Upravo je objavljena vijest da je u Zagrebu preminuo hrvatski pjesnik, politički emigrant i dobar čovjek Boris Maruna. Meni je bio još više od toga, bio mi je prijatelj.
Rođen je na južnim obroncima Velebita, upravo tamo gdje sam ja 1991.god. ratovao, a upoznali smo se tek u emigraciji. Uočio sam njegove pjesme, bile su onako, simpatične na prvi pogled. Sa stihovima poput "Hrvati mi idu na živce" ili slično. A pisac tih pjesama (Govorim na sav glas) bio mi je nakon susreta u Los Angelesu gdje je tada živio još simpatičniji. Bili smo mladi i mogli smo se zafrkavati do besvjest, cijelu noć ako smo bili raspoloženi. Dosjetka na dosjetku.
Neimaština i politički progoni odveli su Borisa s podnožja Velebita u Zaprešić ali se ni tamo nije mogao skrasiti. Osjećao je preveliki pritisak i progon zbog slobodnih nazora koje je zastupao. Tako se on, zajedno sa svoja dva brata, odlučio na bijeg preko granice koji je vodio ravno u talijanski izbjeglički logor, put brojnih naših političkih izbjeglica. Iz Italije krenula su braća u Argentinu gdje su ih prigrlili Štefica i Vinko Nikolić. Boris je nakon toga boravio koliko barem znam ponovo u Italiji, Španjolskoj, neko vrijeme u Engleskoj gdje je radio u uredništvu "Nove Hrvatske" i naposljetku u SAD-u. Tu mu je ujak, svećeniki, sveučilišni profesor omogućio studij književnosti na sveučilištu Loyola koji je završio magisterijem.
S obzirom na prisne odnose s Šteficom i Vinkom Nikolićem nije ni čudo što je svoje prve pjesme objavio upravo u "Hrvatskoj Reviji" a i prva knjiga pjesama izašla mu je u "Knjižnici Hrvatske Revije "(I poslije nas ostaje ljubav, 1964). A kad je 1972. god. izašla njegova knjiga pjesama "Govorim na sav glas", postao je Boris naš pjesnik, pjesnik nove, mlade, buntovne političke emigracije, nas "prolječara" kako su nas pogrdno nazivali u emigraciji. Osjetili smo da Borisove pjesme govore ono što mi osjećamo ali neznamo tako izraziti.
Boris je bio vrlo obrazovan i otvoren. Što se tiče toga nije bio zaguljeni emigrant koji vidi sve samo kroz svoje naočale, nego je bio otvoren i sklon prihvatiti i tuđe mišljenje ako je ono imalo temelja.
U emigraciji smo pripadali krugu intelektualaca oko "Hrvatske Revije" i "Nove Hrvatske". I to nas je povezivalo. Povratkom u Hrvatsku nastavili smo se družiti nešto intenzivnije dok nas život ponovo, iz raznoraznih razloga nije rastavio.
Nakon povratka u Hrvatsku Boris je imenovan ravnateljem Hrvatske matice iseljenika. Dao je veliki obol ne samo stvaranju veza s iseljeništvu nego i pomaganju onih koji su od 1991. ratovali za Hrvatsku. I meni je, pogotovo kad sam otišao na Velebit, često pomagao.
Došlo je zatim do loma sa službenom politikom HDZ-a. Boris se nije mogao uklopiti u sve kruće okvire i uskogrudnost te politike. Maknut je s mjesta ravnatelja HMI. A ubrzo ga je javno napao Predsjednik Tuđman u istom dahu s nekim drugim emigrantima. To je jako pogodilo i Borisa i njegovu obitelj. Ipak nije mirovao, radio je i pisao.
Matica hrvatska ga je imenovala urednikom Vijenca 1995. i Hrvatske Revije 1997. Pisao je dakle mnogo i omogućavao drugima da pišu. Nakon puno godina, kad je umro naš Vinko Nikolić zatražio je i od mene da napišem tekst za spomen izdanje HR.
Veliki zaokret u Borisovom životu dogodio se kad mu je negdje 1999. Pavle Kalinić u Novinarskom domu ponudio da uđe u "Savjet SDP-a". Bio sam prisutan toj zgodi i trenutku kad je Boris pristao. Mnogi su mu to u emigraciji zamjerili a nisu bili u pravu. Kad nije mogao izaći na kraj s jednom političkom opcijom prišao je drugoj. A to mu je, nakon što su se Račan i Mesić instalirali na svojim funkcijama, omogućilo povratak na mjesto ravnatelja u HMI. To su za mene bila lijepa vremena jer smo se znali često privatno naći, a i Boris me je pozivao na sve priredbi i događaje u HMI u vrijeme kad me nitko nije htio ni pogledati a kamoli pozivati. Iz HMI Boris je otišao u diplomaciju, imenovan je veleposlanikom u Čileu. Bio sam uvjeren da je to učinjeno između ostalog i iz zdravstvenih razloga. Klima u Čileu je trebala pomoći njegovim upropaštenim plućima.
Svi smo znali da je bolestan. Teško bolestan. Ali zanemarivao je upozorenja liječnika, supruge, prijatelja. Znali smo već pred više godina da ga bolest nagriza i eto sad ga nema. Rekao bi Matoš: smrt ima bolji ukus od hrvatskog općinstva.
Moja sućut Borisovoj obitelji. Njegovoj kćerki Drini, supruzi Bernadett, braći... Njegov odlazak je i za njih i za nas veliki udarac. Ali, možda se opet sretnemo na onom, navodno boljem svijetu, a možda se i tamo smije šaliti i nabacivati dosjetkama. To bi bilo sjajno.
Ako je već morao umrijeti tako rano, neka bar počiva u hrvatskoj grudi i neka tu nađe svoj mir.
Često sam ga zafrkavao da Maruna najviše voli citirati Marunu. Eto zato citata iz životopisa kojeg je sam napisao za knjigu "Ovako" Alea 1992.:"Živimo u vremenima uljepšanih biografija. Tješimo se, sva su vremena zapravo vremena uljepšanih biografija. Ja nemam takvih potreba i zalažem se za očito: da svi životopisi završe tišinom. U svakom slučaju ovaj".
Pa Borise neka ti tako i bude. Ovaj put, međutim, ipak nemaš zadnju riječ.
Ivan Cerovac
Post je objavljen 15.06.2007. u 08:00 sati.