31.07.2007., utorak
Ujedinjenje 1.prosinca 1918.
Sastoji se od dva državnopravna dokumenta: adrese delegacije Narodnog vijeća Države SHS, te izjave regenta Aleksandra o ujedinjenju. U izjavi Narodnog vijeća ističu se želja za ujedinjenjem Države SHS s Kraljevinom Srbijom, želja da kraljevsku vlast vrši kralj Srbije i da se osnuje jedinstvena parlamentarna vlada. Aleksandar je izjavio da on i vlada Srbije prihvaćaju "želje i poglede" delegacije Narodnog vijeća, pa je proglasio "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba,Hrvata i Slovenaca". Međutim uspoređujući adresu Narodnog vijeća s izjavom regenta Aleksandra, može se uočiti da je u izjavi regenta ispušteno jamstvo o donošenju ustava kvalificiranom većinom.
---------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, u idućih nekoliko dana objavit ćemo nekoliko leksikonskih jedinica na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
30.07.2007., ponedjeljak
Vidovdanski ustav
Ustav Kraljevine SHS, koji je donijela Ustavotvorna skupština na srpski Vidovdan 28.VI.1921. Ustav je ozakonio ova najvažnija načela:
- monarhiju, u kojoj je kralj iznad zakona,
- načelo nacionalnog unitarizma
- ograničeni parlamentarizam.
Potvrđujući uvjete za socijalnu i nacionalnu neravnopravnost, Vidovdanski ustav je položio temelje za oštre međunacionalne sukobe koji su doveli do ukidanja ustava i uvođenja diktature kralja Aleksandra 6.I.1929.
-------------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
29.07.2007., nedjelja
dr. Hinko HINKOVIĆ. (Vinica 11. IX. 1854. ¬Zagreb 1929.)
Odvjetnik, publicist i političar. 1878. uređivao pravaški list "Sloboda" na Sušaku, no zbog članka "Fiat lux", u kojem je zastupao političko zbliženje sa Srbima primoran odstupiti. 1884. zastupnik Ivanića i Samobora u Saboru. God. 1886. istupio iz Stranke prava. Povodom rasprava o "Riječkoj rezoluciji" ponovno se vratio politici. Bio odvjetnikom u veleizdajničkom procesu. Tada je bio i sam optužen i osuđen na tamnicu. Poslije sarajevskog atentata otišao u inozemstvo, te djelovao kao član Jugoslavenskog odbora u Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj. Sudjelovao kod donošenja Krfske deklaracije. Objavio 1927. memoare "Iz velikog doba", u kojima napada Pašića, koji je već za rata, kako piše, pripravljao "ovaj današnji srpskopravoslavni bizantski režim”.
---------------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.07.2007., subota
Zaključak Narodnog vijeća Države Slovenaca,Hrvata i Srba
24.11.1918. donesen je zaključak o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Na poticaj iz Beograda, centralistička struja u Narodnom vijeću, kojoj je bio na čelu S.Pribičević, donijela je zaključak da „izabere odbor od 28 lica s punom vlašću, da u sporazumu s vladom Kraljevine Srbije i predstavnicima sviju stranaka u Srbiji i Crnoj Gori bezodvlačno provede organizaciju jedinstvene države“. Tom zaključku usprotivio se Stjepan Radić, koji je predlagao da se stvori savezna država, u kojoj bi na čelu privremeno bila tri regenta. Središnji odbor Narodnog vijeća donio je velikom većinom glasova odluku da se odmah u Beograd pošalje delegacija. Delegaciji su dane opširne upute o uvjetima pod kojima bi trebalo organizirati zajedničku državu, a poznate su pod nazivom „Naputak Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS“. U Naputku je prvenstveno zatraženo jamstvo da „konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća Ustavotvorna skupština svega ujedinjenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca sa većinom od dvije trećine glasova“. Taj bitni uvjet Naputka, koji je trebao spriječiti majorizaciju i omogućiti demokratski narodni sporazum, bio je međutim odbijen od srpske vlade, kao uostalom i drugi uvjeti, koje je za ujedinjenje postavilo Narodno vijeće u Zagrebu. Delegacija Narodnog vijeća, sastavljena redom od pristaša S.Pribičevića, ipak je pristala na bezuvjetno ujedinjenje.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
27.07.2007., petak
POBUNA NA JELAČIĆEVU TRGU 5. XII. 1918.
U Zagreb je tek 2. XII. 1918. navečer došla prva vijest da je dan prije u Beogradu stvorena Kraljevina SHS. Malobrojni pristaše S. Pribićevića već su desetak dana gospodarili ulicom, napadajući istaknute pojedince prohrvatskog ili proaustrijskog uvjerenja, a sve pod zaštitom redarstva kojim je ravnao dr. G. Anđelinović, povjerenik Narodnog vijeća. Kad su 3. XII. pristaše Pribićevića htjeli prirediti velike demonstracije u slavu sjedinjenja sa Srbijom, te kad su vidjeli da ih je premalo, provalili su u zagrebačke srednje škole i prisilili gimnazijalce da manifestiraju Kraljevini. Isto takva manifestacija održana je 5. XII., a završila je u zagrebačkoj katedrali, gdje je nadbiskup dr. A. Bauer odslužio "Te Deum". Prilikom tih demonstracija vrijeđalo se hrvatske svetinje, pa je zagrebačko građanstvo odlučilo, zajedno s vojnicima 25. i 53. domobranske pukovnije, prirediti još istoga poslijepodneva manifestacije. Za te planove doznao je Anđelinović, te je potajno smjestio na krovove kuća na Jelačićevu trgu mornare, vjerne Narodnom vijeću. Kad je hrvatska povorka predvođena domobranima koji su zahtijevali hrvatsku republiku, stigla na Jelačićev trg, otvorili su mornari paljbu iz strojnica, te je tom prilikom nastradalo oko stotinu ljudi. Zagrebačke novine nisu se o tom događaju usudile izvještavati da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", koji je dr. G. Anđelinović već 4. XII. zabranio.
----------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
26.07.2007., četvrtak
dr. Grga Budislav Anđelinović (1886-1948)
Političar i odvjetnik. Jedan od pokretača "Mlade Hrvatske", urednik zadarske "Hrvatske krune" i zagrebačke "Hrvatske države". Bilježnik Narodnog vijeća. Kao povjerenik za javnu sigurnost u Zagrebu ugušio pobunu 5.XII. 1918. Nakon atentata u Beogradskoj skupštini ulazi u vladu Antuna Korošeca (slovenski svećenik, saveznik srpske politike u svim podhvatima protiv Hrvatske), kao predstavnik Demokratske stranke preuzima Ministarstvo građevina. Za diktature kralja Aleksandra poslanik u Pragu i Beču. Jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.07.2007., srijeda
SARAJEVSKI ATENTAT
U lipnju 1914. austrijski prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand posjetio je BiH, te je sudjelovao u vojnim manevrima. 28. VI. posjetio je Sarajevo. Dok se vozio kroz grad u otvorenom automobilu, najprije je na njega bacio bombu Nedeljko Čabrinović, no ranio je jednoga časnika, a malo kasnije zaletio se prema automobilu Gavrilo Princip, te revolverskim hitcima usmrtio nadvojvodu i njegovu trudnu suprugu. Taj atentat, koji je bio povod Prvom svjetskom ratu, organizrirala je srpska revolucionarna organizacija "Cma ruka" čiji je šef bio pukovnik srpske vojske Dimitrije Dimitrijević Apis. Tim je atentatom Kraljevina Srbija spriječila reorganizaciju Austro-Ugarske monarhije na trijalističkoj osnovi, te uspješno izazvala slom Monarhije i stvaranje Jugoslavije, koju je srpska politika smatrala Velikom Srbijom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.07.2007., utorak
DRŽAVA SLOVENACA, HRVATA I SRBA
Nastala zaključkom Hrvatskog Sabora 29. X. 1918. kojim je proglašeno odcjepljenje H rvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine od Monarhije. Izvan nje su ostali samo Trst, Istra, Rijeka i dio Dalmacije, okupirani od Talijana. Vojvodina se izravno priključila Kraljevini Srbiji. Narodno vijeće SHS u Zagrebu proglasilo se vrhovnim organom vlasti u novoj državi, a Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS preuzima ulogu vlade, te imenuje 11 povjerenika za različite grane uprave, imenuje pokrajinske vlade Slovenije, Bosne i Hercegovine, Banske Hrvatske i Dalmacije, preuzima zapovjedništvo vojske i određuje da ga Jugoslavenski odbor zastupa u inozemstvu. Predsjedništvo Narodnog vijeća Države SHS sklapa važne državnopravne sporazume sa srpskom vladom u Ženevi 9. XI. 1918. Država SHS posjedovala je sve oznake državnosti (teritorij, narod i suverenu vlast), pa ipak je bila provizorij, stvoren zato da bi što prije došlo do sjedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Centralistička grupa unutar Narodnog vijeća, koju je predvodio S. Pribićević, uspjela je nametnuti srpske interese pri rješavanju hrvatskoga pitanja, te se ujedinjenje sa Srbijom provelo mimo Zaključka Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 24. XI. 1918. i Naputka delegaciji Narodnog vijeća koja je otputovala u Beograd da bi, sporazumno s regentom Aleksandrom i srpskom vladom, provela čin ujedinjenja. Međutim, u aktu ujedinjenja od 1. XII. 1918. nije bilo najvažnije direktive Naputka - da će Ustavotvoma skupština odrediti novu državnu organizaciju dvotrećinskom većinom svojih članova.
|
- 08:00 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
23.07.2007., ponedjeljak
Londonski ugovor (1915)
Tajni ugovor sklopljen u Londonu 26.IV.1915., između Italije i sila Antante. Italija se početkom I.svjetskog rata nalazila u Trojnom savezu s Austro-Ugarskom i Njemačkom, ali se proglasila neutralnom 2.VIII. 1914. Od tog trenutka sile Antante nastojale su privući Italiju na svoju stranu, obečavajući joj teritorijalne ustupke na štetu Hrvatske, ukoliko stupi u rat protiv Trojnog saveza. Usprkos otporima i nastojanjima Jugoslavenskog odbora i nekim intervencijama ruske diplomacije, sile Antante prihvatile su Londonskim ugovorom gotovo sve talijanske zahtjeve. Italiji je obećano da će poslije rata dobiti Trentin, Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, Istru do Kvarnera, otoke Cres i Lošinj, neke manje kvarnerske otoke, veći dio srednje Dalmacije i dalmatinskih otoka, dio Albanije i otočje Dodekaneza, te dio njemačkih kolonija u Africi. Nakon potpisa Londonskog ugovora, Italija je i formalno otkazala Trojni savez(4.V.1915.) i 24.V.1915 objavila rat Austro-Ugarskoj. Sklapanje Londonskog ugovora, koji je svojim diplomatskim sposobnostima otkrio Fran Supilo i objavio, izazvalo je oštre reakcije Jugoslavenskog odbora, kao i pojačan otpor hrvatskih vojnika u austro-ugarskoj vojsci na talijanskom ratištu. Italija ipak na kraju rata nije uspjela na mirovnoj konferenciji ostvariti u cijelosti Londonski ugovor zbog protivljenja predsjednika SAD-a,
|
- 08:00 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
22.07.2007., nedjelja
NARODNO VIJEĆE DRŽAVE SHS
U drugoj polovici 1918. raspad Monarhije bio je očit, te se u hrvatskim zemljama pristupilo osnivanju Narodnih vijeća, kao političkih i upravnih organa vlasti. U Dalmaciji je izabrano Narodno vijece 2. VII., u Hrvatskom Primorju i Istri 14. VII., u BiH 20. IX. Središnje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u Zagrebu 6. X. 1918. kao političko i upravno vodstvo svih južnoslavenskih (hrvatskih i slovenskih) zemalja pod Austro-Ugarskom. U vijeće su ušli predstavnici svih stranaka, osim frankovaca, koji su bili protiv sjedinjenja sa Srbijom. 19. X. osnovan je Središnji odbor čijim je predsjednikom postao slovenski svećenik Anton Korošec , a potpredsjednicima Dr. A.nte Pavelić(zubar), Svetpzar Pribićević. Za tajnika su izabrani Srđan Budisavljević, Mate Drinković, Ivan Lorković. 29. X. proglašava Hrvatski sabor prekid svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom i priznaje Narodno vijeće za vrhovnu vlast u Državi SHS.
|
- 08:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
21.07.2007., subota
Jugoslavenski odbor
Utemeljile su ga hrvatska, srpska i slovenska politička emigracija s područja Austro-ugarske monarhije 30.IV.1915. u Parizu. Cilj je – oslobođenje hrvatskih i slovenskih zemalja od Austro-ugarske i njihovo sjedinjenje s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom; - borba protiv Londonskog ugovora. Do organiziranja emigrantskih političara i stvaranja Jugoslavenskog odbora došlo je na poticaj kipara Ivana Meštrovića, a Odbor je izabrao na svom pariškom zasjedanju dr.Antu Trumbića predsjednikom, te četrnaest članova predsjedništva (H.Hinković, F.Supilo, I.Meštrović i dr.). Odmah nakon osnivanja Odbor je prenio svoje sjedište u London, a imao je svoje delegacije u glavnim gradovima savezničkih zemalja. Pred svaeznike je Jugoslavenski odbor izašao s memorandumima u kojima je objašnjavao bit problema Južnih Slavena u Austro-ugarskoj monarhiji. Ekonomska emigracija u Južnoj i Sjevernoj Americi također je materijalno i politički podržala rad Jugoslavenskog odbora stvarajući Jugoslavensku narodnu obranu (23.01.1916. u Antofagosti, Chile) i Jugoslavensko narodno vijeće (30.11.1916 u Pittsburgu, SAD). Ubrzo se pokazalo da između Jugoslavenskog odbora i srpske vladen na čelu s Pašićem postoje razlike u gledanju na način sjedinjenja. Pašić i srpska vlada bili su mišljenja da se sve slovenske i hrvatske zemlje poslije rata trebaju priključiti Kraljevini Srbiji, dok je Jugoslavenski odbor zastupao stanovište da se zajednička južnoslavenska država može stvoriti samo dobrovoljnim sjedinjenjem, a ne pripajanjem. Zbog tih bitnih razlika istupio je 01.06.1916. Fran Supilo iz Jugoslavenskog odbora, jer je tražio da se sa srpskom vladom uglavi način sjedinjenja poslije rata; zalagao se za federativno uređenje nove države, no ostao je sam. Jugoslavenski odbor je pokušao 1917. na Krfu, u pregovorima sa srpskom vladom postići sporazum o načinu sjedinjenja, te je potpisana Krfska deklaracija. Jugoslavenski odbor je sudjelovao i u radu Kongresa potlačenih naroda. Austro-ugarske u Rimu 1918. Srpska vlada je uspjela spriječiti savezničko priznanje Jugoslavenskog odbora kao predstavnika hrvatskog i slovenskog naroda, jer Pašić nioje želio da Jugoslavenski odbor postane smetnja njegovim planovima o ujedinjenju.Posljednji pokušaj sporazuma Jugoslavenskog odbora sa srpskom vladom na Ženevskoj konferenciji 6 -9.11.1918. završio je neuspjehom. Nakon proglašenja ujedinjenja Jugoslavenski odbor je formalno raspušten u ožujku 1919., a dr. Ante Trumbić imenovan je prvim ministrom vanjskoh poslova Kraljevine SHS i njenim delegatom na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje se žilavo borio protiv Londonskog ugovora.
--------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.07.2007., petak
Frano Supilo (Cavtat 30.XI.1870.-London 25.IX.1917.)
Hrvatski političar i publicist. Od 1891. do 1899. uređuje u Dubrovniku pravaški list „Crvena Hrvatska“, koji su građani Dubrovnika pokrenuli nakon pobjede Srpske stranke na općinskim izborima u Dubrovniku 1890. Već tada dosljedno odbija dualizam i uporno zahtjeva sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. God. 1884. postaje članom Upravnog odbora netom osnovane dalmatinske Stranke prava, gdje počinje njegova suradnja s dr. Antom Trumbićem. God. 1899. na poziv iz Sušaka, napušta Dubrovnik i počinje 1900. izdavati „Novi list“, gdje nastavlja borbu za sjedinjenje hrvatskih zemalja Dalmacije i Bosne i Hercegovine s Banskom Hrvatskom, te ponavlja da Srba nema s ove strane Drave i Drine. 1903. sudjeluje u stvaranju politike novog kursa, koja predstavlja veliki zaokret u dotadanjoj hrvatskoj politici. Nakon Riječke i Zadarske rezolucije, te stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije postaje Supilo prvakom Koalicije, nakon čega se šire glasine iz Beča o njegovoj veleizdajničkoj suradnji sa Srbijom i Italijom. Povodom Friedjungovoga procesa daje ostavku na položaj u Koaliciji, kako bi joj olakšao položaj, što su Srbi u Koaliciji jedva dočekali, jer su tako mogli srpske interese pretpostaviti hrvatskima. God. 1914. odlazi Supilo u izbjeglištvo, gdje s A.Trumbićem i I.Meštrovićem osniva Jugoslavenski odbor (1915). Supilo je doduše bio za ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom ali na ravnopravnoj osnovi, što ga je unutar Jugoslavenskog odbora izoliralo. Razočaran politikom srpske vlade, te srpskih, hrvatskih i slovenskih političara u Jugoslavenskom odboru, Supilo je Trumbiću 1916. predložio osnivanje Hrvatskog odbora, koji bi radio na samostalnosti Hrvatske, što je Trumbić odbio. Zbog sve očitije velikosrpske politike srpske vlade i zbog opasnosti da Hrvati budu nakon rata „rastrgani sitniš za podmirivanje svačijih računa“ Supilo je istupio iz Jugoslavenskog odbora. Umro je, poludjevši, u Londonu.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.07.2007., četvrtak
TRUMBIĆ, Ante, dr. (Split 15. V. 1846. - Zagreb 18. XI. 1938.).
Političar i publicist. Odvjetnik u Splitu, pridružio se pravaškoj politici. God. 1895. zastupnik je u Dalmatinskom saboru, 1897. zastupnik u Carevinskom vijeću, a od 1905. gradonačelnik Splita. U vrijeme narodnog pokreta 1903. koncipirao je politiku novog kursa, pa je njegovim zalaganjem došlo do sastanka hrvatskih opozicijskih političara u Rijeci 1905. i do prihvaćanja Riječke rezolucije, koju je slijedila Zadarska rezolucija. U Zagrebu je nakon toga stvorena Hrvatsko-srpska koalicija, u kojoj sudjeluje i Trumbić. On zastupa politiku neophodnog rušenja Monarhije, te stvaranja zajednicke države južnih Slavena. God. 1914. odlazi u Italiju, gdje s I. Meštrovićem i F.Supilom počinje akciju za stvaranje jugoslavenske države. 1915. postaje predsjednikom novoosnovanog Jugoslavenskog odbora, prisno surađuje sa Supilom. Kad potonji otvoreno izražava sumnju u namjere srpske vlade, dok Trumbić želi navesti srpsku vladu na dogovor o stvaranju zajedničke države, dolazi do razlaza i Supilo napusta Jugoslavenski odbor. Trumbić je predvodio delegaciju Jugoslavenskog odbora na Krfskoj konferenciji 1917., ali nije uspio privoljeti Pašića da prihvati federalno uređenje buduće države. Krfskom deklaracijom utvrđeno je stvaranje zajedničke države, a o njezinu uređenju trebala je odlučivati buduća Ustavotvorna skupština. U proljeće 1918. Trumbić je na čelu delegacije Jugoslavenskog odbora na Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu. Nakon sloma Austro-Ugarske sudjeluje u radu Ženevske konferencije o ujedinjenju. Kad je Pašić povukao svoj već dani potpis s prihvaćene Ženevske deklaracije, rad na stvaranju zajedničke države prenesen je u zemlju, izvan Trumbićeva dohvata, što je pogodovalo Pribićeviću i Pašiću. Kao prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS Trumbić sudjeluje na Mirovnoj konferenciji u Parizu, te potpisuje Rapallski ugovor 1920. Kad je shvatio prijevaru velikosrpskih krugova oko stvaranja Kraljevine SHS, napustio je vladu i prešao u opoziciju, zalažući se za jedinstvo, ali na osnovi stvarne jednakosti. God. 1924. pristupa Hrvatskoj zajednici, te suraduje s Stjepanom Radićem. Nakon atentata u beogradskoj skupštini prilazi Hrvatskoj seljačkoj stranci. Za diktature kralja Aleksandra branitelj je V. Mačeka pred Sudom za zaštitu države. Pred kraj života Trumbić dolazi do uvjerenja da je zajednički život sa Srbima u Jugoslaviji nemoguć. Sastaje se u Italiji s A.Pavelićem (poglavnikom) te objavljuje „Elaborat o hrvatskom pitanju“, u kojem izlaže potrebu da se Hrvati izdvoje iz Jugoslavije.
|
- 08:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
18.07.2007., srijeda
Nikola Pašić (1845-1926)
Srpski političar, vođa Narodne radikalne stranke, te dugogodišnji predsjednik vlada u Srbiji i Kraljevini SHS. Vjerni pristaša dinastije Karađorđevića. Kompromitirao se u Solunskom procesu 1917. Na sjedinjenje Srbije s ostalim južnoslavenski m zemljama pristao je protiv volje jer je zastupao ideju o Velikoj Srbiji do Jadranskog mora. Nakon stvaranja Kraljevine SHS glavni kreator centralističko-monarhističke i hegemonističke vladavine velikosrpske čaršije. Bezobzirno je primjenjivao teror, nasilje i korupciju, održavajući na vlasti sebe i svoju stranku.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
17.07.2007., utorak
Crna ruka
Tajna velikosrpska tetoristička organizacija koju su osnovali srpski časnici (1911.), ubojice srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage 1903.god. Prvotno ime „Ujedinjenje ili smrt“. Crna ruka imala je za cilj ujedinjenje južnoslavenskih zemalja u Veliku Srbiju, te je u tu svrhu u Bosni osnovala sličnu ustrojbu „Mlada Bosna“ čije su članove časnici Crne ruke podučavali u rukovanju oružjem i pripremali atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu 28.06.1914. Kad je tokom Prvog svijetskog rata prijestolonasljednik A.Karađorđević došao u sukob s vodećim članovima Crne ruke, provela je Pašićeva vlada 1917. tzv. Solunski proces, na kojem su vođe Crne ruke pukovnik Dragutin T. Dimitrijević-Apis, te majori Ljubomir Vuković i Rade Malobabić osuđeni na smrt i streljani. Nakon rata Crna ruka djeluje dalje, samo svoje velikosrpske ideje pokriva plaštem jugoslavenstva. Predpostavlja se da Crna ruka postoji i danas u časničkom zboru komunističke Jugoslavenske armije.
----------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.07.2007., ponedjeljak
Friedjungov proces
U prosincu 1909. pred bečkim Zemaljskim porotnim sudom podigla je Hrvatsko-srpska koalicija tužbu protiv austrijskog novinara i povjesničara Heinricha Friedjunga zbog klevete. Friedjung je u bečkim dnevnicima „Reichspost“ i „Neue Freie Presse“ tvrdio da su pojedini zastupnici Koalicije, a posebno F.Supilo, agenti srpske vlade te da su za svoju djelatnost primali novac. Međutim, na sudu se dokazalo da je dio dokumenata kojima su optužbe bile potkrijepljene, krivotvoren. Kasnije se ustanovilo da su neki dokumenti krivotvoreni na poticaj austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Aehrentala. Osnovni cilj Friedjunga (a iza njega je stajao i predstolonasljednik Franjo Ferdinand) bio je diskreditiranje Koalicije i Supila. Na intervenciju Franje Ferdinanda Koalicija je formalno povukla svoju tužbu a Friedjung je priznao da su dokumenti koje je predočio sudu krivotvoreni. Nakon Prvog svjetskog rata priznali su neki srpski političari da su pojedini zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije (ali ne i Supilo) doista bili financirani sredstvima srpske vlade.
------------------------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.07.2007., nedjelja
FRANK, Josip, dr. (Osijek 10. IV. 1844. - Zagreb 17. XII. 1911.)
Političar. U početku djelovao izvan stranaka, izdavao više listova i istaknuo se kao kritičar Hrvatsko-ugarske nagodbe, posebno njezina financijalnog djela, dokazujući da je Hrvatska odveć opterećena doprinosima za tzv. zajedničke poslove, što je bilo na štetu gospodarskog napretka Hrvatske. God. 1890. pristupio Stranci prava, a kad je 1895. došlo do rascjepa, slijedio je Starčevića u novoosnovanu Čistu stranku prava, kojoj je, nakon Starčevićve smrti bio predsjednikom sve do svoje smrti. Njegova politika bila je usmjerena na očuvanje Austro-Ugarske monarhije revizijom Nagodbe, na uvođenje trijalizma, u kojem bi hrvatske zemlje bile sjedinjene, a Hrvatska bi bila jedan od triju stupova Monarhije. U tu svrhu nastojao je svoju stranku učiniti "državotvornom", tj. pouzdanim političkim partnerom Beča i Budimpešte. Oštar protivnik Hrvatsko-srpske koalicije, priznavanja srpskog jezika, narodnosti i zastave u Hrvatskoj i oštar protivnik jugoslavenske ideje. Njegovi pristaše zvani su "frankovcima ".
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.07.2007., subota
BUNA U RAKOVICI –
Bila je naravan epilog života Eugena Kvatemika koji ga je učinio velikim junakom ideje narodne slobode kojoj se bio posvetio. Kvaternik nije krenuo u taj pothvat lakoumno, kako se to često prikazuje i misli, nego je pomno pripremao Ijude i izabirao teren za narodni ustanak protiv austro-ugarskih vlasti. U travnju 1871. priredio je Kvaternik zajedno sA. Starčevićem svečanu proslavu 200. obljetnice pogibije Zrinskoga i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu na kojoj su u velikom broju sudjelovali hrvatski pravoslavci s područja Vojne krajine. Treba napomenuti da u to doba pravoslavan narod u Hrvatskoj nije imao osjećaj pripadnosti srpstvu (taj je osjećaj gajio samo tanki sloj pravoslavnoga svečenstva i trgovaca, i to iz političkog oportuniteta, jer su nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe Srbe u Hrvatskoj Madžari protežirali). Tako je Kvaternik računao na potporu pravoslavaca u Vojnoj krajini, ali i na nezadovoljno pučanstvo BiH koje se bunilo protiv turske vlasti. Kvaternikov suradnik Ante Rakijaš obilazio je krajišnike i nagovarao ih da jednom ustanu protiv neprijatelja za svoje, a ne za tuđe interese. Uz Rakijaša ustanak su pripremali i Petar Vrdoljak, Ivan i Antun Turkalj, natporučnik Zrelac i dr. No iako je postojalo povoljno raspoloženje za ustanak u Krajini, manjak priprema se očitovao u lošoj organizaciji. Tijekom rujna 1871. priveo je Kvaternik pripreme za ustanak kraju. S dr. Davidom Starčevićem je bilo dogovoreno da će ustanici podići graničare, sumnjive i neprijateljski raspoložene časnike zatvoriti, s vojskom krenuti u Zagreb, gdje će na ustanak pozvati Zagorje i Siavoniju, te u Zagrebu proglasiti slobodnu Hrvatsku i formirati vladu. Budući da ustanici nisu imali novaca, podigao je Vjekoslav Bach 15 tisuća forinti s Poštanske štedionice, te je tim novcem krenuo u Rakovicu, gdje su već bili ostali ustanički vođe na čelu s Kvaternikom. Tu je Kvaternik ustrojio svoju prvu vladu, a vojnička akcija započela je 8. X. 1871. Ustanici su zauzeli vojnu postaju u Rakovici, prisvojili četnu blagajnu i pokupili oružje i vojnu opremu. Časnike su zatvorili, no jednom je uspjelo pobjeći i alarmirati okolne garnizone. Iz Rakovice su ustanici krenuli u Orežnik, gdje ih je župnik Korenić u ornatu i s križem u ruci odvraćao od ustanka. Dana 9. X. krenuo je Kvaternik s ustanicima prema Plaškom i Slunju, gdje su se pred Plaškim sukobili sa jakim odredima carske vojske. Ustanici su pobijedili i ušli svečano u Plaški. Kvaternik je namjeravao krenuti prema Karlovcu, zauzeti ga i od tuda prodrijeti prema Zagrebu. Mislio je da će carskoj vojski trebati barem tjedan dana da uzmogne skupiti jake i povjerljive čete, kojima bi se mogla suprotstaviti ustanicima. Međutim, vec 9. X. uspjelo je vojnom zapovjedniku Granice barunu Molinaryu dopremiti vlakom trupe iz Madžarske i zauzeti pozicije uzduž pruge od Ogulina do Karlovca. 10. X. zauzeli su ustanici položaj na Ljupča planini, gdje su očekivali carske čete. Međutim, do očekivane bitke nije došlo; u međuvremenu su austrijski agenti u ustaničkom logoru mitom uspjeli pridobiti ustaničke narednike Kosanovića i Momčilovića na izdaju. 11. X. krenula je ustanička vojska prema Drežniku. Izdajice Kosanović i Momčilović sa 30 plačenika zauzeli su položaje pokraj ceste u zasjedi i propustili glavninu ustaničkih snaga. Tek kad su se na začelju ustaničke kolone pojavili Rakijaš i Rade Čuić na konjima a uz njih u kočiji Kvaternik i Bach, zapucali su te ubili Kvaternika i Rakijaša, a ranili Čuića. Bach je uspio pobjeći, no ubrzo je uhvačen i ubijen, dok je Čuić, iako ranjenom uspjelo pobjeći u Bosnu. Mrtvi vođe ustanka bili su do gola svučeni i opljačkani, te zakopani u jarak uz cestu. Drugi dan sastavljen je prijeki sud koji je osudio na vješanje ostale ustaničke vođe, no kako nije vođen nikakav zapisnik, ne zna se njihov točan broj, niti su poznata imena. Buna u Rakovici predstavljala je prvi vrhunac pravaške borbe za slobodu.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.07.2007., petak
KVATERNIK, Eugen, dr. (Zagreb 31. X. 1825. - kod Rakovice 11. X. 1871.)
Političar i revolucionarac. Studirao pravo i pedagogiju u Pešti, te položio odvjetnički ispit 1848. Iste godine postaje perovođom Banskoga vijeća, a grad Varaždin bira ga za poslanika u hrvatskom poslanstvu kralju, da brani hrvatska prava. Za vojnu protiv Madžara okuplja čete u Požegi. Nakon sloma narodnih težinji 1848. Kvaternik otvara odvjetničku kancelariju u Brodu
na Kupi. Zbog političke djelatnosti oduzeta mu je advokatura, te 1857. kreće na put u Rusiju da stekne saveznike za oslobođenje Hrvatske. Kako bi upoznao javnost s hrvatskim pitanjem, piše na francuskom brošuru "Misli hrvatskog emigranta". Iako je među ruskom inteligencijom stekao brojne prijatelje, službena Rusija nije mu htjela pomoći. Zato je 1859. krenuo u Italiju, gdje u ondašnjem Sardinijskom kraljevstvu upoznaje s hrvatskim pitanjem ministra Cavoura. Odatle odlazi u Pariz (Francuska i Sardinija su saveznice, kod Solferina su zajedno pobijedile Austriju), te s hrvatskim pitanjem upoznaje princa Jeromea Napoleona. Surađuje u mnogim listovima i izdaje studiju "La Croatie et la Confederation Italienne" (Hrvatska i Konfederacije Italije), kojom želi skrenuti pozornost Europe na hrvatsko pitanje. Dokazuje također da će slobodna Hrvatska biti od koristi državama Europe. Posjetio je takoder Sv. Stolicu. Kvaternika se vraća u Hrvatsku 1861., pa ga kotarevi Ribnik i Vinodol biraju zastupnikom u Saboru. U tom povijesnom Saboru 1861. Kvaternik u svom govoru zacrtava jasan smjer, utemeljen na povjesnom pravu Hrvatske, a to je samostalna i sveukupna hrvatska država, koja će priznati samo habsburšku krunu, tj. traži personalnu uniju. Tu je udaren temelj Stranke prava, na čelu koje, uz A. Starčevića, stoji i Eugen Kvaternik. On tada objavljuje dva sveska pod naslovom "Politička razmatranja na raskršću hrvatskog naroda", kojima je učvrstio svoju političku popularnost u domovini. Najbolje ga karakteriziraju njegove riječi izrečene na Saboru: "Ja ne mrzim ni Ugarsku. ni Austriju, i sve što činim, činim iz neizmjerne Ijubavi prema Hrvatskoj". Zbog drugoga sveska svojih "Političkih razmatranja" osuđen je na tamnicu i progonstvo. 1863. odlazi ponovno u Pariz, gdje piše memorandum princu J. Napoleonu o Podunavskoj konfederaciji, kao prirodnom rješenju austrijskog i turskoga pitanja. Povezuje se s poljskim, češkim, rumunjskim i madžarskim emigrantima, te s njima radi na zajedničkom programu, po kojemu se hrvatski pokret treba spojiti s talijanskim. U Italiji mu uspijeva za to pridobiti ministre (Cairoli) i revolucionare (Garibaldi), a uz to i priznanje da su Istra i Dalmacija hrvatske zemlje. Zajednički rade na formiranju hrvatske legije koja bi se u sklopu Garibaldijevih četa iskrcala u Dalmaciji, da odatle započne opći ustanak. (Garibaldi bi u Dalmaciji vojevao pod hrvatskom zastavom). Međutim, novi politički događaji u Europi izmijenili su iz temelja taj plan. God. 1864. ugušen je poljski ustanak i Poljaci, koji su najviše podržavali Kvaternika, povlaće se. Talijani se ipak ne odriču Istre, a Madžari započinju pregovore s Bečom. Kvaternik je izgubio podršku sa svih strana. God. 1865. vratio se u Hrvatsku, odakle je za nekoliko dana opet protjeran. 1867. dolazi do Austro-ugarske nagodbe, a Kvaternik se vraća u Hrvatsku, koristeći amnestiju prigodom krunidbe Franje Josipa za ugarskog kralja. Nametnuti izborni red za bana L. Raucha doveo je u Sabor unionističku većinu koja 1868. sklapa s Madžarima Hrvatsko-Ugarsku nagodbu. Okrnjena su hrvatska prava, ali ipak jedino Hrvatska od svih slavenskih zemalja ima u Monarhiji poseban položaj sa samostalnim poslovima školstva, vjere i pravosuđa, te 45% financija koje ostaju u zemlji. God. 1870. Kvaternik otvara u Zagrebu odvjetničku kancelariju, surađuje u pravaškim listovima vrlo otvoreno ("Hrvat", "Hrvatska"), izdaje brošuru "Istočno pitanje", gdje govori o hrvatsko-srpskim odnosima i ističe pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Čini se da je odluku o ustanku Kvaternik donio baš na dvjestotu obljetnicu pogibije Zrinskog i Frankopana 30. IV. 1871. Od tada skuplja priloge i organizira pomoć za ustanak. U jesen 1871. diže, nakon pomnih priprema, u Rakovici i okolnim selima ustanak, da bi silom oružja izvojevao Hrvatskoj sveukupnost i samostalnost. Izdan je i ubijen već prvih dana ustanka.
|
- 08:00 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
12.07.2007., četvrtak
STARČEVIĆ, David, dr. (:Žitnik 1840. - Jastrebarsko 18. XI. 1908.),
Odvjetnik i političar. God. 1881. izabran zastupnikom u Saboru. Razvio veliku promidžbenu djelatnost širom Hrvatske za Stranku prava. Zahvaljujući toj agitaciji dobila je stranka na izborima 1884. 30 zastupnika. Zbog izravnog napadaja na Khuena osuđen je, zajedno sa zastupnikom Gržanićem, na tamnicu, te izgubio doktorat i pravo odvjetništva. God. 1897. i 1908. ponovno je izabran u Sabor.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.07.2007., srijeda
STARČEVIĆ, Ante, dr. (Žitnik kod Gospića 23. V. 1823. - Zagreb, 28. II. 1896.)
Političar i književnik. Gimnaziju polazio u Zagrebu. Vrlo se rano pridružio lIirskom pokretu, te je surađivao s Lj. Gajem, D. Demetrom, I Mažuranićem, I Kukuljevićem. Starčević pjesmama suraduje od 1844. u "Zori Dalmatinskoj", a 1845. u "Danici horvatsko-slavonsko-dalmatinskoj". Kao vatreni "i1ir" sudjelovao je 29. VII. 1845. na Markovu trgu u Zagrebu kod krvavog sukoba hrvatske mladeži s mađarskom vojskom ( Srpanjske žrtve). God. 1845. stupio je u senjsko sjemenište, a biskup Ožegović šalje ga na studij teologije i filozofije u Peštu. Nakon položena doktorata filozofije istupa Starčević 1848. iz sjemeništa, te se u Zagrebu natječe za mjesto profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj Pravoslavnoj akademiji. Iako je položio propisani državni ispit s velikim uspjehom, te iako je u Beču već bio potpisan dekret o njegovu imenovanju za profesora, uspjelo je biskupu Ozegoviću spriječiti to imenovanje, pošto je dojavio u Beč da bi Starčević na tom mjestu bio opasan za interese države. Umjesto njega imenovan je jedan Čeh, bez doktorata, bez ispita i bez poznavanja hrvatskoga jezika. Starčević se nije dao slomiti tom nepravdom. nego je, da bi osigurao sredstva potrebna za život i da bi sačuvao svoju neovisnost, stupio kao pisar u odvjetničku kancelariju dr. Lavoslava Šrama. Tu je proveo godine Bachova apsolutizma, baveći se književnim radom, pišući u "Nevenu" važne rasprave o lstarskom razvodu, o staroj hrvatskoj književnosti, te polemički tekst kojim se suprotstavlja velikosrpskim tezama Vuka Stefanovića Karađića. Nakon sloma apsolutizma i ponovne uspostave ustavnog života, izabran je, na prijedlog Ivana Vončine, na restauraciji Riječke županije velikim bilježnikom. 19. II. 1861. vijećala je Županijska skupština o Listopadskoj diplomi i ustavnom poretku te je donesena predstavka na kralja, koju je sastavio Starčević, a u kojoj se po prvi puta naziru misli budućeg pravaškog programa. No, već Veljačkim patentom sužena su ustavna prava koje je iznijela Listopadska diploma. Skupština Riječke županije ponovno donosi predstavku na kralja u kojoj, opet pod utjecajem Starčevića, kaže: " ... korist naroda hrvatskoga, protivna je koristi ostalih naroda Austrije i obratno; u bilo kakvorn saboru austrijskom, kraljevina bi Hrvatska sa svojim najpravednijim željama i prijedlozima vazda ostala u manjini; narod hrvatski bi ostao samim podnožjem za veličinu Austrije. S toga mi se svom snagom držimo zakonite samostalnosti našeg naroda i cjelokupnosti naše kraljevine, a pouzdajemo se u svetost našeg prava, u pravednost Europe, u pomoć Boga i našeg naroda". God. 1861. izabran je Starčević zastupnikom kotara Hreljin-Grobnik u Hrvatskom Saboru. U saborskim raspravama, dolazi do formiranja stranaka, koje će idućih desetljeća voditi političku borbu u Hrvatskoj. I. Mažuranic, J.J. Strossmayer i F. Rački nastojali su dobiti saborsku većinu za što užu suradnju s Austrijom, za prihvaćanje Veljačkog patenta i pristup u Carevinsko vijeće. Mađaroni na čelu s grofom Jankovićem vidjeli su spas Hrvatske u što užoj državnoj zajednici s Ugarskom. 16. VI. iznio je E. Kvaternik u svom saborskom govoru prijedlog, koji je izradio zajedno sa Starčevićem i koji se temeljio na predstavci Riječke županije, a osnovna mu je misao bila slobodno uređenje Hrvatske prema Austriji, povezanost s Austrijom sarno osobom kralja, te obrambeni savez sa Ugarskom. 26. VI. odrzao je i Starčević svoj prvi govor u Saboru koji mu je u Hrvatskoj donio veliku popularnost. "Ja ne ću dokazivati da Hrvatska može doista biti državom za sebe, nego samo velim, da naša domovina, kako je i nekad bila, tako i danas može biti samostalnom; ja sam htio dokazati, da mi, ako smo muževi slobode i napretka, moramo nastojati izbiti našem narodu iz glave uvjerenje, koje su mu narinule Austrija i Rusija, naime vjeru da mi, uzdržavatelji Austrije, da smo tako slabi, da ne možemo drugačije, živjeti nego kao nečiji robovi. Mi moramo Hrvatima dokazati, da je robu jednako u američkoj republici ili austrijskoj ili ruskoj despociji." " ... U ostalom ja sudim, da mi ne smijemo toliko gledati na hirove Austrije, koliko na sveta prava naše kraljevine. Mi nemamo više ništa što bi nam još Austrija mogla oteti. A da Ii Austrija ima što izgubiti, na to neka pazi Austrija".
Nakon raspusta Sabora, Starčević se ponovno vraća radu u Riječku županiju, gdje u veljači 1862. izrađuje tri znamenite predstavke na kralja, koje je Županijska skupšstina jednogalsno prihvatila. No zbog svečanosti posvete županijske zastave na Grobničkom polju, koju je organizirao, te zbog krvavih sukoba na Rijeci, u kojima su talijanaši tvorno napali Hrvate, kad su se vraćali s Grobničkog polja, otpustio je veliki župan Zmajić A. Starčevića s mjesta velikog bilježnika Rječke županije. Dne 8. VI. 1863. pokrenuta je pred zagrebačkim Sudbenim stolom parnica protiv Starčevića zbog njegova govora na skupštini Riječke županije u kojem je rekao: "Da mi na živoj žeravici na koljenima prosimo nešto od austrijske vlade, ništa ne bismo isprosili, osim ako toj vladi momentalne okolnosti ne bi nešto otele". Iako je do tada bilo nečuveno da bi tko bio optužen zbog govora na javnoj županijskoj skupštini, osuđen je Starčević na mjesec dana tamnice, kao i njegov suradnik E. Kvaternik gotovo istodobno. Nakon izlaska iz zatvora Starčević opet radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji. Uslijed strogosti austrijske cenzure nije mogao javno djelovati, ali je širio svoje misli, svoja načela usmeno, osobnim kontaktom. U lipnju 1865. ponovno su raspisani izbori, pa je Starčević izabran zastupnikom u zagrebačkom petom kotaru. Na saborskim zasjedanjima, do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, vodi borbu protiv Narodne stranke i mađarona koji nastoje Hrvatsku priključiti, prvi Austriji a drugi Ugarskoj. Na temelju hrvatskog državnog prava izlagao je pravo Hrvatske da uredi svoje odnose prema Austriji i Ugarskoj, vođena sarno svojim interesima. Zbog toga on pobija argumente narodnjaka i mađarona, koji su nijekali sposobnost Hrvatske da djeluje samostalno, nego su je podvrgavali interesima Krune, odnosno Ugarske. Nakon raspusta Sabora 1867. Starčevićeva je popularnost u narodu bila velika. Oko njega se okupljaju mladi intelektualci, s kojima osniva Stranku prava. 20. XI. 1868. pokrece Starčević prvo pravaško glasilo "Hrvat", u kojem, zajedno s E. Kvaternikom, izlaže temelje svoje politike. Nakon prestanka izlazenja "Hrvata" pokreće "Hrvatsku", koja izlazi sve do bune u Rakovici, kada je zatvoren zbog sumnje da je znao za planove E. Kvaternika. Nakon zatvora čekale su Starčevića teške godine progona i neimaštine. Ban L. Rauch, da pridobije na svoju stranu tada popularnog Starčevića, ponudio mu je mjesto u vladi, što je on odbio kako bi sačuvao svoju političku nezavisnost. Da bi se uklonio napadima vladajuće Narodne stranke, povukao se Starčević u Jastrebarsko kraj Zagreba, gdje je njegov sinovac D. Starčević 1873. otvorio odvjetničku kancelariju. 1875. ponuđena mu je saborska kandidatura Dugog Sela što je odbio. Medutim, uoči saborskih izbora 1878., ustrojio se u Rijeci opozicijski klub, koji je pod vodstvom E.Barčića kandidirao Starčevića, te pokrenuo novi pravaški list "Sloboda" u Sušaku. U Saboru 1878. bila je Stranka prava zastupljena sa pet mandata: Brantner, Folnegović, Rukavina, Starčevićc i Valušnik. Iste godine dolazi do preporoda Stranke prava, koja je nakon bune u Rakovici 1871. bila prisiljena obustaviti svoje djelovanje. Velikom narodnom skupštinom u Bakru 1. VI. 1879., te nizom sličnih skupština po cijeloj Banskoj Hrvatsko obnavlja Stranka prava svoje redove, Erazmo Barčić, David Starčević, a posebno Ante Starčević, nastupaju kao govornici i šire pravaški nauk.
Nakon pada bana I.Mažuranića i nastupanja na vlast bana Pejačevića bili su raspisani izbori za Sabor 1881. Središnji odbor Stranke prava objavio je svoj izborni proglas u kojem kaže: "Mi se pozivljemo na naše državno pravo, jer je to pravo u skladu s našim probicima. Ali danas, kad je sila zasjela na uzvišeno prestolje prava, danas stojimo na temelju naših probitaka i hoćemo ove dovesti u sklad s našim pravima. Nad našim interesima, sukladnim našim pravima, ne priznajemo drugih prava. Najpreča nam je zadaća: samostalnost svih područja državna života, sjedinjenje i samouprava hrvatskih zemalja, koje su pod dinastijom Habsburško-Lotringškom." Na tim izborima je Stranka prava osvojila vise mandata, a Starčević se preselio iz Jastrebarskog na Sušak, da bi preuzeo uređivanje pravaškoga glasila "Slobode". Već na izborima 1884., unatoč korupciji i nasilju bana Khuena-Hedervarya, dobila je Stranka prava trideset mandata. Ban je na to reagirao proširivanjem prava predsjednika Sabora, tako da su pravaški zastupnici bili vrlo često isključivani sa sjednica, a više puta su bili naprosto izbačeni iz Sabora oružanom silom. Zaslugom Starčevića pravaši su vrlo rano razradili socijalno-politička stajalista. On je prozreo igru oko hrvatskog gospodarstva i vrlo oštro piše o položaju hrvatskog seljaka (Plačc nad propadanjem seljaka) i o stvaranju proleterijata u Hrvatskoj (Činovnički proletarijat, Radnički proletarijat). Pravaši su bili najodlučniji protivnici Hrvatsko-ugarske nagodbe. Za Khuena-Hedervarya dolazi do velikih progona pravaša, pa je ban prekrajao cijele izborne kotareve, da bi spriječio izbor kojeg pravaškog kandidata. No, pravaška misao počela se širiti i izvan granica Banske Hrvatske, u Dalmaciji, Istri, te BiH. Starčević se oštro supratstavljao svima onima koji su zbog misli sveslavenske uzajamnosti htjeli prihvatiti jugoslavensko ili srpsko-hrvatsko ime. Odbacivao je suradnju sa srpskim strankama, i nije priznavao postojanje Srba u Hrvatskoi, poznavajući tu problematiku bolje od drugih, to više što mu je majka bila pravoslavne vjere. "Mi imamo naš program, a naš program je državno pravo, hrvatska kraljevina. S obzirom na taj program mi u Hrvatskoj priznajemo samo Hrvate i tuđince". Uz svoj politički rad, Starčević je razvio i zamjernu književničku i publicističku djelatnost, od kojih spominjemo samo njegova nemilosrdno-satirička "Pisma Magjarolacah", te niz članaka pod naslovom "Ustavi Francezke". Jedan je od najboljih naših stilista 19. st. God. 1895. dolazi do raskola u Stranki prava, a godinu dana kasnije umire A. Starčević. Pokopan je na groblju u Šestinama kraj Zagreba.
|
- 08:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
10.07.2007., utorak
Hrvati i Srbi
Početkom objavljivanja leksikonskih natuknica o odnosima Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj monarhiji želio sam ukazati na često zaboravljanju činjenicu da zločini koji su se dogodili za vrijeme II. svijetskog rata na području bivše NDH i bivše Jugoslavije nisu počinjeni tek tako, nego imaju uzrok u dugom povijesnom nizu sukoba i nesporazuma hrvatske i srpske politike. Pa iako po mom mišljenju ništa ne opravdava zločin, mislio sam s nekoliko leksikonskih natuknica naznačiti rane izvore kasnijih velikih i teških zabluda koji su na koncu vodili u zločine koje možda najbolje možemo opisati s Jasenovcem i Bleiburgom. No, izbor natuknica se nekako oteo kontroli i sad je obuhvaćeno (ili će još biti) daleko veće političko područje nego što sam to u početku zamislio. No, jednom napisano ne kanim mjenjati.
Želim napomenuti da su sve ove leksikonske natuknice citirane prema mojoj knjizi:
Hrvatski politički leksikon, London 1988.god.
Dakle pisane su u emigraciji negdje od 1986. do 1988. u vrijeme postojanja Jugoslavije i početka Miloševićevog političkog divljanja.
Leksikon je odavno rasprodan a možete ga pogledati;
Hrvatski politički leksikon
|
- 15:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.07.2007., ponedjeljak
Veleizdajnički proces u Zagrebu(1909.)
Vođen je od 05.03. do 05.10.1909.god. protiv srpskih političara u Zagrebu, članova i pristaša Hrvatsko-srpske koalicije. Taj proces je započeo ban Pavao Rauch sa ciljem razbijanja i uništavanja Koalicije, koja je tada imala većinu u Hrvatskom Saboru. Proces je obilovao brojnim škandalima, jer su mnogi dokumenti i dokazi optužbe bili loše krivotvorine. Ukupno su bile optužene 53 osobe na čelu s Adamom i Valerijanom Pribićevićem (braćom Svetozara Pribićevića, koji pak nije mogao biti optužen jer ga je štitio zastupnički imunitet). Obrana, predvođena dr.H.Hinkovićem, oborila je na sudu mnoge optužbe, no optuženi su ipak osuđeni na višegodišnje kazne zatvora a pomilovani su već 1910. nakon sporazuma Hrvatsko-srpske koalicije s banom Nikolom Tomašićem.
Na procesu su došle do izražaja razne struje onodobne austrijske i ugarske politike: dok je jednima bilo stalo priječiti u Hrvatskoj one snage koje su smjerale k rušenju Monarhije (jer nema dvojbe da su optuženi surađivali s Kraljevinom Srbijom), drugi su nastojali torpedirati proces i spasiti Koaliciju, kako bi oslabili ili potpuno spriječili vođenje istinske hrvatske politike.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.07.2007., nedjelja
Hrvatsko-srpska koalicija
Stvorena je u prosincu 1905. na programu politike novog kursa i na načelima Riječke i Zadarske rezolucije, kao izraz mišljenja o potrebi zajedničkog nastupa i političke akcije Hrvata i Srba u Austro-ugarskoj monarhiji. Hrvatsko-srpska koalicija nije bila jedinstvena, nego je tvorila savez stranaka: Hrvatska stranka prava, Napredna stranka, Srpska samostalna i Srpska radikalna stranka, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, te neki izvanstranački političari. God. 1906. istupili su radikali i socijaldemokrati. Osnovna zadaća te političke grupacije jest voditi politiku Riječke i Zadarske rezolucije. Do Friedjungoa procesa (1909) na čelu Koalicije je F.Supilo, koji ju je nastojao usmjeriti prema zastupanju odlučne opozicijske borbe. No zaplašena političkim progonima (veleizdajnički proces u Zagrebu i Friedjungov proces) i usmjeravana interesima politike Kraljevine Srbije, većinska skupina Koalicije na čelu sa S.Pribičevićem, odbacuje Supila i pristaje na suradnju s dualističkim režimom u Pešti. Koalicija je sve do pred kraj Prvog svjetskog rata vodila oportunističku politiku (opravdavajući se da time sprečava dolazak frankovaca na vlast), da bi se 1918. pridružila Narodnom vijeću SHS. Najveći dio njezinih stranačkih prvaka, vođen Pribičevićem, pridružuje se Pašićevim centralno-hegemonističkim koncepcijama jugoslavenskog ujedinjenja. Ta ista grupacija Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS (u kojem je Koalicija imala većinu) provodi s regentom Aleksandrom i srpskom vladom akt ujedinjenja, prije nego što je utvrđeno pod kojim uvjetima do sjedinjenja može doći.
-----------------------
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, u idućih nekoliko dana objavit ćemo nekoliko leksikonskih jedinica na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.07.2007., subota
Frankovci i stekliši
Frankovci - nazvani po vođi Čiste stranke prava Josipu Franku (1844-1911), hrvatski borbeni nacionalisti, protivnici ustupaka Srbima i sjedinjenja sa Srbijom.
Stekliši - naziv za pristaše A.Starčevića (kajkavski "stekli" - bijesan). Prvi je taj izraz upotrijebio Makso Piškorac u Saboru 1861. označivši time pravaše kao nepopustljive, "lude" političare. Starčević i pravaši su se tim nadimkom uvijek ponosili.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.07.2007., petak
Politika novog kursa u Hrvatskoj
Počinje se javljati 1903.god. u svezi s krizom dualizma, te u svezi s narodnim pokretom u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Politički joj je program okupljanje hrvatske opozicije i njezina suradnja sa svim političkim snagama u Austro-Ugarskoj monarhiji. Umjesto dotadanjeg oslanjanja na Austriju u borbi protiv Ugarske, hrvatska opozicija počinje pregovore s mađarskom opozicijom i sa srpskim strankama u Hrvatskoj. Idejni vođe politike novog kursa su pravaški političari u Dalmaciji dr. Ante Trumbić i Frano Supilo. Posljedice te rezolucije su Riječka i Zadarska rezolucija te sklapanje Hrvatsko-srpske koalicije. Dok su hrvatski političari time tražili u Mađara i Srba saveznike za širu autonomiju Hrvatske u sklopu Austro-Ugarske, srpski političari su Hrvatsko-srpsku koaliciju preustrojili u vanjskopolitički instrument Kraljevine Srbije.
|
- 08:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
05.07.2007., četvrtak
Karlo Khuen-Hedervary (1849-1918)
Grof iz Nuštra kod Vinkovaca, mađarski političar, hrvatski ban 1883-1903. Predsjednik mađarske vlade 1903. i 1910-1912. Kada je poslan u Hrvatsku za bana, Khuen je imao zadaću slomiti hrvatski otpor nagodbenjačkoj politici i od Hrvatske učiniti mađarsku koloniju. Bio je čovjek osobita povjerenja cara Franje Josipa I. Upotrebljavao je sva sredstva za zatiranje hrvatskog naroda i sprečavanje njegova ekonomskog, političkog i kulturnog razvitka, te gazio građanska prava. Za Khuena znatno jačaju srpske stranke u Hrvatskoj koje on podupire kako bi oslabio Hrvate. Bio je jedan od najomraženijih ličnosti u Hrvatskoj, a srušen je narodnim pokretom 1903.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.07.2007., srijeda
Srpska stranka na primorju
Stranka dalmatinskih Srba, zastupljena u Dalmatinskom saboru. Surađivala je s Autonomaškom strankom nastojeći spriječiti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Osobito nakon austrijske okupacije BiH srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru nastoje oslabiti hrvatske redove. God. 1879. prilikom izbora za Carevinsko vijeće uspjelo je Srpskoj stranci, zajedno s autonomašima, srušiti kandidaturu vođe dalmatinskih Hrvata Mihe Klaića. Srpska stranka djelovala je kao produžena ruka vanjske politike Kneževine Srbije u duhu Načertanija I.Garašanina.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.07.2007., utorak
Zadarska rezolucija
Politički sporazum prihvaćen na sastanku u Zadru 17.X.1905. od 26 srpskih opozicijskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije. Srpski političari prihvaćaju načela Riječke rezolucije uz uvjet da se prizna "ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim", te se slažu sa zahtjevima za poboljšanje državnopravnog položaja Hrvatske i podržavaju hrvatski zahtjev za priključenje Dalmacije Banskoj Hrvatskoj. Dok Riječka rezolucija prvenstveno govori o hrvatsko-mađarskim odnosima, Zadarska rezolucija govori o hrvatsko-srpskoj suradnji. Politika Riječke i Zadarske rezolucije vodila je prema stvaranju Hrvatsko-srpske koalicije 1905. Vještim političkim potezom uspjelo je srpskim političarima u Hrvatskoj nametnuti se Zadarskom rezolucijom hrvatskim političarima. Nakon stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije i nakon što je izigran Fran Supilo, prvi predsjednik Koalicije, na čelo Koalicije stupio je Svetozar Pribičević koji je hrvatsku politiku usmjerio na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.07.2007., ponedjeljak
Svetozar Pribićević (1875-1936)
Srpski političar iz Hrvatske, jedan od tvoraca Hrvatsko-srpske koalicije, koju je uspješno prestrojio u vanjskopolitički instrument Kraljevine Srbije. Slijepo je služio srpskim interesima, radeći protiv hrvatskih. Sa svojim pristašama iz Hrvatsko-srpske koalicije gospodario Narodnim vijećem Države SHS, te je organizirao delegaciju Narodnog vijeća koja je otputovala u Beograd i provela ujedinjenje 01.12.1918. suprotno Zaključku Narodnog vijeća. Za nagradu je bio ministar u kraljevskim beogradskim vladama, te je nesmiljeno progonio hrvatsku opoziciju. U tu svrhu stvorio je terorističku organizaciju ORJUNA. Bio je predsjednik Samostalne demokratske stranke. Kad ga je beogradski dvor odbacio, jer ga više nisu trebali, a kao prečaninu nisu mu nikad posve ni vjerovali, prešao je u opoziciju, te s Radićem stvorio Seljačko-demokratsku koaliciju. Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra najprije je interniran na Kopaoniku, a zatim otišao u emigraciju, kao nepomirljivi Aleksandrov protivnik. Sporazumu s Radićem ostao je vjeran do smrti u Pragu. U emigraciji je napisao knjigu "Diktatura kralja Aleksandra".
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.07.2007., nedjelja
dr.Nikola Stojanović(1880-1964)
Pravnik, novinar, uređivao srpske listove u Dubrovniku i Sarajevu, poslanik u Bosanskom saboru, pokretač velikosrpskog Srpskog kulturnog kluba, član Jugoslavenskog odbora, ban Vrbaske banovine, imenovan od vlade Cvetković-Maček. Autor članka "Srbi i Hrvati", objavljenog u novosadskom "Srpskom književnom glasniku" (01.08.1902.). U tom članku najavljuje se u ime velikosrpske politike Hrvatima borba "do istrage vaše ili naše"(tj. istrebljenja), te se govori da Hrvati nisu narod, jer da nemaju ni povijesti, ni jezika, ni ponosa nego da su oduvijek bili tuđi robovi i služili tuđim interesima. Taj članak, čim ga je prenio zagrebački "Srbobran" izazvao je veliko uzbuđenje u Hrvatskoj i oštre protusrpske demonstracije u Zagrebu.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
