utorak, 24.06.2008.
Strahovi bujne mašte
Ulazim u sobu u kojoj sjedi djevojčica u stilu Samare iz Kruga 1. Ima veliku nadmoć. Želim pobjeći, ali se bojim da ona to ne shvati... Zapravo ju poistovjećujem s bakom i sada me ona ne pušta....mučim se i okrećem..
Otvaram oči. U sobi mrkli mrak. Bojim se. Moram do wc-a, ali se ne usuđujem. Pogled skrećem prema prozoru, skamenjena u krevetu ne mičući se,a u sobi tek lagani tračak svjetlosti. Vruće mi je i osjećam da sam mokra zajedno s krevetninom. To se ne događa često...
Mislima strašim samu sebe - zamišljam da mi baka stoji ispred prozora i gleda unutra, u mene. Jedva da dišem, ne želim naznačiti da sam budna, ne želim da zna da sam budna...zatvaram oči ne mičući se još uvijek, skrećem misli na nešto lijepo...misli nešto lijepo, misli nešto lijepo...
Jutro je već odavno i budim se umornija nego sam legla, iscrpljena i sva pod dojmom ove noćne more.
Jučer ista situacija. Počela sam se užasno bojati. Kad ostajem sama u sobi gasim svjetlo i skrivam se pod pokrivač. Osjećam se poput malog djeteta zatočena u strahu od "babaroge".
Nekako me umor svlada i uspijem zaspati, ali se bojim, još uvijek se bojim...
Na sprovodu moje bake, prije samog pokopa ljudi su dolazili do lijesa, posvetili je svetom vodom i dodirnuli je...sjećam se jedne žene koja ju je primila za rame i pomilovala lice s toliko ljubavi, baš kao da je živa, kao da je njeno dijete koje ona mazi i tješi... Rekli su mi da mrtvog treba dodirnuti, da ga se onda ne bojiš, da nisi više u strahu - To sam učinila kad mi je djed umro. Dotakla sam njegovo lice - ono je bilo tako hladno, a ja sam očekivala život i toplinu.
Znala sam preobro taj osjećaj i samo sam zapanjeno gledala ljude koji su baku dodirivali baš kao da nije uopće mrtva i ni najmanje hladna..
Ja sam samo gledala u njeno lice proučavajući je i ne shvaćaju zbilja da tu leži osoba jer ničeg živog više tu nije bilo. Njenim tijelom nije više kolao život...
Nekako u svom tom praznovjerju pomišljam da sam je možda ipak trebala dodirnuti - tako da se je više ne bojim, umjesto da sada svoju baku u mislima i bujnoj mašti pretvaram u zombija koji obilazi moju kuću i prati me kroz prozor čekajući ma i najmanju priliku da me obuzme i zavlada mnome.
Zbilja počinjem polako ili ludjeti ili vjerovati u nešto paranormalno...
Sestra moje bake prilično je bolesna i prije nekih 2 - 3 mjeseca počela je polako da gubi svijest o sebi. S obzirom na to da je teško bolesna, njeni joj ukućani nisu htjeli reći za smrt moje bake jer su smtrali da bi joj to saznanje dodatno utjecalo na ionako krhko zdravlje.
Sve bi bilo sasvim ok i normalno da nije mojoj kumi, koja joj je došla u posjetu uputila ovakve riječi:
Bakina sestra: "Sad sam jedva ustala i jako sam ljuta."
Kuma: "Zašto?"
Bakina sestra: "Pa ova leži tu kraj mene i neće da se makne..."
Kuma: "Tko leži pokraj Vas? Nema nikoga u sobi osim nas dvije..."
Bakina sestra: "Zar ju ne vidiš, Kata leži tu! Reci joj neka se makne!"
...mojoj kumi prolazi jeza po leđima...
I postoji li tu logično objašnjenje?
Ja smatram da je bakina sestra jednom nogom na ovome, a drugom na drugome svijetu i da može vidjeti likove/duše/obrise(?) ljudi koji su umrli...
Mamino objašnjenje bilo je "...da možda bakina sestra osjeća da nje više nema..."
Bilo kako bilo strah me ostati samom...
- 09:01 -
