ponedjeljak, 15.12.2008.
Iz moje perspektive
Dani su mi magleni u dimu cigarete, u tom smradu i razlivenom alkoholu po stolu.
Oko mene euforična lica crvenih očiju, svi se smiju jer je zabavno i smiješno, a nije im do smijeha.
Sve je to alkohol.
Ali svejedno mi je. Jedino se tad osjećam istinski sretnom i toplo mi je oko srca kad se smijem.
Nedavno je na televiziji bio neki dokumentarac čija poanta je bila "zaustaviti se, pogledati oko sebe, prepustiti se osjetilima" i osjećati se živ.
Obratiti pozornost na stvari oko sebe, a ne bezglavo juriti svijetom. Promotriti ljude i svoju okolinu.
Možda sam poput nekog perverznjaka - sjedeći u kutu i promatrajući ljude - skidajući im sloj po sloj kože i zadirući im u dušu i raspoznavajući ih kakvi su zapravo bez tih silnih maski.
Prišao mi je jedan poznanik, pijan ovog vikenda nešto manje nego prošlog.
Bilo je zabavno smijati se opijenim ljudima i glupostima koje su sposobni učiniti ne obazirući se što će drugi reći. Mislim da je to oslobađajuće.
Ovog vikenda bio je prilično razgovorljiv. Poput terapije - prišao je, sjeo za stol i pričao i pričao i pričao...
Iz priče sam saznala da mu je tata vojni veteran, prisustvovao u ratu i potencijalni samoubojica kao posljedica svega. Sa samo 4 godine vidio je svog tatu kako je pokušao samoubojstvo, kako je pio i maltretirao cijelu obitelj, a posljedica svega je njegov zaključak "da je rat najveća elementarna nepogoda" i "da ništa na svijetu nije toliko strašno poput rata".
Preuzeo je tatin način razmišljanja, a pričanje o ratu trauma mu je iz djetinjstva, jer cijelo mu je lice gorjelo od emocija kao da je sam preživio pakao tog zla.
Poznanik, kojem donedavno nisam znala ni ime, otvorio je dušu i pokazao kakav je zapravo i tko je on zapravo.
Po mojem, on je još uvijek mali dječak sa strahovima i traumama, a s najvećom živi pod krovom.
Često se dogodilo da promatram ljude; djevojke koje se na očito nude muškarcima, mladi par koji se prepire za stolom...toliko se toga može raspoznati promatrajući te ljude tek na tren...
Toliko toga možeš vidjeti, samo ako se osvrneš oko sebe.
Životi su im ispisani na licima - samo ako staneš i promotriš.
I liježem uvečer u krevet bez trunke alkohola u krvi, a opijena, bez popušene cigarete sa njezinim smradom oko sebe i umorna do bola. zatvaram oči u želji za snom, a slike tih ljudi, večeras viđenih, napadaju me i urezuju se u rožnice toliko da boli. Ne želim misliti na njih.
Ne želim se opterećivati tuđim životima, a oni me uvijek nekako nađu.
Poput tipične scene u filmu - usporiš korak i pogledaš izlog i pomirišeš zrak koji dišeš.
- 10:36 -
