Povodom Dana državnosti prigodno objavljujem ovaj tekst koji sam doduše napisao uz jedan drugi državni praznik ali mislim da je i uz današnji dan aktuelan. A svima koji osjećaju kao ja, želim sretan Dan državnosti, a posebno mojim suborcima, braniteljima dragovoljcima.
Čiji je blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza, čega se boje branitelji
Je li problem možda u nama, braniteljima, i našim udrugama? Bojimo li se to možda, mi branitelji, pogledati u zrcalo i vidjeti kakvi smo stvarno bili? Jesmo li dakle bili hrabri borci za slobodu hrvatskog naroda ili smo bili, kako bi se to lako moglo iščitati iz mnogih napisa proteklih godina, naoružana rulja koja je žarila i palila te pljačkom
i umorstvima nedužnih kupovala karte za Haag?
Gotovo u svakom mjestu, obično u blizini župne crkve, stoji u Njemačkoj spomenik palim žrtvama Prvoga i Drugoga svjetskog rata (ponegdje i onima iz 1870.). Ti spomenici, u pravilu, osim križa i možda kakve palmine grančice nemaju nikakvih drugih ni državnih ni stranačkih obilježja.
Nijemci su izgubili rat - ne slave dakle pobjedu, nego se sjećaju svojih palih. Dostojanstveno i vrlo svečano političari svih stranaka, odred vojske, pjevački zbor, vatrogasna glazba, svećenstvo i razne udruge sudjeluju u takvoj ceremoniji obično potkraj studenoga (Volkstrauertag).
U Sjedinjenim Državama na Dan pobjede situacija je dakako drukčija. Tamo pak, posebno u manjim mjestima, s američkom dozom buke, za europski ukus čak i kiča, veteranske udruge organiziraju svečane mimohode slaveći sve svoje pobjede, ali i komemorirajući one koji su svoj život izgubili u ratu.
Posebno treba istaknuti da u tim mimohodima sudjeluju i invalidi s jednakom samosvijesti i s jednakim ponosom.
Saborski zastupnici izglasali su zakone o novim hrvatskim državnim blagdanima i time su i sebi i drugima htjeli demonstrirati svoju državotvornost i prikupiti političke poene. No pritom nisu mislili da smo relativno mlada država, da državne blagdane treba i osmisliti i da osmišljavanje mora doći iz državnih institucija kako bi se obilježavanje blagdana u narodu udomaćilo i našlo svoje vlastite oblike.
Što se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza ove godine u Hrvatskoj dogodilo? Nije se dogodilo ništa spomena vrijedno, a trebalo je. Nikakva značajna i spomena vrijedna proslava ili komemoracija koja bi donekle pokazala da barem netko poštuje Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
A i ono malo što je bilo u Kninu, Vukovaru ili u Crkvi sv. Marka u Zagrebu bilo je priređeno za uski krug visokopozicioniranih dužnosnika. Poskrivečki, da prostite!
Kao da nismo pobijedili, kao da bismo se te pobjede trebali sramiti ili kao da se ta pobjeda tiče samo nas koji smo bili u ratu!
Zanima me, i to je svrha ovog teksta, zašto brojne veteranske udruge, kad već državna vlast ne pokazuje interesa, nisu uskočile i prihvatile se dostojanstvenog obilježavanja tog dana. Dakle, ne samo slavlja nego i komemoracija. Ne samo sjećanja na pobjedu i na ranjene i pale vojnike nego i sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata.
Pokušavajući naći odgovor na ovo pitanje, moram priznati da me nijedan od nađenih odgovora ne zadovoljava.
Možda su udruge i htjele nešto organizirati, nešto veliko, važno i lijepo, ali se nisu mogle dogovoriti! Možda ih je netko spriječio?
Ako tome nije tako, mogući odgovor jest da veteranske udruge nemaju interesa za takve javne istupe. To bi značilo da one postoje samo zbog nekoć davno izabranog vodstva, koje ugodno živi na prihodima iz državnog proračuna te se ne kani nigdje niti isticati, a pogotovo ne zamjerati aktualnoj vlasti. I glasaju se tek kad brane svoje pozicije ili materijalne dobitke koje je zadobila ipak samo manjina svih branitelja.
Ili možda razlog leži u tome što su, oni inače najglasniji, razni visoki časnici koji Domovinskom ratu zahvaljuju sjajne karijere i još sjajnije uvjete života u miru, šutjeli ovom prigodom?
Je li to možda zbog toga što ni Katolička crkva, čiji biskupi, svećenici, župnici i propovjednici u svakoj mogućoj prigodi podsjećaju na strahote rata i veličinu pobjede, također nije, recimo u svakoj župnoj crkvi, na taj dan održala mise za domovinu ili sl.
Da nisu udruge možda očekivale od drugih da prirede proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti? Stranke i strančice? Državna uprava, županije i općine?
Ma dajte, molim vas!
Zbog čega takav nemar? Zbog čega takav muk? Zbog čega šutnja braniteljskih udruga?
Je li problem možda u nama, braniteljima, i našim udrugama? Bojimo li se to možda, mi branitelji, pogledati u zrcalo i vidjeti kakvi smo stvarno bili? Jesmo li dakle bili hrabri borci za slobodu hrvatskog naroda ili smo bili, kako bi se to lako moglo iščitati iz mnogih napisa proteklih godina, naoružana rulja koja je žarila i palila te pljačkom i umorstvima nedužnih kupovala karte za Haag?
Šute li braniteljske udruge zato što mi branitelji uopće nismo raščistili ma i kakve slične dileme?! I gdje su ti intelektualci iz naših redova (lijevi ili desni - svejedno) koji bi znali postaviti stvari na svoje mjesto, povući neke crte razgraničenja između onoga što je valjalo (a duboko sam uvjeren da je to velika većina događanja u Domovinskom ratu) i onog što je bilo loše, što je za svaku osudu i čega smo se mi branitelji davno trebali odreći?!
A ne čekati da to drugi učine umjesto nas!
Ili možda ni među nama braniteljima ne postoji kakav-takav konsenzus o tome za što smo se borili, kako smo se borili i što smo htjeli izboriti. Polazim, naime, od pretpostavke da je u doba rata među braniteljima postojao konsenzus barem u vezi s tim da se treba boriti. Da treba osloboditi Hrvatsku. A nakon toga?
Je li razlog možda u tome što smo svi zajedno, i udruge i pojedinci, postali taoci onih koji su, a s time imam iskustva još iz političke emigracije, uprli sve sile da nas smjeste na gubitničku stranu, i to na onu gubitničku stranu rata u kojem mi uopće nismo niti sudjelovali? Može li biti da se većina hrvatskih branitelja Domovinskog rata uhvatila na ljepilo nekolicine mračnih nepopravljivih tipova koji niti su što iz povijesti naučili niti će ikad naučiti?
Histerične babe i neotesani mladci obrijanih glava
Jedna takva događanja - demonstracija za generala Blaškića pred američkim veleposlanstvom na koje su pozvale upravo braniteljske udruge - sjećam se s užasom.
Bio sam, naime, protiv Haaga i danas sam. Zato sam odlučio otići na te demonstracije pa sam čak i odjenuo svoju staru ZNG odoru. No, odjednom se odnekud stvorila gomila histeričnih starih baba (koje sasvim sigurno nisu sudjelovale ni u kakvu ratu) i neotesanih mladaca obrijanih glava (premladih da bi se mogli pohvaliti sudjelovanjem u Domovinskom ratu), koji su fašističkim pozdravom i odgovarajućim parolama odašiljali europskoj javnosti upravo onu poruku koju bi oni od nas i željeli čuti: da smo fašisti, tj. gubitnici, i da nam nije mjesto u društvu pobjednika.
Nažalost, ni okupljeni čelnici braniteljskih udruga ni okupljeni političari nisu pokazali više razbora, ali zato zapanjujuću dozu osobnog prostakluka i političkog sljepila.
Skup je sasvim sigurno više škodio nego koristio generalu Blaškiću. Jedino je možda trenutačno koristio nekolicini okupljenih politikanata. Ali skup su organizirale braniteljske udruge i sve što se tamo događalo palo je u prvom redu na naša braniteljska leđa.
Nikako ne mogu prihvatiti pomisao i zamisliti mogućnost da bi branitelji, koji su svojom hrabrošću dobili rat, u isti mah, državi u čije su temelje ugradili najbolje godine svog života, na takav bijedan način toj istoj državi htjeli naškoditi.
Možda ni udruge ni mi branitelji nismo ni u stanju organizirati nešto bolje od one sramote pred američkim veleposlanstvom? E, pa onda je bolje da se i ne pojavljujemo u javnosti. Ali bez nas ni Dan pobjede i domovinske zahvalnosti pa ni novi Dan državnosti nemaju nikakva smisla.
Ako mi branitelji ne poštujemo sami sebe, a time i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kojeg bez nas ne bi ni bilo, onda nas neće poštivati ni drugi. Naprotiv, a to se već događa godinama, očešat će se o nas svatko, pa i država, tko kod to zaželi, sa svakom laži koja mu se svidi. I što mi više budemo šutjeli te laži će biti veće.
Hrvatska nema novaca zbog velikih povlastica branitelja?
Znadu li uopće vodstva braniteljskih udruga da, barem u iseljenoj Hrvatskoj, vlada uvriježeno mišljenje kako Hrvatska nema novaca zbog velikih plaća, mirovina i drugih povlastica koje su navodno dobili branitelji? Koji to branitelji?
Šute li udruge možda zbog toga? Ili, što su poduzele da argumentirano pobiju takve objede? A što je tek s mnogim drugim, u Hrvatskoj poznatim i izrečenim objedama?
Pitanje na pitanje, bez odgovora. Ako ih ne nađu sami branitelji, bojim se da će ih ponuditi netko drugi. U svakom slučaju netko tko nam neće biti sklon.
Prenosimo: Vjesnik
Post je objavljen 25.06.2007. u 08:00 sati.