Osjećam kao da prolazim kroz razne emotivne faze od bakine smrti.
Nikad nisam baš istinski doživljavala tu osobu kao osobu već sam je uvijek uzimala "zdravo za gotovo" i nije mi jasno zašto me sad njezino odsustvo toliko muči i njezin lik stalno progoni.
Nekako osjećam kao da mi tek sada dolazi do mozga da je nema i tek me sad tuga svladava. Ne mogu si pomoći, već sam dosadna sama sebi jer ponovo otvaram ovi temu i ovo poglavlje za koje sam mislila da polako ostavljam iza sebe.
U onim danima, nakon njene smrti kao da sam se emotivno smrznula. Bila sam tužna i plakala i mučila me njezina nasilna (jer ne mogu reći da je bila blaga ili spokojna) smrt, no emotivno nisam osjećala da je nema. Bila sam "prazna". Znala sam da je nema, ali nisam osjećala da je nema.
Nakon nekog vremena, kad bi se sjetila njezine smrti i njezinog čina, došlo mi je da razbijem sve oko sebe od jada i od bijesa. Jasno mi je da stvari ne mogu zamijeniti ljudi, ali ona je prije tog kupila nov krevet, uredila prostorije u kojima je živjela; nije bila u neimaštini i nije se mogla požaliti da joj nečega, u materijalnom smislu, nedostaje. Ni te joj stvari nisu pomogle da se veseli bar nečemu. I na kraju, sve joj to nije značilo ništa. Sad se lešinari otimaju oko toga, a to je posljednje što je htjela.
Danas me opet svladava tuga, suze mi se sljevaju niz lice, plačem po ulicama, saginjem glavu, skrivam oči.
Čini se da polako dolazim na svoje i postajem i emotivno svjesna da nje više nema. Nisam mislila da će me toliko pogoditi sve to i da ću svako malo njen lik (lik koji počinje da bljedi) vidjeti pred očima. I sad mi nedostaje više nego ikad, i sad bih učinila sve one stvari koje nisam učinila nikad, i sad bih sve...
Mislila sam da je to iza mene, a opet me zapljusnulo poput hladnog morskog vala i razlilo se po obali nemira...
I opet pišem o tome, vrtim staru ploču. Čini se da je nema stoljećima, a tek je nekoliko treptaja okom prošlo od svega.
Post je objavljen 30.07.2008. u 15:38 sati.