Nakon 5 dana idile na Jadranu opet sam doma.
Bilo mi je nekako toplo pri srcu vidjeti te poznate ulice mog grada, projuriti tim cestama bez straha... Bojim se autoceste zbog svih tih nesreća što se događaju pa tako uvijek ostajem cijelim putem do odredišta budna očiju širom otvorenih, a i djelomično zbog uzbuđenja...
Vratili smo se prilično kasno; sretna što sam doma, iako je bio mrkli mrak, na brzinu sam prošpijunirala kako napreduju radovi u dvorištu...
probudili smo roditelje, dali ima prigodne suvenirčiće i ušla u sobu...željna tog samo mojeg kutka, a soba u takvom kaosu - madrac izvučen iz kreveta, svježe oprana posteljina čekala je sa strane, a ja toliko umorna da bih zaspala i na onim daskama na krevetu...To mi prilično rastužilo...
Probudila sam se uz ranojutarnju kriku i viku roditelja. Na žalost.
Nakon toga buđenje je obavila mama...Ustala sam i pala u depresiju, a da nikakve depresije uopće nije ni bilo u mojoj sobi. Suze su mi navrle na oči, a već dugo nisu...ne od posljednji put kad sam eruptirala poput Vezuva.
Požalila sam što sam doma. Dok sam raspremala kovčege pjevušila sam pjesmu od Dido, a nije mi bilo do pjesme.
"Two weeks away it feels like the whole world should've changed
But I'm home now
And things still look the same
I think I'll leave it till tomorrow to unpack
Try to forget for one more night
That I'm back in my flat on the road
Where the cars never stop going through the night
To a life where I can't watch sunset
I don't have time
I don't have time"
Hodala sam kao slijepac godinama uokolo dok konačno nisam progledala i shvatila.."moram pobjeći što dalje i što prije odavde". Dalje se od toga nisam makla.
Moja mama je užasno živčana osoba i svu je tu živčanost prenijela na mene. To već traje godinama. U posljednje vrijeme ne mogu više biti u njezinoj blizini jer eksplodiram - drugačije se ne znam niti mogu obraniti. Tjera me do ludila, a ja želim biti topla i draga osoba, a ovako svojim ispadima trujem ljude oko sebe. Postajem ista ona.
Mislim, da bih daleko od nje mogla zaživjeti nekim normalnim i smirenim životom, daleko od pritiska da nešto moram raditi da bi sve bilo u redu.
Volim kad je sve u kući čisto. To voli i ona. Ali ja to ipak u posljednje vrijeme volim više. Možda postajem luda i bolesna. Možda ni nikad neću moći stati s takvim manijakalnim čišćenjima i održavanjima kuće u blistavom sjaju. Možda će stvari postati još gore.
Mislim da postajem poput nje. A ne želim biti poput nje.
Želim živjeti daleko, organizirati svoje vrijeme onako kako meni to odgovara, opustiti se, biti sretna, uživati u životu... Mislim da se čaša polako puni i mislim da nisam više sposobna stalno slušati prigovore i jadanja da je "tata učinio ili rekao ovo ili ono" , da je "brat ne radi ništa i da ima ovakve ili onakve prijatelje"...
Svaku svađu, osim što je osobno čujem, moram još poslušati i s mamine perspektive jer se ona nekome mora izjadati, jer meni kao da nije dovoljno teško što se svađaju ili što znam da će tata otići u najbližu birtiju i što ćemo strepiti kakav će cirkus prirediti kad dođe doma KAD dođe, ja sve to moram da apsorbiram i opterećujem se psihički do maksimuma.
Volim svog tatu. On je razumno biće - samo stvari koje ga muče rješava pićem. Sad više ne toliko često koliko je to bilo u djetinjstvu, ali znam da ponekad stvari koje ga muče utopi u čaši. Njega mi je žao. Ako ja jednog dana odem -ako odem - može se dogoditi da se raspadne cijeli sustav koji nas poput riba u mreži drži na okupu. Svjestan je da mama polako ulazi u svoj svijet, živi po nekim svojim normama "kako bi trebalo da bude", prilično ograničeno i ubija samu sebe...polako.
Već sam nekoliko puta natuknula da razmišljam o odlasku. Ne direktno,ali tata mi ipak nije idiot. Iz naših razgovora shvatio je - barem tako mislim - da mi je dosta maminog utjecaja i načina na koji njezini ispadi djeluju na mene. Željela bih konačno biti spokojna bez nekih nervoza, pritisaka i strepnji...
Skrenula sam s ceste i našla koš smeća pun zbrkanih misli.
Isprika čitateljima...
Post je objavljen 26.07.2008. u 18:32 sati.