30.06.2007., subota
Khuenovi Srbi
Od početka svog banovanja Khuen-Hedervary u Hrvatskoj je sustavno "stvarao" Srbe, tj. uz pomoć tankog sloja srpskog svećenstva i trgovaca u pravoslavnom pučanstvu u Hrvatskoj umjetno je oblikovao svijest o pripadnosti srpstvu. Iako su pravoslavci u Banskoj Hrvatskoj tvorili svega oko 15% pučanstva, Khuenu je uspjelo da ih izdašnim beneficijama i drugim metodama pridobije za svoje planove. Najistaknutiji Khuenovi Srbi , dr.N.Stojanović, Vasa Đurđević (dugogodišnji potpredsjednik i predsjednik Hrvatskog Sabora), podban Svetislav Šumanović, veliki župan Vladimir Nikolić-Podrinski, zastupnik Stevo Popović-Vacki, novinar Đuro Đurković i mnogi drugi bili su, uz mađarone ne samo najistaknutiji stupovi Khuenovog režima, nego i poslušno vanjskopolitičko oružje Kneževine i kasnije Kraljevine Srbije, ne samo za vladanja Khuena nego i mnogo poslije njega. Pod Khuenovim režimom Srbi su postavljani u neproporcionalnom omjeru na najviše državne položaje, te su bili poslušno oružje protuhrvatske politike. (Kad je Khuen odlazio u Hrvatsku, njegov rođak grof Tisza, predsjednik ugarske vlade, rekao mu je doslovce:"Ti u svojim rukama imaš bič za Hrvate - to su Srbi"). U pet razdoblja zasjedanja Hrvatskog Sabora izabranog pod Khuenom između 1884. i 1906. od 460 narodnih zastupnika 354 su bili mađaroni a samo 106 članovi opozicije. Od tih 354 mađarona 224 zastupnika su bili Hrvati a 130 Srbi. Nasuprot tome, od 106 opozicionalaca 104 su bili Hrvati a samo 2 Srbi. Matematički izraženo u Hrvatskom Saboru je u opoziciji prema Khuenu stajalo 30% Hrvata i samo nešto više od 1% Srba. U Khuenovo vrijeme bilo je razdoblja kad na Hrvatskom sveučilištu, među vladinim stipendistima, nije bilo ni jednog Hrvata, jer su stipendije dodijeljene Srbima.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
29.06.2007., petak
Srpska samostalna stranka u Banskoj Hrvatskoj
Osnovana je na poticaj mađarskih agenata 1873.god. bez izrazita političkog programa osim podržavanja politike mađarizacije, posebno pod Kuhenom Hedervaryem. Predsjednik stranke je Pavle Jovanović, a glasilo "Srbobran". Kad je "Srbobran", bez komentara, prenio iz "Srpskog književnog glasila" članak "Srbi i Hrvati" u kojem se Hrvatima najavljuje rat "do istrage vaše ili naše"(tj. do istrebljenja) došlo je u Hrvatskoj 1902.god. do velikih protusrpskih demonstracija. Tada je stranka privremeno obustavila svoje djelovanje. No vrlo je brzo obnovila glasilo "Novi Srbobran". Stranku tada vode B.Medaković, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog sabora i Svetozar Pribičević. Stranka sudjeluje u donašanju "Zadarske rezolucije", te ulazi u "Hrvatsko-srpsku koaliciju".
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.06.2007., četvrtak
"Načertanija" Ilije Garašanina
Spis koji sadrži velikosrpsku koncepciju vanjske politike Kneževine Srbije, a napisao ga je 1844. njezin ministar unutrašnjih poslova I.Garašanin. Politički cilj jest sjedinjenje južnih Slavena u Veliku Srbiju. "Načertanije" je usmjerilo djelovanje brojnih naraštaja srpskih političara sve do danas. "Načertanije" je bilo samo temeljni okvirni plan prema kojem se je uspravljala vanjska politika Srbije. Taj spis je bio poznat u početku samo najužem krugu izabranih: knezu, predsjedniku Savjeta, ministru vanjskih poslova i pouzdanoj osobi koja je trebala neposredno upravljati radom propagande. Za sve ostale srbijanske političare i državnike on je bio tajna. Prema tome okvirnom planu izrađivali su se za svaku godinu posebni planovi, ustavi, za konkretan rad prema određenim okolnostima. Prema ustavu za rad srpske nacionalne propagande u toku 1849-50.god. trebalo je te godine provesti organizacijsku mrežu propagande. Propaganda je obuhvaćala ova područja: Hrvatska, Vojna krajina, Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Crna Gora, sjeverna Albanija, Novopazarski sandžak, Južna Srbija(Makedonija) i jugozapadna Bugarska. Ova područja djelovanja propagande djelila su se organizaciono u dva djela: sjeveno i južno. Poglavar čitave propagande bio je I.Garašanin, a njegov pomoćnik Jovan Marinović. Na čelu rada propagande u svakom od dva područja bili su kolovođe. Oni su postavljali i nadgledavali rad agenata na svom području. Agenti su bili postavljeni u većim pokrajinama a u pojedinim nahijama bili su načalnici. Ti su opet skupljali vijesti i širili ideje propagande preko povjerljivih ljudi, kmetova. Organizacija je bila strogo hijerarhijski strukturirana tako da jedan agent nije znao za drugoga. Kolovođa propagande južnog područja bio je 1849-50. Matija Ban, koji se u tu svrhu nastanio u Dubrovniku gdje je formalno izdavao časopis "Dubrovnik". Kad je postao sumnjiv austrijskim vlastima otišao je u Srbiju a kolovođa propagande i glavni agent za Dalmaciju i Dubrovnik je dubrovački paroh Đorđe Nikolajević. On je imenovao i plaćao agente u drugim mjestima Dalmacije.
|
- 08:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
27.06.2007., srijeda
Srbi i Hrvati
Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, u idućih nekoliko dana objavit ćemo nekoliko leksikonskih jedinica na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI
Hrvatski politički leksikon
Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
26.06.2007., utorak
Klaun
U svakom se čovjeku krije klaun, ali samo su rijetki dovoljno hrabri da to i pokažu.
Preuzeto iz: Geo lipanj 2007.
|
- 09:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.06.2007., ponedjeljak
Dan državnosti
Povodom Dana državnosti prigodno objavljujem ovaj tekst koji sam doduše napisao uz jedan drugi državni praznik ali mislim da je i uz današnji dan aktuelan. A svima koji osjećaju kao ja, želim sretan Dan državnosti, a posebno mojim suborcima, braniteljima dragovoljcima.
Čiji je blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza, čega se boje branitelji
Je li problem možda u nama, braniteljima, i našim udrugama? Bojimo li se to možda, mi branitelji, pogledati u zrcalo i vidjeti kakvi smo stvarno bili? Jesmo li dakle bili hrabri borci za slobodu hrvatskog naroda ili smo bili, kako bi se to lako moglo iščitati iz mnogih napisa proteklih godina, naoružana rulja koja je žarila i palila te pljačkom
i umorstvima nedužnih kupovala karte za Haag?
Gotovo u svakom mjestu, obično u blizini župne crkve, stoji u Njemačkoj spomenik palim žrtvama Prvoga i Drugoga svjetskog rata (ponegdje i onima iz 1870.). Ti spomenici, u pravilu, osim križa i možda kakve palmine grančice nemaju nikakvih drugih ni državnih ni stranačkih obilježja.
Nijemci su izgubili rat - ne slave dakle pobjedu, nego se sjećaju svojih palih. Dostojanstveno i vrlo svečano političari svih stranaka, odred vojske, pjevački zbor, vatrogasna glazba, svećenstvo i razne udruge sudjeluju u takvoj ceremoniji obično potkraj studenoga (Volkstrauertag).
U Sjedinjenim Državama na Dan pobjede situacija je dakako drukčija. Tamo pak, posebno u manjim mjestima, s američkom dozom buke, za europski ukus čak i kiča, veteranske udruge organiziraju svečane mimohode slaveći sve svoje pobjede, ali i komemorirajući one koji su svoj život izgubili u ratu.
Posebno treba istaknuti da u tim mimohodima sudjeluju i invalidi s jednakom samosvijesti i s jednakim ponosom.
Saborski zastupnici izglasali su zakone o novim hrvatskim državnim blagdanima i time su i sebi i drugima htjeli demonstrirati svoju državotvornost i prikupiti političke poene. No pritom nisu mislili da smo relativno mlada država, da državne blagdane treba i osmisliti i da osmišljavanje mora doći iz državnih institucija kako bi se obilježavanje blagdana u narodu udomaćilo i našlo svoje vlastite oblike.
Što se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza ove godine u Hrvatskoj dogodilo? Nije se dogodilo ništa spomena vrijedno, a trebalo je. Nikakva značajna i spomena vrijedna proslava ili komemoracija koja bi donekle pokazala da barem netko poštuje Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
A i ono malo što je bilo u Kninu, Vukovaru ili u Crkvi sv. Marka u Zagrebu bilo je priređeno za uski krug visokopozicioniranih dužnosnika. Poskrivečki, da prostite!
Kao da nismo pobijedili, kao da bismo se te pobjede trebali sramiti ili kao da se ta pobjeda tiče samo nas koji smo bili u ratu!
Zanima me, i to je svrha ovog teksta, zašto brojne veteranske udruge, kad već državna vlast ne pokazuje interesa, nisu uskočile i prihvatile se dostojanstvenog obilježavanja tog dana. Dakle, ne samo slavlja nego i komemoracija. Ne samo sjećanja na pobjedu i na ranjene i pale vojnike nego i sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata.
Pokušavajući naći odgovor na ovo pitanje, moram priznati da me nijedan od nađenih odgovora ne zadovoljava.
Možda su udruge i htjele nešto organizirati, nešto veliko, važno i lijepo, ali se nisu mogle dogovoriti! Možda ih je netko spriječio?
Ako tome nije tako, mogući odgovor jest da veteranske udruge nemaju interesa za takve javne istupe. To bi značilo da one postoje samo zbog nekoć davno izabranog vodstva, koje ugodno živi na prihodima iz državnog proračuna te se ne kani nigdje niti isticati, a pogotovo ne zamjerati aktualnoj vlasti. I glasaju se tek kad brane svoje pozicije ili materijalne dobitke koje je zadobila ipak samo manjina svih branitelja.
Ili možda razlog leži u tome što su, oni inače najglasniji, razni visoki časnici koji Domovinskom ratu zahvaljuju sjajne karijere i još sjajnije uvjete života u miru, šutjeli ovom prigodom?
Je li to možda zbog toga što ni Katolička crkva, čiji biskupi, svećenici, župnici i propovjednici u svakoj mogućoj prigodi podsjećaju na strahote rata i veličinu pobjede, također nije, recimo u svakoj župnoj crkvi, na taj dan održala mise za domovinu ili sl.
Da nisu udruge možda očekivale od drugih da prirede proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti? Stranke i strančice? Državna uprava, županije i općine?
Ma dajte, molim vas!
Zbog čega takav nemar? Zbog čega takav muk? Zbog čega šutnja braniteljskih udruga?
Je li problem možda u nama, braniteljima, i našim udrugama? Bojimo li se to možda, mi branitelji, pogledati u zrcalo i vidjeti kakvi smo stvarno bili? Jesmo li dakle bili hrabri borci za slobodu hrvatskog naroda ili smo bili, kako bi se to lako moglo iščitati iz mnogih napisa proteklih godina, naoružana rulja koja je žarila i palila te pljačkom i umorstvima nedužnih kupovala karte za Haag?
Šute li braniteljske udruge zato što mi branitelji uopće nismo raščistili ma i kakve slične dileme?! I gdje su ti intelektualci iz naših redova (lijevi ili desni - svejedno) koji bi znali postaviti stvari na svoje mjesto, povući neke crte razgraničenja između onoga što je valjalo (a duboko sam uvjeren da je to velika većina događanja u Domovinskom ratu) i onog što je bilo loše, što je za svaku osudu i čega smo se mi branitelji davno trebali odreći?!
A ne čekati da to drugi učine umjesto nas!
Ili možda ni među nama braniteljima ne postoji kakav-takav konsenzus o tome za što smo se borili, kako smo se borili i što smo htjeli izboriti. Polazim, naime, od pretpostavke da je u doba rata među braniteljima postojao konsenzus barem u vezi s tim da se treba boriti. Da treba osloboditi Hrvatsku. A nakon toga?
Je li razlog možda u tome što smo svi zajedno, i udruge i pojedinci, postali taoci onih koji su, a s time imam iskustva još iz političke emigracije, uprli sve sile da nas smjeste na gubitničku stranu, i to na onu gubitničku stranu rata u kojem mi uopće nismo niti sudjelovali? Može li biti da se većina hrvatskih branitelja Domovinskog rata uhvatila na ljepilo nekolicine mračnih nepopravljivih tipova koji niti su što iz povijesti naučili niti će ikad naučiti?
Histerične babe i neotesani mladci obrijanih glava
Jedna takva događanja - demonstracija za generala Blaškića pred američkim veleposlanstvom na koje su pozvale upravo braniteljske udruge - sjećam se s užasom.
Bio sam, naime, protiv Haaga i danas sam. Zato sam odlučio otići na te demonstracije pa sam čak i odjenuo svoju staru ZNG odoru. No, odjednom se odnekud stvorila gomila histeričnih starih baba (koje sasvim sigurno nisu sudjelovale ni u kakvu ratu) i neotesanih mladaca obrijanih glava (premladih da bi se mogli pohvaliti sudjelovanjem u Domovinskom ratu), koji su fašističkim pozdravom i odgovarajućim parolama odašiljali europskoj javnosti upravo onu poruku koju bi oni od nas i željeli čuti: da smo fašisti, tj. gubitnici, i da nam nije mjesto u društvu pobjednika.
Nažalost, ni okupljeni čelnici braniteljskih udruga ni okupljeni političari nisu pokazali više razbora, ali zato zapanjujuću dozu osobnog prostakluka i političkog sljepila.
Skup je sasvim sigurno više škodio nego koristio generalu Blaškiću. Jedino je možda trenutačno koristio nekolicini okupljenih politikanata. Ali skup su organizirale braniteljske udruge i sve što se tamo događalo palo je u prvom redu na naša braniteljska leđa.
Nikako ne mogu prihvatiti pomisao i zamisliti mogućnost da bi branitelji, koji su svojom hrabrošću dobili rat, u isti mah, državi u čije su temelje ugradili najbolje godine svog života, na takav bijedan način toj istoj državi htjeli naškoditi.
Možda ni udruge ni mi branitelji nismo ni u stanju organizirati nešto bolje od one sramote pred američkim veleposlanstvom? E, pa onda je bolje da se i ne pojavljujemo u javnosti. Ali bez nas ni Dan pobjede i domovinske zahvalnosti pa ni novi Dan državnosti nemaju nikakva smisla.
Ako mi branitelji ne poštujemo sami sebe, a time i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kojeg bez nas ne bi ni bilo, onda nas neće poštivati ni drugi. Naprotiv, a to se već događa godinama, očešat će se o nas svatko, pa i država, tko kod to zaželi, sa svakom laži koja mu se svidi. I što mi više budemo šutjeli te laži će biti veće.
Hrvatska nema novaca zbog velikih povlastica branitelja?
Znadu li uopće vodstva braniteljskih udruga da, barem u iseljenoj Hrvatskoj, vlada uvriježeno mišljenje kako Hrvatska nema novaca zbog velikih plaća, mirovina i drugih povlastica koje su navodno dobili branitelji? Koji to branitelji?
Šute li udruge možda zbog toga? Ili, što su poduzele da argumentirano pobiju takve objede? A što je tek s mnogim drugim, u Hrvatskoj poznatim i izrečenim objedama?
Pitanje na pitanje, bez odgovora. Ako ih ne nađu sami branitelji, bojim se da će ih ponuditi netko drugi. U svakom slučaju netko tko nam neće biti sklon.
Prenosimo: Vjesnik
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.06.2007., nedjelja
Ivan Krstitelj
Danas je blagdan sv.Ivana Krstitelja. Moj je imendan i slavim.
O Ivanu Krstitelju prenosim s Katolici na internetu:
Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.
(Lk 1,15)
|
- 22:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
23.06.2007., subota
Peking
Ukoliko odete na blog naše udruge http://glazbenistudiocerovac.blog.hr i kliknete na "Statistika" otvoriti će vam se točni podaci tko posjećuje taj blog i kada. Prije par tjedana, tako sam ustanovio, bio je na blogu netko iz Japana. A sad, najnovije netko iz Pekinga. Tko to čita u tako dalekim zemljama moje blogove to će vjerojatno ostati tajna. Ali daje mi novo samopouzdanje. A i inače su posjetitelji tog bloga u velikoj mjeri iz inozemstva. Bilo ih je čak i s Havarda.
|
- 10:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.06.2007., petak
Vjeronauk i Inoslav Bešker
Svojedobno je novinar Vjesnika Inoslav Bešker napisao članak o tome kako u komunističkoj Jugoslaviji nitko nije imao problema zbog toga što je išao na vjeronauk. To nije točno.
Moje dvije stare tete, još su žive pa mogu posvjedočiti, izbačene su 1956. god. iz srednje škole jer ih je ravnateljica škole vidjela kako izlaze s vjeronauka u crkvi sv.Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici.
Pa i moja generacija je imala probleme. Osobito u Osmogodišnjoj školi česta ispitivanja tko ide a tko ne na vjeronauk bila su vrlo neugodna. S raznim posljedicama, od ruganja do ponižavanja. A partija si je dopustila još jednu svinjariju. Negdje gotovo nasuprot Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, stanovao je izvjesni Andebaka, razbijač i propalica, koji je imao svoju bandu(Andebakina banda). Oni su imali zadatak tući i dočekivati one koji su navečer izlazili s vjeronauka. Bracu i mene su nekoliko puta spasile brze noge. Neki prijatelji su pobrali batina. A sve je prestalo kad su četvorica članova Andebakine bande nabasala na Dadu. (O Dadi je njegova mama kasnije pričala da je bio miran, tih i povučen dečko). Dadu je tako naljutilo da tu nekakva banda može misliti da ih je dovoljno četvero pa da ga istuku, da je podivljao (tako smo mi to zvali) i ispremlatio svu četvoricu. Od tada su napadi prestali.
Tek puno godina kasnije moja mama mi je u Muenchenu, dakle kad sam već bio u emigraciji, rekla da ju je moja dobra i draga učiteljica Mira Jurković upozorila da je dvoje djece zaduženo da bilježe kad odlazim u crkvu. Iskreno sam se začudio. Ako je to nekog tada, davno, zanimalo, onda me je mogao pitati. Imao sam točan raspored ministriranja uvijek za barem tjedan dana unaprijed a isto tako za vjeronauk. Mogli su sve doznati od mene. Samo, kome je to trebalo?
|
- 08:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
21.06.2007., četvrtak
Ured za tisak i promidžbu
Kad je Bruno Bušić 1977.god. na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća izabran za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu, već za vrijeme Sajma knjiga u Frankfurtu smo se dogovorili da će sjedište Ureda biti u Muenchenu a da ću ja obnašati dužnost tajnika tog ureda. Također smo se dogovorili da ćemo poćeti izdavati redoviti propagandni letak "Hrvatski vjesnik".
Tada je HNV imao mnogo Mjesnih odbora pa nije bio neki osobiti problem distribuirati te letke (u početku tiskane u 35.000 a kasnije i do 100.000 naklade). No, mi smo željeli te letke plasirati u ondašnjoj u okviru Jugoslavije stegnutoj Hrvatskoj. Kao često u životu, slučaj je pomogao. Prvo mi se javio jedan gastarbajter da je zabunom donio veću količinu jugoslavenskih poštanskih maraka koje da se koriste za promet običnih pisama. Otkupili smo te marke od njega. Gotovo isti dan mi se javio drugi gastarbajter koji je od Beogradske banke (Beobanke) dobio propagandno pismo i bio je dovoljno pametan pa je oprezno otvorio kuvertu koja je na sebi imala sve oznake Beobanke. Ideja je bila tu: u ofsettehnici smo dali umnožiti kuverte Beobanke, letke smo imali. Cijela moja ekipa iz Muenchena, Lončari, Leke, Bruno, Zdravko, Bišofi, i odrasli i djeca sjedili su kod mene. Jedni su lijepili adrese na kuverte, drugi ubacivali letke u kuverte, treći ljepili marke a četvrti zatvarali kuverte. Imao sam dobru "žicu" s Kosovarima koji su bili spremni, za malu naknadu, odvesti do Beograda, takoreći uz put po 500 ili više kuverata, baciti ih na raznim poštama u Beogradu u sandučiće. A pisma su bila adresirana na adrese u Hrvatskoj. U prvoj takvoj akciji poslali smo oko 10.000 letaka. U Zagreb i Hrvatsku nosilo je iste takve pošiljke nekoliko Hrvata. Budući da za večinu njih neznam gdje su imenovati ću samo Vinka Sušilovića koji danas živi u Zagrebu u zasluženoj mirovini. On je obično prebacivao u Zagreb oko 500 kuverata s letcima a njegov sin Krešo je onda biciklom razvažao ta pisma po Zagrebu i ubacivao ih u različitim vremenskim odmacima u poštanske sandučiće. Na svakih 100 letaka imali smo jedan "kontrolni" - tj. netko će dobiti letak od koga ću doznati da je ta stotina prošla svoj put. Samo ja sam znao koja su to "kontrolna" pisma i da ona uopće postoje.
Kasnije smo se dalje razvili. Od karitasovih socijalnih radnika dobili smo pred Dan Republike 1977.god. primjerak originalne pozivnice na banket povodom tog dana koje je razaslao Generalni konzulat u Muenchenu. Odmah smo nadoštampali 1000 komada i razaslali ih uglednim građanima Muenchena i Bavarske, onim, za koje smo mislili da ih konzulat nije pozvao. Bio sam u parku otmjene četvrti gdje se nalazi Generalni konzulat kad su počeli dolaziti uzvanici na banket. Nastala je neopisiva gužva pa je generalni konzul morao otkazati banket. Londonska "Nova Hrvatska" koja je također slala mnoštvo protujugoslavenskih letaka u Jugoslaviju izmislila je krilaticu "svaki letak - jedan metak". Svidjela nam se.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.06.2007., srijeda
Kako sam želio postati Bosanac
Moja supruga je iz Šuice. Šuica je glasovito mjesto pokraj kojeg su se smjestila čak tri nešto manje poznata: Kupres, Tomislavgrad(Duvno) i Livno. Ima tome sigurno već 10 godina, rat je upravo bio završio, još je postojala HZ Herceg-Bosna kad samo moja supruga i ja odlučili otići u Šuicu, posjetiti punicu i najmlađeg šogora i šogoricu. A kako smo krenuli na put 11.lipnja bili je jasno da ćemo u Šuici biti i 13. lipnja t.j. na sv. Antu, dan kada se u Šuici posebno slavi.
Tema dana u kafićima, pred crkvom itd. bila jest: gdje se prijaviti u Hrvatskoj, kod koga i kako doći do putovnice. No to zadnje bar nije bilo teško jer je Čiro Grubišić u Mostaru "štancao" hrvatske putovnice. I za divno čudo, svi, ama baš svi, možda tu i tamo iznimka, već su bili negdje prijavljeni, u Zagrebu, Splitu, Rijeci itd.
Dobro, ako se oni svi mogu prijavljivati tamo, zašto se ja ne bi mogao prijaviti ovdje, upitao sam mog šogora koji je tada radio u državnoj službi. Ali to nije moguće ti si Zagrebčanin. Kako nije moguće, i što znaći to da sam Zagrebčanin, pa vi svi niste Zagrebčani ali vam je normalno da ste prijavljeni u Zagrebu. Zašto obratan slučaj ne bi bio moguć. Ne može to, ma kud ti uvijek... Od mog šogora dakle barem u ovoj stvari nije trebalo očekivati pomoć. Odputio sam se u policijsku postaju u Tomislavgrad. Odmah sam rekao da se želim prijaviti. Vaše papire, rekao je neki mladi policajac. A kad je glasno rekao, pa vi ste iz Zagreba, svi u prostoriji su digli glave i gledali u mene kao u čudovište. E, vama Zagrebčanima padaju svakakvi vicevi na pamet, čuo sam ja za to. Eto vam vaši papiri. Ali čovječe, stvarno se želim prijaviti u Šuici. Pa zar se ovdje kod vas ne kaže odatle si od kud ti je i žena. Dakle, ja sam iz Šuice. Nema načina, nemože a ako se želite žaliti idite u Livno. Krenuo sam u Livno. Tamo u nečemu što je bila mješavina između Uprave grada Livna i Ispostave uprave HZ Herceg Bosna nisu imali odjel za strance. Na koncu sam dospio nekom načelniku. Pogledao je moje papire, vrtio glavom i upitao, a gdje bi se vi gospodine htjeli prijaviti. Pa u Šuici, moja žena je od tamo. E, ovi iz Duvna samo gledaju kako da podvale nama Livnjacima. Kako da vas ovdje prijavimo, na temelju čega? Odmah sam ga pitao, pa zar niste vi prijavljeni u Hrvatskoj? Jesam, reče, i svi moji. Pa što onda priječi da se ja prijavim ovdje. Nema zakona, nema propisa, nema ovdje nikoga tko odlučuje o takvim zahtjevima. Vratite se vi u vaš Zagreb.
Krenuo sam opet iz Livna put Šuice. Vozio sam šogorov auto s Tomislavgradskim registracijama (onda su još postojale). Na izlasku iz Livna ugledao sam starog fratra kako natovaren prtljagom klipše uz brijeg prema Gorici. Stao sam i ponudio mu da ga povezem. Prvi njegov komentar je bio, a otkad vi Duvnjaci tako ljubazni prema nama Livnjacima. Odustao sam tog trenutka od pokušaja postati Bosanac.
|
- 08:22 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
19.06.2007., utorak
u ranu zoru došla je udba(*)
„Crni Božić“(*) i neizrecivo tužna Nova godina već su prošli. U zatvoru su studentski vođe i Bruno Bušić. Bruni nosimo hranu i pokušavamo doznati što se s njim zbiva.
11. siječnja – tmuran i hladan dan. U Matici hrvatskoj tišina. Nema više stotinjak posjetitelja dnevno. Na hodniku, pred redakcijom Hrvatskog tjednika(*), gdje su se okupljali kolporteri i gdje se od gomile nije moglo proći, sve je prazno.
Poslije Karađorđeva(*), malo njih, samo najvjerniji, dolaze još u Maticu. Znalo se, i već osjećalo, da nešto visi u zraku i da je najbolje sjediti kod kuće. Taj dan oko podneva zadnji put sam vidio mnogo ljude iz Matice. Kasno navečer prolazeći Zrinjevcem primjetio sam neuobičajenu živost pred zgradama SUP-a i UDB-e. Ispred zgrade Matice hrvatske stajao je milicioner sa šljemom i automatskom puškom.
12. siječanja želio sam ujutro ponovo svratiti u Maticu, no odlučim prethodno telefonski se najaviti. Okrenem broj uredništva Hrvatskog tjednika, čujem signal, znači zvoni. Netko diže slušalicu i odmah je spušta. Uvrijeđen, zovem ponovo. Opet isti postupak. I tako nekoliko puta za redom.
Zovem telefonom Profesora(*). Dugo se nitko ne javlja. Konačno, javlja se supruga. Tražim profesora, no njega nema. Odveli su ga ranu ujutro. Odlazim prema zgradi Matice hrvatske. Izvana ništa neobično. Na ulazu u zgradu, zaustavlja me skladišni radnik i šaptom mi saopćava da je policija u zgradi i neka se gubim. Slušam ga naravno i odlazim u park iz kojeg imam dobar pogled na zgradu Matice hrvatske. Vidim kako dolaze policijski automobili iz kojih izlaze Šime Đodan, Vlado Gotovac, Danilo Pejović, Ljudevit Jonke, okruženi udbašima. Sve vode u zgradu Matice, valjda da budu prisutni premetačini.
Stojim u parku, smrzavam se. Neznam kuda bih pošao. Nailaze neki stari časnici Matice(*). Sada ja njih upozoravam na policiju i oni se vraćaju. Malo razgovaramo, no ne nalazim riječi za razgovor. Odlazim Prijatelju. Pred njegovom kućom policijski automobil. Možda su kod njega a možda i nisu. Nema smisla riskirati. Možda mene čekaju kod kuće? I to mi se nikako ne da provjeriti. Ako me čekaju još malo slobode, bolje da ju što duže uživam.
U Gradskoj kavani nigdje nikoga. I ta kava je lošija od one prije Karađorđeva. Pojavljuje se jedan novinar Vjesnika. Taj je polumrtav od straha. Što ga dulje slušam, to se više topi i moja hrabrost. Bježim od njega. Nega ga đavao nosi.
Pomiren sa sudbinom odlazim kući. Vrata otvara moja supruga a ne UDB-a što bilježim kao pozitivan poen. Na večer u TV dnevniku prva obavijest o uhićenjima. Uništavamo ono malo korespodencije što sam je još imao. Ako dođem pod udar UDB-e ne želim uvući i druge.
Kasno odlazimo spavati i zato se teško budim. Zvono na ulaznim vratima zvoni. Tek sam ga popravio i ako ovako nastavi opet će otići k vragu. Moj sat pokazuje 4 sata. Nije pouzdan ali ženin pokazuje isto. Budi se moja žena a u susjednoj sobi čujem, diže se mama. Nema druge, sad sam ja na potezu. Otvaram vrata. Policijska petorka široko se smješi. Kao da dolaze u prijateljski posjet ili kao da prodaju sladoled. Jedan je „intelektualac“ i taj mi objašnjava da su iz Službe državne bezbednosti i da imaju nalog za premetačinu stana. Polako se guraju u predvorje. Primjećujem da su dvojica u uniformi a trojica u civilu. Vođa grupe mi tumači moja prava. Mama i žena se na brzinu oblače a ja ostavljam udbaše u hodniku da barem obućem hlače... Gruppenfuehrer je prokleto ljubezan i predlaže da se radiovezom pozove lječnik u koliko bi mami s obzirom na njenu starost pozlilo. No moja se stara herojski drži i tako tipovi ne zovu nikoga. Imam prevo pozvati dva svjedoka ako sam dobro shvatio. No otkuda izvući u 4 sata ujutro dva svjedoka. Kuća je doduše velika, no mi smo samo kratko ovdje i ne poznamo ljude. Idem do susjednih vratiju i zvonim. Dvije plave uniforme me prate. Javlja se ženski glas. „Plavi“ uz mene kaže da smo iz policije. Otvaraju se vrata. Podebela gospođa susjeda sama je s troje djece. Odlazimo kat niže. Teško budimo mladi bračni par, naše „podsusjede“. Oni su spremni odmah doći. Sjedimo u velikoj sobi. Sad smo u dobrom društvu. Konačno dolaze susjedi. Neznam gotovo ništa o njima osim da žive vrlo jednostavno i da su oboje radnici. Zato me iznenađuje svečano odjelo mog susjeda. Udbaši odmah primjećuju da moj podsusjed na reveru odjela nosi značku Matice hrvatske. Uniformirani policajac, očito je time uvrijeđen. Potiho konstatira da bi pretres trebalo izvršiti i kod tog bračnog para.
Vođa grupe, drug Jovo iz Beograda, smiruje situaciju i djeli posao. On i još jedan civil pretresat će moju radnu sobu. Drugi civil će pretresati maminu; jednog uniformiranog šalje pred vrata stana a drugi je ostavljen da čuva stražu u hodniku. Prvo službeno pitanje je da li imam oružja.
Drug Jovo je veoma precizan što je potpuno razumljivo s obzirom da je nekad bio precizni mehaničar. Po mom radnom stolu prevrće papir po papir. Njegov, očito mlađi i neiskusniji kolega nastoji u mom prastarom stolu naći tajni pretinac. Jovi se čini da time gubi vrijeme pa ga upućuje na ormar s rubljem. Moja je supruga presretna što je baš jučer uredila ormar. Tako barem susjeda neće vidjeti nered koji inače vlada kod nas.
Sve izgleda u redu osim što podsusjed počinje praviti probleme. Njemu se čini da bi ove njuške mogle nešto pronaći ako ovako nastave pa ih nastoji svojim primjedbama iznervirati. Ja ga užurbano smirujem znajući da i tako kod mene ne mogu ništa naći. Podsusjed se međutim neda. Svađa se s udbašem koji hoće čitati ljubavna pisma koja je moj poštovani pokojni gospodin otac pisao mami prije nekih 35 godina. Mama također protestira. Nastaje uzbuna oko ljubavnih pisama. Svi u jedan glas raspravljamo. Nastojim smiriti situaciju. Svojim autoritetom smirujem suprugu, pa mamu, susjedu, no tko bi smirio podsusjeda, stekliša jednog, koji već počinje spominjati Radića i Starčevića, pa se bojim da ne dođe i do Pavelića ili što bi bilo najgore doTita. Konačno drug Jovo i ja, ta mi smo intelektualci, zar ne, odnosimo pobjedu. Pisma se neće čitati. Ako je tim pismima tata i htio rušiti Jugoslaviju onda je to bila ona stara do koje Jovi nije previše stalo.
Mladi milicioner stoji u hodniku, njemu je dosadno, pa podsjeća druga Jovu da mi sigurno imamo i podrum. Treba i to dakako „pretresti“. Civilima se baš ne ide u podrum stoga delegiraju mladu i novu uniformu da to ona učini. Idem i ja s njim sav veseo. Kad smo se doselili, strpali smo ambalažu od selidbe u podrum i nakon toga tamo više nismo ni provirili. Prašine ima dosta, to je sigurno. S nama odlazi i onaj koji stražari pred stanom. Sav je plav od zime. Naše je stubište prokleto hladno.
Ambiciozna mlada uniforma nosi veliku lampu. Otvaram vrata. Brdo papira, dasaka, kutija i prašine. Osjećam kako službeno lice gubi volju za daljnjom premetačinom. Mlada uniforma samo svijetli lampom i rezolutno tvrdi da ovdje nema ničega. To se nikad nezna, tvrdim ja, a starija uniforma spasava mlađu, jer – kaže – policajci imaju za to nos. Odmah znaju gdje se isplati tražiti. Ovdje se to ne isplati.
Vraćamo se u stan.
Pretres je pri kraju. Već je devet sati. Moja supruga pita Jovu kakve namjere ima samnom. Zanima ju kane li me uhapsiti ili ne. Netko pita moju ženu misli li ona da bih ja trebao biti u zatvoru. Ni govora, kaže ona. Njezino je mišljenje da niti svi ostali nisu trebali biti uhapšeni. Moja mama ju strelja očima da šuti.
Potpisujemo zapisnik i Jovo me moli da pođem s njima. To samo zbog toga jer imaju mjesta u automobilu, pa nemoram ići tramvajem koji zimi eto jako neredovito vozi.
T.Ž.(*)
Prenosim iz "Nova Hrvatska" , London, br. 8-9/1972. godine.
Objašnjenja:
(*) udba - kolokvijalno ime za Službu državne sigurnosti (Službu državne bezbednosti), koja se neko vrijeme zvala Uprava bezbednosti - UDB-a
(*) Već u prosincu 1971. počela su hapšenja i progoni. Božični broj "Glasa Koncila" (glavni urednik Vlado Pavlinić) izašao je s velikom pasicom na prvoj strani "Crni Božić" a na drugoj strani je bio opisano slavlje Božića među crncima u Africi. Ali svatko je znao što je mišljeno s "Crni Božić".
(*) Hrvatski tjednik bio je glasilo Matice hrvatske i izlazio je samo tijekom 1971.god. i to od travnja do prosinca, onda je zabranjen. U to vrijeme bio sam novinar HT-a.
(*) Karađorđevo, lovište srpskih kraljeva gdje je Tito proglasio "masovni pokret" u Hrvatskoj kontrarevolucionarnim a u sklopu toga i Maticu hrvatsku. Kontrarevolucija - to je bila u ono doba komunističke diktature najteža moguća optužba.
(*) Profesor - moj šef u Hrvatskom tjedniku i profesor na Pravnom fakultetu Jozo Ivičević.
(*) Nisam mogao imenovati tada 1972.god. tko je došao, a došao je Šime Balen i zajedno samnom se skrivao da ga netko ne vidi. Bilo je nešto komično u tome: sin ustaše i partizanski komesar se skrivaju od udbe.
(*) T.Ž. Ovaj tekst i sve druge tekstove u Novoj Hrvatskoj sam prvo vrijeme potpisivao pseudonimom da ne naštetim prijateljima i kolegama iz Matice koji su po zatvorima čekali na suđenja. T.Ž. to stoji za Tomislav Županac. Pseudonim je naravno izabrala moja supruga. A kako je ona rodom iz Šuice onda je Tomislav zbog kralja koji se navodno tu dao kruniti a Županac zato jer je to staro ime Duvna.
Još jedna napomena: ovaj tekst sam za Novu Hrvatsku napisao samo koji tjedan nakon dolaska u London gdje sam radio kao urednik u uredništvu. Dakle tekst je svijež i donosim ga točno onako kako sam ga tada napisao. No, ona zgoda sa "podsusjedom" nije se dogodila meni nego mom nekadašnjem prijatelju B.T. a ja sam ju s dosta umjetničke slobode "ukomponirao" u moj tekst.
|
- 08:08 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
18.06.2007., ponedjeljak
Živi i mrtvi
O živima se treba brinuti, živi postavljaju zahtjeve imaju prohtjeve, često nisu ugodni ili ih ne volimo. Živi reagiraju, mogu nas ocrniti ili nam mogu ugoditi. Paleta mogućnosti je beskrajna.
Mrtvi su ipak mrtvi. S njima nema tih problema. Mnogi misle da je lakše s mrtvima nego živima. Pa i u Bibliji piše, citiram po sjećanju, pustite mrtve da pokapaju mrtve. No mrtvi mogu itekako izazivati neprilike i raspre(naravno ne svojom voljom) i nakon smrti, pogotovo ako se radi o tzv. "velikim ljudima". Onda o takvima postoje razna mišljenja oko kojih se spore, argumetima i bez njih, i pozvani i nepozvani.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
17.06.2007., nedjelja
Svatko ima šansu
U svakom je čovjeku ponešto zatrtog Mozarta.
Antoine de Saint-Exupery (1900-1944), francuski pilot,novinar,pisac
Preuzeto iz časopisa Geo lipanj / 2007.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.06.2007., subota
Mudrost
Ako na isti način danas činite ono što ste i prije deset godina činili, onda postoji velika vjerojatnost da to činite pogrešno.
Charles Kettering (1876-1958) američki farmer, učitelj unanstvenik.
Preuzeto iz časopisa Geo lipanj / 2007.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.06.2007., petak
+ Boris Maruna 1940 - 2007
Upravo je objavljena vijest da je u Zagrebu preminuo hrvatski pjesnik, politički emigrant i dobar čovjek Boris Maruna. Meni je bio još više od toga, bio mi je prijatelj.
Rođen je na južnim obroncima Velebita, upravo tamo gdje sam ja 1991.god. ratovao, a upoznali smo se tek u emigraciji. Uočio sam njegove pjesme, bile su onako, simpatične na prvi pogled. Sa stihovima poput "Hrvati mi idu na živce" ili slično. A pisac tih pjesama (Govorim na sav glas) bio mi je nakon susreta u Los Angelesu gdje je tada živio još simpatičniji. Bili smo mladi i mogli smo se zafrkavati do besvjest, cijelu noć ako smo bili raspoloženi. Dosjetka na dosjetku.
Neimaština i politički progoni odveli su Borisa s podnožja Velebita u Zaprešić ali se ni tamo nije mogao skrasiti. Osjećao je preveliki pritisak i progon zbog slobodnih nazora koje je zastupao. Tako se on, zajedno sa svoja dva brata, odlučio na bijeg preko granice koji je vodio ravno u talijanski izbjeglički logor, put brojnih naših političkih izbjeglica. Iz Italije krenula su braća u Argentinu gdje su ih prigrlili Štefica i Vinko Nikolić. Boris je nakon toga boravio koliko barem znam ponovo u Italiji, Španjolskoj, neko vrijeme u Engleskoj gdje je radio u uredništvu "Nove Hrvatske" i naposljetku u SAD-u. Tu mu je ujak, svećeniki, sveučilišni profesor omogućio studij književnosti na sveučilištu Loyola koji je završio magisterijem.
S obzirom na prisne odnose s Šteficom i Vinkom Nikolićem nije ni čudo što je svoje prve pjesme objavio upravo u "Hrvatskoj Reviji" a i prva knjiga pjesama izašla mu je u "Knjižnici Hrvatske Revije "(I poslije nas ostaje ljubav, 1964). A kad je 1972. god. izašla njegova knjiga pjesama "Govorim na sav glas", postao je Boris naš pjesnik, pjesnik nove, mlade, buntovne političke emigracije, nas "prolječara" kako su nas pogrdno nazivali u emigraciji. Osjetili smo da Borisove pjesme govore ono što mi osjećamo ali neznamo tako izraziti.
Boris je bio vrlo obrazovan i otvoren. Što se tiče toga nije bio zaguljeni emigrant koji vidi sve samo kroz svoje naočale, nego je bio otvoren i sklon prihvatiti i tuđe mišljenje ako je ono imalo temelja.
U emigraciji smo pripadali krugu intelektualaca oko "Hrvatske Revije" i "Nove Hrvatske". I to nas je povezivalo. Povratkom u Hrvatsku nastavili smo se družiti nešto intenzivnije dok nas život ponovo, iz raznoraznih razloga nije rastavio.
Nakon povratka u Hrvatsku Boris je imenovan ravnateljem Hrvatske matice iseljenika. Dao je veliki obol ne samo stvaranju veza s iseljeništvu nego i pomaganju onih koji su od 1991. ratovali za Hrvatsku. I meni je, pogotovo kad sam otišao na Velebit, često pomagao.
Došlo je zatim do loma sa službenom politikom HDZ-a. Boris se nije mogao uklopiti u sve kruće okvire i uskogrudnost te politike. Maknut je s mjesta ravnatelja HMI. A ubrzo ga je javno napao Predsjednik Tuđman u istom dahu s nekim drugim emigrantima. To je jako pogodilo i Borisa i njegovu obitelj. Ipak nije mirovao, radio je i pisao.
Matica hrvatska ga je imenovala urednikom Vijenca 1995. i Hrvatske Revije 1997. Pisao je dakle mnogo i omogućavao drugima da pišu. Nakon puno godina, kad je umro naš Vinko Nikolić zatražio je i od mene da napišem tekst za spomen izdanje HR.
Veliki zaokret u Borisovom životu dogodio se kad mu je negdje 1999. Pavle Kalinić u Novinarskom domu ponudio da uđe u "Savjet SDP-a". Bio sam prisutan toj zgodi i trenutku kad je Boris pristao. Mnogi su mu to u emigraciji zamjerili a nisu bili u pravu. Kad nije mogao izaći na kraj s jednom političkom opcijom prišao je drugoj. A to mu je, nakon što su se Račan i Mesić instalirali na svojim funkcijama, omogućilo povratak na mjesto ravnatelja u HMI. To su za mene bila lijepa vremena jer smo se znali često privatno naći, a i Boris me je pozivao na sve priredbi i događaje u HMI u vrijeme kad me nitko nije htio ni pogledati a kamoli pozivati. Iz HMI Boris je otišao u diplomaciju, imenovan je veleposlanikom u Čileu. Bio sam uvjeren da je to učinjeno između ostalog i iz zdravstvenih razloga. Klima u Čileu je trebala pomoći njegovim upropaštenim plućima.
Svi smo znali da je bolestan. Teško bolestan. Ali zanemarivao je upozorenja liječnika, supruge, prijatelja. Znali smo već pred više godina da ga bolest nagriza i eto sad ga nema. Rekao bi Matoš: smrt ima bolji ukus od hrvatskog općinstva.
Moja sućut Borisovoj obitelji. Njegovoj kćerki Drini, supruzi Bernadett, braći... Njegov odlazak je i za njih i za nas veliki udarac. Ali, možda se opet sretnemo na onom, navodno boljem svijetu, a možda se i tamo smije šaliti i nabacivati dosjetkama. To bi bilo sjajno.
Ako je već morao umrijeti tako rano, neka bar počiva u hrvatskoj grudi i neka tu nađe svoj mir.
Često sam ga zafrkavao da Maruna najviše voli citirati Marunu. Eto zato citata iz životopisa kojeg je sam napisao za knjigu "Ovako" Alea 1992.:"Živimo u vremenima uljepšanih biografija. Tješimo se, sva su vremena zapravo vremena uljepšanih biografija. Ja nemam takvih potreba i zalažem se za očito: da svi životopisi završe tišinom. U svakom slučaju ovaj".
Pa Borise neka ti tako i bude. Ovaj put, međutim, ipak nemaš zadnju riječ.
Ivan Cerovac
|
- 08:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
14.06.2007., četvrtak
Konjska klapa
Na svakoga konja redom treba kliknuti (ne čekati da završi svoje). Na kraju opet tako redom da prestanu.
target=_blank>Konjska klapa
|
- 07:42 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
13.06.2007., srijeda
Komentarom na komentar
Prekjučer sam objavio tekst pod naslovom "Političar uvijek istog kova". Objavio sam ga na stranicama ovog bloga ali i na stranicama pollitika.com na koje lako možete doći ako kliknete na odgovarajući banner koji se nalazi na lijevoj strani bloga. Na stranicama pollitika.com bilo je dosta komentara tog teksta od upita da o kome se radi pa sve do nostalgičnih komentara. Jedno me je iznenadilo a u stvari reakciju sam sam izazvao. Naime, centralno mjesto mog teksta zauzima opis kako me je taj "društveno-politički" radnik kao osmoškolca nastojao izbaciti iz Narodne omladine ali nisam rekao zašto. Pa nitko od komentatora, ali baš nitko nije upitao:"A zbog čega? Zašto?". Da li je to zbog toga što su sada već svi svijesni diktatorskog i terorističkog karaktera bivše Jugoslavije pa takvo pitanje više nije aktuelno ili zbog toga što mene bije glas disidenta iz onih vremena, pa onda nije ni čudo što su me htjeli iznaciti iz omladinske organizacije. Zanimljivo.
|
- 07:32 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
12.06.2007., utorak
Teta Ella
Budući da se moj otac nije vratio s Bleiburga moja mama se vratila svojoj obitelji pa sam tako odrastao uz maminu obitelj. Bila je to velika obitelj, uz baku koja je bila vrhovni šef, tu je bilo osam sestara i dva brata. Kad sam malo poodrastao znao sam da u stanu s nama (bio je to veliki stan) stanuje i teta Ella. Nisam baš do kraja znao kakva je ona teta, nije me baš ni zanimalo. Uostalom bakine obiteljske veze su bile tako komplicirane i neprozirne, bilo je toliko "teta" pa "stričeka" itd. da se ja dugo u tome uopće nisam snalazio. Ali teta Ella se posebno brinula za mene upravom me je obasipala svojom naklonošću, brigom i ljubavlju. Negdje početkom 60-tih odselila se iz bakinog stana u Ilici. I to je bilo normalno, jer su se u to doba mnoge moje tete udavale i selile.
Istinu o teti Elli, nemogu sam vjerovati, doznao sam tek prije nekoliko godina. Moja baka i djed bili su imućni, a imutak su sami stekli a nisu ga nasljedili. Prvo vrijeme su stanovali na Pantovčaku, no to se ubrzo, zbog brojnog osobito ženskog potomstva pokazalo nepraktičnim. I tako su baka i djed negdje 20-tih godina prošlog stoljeća kupili od židovske obitelji Herzog kuću u Ilici gotovo na samom čošku Ilice i Primorske ulice.
Došla je 1941. godina i mi smo bili doista ono što se moglo nazvati "ustaškom obitelji". Ali, već na početku vladavine NDH dogodilo se da su ustaše pohapsili i poslali u njemačke logore sve članove obitelji Herzog, upravo one od koje su baka i djed kupili kuću. Obitelj Herzog je stanovala u Krajiškoj ulici. Hapšenje je izbjegla samo njihova kći Ella koja je bila na placu (Mali plac, danas Britanski trg). I kako su je susjedi upozorili da se ne vraća kući nije znala kuda i kamo pa je plačući došla mojoj baki. Na njenu sreću došla je pravoj osobi jer moja baka nije nikad nikoga otpravila s kućnih vrata a da mu nije pomogla. I tako je Ella Herzog uselila u naš stan i ostala tu cijeli rat. Neke židovske organizacije pokušale su je udati za jednog francuskog Židova, velikog bogataša imenom Guttman, ali to nije uspjelo, teta Ella nija mogla otići, morala je ostati.
U našu kuću su zalazili ustaše. Redovito. Ne samo moj otac, nego i npr. Božo Kavran (s kojim je moja baka također bila u rodu, ali nemojte me pitati kakvom jer neznam). I mnogi drugi. Nikom nije palo ni na pamet palo denuncirati tetu Ellu. Tko zna, nije isključeno da su se više bojali moje bake nego Pavelića.
Da, kasnije, tijekom godina bogataš Guttman je iz Francuske slao naranđe (nezamisliv luksuz u ono doba) a i sam je došao posjetiti tetu Ellu. Na tome je ostalo.
U svakom slučaju moja baka je tetu Ellu spasila. A ja ignorant kakav već jesam, doznao sam to tek negdje oko 2000. godine.
|
- 07:54 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
11.06.2007., ponedjeljak
Političar uvijek istog kova
Nedavno se na HTV-u pojavio častan starac i predstavio zadivljenoj javnosti jedan ugledan projekt pa se vidjelo da taj častan starac ima u našoj državi ugledan i častan položaj. A kako se razgovor odužio, vidjelo se da je taj častan starac i prije imao ugledne i časne položaje, u onoj drugoj sada više ne postojećoj državi ( ime joj se zatrlo). I tako malo po malo, te faca na TV ekranu te ime i prezime - pa to je nekadašnji predsjednik Općinske organizacije narodne omladine (mislim da se to tada tako zvalo) Černomerec. Taj častan starac, prije puno godina, bio sam u osmom razredu osmogodišnje, upeo je sve da me izbaci iz te Narodne omladine. Od nas osmoškolaca par godina stariji, već je tada bio profesionalni društveno-politički radnik i izgleda to mu je uspjelo ostati do danas. Mi smo ga poznavali inače s ispraćaja Titovih štafeta na kojima je on bljezgario gluposti od kojih bi se mi, u normalnoj situaciji valjali od smjeha. Ali nije bila normalna situacija. I tako je taj častan starac, onda davno jurišnik-skojevac, upro sve da me izbaci iz Narodne omladine. Ja moram priznati da nisam shvatio ozbiljnost situacije, ali jedan prijatelj iz razreda (nisam ga odonda sreo) Ranko Kiternaš upro je sve svoje snage da me obrani. Rekao mi je da sam budala i da ako me izbace iz Narodne omladine, da neću dobiti karakteristiku, a bez karakteristike da neću moći upisati ni gimnaziju ni fakultet. U svakom slućaju tom prijatelju Ranku Kiternašu sam i danas zahvalan zbog iskaza prijateljstva(a i zbog toga što je uz osobni rizik napisao meni karakteristiku, onako za svaki slučaj). Na koncu me je i obranio i nisam izbačen. Ali ja sam bio samo kamenčić u stepenici političkog uspona časnog starca s HTV-a. Sreo sam ga još jednom poslije, 1972. god. kad sam potajno (pokrivala me cijela redakcija) radio neke honorarne poslove u "Telegramu". Taj tada častan društveno-politički radnik došao je u inspekciju "Telegrama", jer "Telegram" je te 1972.god. prodavan u jedno 500 primjeraka, pa je partija htjela vidjeti zašto je tome tako. Naš društveno-politički radnik me ne bi prepoznao, ali je došao u društvu mog nekadašnjeg profesora harmonije i kontrapunkta, vidio sam da ga upozorava na mene i da mu govori o meni. Već drugi dan, sve je znao drug Veljko Knežević, tajnik Prosvjetnog sabora. A kako je Prosvjetni sabor bio izdavač "Telegrama" Veljko Knežević me je osobno došao pozvati na razgovor. Objasnio mi je da sam u "maspoku" bio "instrumentaliziran" i to previše i da mi tu, u Prosvjetnom saboru i "Telegramu" nije mjesto. Ali za sve Njih (časne društveno-političke radnike) bilo je mjesta koliko hoćeš, i svi oni iako prononsirani jugoslaveni i protivnici bilo kakve ideje o državnosti Hrvatske, nakon 1990. bolje su prošli od mene koji sam bio pobornik ideje hrvatske samostalnosti. To je jedan od nonsensa mog života.
|
- 12:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.06.2007., nedjelja
Frankfurt
Nakon Londona došli smo 1972.god. u Frankfurt i zatražili politički azil. Prvo radno mjesto koje sam uspio naći bilo je ono noćnog čuvara na frankfurtskom aerodromu. "Šihta" je trajala 12 sati od 19 sati navečer do 7 sati ujutro. Kao čuvar morao sam obilaziti garažne prostore i jedan dio zaštitne ograde aerodroma. U određenim razmacima bile su postavljene kontrolne kutije povezane s centralom nadzorne službe. Morao sam dakle na vrijeme doći do kutije, otvoriti ju, i s posebnim ključem naviti kontrolni mehanizam. U razmacima od 10 minuta prije mene i poslije mene obilazili su ta ista mjesta, išli istom rutom drugi čuvari koji su se nalazili u službi. I onda se dogodio Muenchen. Arapski teroristi napali su u Olimpijskom selu za vrijeme Olimpijade židovske sportaše i uzeli ih kao taoce. Na frankfurtskom aerodromu odmah je nastala uzbuna. Nije se znalo, neće li teroristi još negdje iznenada udariti, a frankfurtski aerodrom, najveći u Njemačkoj mogao je biti idealna meta. U čuvarskoj službi došlo je do velikih promjena. Njemački čuvari odmah su naoružani - dobili su pištolje. A nas nekoliko stranaca? E, nama su dali zviždaljke. Pa ako teroristi napadnu, neka mi samo zviždimo, pa će nam naoružani kolege i dakako policija doći u pomoć. Nakako mi se činilo nesigurno to vjerovanje u zviždanje i njegovu moć. Radije sam dao otkaz. I otišao na sljedeće radno mjesto. Kao skladištar.
|
- 08:13 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
09.06.2007., subota
Banalno?
Na moja dva bloga http://cerovac.blog.hr i http://ivancerovac.mojblog.hr pišem uglavnom o svakodnevnici, više kao neka vrsta dnevnika, o događanjima u obitelji, oko mene u neposrednoj blizini itd. Na blogu http://glazbenistudiocerovac.blog.hr donašam ozbiljne tekstove o glazbi koje ili pronalazim na hrvatskom netu ili na njemačkom pa ih prevađam i objavljujem. Najviše me zanimaju teme poput utjecaja glazbe na razvoj djeteta ili o utjecaju glazbe na razvoj mozga. Nadam se da će tijekom vremena blog Glazbenog studija Cerovac postati recentan blog za te i slične teme.
|
- 22:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.06.2007., petak
Knjiški moljac
U novom Vijencu piše kolumnu poznati hrvatski pisac Pavao Pavličić a kolumnu je nazvao "knjiški moljac". Da li to znači da je on onaj poznati bloger knjiški moljac? Da li je to nešto što uglavnom svi znadu, nešto što je javna tajna, samo ja neznam, do mene to nije došlo? Bio sam na blogu knjiškog moljca i bio sam zadivljen njegovom uređenošću. Ma tko bio treba mu čestitati.
|
- 15:24 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
07.06.2007., četvrtak
Tjelovo
Nismo danas bili na procesiji nego na ranoj misi jer smo na ručak pozvali sinove i snahe. Nema ljepšeg blagdana od onog gdje se uz vjerski uklope i obiteljski sadržaji. No, želio bih ovdje, kad već dodirujemo vjersku temu Tjelova, spomenuti, da moja supruga i ja, od kako živimo u Dugom Selu, posjećujemo nedjeljom i blagdanom mise, svake nedjelje ili blagdana u drugoj crkvi, drugoj župi uglavnom "zagrebačkog prstena". Ne bih ovdje ulazio u to kako i što propovjedaju župnici ili drugi svećenici. To je tema za sebe. Ali kao crkveni glazbenik moram nažalost ustanoviti da se u različitim crkvama pjevaju sve gore i gore pjesme čija je tekstovna i glazbena vrijednost vrlo upitna a nemaju ama baš nikakva liturgijskog značenja. Znam da pri Teološkom fakultetu postoji Institut za crkvenu glazbu i to dugi niz godina. Kako to da tom Institutu nije uspjelo u ovih valjda već 40-tak godina educirati dovoljno crkvenih glazbenika i tako osigurati kvalitetnu crkvenu glazbu za vrijeme liturgije. Ovako, od poskočica do drmeša, od turbo-folka do sladunjavih limunada, sve se svira i izvađa pod misom na način da čovjeku pamet stane. Stare hrvatske crkvene pjesme kao da su "izašle iz mode", u mnogim župama se preferira onih nesretnih (osam ili devet) Pučkih misa. Od njih se opet najradije pjeva ona Milanovićeva, najneinventivnija i najdosadnija. Barem Crkva kao institucija ima mogućnosti zavesti reda u crkvenom pjevanju, dakako ako to crkveni vrh želi.
|
- 18:37 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
06.06.2007., srijeda
Glasovir
Jučer je mama jedne djevojčice, polaznice tečaja glasovira, ispisala svoju kčer iz tečaja samo nekoliko tjedana prije završeta. Nemogu to shvatiti. Upozoravao sam svakoga da su violina i glasovir teški instrumenti i da ih treba dugo i uporno vježbati. No, izgleda da ima mladih koji misle da se sve može postići "klikom" miša. A roditelji ih onda još u tom mišljenju podržavaju.
|
- 23:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.06.2007., utorak
Mirta Špoljarić: glazbena kritičarka koja otkriva toplu vodu
Već prije sam uočio lik i djelo zagrebačke kritičarke Mirte Špoljarić i to u nekoj kritici u kojoj je ona pomiješala i izvođaće i djela koja su se izvodila - ukratko sve. No onda još nisam imao svoj blog.
Sad mi je pak zapeo za oko kritički osvrt Mirte Špoljarić (Vjesnik 02.06.) na nastup Zagrebačke filharmonije povodom Dana grada Zagreba u Lisinskom. Već sam davno pokušao komentirati pisanja glazbenih kritičara no urednici (npr. Mario Bošnjak u Vijencu) nisu mi to htjeli objaviti. Situacija je naime ovakva: u redakciji sjedi urednik kulturne rubrike koji se u glazbu razumije kao Kirin Yubito u politiku. Ali njemu je nekad davno netko rekao da treba donašati kritike koncerata. E, on to radi. I ima glazbene kritičare koji da bi pisali kritiku moraju stvoriti privid kako oni sve to što se izvodi bolje poznaju i bolje znaju od onih koji to izvode. To što još nisam upoznao glazbenog kritičara koji zbilja znade čitati partiture, to još nikog od njih nije sprječilo, kritizirati izvedbu recimo simfonija ili opera(pa onda pišu o onome čega u partituri uopće nema ili sl.).
Pa da se vratimo kritici koju ovdje spominjem. Piše tu doslovce da su se potom "predstavili članovi Zagrebačke filharmonije". Prasak. Kritičarka se postavlja nad ZF. Jer ZF se u Zagrebu doista više netreba "predstaviti". ZF u Zagrebu nastupa.
Dalje otkriva nam kritičarka o Bethovenovom klavirskom koncertu da je "vrlo često usmjeren na dijalogiziranje solističke dionice s orkestrom". Prasak. Svaki koncert za instrument i orkestar koncipiran je tako. Možda bi se moglo tu i tamo govoriti o tome koliko je to kojem skladatelju uspjelo, ali pisati to kod Beethovena je isto kao napisati " znate, ujutro je jutro a navečer je večer" ili "sunce izlazi na istoku, znate, a zalazi na zapadu,znate".
Za Lovru Pogorelića piše "iako prilično tehnički spreman". Što mu to znaći "prilično". Kritičarka možda bolje svira glasovir od Lovre Pogorelića pa odmah primjećuje da je samo "prilično" a ne i potpuno spreman? I onda se pokazao i "nesklad u odnosu na tempa koja je kretnjama zadavao dirigent". Dakle, kao u školskoj zadaći osmogodišnje škole. Tempo svojim kretnjama određuje dirigent. Pa to zbilja nismo znali. Uvijek smo mislili da on tjera muhe ili možda vježba jogu. Ali i "događalo (se) da zvuk glasovira izlazi iz okvira strukturnog tijeka". Ovo pak nemogu ni komentirati. Da pojednostavim: kritičarka misli da je glasovir bio preglasan u odnosu na orkestar. Da Lisinski nije idealna koncertna dvorana i da percepcija zvuka ovisi o mjestu gdje tko u dvorani sjedi, to možda kritičarka nezna ili zanemaruje. Ali "zlifrala" je kritiku.
Pa i "orkestralni segment Beethovenovog koncerta, bio je, na žalost, slabo ostvaren". Što sad, ili Šutej nezna dirigirati(već je u ovoj kritici njegovo gestikuliranje osumnjičeno za nesklad soliste i orkestra) ili ZF nezna svirati. A, otkrila je kritičarka, orkestar je svirao tako da je stavcima "dominirao mezzoforte" a "rogovi su se pokazali sasvim neuvježbanima". Potpuno razumijem kritiku. Umjesto mezzofortea kritičarka si želi forte ili možda fortefortissimo. Možda je poput mene, treća dob, pa je mezzoforte ustvari vapaj zbog oslabljenog sluha. A horniste se može mirno napasti u svakom orkestru. Oni su magarad po kojima svatko mlati, s razlogom ili bez, i na to su već navikli(nadam se).
I dirigent je koristio "pretjerane geste". Dakle, bio sam u pravu, niti Šutej zna dirigirati niti ZF svirati. (To u našim uvjetima znači: neko se u ZF gadno zamjerio kritičarki) Pa je tako opći dojam ostao na razini "interpretativne prosječnosti". Sve ovo što sam naveo opće su tvrdnje koje kritičarka u ozbiljnom ispitivanju ne bi bila u stanju razložno objasniti. To je ofrlje nabacana fraza na frazu, pa je kritika gotova, pametni ljudi čitaju i tako samo sport, a glazbene kritike samo par zanesenjaka koji Mirtine žvake neće ni primjetiti. Zato predlažem da joj se dodjeli posebna nagrada "Nenad Turkalj" za postignuća u glazbenoj kritici. Naime, i Nenad Turkalj je, bez ikakvog glazbenog obrazovanja, godinama bio najvažniji glazbeni kritičar u komunističkom Zagrebu. Tko iz povijesti ne uči, njemu se ona ponavlja.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.06.2007., ponedjeljak
Vjeronauk
Ovaj vikend smo posjetili šogoricu i njenu obitelj. Da bih jasnije opisao situaciju moram napomenuti da je moja šogorica posebno pobožna i uronjena u vjerski života a svoja dva sina (viši razredi osmogodišnje) isto tako, ali bez nekih pretjerivanja, odgaja. Stariji njen sin ministrira, sudjeluje u životu župne zajednice, mali se potrudio pa je čak naučio Oče naš na armenskom i hebrejskom. Inteligentno djete, apsolutni odlikaš u školi. Problema ima, nećete vjerovati, s nastavnicom vjeronauka u školi. Samo mu ona daje lošije ocjene, jer stoji na stajalištu da on, s obzirom da je jedini prakticirajući katolik u razredu (prema komentaru oca sudeći i na školi) mora sve gradivo, pa i više od toga, znati bolje od svih drugih, uvijek i u svakom trenutku. Razgovori roditelja s tom nastavnicom nisu urodili plodom. Ona ustraje na svojoj "mjeri" ocjenjivanja. Bojim se da ta glupača nije svjesna da će svojim ponašanjem prije odbiti maloga od vjere nego ga pridobiti za bilo što. Kao učiteljica morala bi znati ono iz Sv.Pisma (citiram po sjećanju) "da se više muha ulovi žlicom meda nego bačvom octa".
Inače, ta zgoda podsjetila me je na neprilike koje su moji sinovi imali u osmogodišnjoj školi kad smo se preselili u Zagreb iz Njemačke. Obojica su u Olchingu pohađala jednu vrlo strogu gimnaziju(a to u Bavarskoj nešto znači). A kako su se rodili u Njemačkoj i kako smo mi pustili da oni nauče njemački od Nijemaca a mi smo s njima razgovarali isključivo hrvatski, to su moji sinovi govorili njemački bez naglaska, odlično. E, da nije bilo nastavnika njemačkog na osmogodišnjim školama gdje smo upisali naše sinove. Ti nastavnici nisu imali drugog posla nego pred cijelim razredom uvijek iznova iz sata u sat pokazati kako naši sinovi u stvari neznaju njemački. I umjesto da su ih iskoristili kao pomoć onoj djeci kojoj njemački stvarno "šepa" oni su se svim silama trudili napraviti iz naših sinova bedake. Kad nisu koristile intervencije moje supruge i kad mi je bilo dosta tih priča, uputio sam se u školu i čim se pojavio/la nastavnik/ca njemačkog započeo sam razgovor na njemačkom. Ni jedan ni drugi nisu prihvatili - tako su sigurni bili u svoju vještinu njemačkog.
Problemi su se, upravo sa stranim jezicima nastavili i u gimnaziji. I opet su bile potrebne roditeljske intervencije. Jer naši sinovi ne samo da su odlično znali njemački, nego su govorili gotovo jednako tako dobro i engleski jer smo ih slali ljeti u Englesku u učeničke kampove za učenje engleskog. Naročite probleme imao je moj stariji sin s profesoricom engleskog(jednom časnom sestrom), od trenutka od kad je ona shvatila da on znade bolje engleski od nje. Onda je pokazala sve svoje shvaćanje "ljubavi prema bližnjemu" što je nažalost svojstveno mnogim časnim sestrama.
|
- 09:26 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
02.06.2007., subota
Japan
Zahvaljujući "knjiškom moljcu" pronašao sam web stranice preko kojih se može voditi statistika ulaska na blog i ne samo to nego i otkuda je netko ulazio na blog. Imam to instalirano na mojem blogu tek 24 sata i već vidim nevjerojatne stvari. Da su na http://glazbenistudiocerovac.blog.hr ulazili iz Hrvatske, BiH, USA i Kanade, to me toliko ne iznenađuje. Ali danas u 6.33 na blogu je bio netko iz Japana. Pojma nemam tko bi to mogao biti i što je tražio upravo na blogu udruge kojoj sam predsjednik i čiji rad osmišljavam. Ali, razlog za veselje je tu, u svakom slučaju. Ljudi iz Japana dolaze na moj blog. Navali narode!
|
- 23:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.06.2007., petak
Politička emigracija II
Političke emigracije više nema. Stvaranjem Republike Hrvatske postojanje hrvatske političke emigracije je postalo besmisleno i nestalo je razlika koje su se osjećale osobito u Europi između gastarbajtera i emigranata. Pukli su i mnogi kontakti, prijateljstva iz raznoraznih razloga. Neki su se povukli u anonimnost, neki su se doselili u Hrvatsku pa izgubili vezu s onima koji su ostali vani. A kako je dobar dio emigracije bio uoći stvaranja Republike Hrvatske u već poodmaklim godinama, mnogi su otišli Bogu na račun. Tako, osim nešto emigranata u Zagrebu (koji su se za divno čudo uglavnom svi našli u obavještajnim službama) tek se tu i tamo javi netko iz onog bivšeg starog emigrantskog kruga. To se zove nostalgija.
|
- 07:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
