odgovor se na kraju uvijek svodi na isto:
"Odvedi ga veterinaru."
Moji za to ne žele ni čuti - jer im se potrošiti nekoliko stotina kuna za mog zvekana ne čini razumnim, a najmanje potrebnim. I tako ja u mukama i jadima gotovo većima, nego i sam zvekan mučim i sebe i njega mazuckajući mu te kraste uljem, moleć Boga i nadajući se čudu, a čuda ni odakle.
I svakim mu je danom sve gore i sve se to širi...
I moj je jutarnji ritual isti - još uvijek mu nosim jabuku, još ga hranim mrkvicom, dajem mu finu klopu i vodu, promatram ga tražeći ma i tračak nade i opet na kraju dana padam u očaj i muku.
Ta nemoć prilično me opteretila pa i ne funkcioniram baš najbolje. Noću se ne usudim zaspati jer nikad nisam toliko umorna, a da me misli prije sna ne bi navele na zvekana. Nema mu pomoći - ja mu ne mogu pomoći.
Moja posljednja odluka vezana uz mog zvekana je eutanazija.
Želim ga uspavati tabletama za spavanje. Nekako se nadam da bih na taj način priuštila mu konačan kraj mukama jer drugog rješenja nemam.
A što ako to ne upali? A što ako ga samo dobrano ozlijedim iznutra i prouzročim mu još veće muke?
Ne želim biti ubojica.
Tablete su mi još uvijek kao posljednja "slamka spasa" - mada tu spasa nema. Priznajem (opet) - kukavica sam.
Još uvijek mislim pozitivno, još se uvijek nadam...
- 15:09 -
