Ovaj vikend smo posjetili šogoricu i njenu obitelj. Da bih jasnije opisao situaciju moram napomenuti da je moja šogorica posebno pobožna i uronjena u vjerski života a svoja dva sina (viši razredi osmogodišnje) isto tako, ali bez nekih pretjerivanja, odgaja. Stariji njen sin ministrira, sudjeluje u životu župne zajednice, mali se potrudio pa je čak naučio Oče naš na armenskom i hebrejskom. Inteligentno djete, apsolutni odlikaš u školi. Problema ima, nećete vjerovati, s nastavnicom vjeronauka u školi. Samo mu ona daje lošije ocjene, jer stoji na stajalištu da on, s obzirom da je jedini prakticirajući katolik u razredu (prema komentaru oca sudeći i na školi) mora sve gradivo, pa i više od toga, znati bolje od svih drugih, uvijek i u svakom trenutku. Razgovori roditelja s tom nastavnicom nisu urodili plodom. Ona ustraje na svojoj "mjeri" ocjenjivanja. Bojim se da ta glupača nije svjesna da će svojim ponašanjem prije odbiti maloga od vjere nego ga pridobiti za bilo što. Kao učiteljica morala bi znati ono iz Sv.Pisma (citiram po sjećanju) "da se više muha ulovi žlicom meda nego bačvom octa".
Inače, ta zgoda podsjetila me je na neprilike koje su moji sinovi imali u osmogodišnjoj školi kad smo se preselili u Zagreb iz Njemačke. Obojica su u Olchingu pohađala jednu vrlo strogu gimnaziju(a to u Bavarskoj nešto znači). A kako su se rodili u Njemačkoj i kako smo mi pustili da oni nauče njemački od Nijemaca a mi smo s njima razgovarali isključivo hrvatski, to su moji sinovi govorili njemački bez naglaska, odlično. E, da nije bilo nastavnika njemačkog na osmogodišnjim školama gdje smo upisali naše sinove. Ti nastavnici nisu imali drugog posla nego pred cijelim razredom uvijek iznova iz sata u sat pokazati kako naši sinovi u stvari neznaju njemački. I umjesto da su ih iskoristili kao pomoć onoj djeci kojoj njemački stvarno "šepa" oni su se svim silama trudili napraviti iz naših sinova bedake. Kad nisu koristile intervencije moje supruge i kad mi je bilo dosta tih priča, uputio sam se u školu i čim se pojavio/la nastavnik/ca njemačkog započeo sam razgovor na njemačkom. Ni jedan ni drugi nisu prihvatili - tako su sigurni bili u svoju vještinu njemačkog.
Problemi su se, upravo sa stranim jezicima nastavili i u gimnaziji. I opet su bile potrebne roditeljske intervencije. Jer naši sinovi ne samo da su odlično znali njemački, nego su govorili gotovo jednako tako dobro i engleski jer smo ih slali ljeti u Englesku u učeničke kampove za učenje engleskog. Naročite probleme imao je moj stariji sin s profesoricom engleskog(jednom časnom sestrom), od trenutka od kad je ona shvatila da on znade bolje engleski od nje. Onda je pokazala sve svoje shvaćanje "ljubavi prema bližnjemu" što je nažalost svojstveno mnogim časnim sestrama.
Post je objavljen 04.06.2007. u 09:26 sati.