31.05.2007., četvrtak
Politička emigracija
Nakon što sam 25.svibnja 1972.god. pobjegao u emigraciju, nakon prelaska granice, uputio sam se u Beč. Trebala mi je to biti prva postaja mog emigrantskog života. Beč sam iz nedavnih studentskih dana dobro poznavao a što je još važnije u Beču je tada već živio moj najbolji prijatelj, vjenčani kum, nažalost prerano preminuli Ivica Znidarčić. Kod njega sam našao sklonište za glavu i dušu i on je odmah, idućeg vikenda, ponio moja pisma supruzi i mami u Zagreb. One naime o mojoj namjeri da odem u emigraciju nisu ništa znale. Ostim toga Ivica mi je trebao donjeti i nešto garderobe jer sam uz sebe imao samo ono najnužnije. Nakon tjedan dana boravka u Beču otputovao sam u London u uredništvo "Nove Hrvatske" gdje je već više mjeseci boravio, danas u Hrvatskoj već zaboravljeni, novinar Hrvatskog tjednika, Zlatko Markus (danas u Švedskoj). S glavnim urednikom Jakšom Kušanom i s nama, pridošlicama, "mladim snagama" itd. "Nova Hrvatska" je dobila veliki zamah. Posebno je bilo važno to što smo odmah započeli s pripremama za izdanje pretiska "Hrvatskog pravopisa" kasnije nazvanog "londonac" čija je naklada upravo tih dana u Jugoslaviji potpuno uništena. Pretisak "Hrvatskog pravopisa" vinuo je "Novu Hrvatsku" u sam vrh emigrantske političke i nakladničke scene a pretprodaja je krenula tako dobro da se njome mogao financirati tisak. Inače, život u uredništvu "Nove Hrvatske" bio je više nego skroman, oprema zastarjela, stroj za pripremu teksta monstrum - ukratko nije bilo lako. Emigrantski kruh je doista imao 7 kora.
|
- 07:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
30.05.2007., srijeda
Mozartov festival
Odmah nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990.god. Danom državnosti bio je proglašen 30.svibanj. U Hrvatsku sam se vratio 25. lipnja te godine a od 1.srpnja počeo sam radiiti u Zagrebačkoj filharmoniji. Već u jesen, izabran sam za ravnatelja, i uz ostale projekte, osmislio sam veliku svečanost za prvi Dan državnosti mlade Republike koji se trebao slaviti 30.svibnja 1991.god. Bio je to "Mozartov festival". Iako u predvečerje rata, iako se već u mnogim krajevima Hrvatske pucalo, Mozartov festival je bio ogroman uspjeh za Zagrebačku filharmoniju. Umjetnički, jer je pod ravnanjem Kazushija Ona razbila mit o tome kako ZF nezna i ne može kvalitetno svirati Mozarta, financijski jer smo okupili veliki broj sponzora, društveni, jer takvog spektakla u Zagrebu još nitko nije organizirao i politički, jer se Dan državnosti slavio uz Mozarta, čime je Hrvatska jasno pokazala svoju europsku orjentaciju i svoju želju za mirom a ne ratom. Spomenuo bih još i to da je sve to bilo dogovoreno i usklađeno s tadanjim državnim vrhom.
Ideja je bila, održati Festival Zagrebačke filharmonije (danas bi se to reklo kao "brand") i u buduće i zauzeti prazan prostor u kulturnom životu Zagreba pri kraju sezone. Nažalost već moj prvi nasljednik na mjestu ravnatelja ZF, vodeći se njegovom omiljenom maksimom "što manje rada to bolje" odmah je ukinuo Festival ZF misleći kako šteti meni. Ne, naštetio je ZF i kulturnom životu Zagreba.
|
- 07:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
29.05.2007., utorak
Kardinal i Papa
Kad sam prije nekoliko godina sasvim slučajno naletio na knjigu kardinala Ratzingera "Salz der Erde" (Sol zemlje) kupio sam ju više iz znatiželje nego iz potrebe za teološkom literaturom. Kardinala Ratzingera sam upoznao u vrijeme dok je bio nadbiskup Muenchena a ja sjedio u laičkom vijeću Nadbiskupije Muenchen-Freising. I, priznajem, bio sam zadivljen onim što kardinal piše, iako je to za mene bila teška literatura. Pojedine rečenice sam morao čitati i po nekoliko puta. Ne stoga što se radilo o njemačkom tekstu, nego što se kardinal Ratzinger izražavao na teološki način na koji ja nisam navikao. I sad kad je izašla knjiga, ovaj puta Pape Benedikta XVI "Jesus von Nazareth" nisam odolio nego sam ju naručio iz Njemačke. Ne samo da uživam čitajući ju nego i učim o vjeri u kojoj nastojim živjeti, a sad vidim koliko malo, ustvari znam.
|
- 08:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.05.2007., ponedjeljak
Duhovski ponedjeljak
U Austriji i Njemačkoj Duhovski ponedjeljak je blagdan ili ako baš hoćete neradni dan. Uz to u Bavarskoj za Duhove školarci imaju dva tjedna praznika. Uz još druge blagdane koji padaju u svibnju i lipnju bile su to za moju obitelj sasvim lijepe prilike za kakav poduži izlet. Najčešće smo odlazili u Švicarsku ili Italiju (ali opet preko Švicarske) jer je meni dugo bio zabranjen ulazak u Austriju. A i bez Austrije i Njemačke jučer smo lijepo s prijateljima proslavili Duhove. Pri tome sam ustanovio zapanjujuću činjenicu: čak ni redoviti polaznici nedjeljnih misa nisu baš sigurni u objašnjavanju ako ih se pita kakav su to blagdan Duhovi i što to znaći u životu Crkve.
|
- 12:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
27.05.2007., nedjelja
Duhovi
Danas je nama katolicima blagdan Duhova, kako je moja mama znala reći:mali Božić. Sinovi su nam u Opatiji na službenom putovanju pa smo na ručak pozvali prijatelje. Jest da je to puno posla (najviše za moju suprugu) ali blagdane poput Duhova treba slaviti uz odlazak u crkvu i u društvu najdražih.
|
- 00:15 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
26.05.2007., subota
Jučerašnji post
Nekima, moj jučerašnji post nije bio sasvim jasan. Pisao sam ga na dan, kad je u nekadašnjoj Jugoslaviji slavljen rođendan iliti kult ličnosti Josipa Broza Tita. A kako se moj odlazak u emigraciju poklopio upravo sa 25.svibnjom, to sam se još godinama u emigraciji zafrkavao na svoj račun i običavao reći da je moj odlazak iz Jugoslavije, upravo na njegov rođendan, bio moj rođendanski poklon njemu. Eto, bio sam dužan dodati ovo objašnjenje.
|
- 00:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.05.2007., petak
Moj poklon njemu
25. svibnja 1972,god. otišao sam u političku emigraciju koja je trajala sve do 1990.god. Namjerno sam izabrao taj dan, jer se slavio rođendan "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", nosile su mu se štafete, slavilo se i računao sam da će pažnja na granici biti manja i imao sam barem glede toga pravo. Samo nekoliko mjeseci ranije Tito je razbio, slomio, Masovni pokret u Hrvatskoj, moji kolege, prijatelji i znanci svršili su u zatvorima, izbacivani su s posla, ukinuto je mnogo novina i časopisa, zatvorena Matica hrvatska pa sam se i ja našao na cesti. E, da sam bio samo na cesti. Dogodilo se i gore od toga. Samo nekoliko dana nakon što su pohapšeni Matičari (siječanj 1972.god.) rano ujutro banula je udba i meni na pretres. Njih petorica a na čelu im drug Stevo koji je došao iz Beograda pomoći "drugovima u Zagrebu". Nakon pretresa priveli su me u udbinu zgradu na Zrinjevcu(danas Ministarstvo vanjskih poslova). Dugo sam sjedio sam, kad je u prostoriju ušao jedan udbaš i rekao mi da je moje privođenje zabuna i da mogu kući.
Samo par dana kasnije opet su došli po mene odveli me u istu zgradu i tu se razjasnilo. Htjeli su da budem svjedok protiv, ni manje ni više nego, Šime Đodana. Naime, kako je Tito izrekao da je Matica hrvatska imala veze s neprijateljskom emigracijom, udba je dobila zadatak "pronaći" tu vezu. Pa sam ja trebao svjedoćiti da se Šime sastajao s političkim emigrantima. Njih nije zanimala istina. Čak ih nije zanimalo da ja svjedočim na sudu. Ne, njima je (barem za prvo vrijeme) bilo dosta da ja u zapisnik izjavim kako se Šime Đodan u inozemstvu sastajao s neprijateljskom emigracijom. A nudili su mi sve moguće: novo zaposlenje(u zemlji ili inozemstvu), stipendiju za daljnji studij (u zemlji ili nozemstvu) itd. Zašto baš mene? Pa dogodilo se, više manje slučajno da sam kao zaposlenik Nakladnog zavoda Matice hrvatske nekoliko put bio na putu (Paris, Zuerich, Frankfurt) sa Šimom Đodanom. Mučilo me kako su to doznali. No rješenje te dileme je bilo jednostavno. Budući da smo mi u Matici hrvatskoj bili legalisti, uredno smo pisali putne naloge i izvještaje. Udba je dakle samo trebala pokupiti te papire, usporediti ih i vidjeti tko je kada s kime bio i gdje. Kako su mi također rekli, mene su izabrali jer sam najmlađi član redakcije Hrvatskog tjednika i tako mlad "sam bio zaveden". Od sredine siječnja do mog odlaska krajem svibnja pozivan sam ili privođen oko 50 puta. Svaki put se pisao zapisnik. Puno godina kasnije u mom dosjeu tih zapisnika nije bilo. Teško sam se odlučio na odlazak u emigraciju, ali, izgled da me ipak zatvore pa onda u zatvoru silom preokrenu u svjedoka nije mi se sviđao.
Bilo kako bilo, prije nego što sam otišao, napisao sam pismo odvjetniku Šime Đodana u kojem sam detaljno opisao što se događalo i kako me je udba htjela okrenuti da lažno svjedoćim. To se pismo kasnije čitalo na suđenju Šimi Đodanu.
A pred menom je bilo sepet teških i neizvjesnih godina. Nisu me Nijemci čekali sa crvenim tepihom.
Da, prije nego sam otišao, uspio sam od našeg (Hrvatskog tjednika) lektora Romana Turčinovića preuzeti jedan od rijetkih primjeraka već tiskanog Hrvatskog pravopisa i prebaciti ga u inozemstvo uredništvu Nove Hrvatske. Dok je u Hrvatskoj cjelokupna naklada tog "Hrvatskog pravopisa" uništena mi smo u Londonu uspjeli izdati pretisak koji je kasnije nazvan "londonac".
|
- 07:37 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
24.05.2007., četvrtak
Kriminalac i ubojica
Javljaju mediji da je oznaka "Tito" registrirana kao "brand" pa će se pod tim imenom prodavati turistički i ini suveniri. Bilo bi bolje i "brandu" primjerenije da se njime označe ubojstva, mafijaška organizacija, logori, masovna smaknuća, nezasluženi luksusz u kojem žive naši tajkuni - sve je to "Tito" - uzmi, ukradi,ubij.
|
- 07:46 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
22.05.2007., utorak
Gastarbajteri
Danas, nakon ratnih razaranja, izbjeglica, poginulih i svih drugih katastrofalnih posljedica koje su snašle Hrvatsku o problemu gastarbajtera jedva da se govori. No nije uvijek bilo tako. Kao mladi novinar i u Studentskom listu i u Hrvatskom tjedniku (dakle1970/71.) dosta sam o tome pisao, jer to je bio problem onda, ali je problem i danas. Samo što je potisnut. Valjda se misli da oni koji imaju zaposlenje u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ili gdje drugdje u Europi, da su ustvari dobro prošli. Ali, problem koji to zaista jest, može se zanemarivati i prešućivati ali on ostaje problemom. Danas javljaju na vijestima HRT-a o problemu iseljavanja iz Slavonije i Međimurja. Eto, to je onaj isti problem koji smo mi obrađivali prije gotovo 40 godina. Nije rješen onda a neće biti vjerojatno ni danas. Šteta.
|
- 13:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
21.05.2007., ponedjeljak
Malo nas je...
- 23:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.05.2007., nedjelja
Nikola Šubić Zrinski II.
Moje blogove nitko ne komentira i najvjerojatnije nitko i ne čita. Moram se pomiriti s činjenicom da me je vrijeme pregazilo. No, ipak, komentara ima, i to moje supruge, sinova i snaha. Zajedničko mišljenje: nisam dovoljno istakao ulogu obitelji u mojem podhvatu o kojem sam pisao 19.svibnja. Pa, da dodam. Jest, ne samo da je moja supruga prodavala karte, nego su i moji sinovi Benjamin i Domagoj, iako onda još u pučkoj školi, sasvim ozbiljno shvatili problem prodaje karata (jer o tome je ovisio financijski uspjeh cijelog projekta) pa su i oni, svaki u svom razredu, svojim učiteljicama i roditeljima druge djece, uspjeli prodati određeni dio ulaznica za koncert. Eto, sad ću spasiti obiteljski mir, koji kod nas i onako vlada. A moje snahe? I one bi sigurno pomogle, samo da su bile tamo.
|
- 11:03 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
19.05.2007., subota
Nikola Šubić Zrinski
Nikola Šubić Zrinski
Današnji datum ima za mene posebno značenje. Naime, 19. svibnja 1985. izveo sam u najboljoj i najljepšoj koncertnoj dvorani Muenchena, Herculessaali, koncertno, hrvatsku operu Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca. Solisti i zbor, Nijemci, pjevali su na hrvatskome a svirala je Suedwestfaelische Philharmonie iz Siegena.
Bila je to prva izvedba Nikole Šubića Zrinskog u inozemstvu, prva izvedba jedne hrvatske opere u kojoj su strani pjevači pjevali na hrvatskom, i jedan od najvećih kulturnih poduhvata koje je hrvatska politička emigracija ikad izvela.
Želim objasniti neke pojedinosti koje su danas zaboravljene.
Od 1972. god. moja supruga i ja živjeli smo u Njemačkoj. Bile su potrebne duge godine snalaženja i raznih neprilika da se uspijem vratiti svojoj struci – glazbi. Godine 1979. preuzeo sam u jednom manjem mjestu u blizini Muenchena vođenje zbora a nešto kasnije dobio sam posao crkvenog glazbenika u župi sv. Marka u Muenchenu. Godine 1983. orkestar Suedwestfaelische Philharmonie raspisao je natječaj za kompoziciju a pravo sudjelovanja imali su skladatelji koji žive u Njemačkoj i nisu prešli 40 godinu života. Kako sam u to vrijeme puno skladao za moje zborove, sjeo sam i napisao jednu 20- minutnu skladbu za veliki orkestar. Ubrzo mi je javljeno da moja skladba nije prošla na natječaju, ali da sam ušao u uži krug, pa da me zbog toga pozivaju na Skladateljski tjedan koji su tog ljeta 1983. trebao pod vodstvom koreanskog skladatelja Kim Junga održati u Siegenu.
Na Skladateljskom tjednu trebali su oni skladatelji, čije su kompozicije bile prihvaćene na natječaju, sami dirigirati orkestrom, a na kraju tjedna bio je predviđen i koncert i snimanje za radio-stanicu WDR-a. No već prvi dan došlo je do zgodnog incidenta. Mladi skladatelj Jim Franklin, inače Australac, nije bio u stanju dirigirati svoju, tehnički vrlo zahtjevnu kompoziciju. Intendant orkestra gospodin Gerd Fabian obratio se nama prisutnima i zapitao da li je netko od prisutnih spreman uskočiti kao dirigent, jer i koncert i snimanje se moraju održati. Svi prisutni su vidjeli partituru Franklinove skladbe i svi smo znali koliko je tehnički teško izvediva. Pa ipak, jedini sam se javio ja, računajući da nemam što izgubiti. Ako uspijem mogu samo dobiti, a ako izvedba ne bude baš najbolja moje mjesto crkvenog glazbenika u Muenchenu me čeka. Ukratko: uz Franklinovu pomoć u toku noći svladao sam najkompliciranije dijelove partiture i već idući dan održao prvu, vrlo uspješnu probu s orkestrom. Došao je i prošao koncert i snimanje za WDR, završio je Skladateljski tjedan i za vrijeme doručka u hotelu pojavio se gospodin Fabian i ponudio mi ugovor za 10 koncerata u idućoj sezoni. Dakle uspio sam uskočiti u ligu profesionalnih dirigenata. Suradnja s orkestrom i koncerti dobro su krenuli.
Početkom 1984.g. sudjelovao sam tako u Siegenu u razgovoru o mogućnostima i idejama za koncerte koje bi orkestar izvodio u idućoj, 1985. godini koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“. U ljetu godine 1984. na našoj terasi pri kavi sa suprugom i mamom, dok su se djeca igrala u vrtu, odjednom sam rekao: “Znate što? Izvest ću u Muenchenu „Nikolu Šubića Zrinskog“ kao hrvatski doprinos Europskoj godini glazbe“. To je tada u našoj situaciji zvučalo kao znanstvena fantastika. Bilo je jasno da sav rizik tog pothvata moramo preuzeti na sebe.
Trebalo je riješiti pitanje financiranja, orkestra, zbora, solista i prije svega dvorane. Naime, dobre dvorane su u Muenchenu zauzete po dvije do tri godine unaprijed. Odjel za kulturu grada Muenchena i Muenchenska nadbiskupija bili su spremni pomoći a pomoglo je i Hrvatsko narodno vijeće. Nadbiskupija i HNV dotacijom a Odjel za kulturu grada Muenchena tzv. garancijom pokrivanja gubitka. To je značilo da sam s njima potpisao ugovor kojim mi oni garantiraju da će do točno određene svote pokriti troškove koji ne budu pokriveni iz drugih izvora.
S gospodinom Fabianom sam lako sklopio ugovor za koncert u Muenchenu iako je on bio pomalo uznemiren činjenicom da u njemu dostupnoj literaturi nije mogao ništa pronaći o skladatelju Zajcu.
Pa i s dvoranom Hercules sam imao sreće. Bila je zauzeta kao i uvijek cijelu 1985. g., osim jednog termina i to je bila ta nedjelja 19. svibnja. Bez razmišljanja sam odmah prihvatio i rezervirao taj termin.
Kao crkveni glazbenik izvodio sam već do tada brojne mise i druge velike skladbe za koje sam trebao vokalne soliste, koje sam pak angažirao među mladim studentima pjevanja na muenchenskoj Muzičkoj akademiji. Na taj način izabrao sam mlade pjevače za naslovne uloge u operi i započeo s njima vježbati. Dakako, teže je bilo naučiti hrvatski nego melodiju.
Nešto teže je bilo sa zborom. Odlučio sam angažirati samo muški zbor, a od mojih zborova iz raznoraznih razloga nije niti jedan dolazio u obzir. No, kako se o mojoj ideji pročulo, stupio sam u kontakt s dirigentom Muenchener Kammarchora, sastavljenog od 30 poluprofesionalnih pjevača, a zbor smo još popunili s boljim pjevačima iz mojih zborova pa je tako i zbor započeo vježbati negdje u jesen 1984. godine.
Radio sam intenzivno sa solistima, prvo sa svakim posebno gotovo svaki dan u jesen i zimu 1984.g. a probe s orkestrom su bile predviđene u drugom tjednu svibnja 1985. god. Zbor je pak probao redovito svaki tjedan tri puta, a ja sam odlazio od vremena do vremena na te probe kako bi s pjevačima, redom Nijemcima, vježbao izgovor.
Uz mnoge jezične barijere u Nikoli Šubiću Zrinskom postoji i tekst:“ ... smrt vragu smrt..“ E, pa nema Nijemca kojem to ne bi bio problem izgovoriti.
Početkom 1985.g. već su bili potpisani svi ugovori. U ožujku smo započeli s propagandom putem novina (dakako u prvom redu emigrantskih), dijeljenjem letaka na mjestima gdje se okupljaju Hrvati itd. Započeli smo i s prodajom ulaznica, u čemu je moja supruga odigrala bitnu ulogu.
Sve je bilo u najboljem redu. Solisti su hrvatske tekstove naučili napamet, zbor je bio sve bolji. Za orkestralne probe sam bio spreman. Sve je dakle bilo sređeno na vrijeme.
I onda, točno na dan, mjesec dana prije izvedbe, dakle 19.4. te godine došlo mi je vlastoručno pismo predsjednika Bavarske – Franza Josefa Straussa kojim on prihvaća pokroviteljstvo koncerta. Pismo sam dobio rano ujutro položeno u moj poštanski pretinac. I dok smo se veselili tome pismu, koje je samo po sebi bilo senzacija, oko 9 sati zazvonio je telefon i javila se ni manje ni više nego tajnica aktualnog gradonačelnika grada Muenchena, gosp.Georga Kronawittera. Zatražila je od mene da smjesta dođem gradonačelniku i da me gradonačelnik očekuje, smjesta!! Bilo mi je jasno da to ne može značiti ništa dobro, jer do tog trenutka s gradonačelnikom nisam imao nikakvog kontakta nego sam sve oko izvedbe dogovarao s Uredom za kulturu grada Muenchena. Trebalo mi je do Gradske vijećnice oko 45 minuta. I zbilja, ravno su me odveli do gradonačelnikove tajnice, koja me je pak odmah uvela u gradonačelnikov ured. Umjesto pozdrava, gradonačelnik je rekao: „Dakle, vidim da je glavni problem riješen“. Na moj iznenađeni pogled, nakon pozdrava i rukovanja, bez riječi mi je pružio pismo tadašnjeg jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, mislim po imenu da je bio Makedonac. Drug konzul je doznao za moj planirani koncert u Muenchenu, protestirao je protiv toga, nazivajući sve to „ustašlukom“ (Ustaschatreiben in Muenchen) a mene je optužio da sam ratni zločinac, pa onda, kako može jedan ratni zločinac dirigirati pod znakom grada Muenchena jednu ustašku operu. Tako pismo. A gradonačelnikova konstatacija s početka razgovora odnosila se upravo na to. Onog trena kad me je vidio, shvatio je da s obzirom na godine, u II.svijetskom ratu nisam mogao igrati bilo kakvu ulogu. A kad sam ja još iz džepa izvukao i pismo predsjednika Bavarske, onda je za gradonačelnika, iako su ta dvojica bili iz suparničkih stranaka, bilo sve jasno i u redu. Popili smo kavu, pozvao sam ga na koncert, što on nije prihvatio zbog drugih obveza, i srdačno smo se rastali.
Početkom svibnja održao sam u Siegenu probe s orkestrom a dva zadnja dana doputovali su u Siegen i solisti pa su i oni probali uz orkestar. Iako sam bio nakon proba umoran, sve je teklo u najboljem redu. Za izvedbu je sve bilo spremno a ulaznice su se dobro prodavale.
18. svibnja doputovao je orkestar u Muenchen i odmah smo održali jednu probu s cijelim ansamblom, a 19. svibnja ujutro održali smo generalnu probu u Herculessaali. Nakon generalke, otišao sam u sobu Crvenog križa, jedino tamo sam našao postelju, legao i odspavao nekoliko sati a moja me supruga čuvala.
Koncert je pred prepunom dvoranom započeo u 19,30 sati. Na moje iznenađenje, supruga mi je kratko prije koncerta rekla da suprotno našim predviđanjima, ulaznice nisu pokupovali samo Hrvati nego oko polovicu ulaznica da imaju Nijemci. Uz to mi je rekla da su doputovali brojni ugledni Hrvati sa svih strana svijeta, čaki iz Australije, Argentine, USA, Kanade i cijele Europe.
Izvedba je uspjela u svakom pogledu. Moji solisti su pjevali kao da su rođeni Hrvati, bez grješke u tekstu ili izgovoru. Zbor i orkestar su savršeno funkcionirali. A od samog početka koncerta, svaku točku pratile su doslovno ovacije koje su prešle u standing ovations na kraju, nakon izvedbe poznatog dueta „Na krilim slave letimo“ te nakon „U boj, u boj!“. Sve smo to morali ponoviti. Za kraj sam imao još jedno iznenađenje. Nakon što sam burni pljesak prekinuo orkestralnim tušem, okrenuo sam se publici i glasno rekao: “Dame i gospodo, hrvatska nacionalna himna!“ okrenuo se prema ansamblu i započeo Lijepu našu, koju su pjevali i solisti i zbor a ubrzo i publika. Prijatelji, izvođači, moja obitelj- slavili smo do jutra.
Drugi dan ujutro prije doručka otišao sam kupiti muenchenske novine. Ustvari, nisam previše očekivao, jer u to doba sve što se odvijalo pod hrvatskim imenom u njemačkom tisku nije bilo rado gledano. Na moje veliko iznenađenje, sve muenchenske novine donijele su kritike koncerta, prepune pohvala i samoj operi kao i izvedbi. Tako je krug bio zatvoren.
Slijedile su izvedbe u Njemačkoj /Offenbach i Essen), turneja u Ameriku (Vancouver, Cleveland, Chicago, New York i Toronto) te kao kruna izvedba u Sydneyskoj operi.
Eto, to je još jedan od mojih poduhvata kojima se ponosim.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.05.2007., petak
Vice Vukojević, Božo Vukušić i udba
Već dugi niz godina proganjanja me jedna grupa luđaka optužbom da sam bio doušnik udbe. Ni sud koji sam dobio, ni pomanjkanje ikakvih dokaza kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje oni to i dalje tvrde. Zato ovdje prenašam intervju jednog dobro informiranog bivšeg političkog emigranta kojeg sam i sam svojedobno u emigraciji upoznao, a koji je odlučio otvoreno progovoriti o onima koji me klevetama proganjaju.
--------------------------------------------------------------------------------
Posljednji hercegovački ustaša
Tjednik Slobodna Bosna od 11. svibnja ove godine objavio je za hrvatske prilike šokantan intervju s Tomislavom Naletilićem iz Širokog Brijega u kojem se optužuju Franjo Tuđman, Mate Boban, Vice Vukojević, Mladen Tuta Naletilić... da su bili suradnici UDB-e ili KOS-a. Nitko se u Hrvatskoj nije osvrnuo na Naletilićeve riječi, i nijedan medij ih nije prenio. Obzirom da je Slobodna Bosna uz razgovor, međuostalim priložila i fotografiju iz Instituta bezbednosti u Beogradu koju sam ja prvi prošle godine publicirao na internetu, potpisavši je kao ekskluzivu, zamolio sam Senada Avdića da mi da pristanak da raspolažem razgovorom s Naletilićem za potrebe bloga. Čekanje Avdićevog odgovora se oduljiulo, pa ću se pozvati na Creative commons i prenijeti čitav intervju iz Slobodne Bosne s Tomom Naletilićem, između ostalog, da hrvatska javnost ne bi ostala uskraćena za važno svjedočenje o novijoj povijesti.
Ekskluzivno
Ispovijest šefa hrvatske emigracije
KUM HRVATSKE EMIGRACIJE IZ ŠIROKOG BRIJEGA
BOŠNJAČKO_HRVATSKI RAT BIO JE SAMO U INTERESU BEOGRADA
Razgovarao Adnan Buturović
Tomislav Naletilić (65) rođen je u Širokom Brijegu. U dosjeima tajne jugoslavenske policije i predratnoj štampi opisivan je kao "kum ustaške emigracije u Njemačkoj", "organizator ubacivanja ustaških terorista na planinu Raduša kod Bugojna 1972.", "mozak ustaškog terora protiv SFRJ"... Njemački sud ga je za djelo međunarodnog terorizma osudio na pet godina pod optužbom da je nabavljao eksploziv za naprave koje su trebale eksplodirati po jadranskim plažama 1976. godine. Prije petnaest godina se vratio u Široki Brijeg kao državljanin Republike Hrvatske. Početkom marta ime mu se našlo na spisku saradnika KOS-a u dokumentu "Janjičar" Sigurnosno izvještajne službe (SlS) Hrvatske vojske koji je objavio zagrebački Nacional. Po prvi put, ekskluzivno za Slobodnu Bosnu, Naletilić govori o hercegovačkim šefovima UDB-e koji su progonili hrvatske emigrante, KOS-ovcima ubačenim u emigraciju Franji Tuđmanu, Gojku šušku, Mati Bobanu, Mladenu Naletiliću Tuti i današnjim zaštitnicima aktivne mreže KOS-a Boži Vukušiću i Vici Vukojeviću.
* Kako ste 1966. pobjegli iz Jugoslavije?
- Bio sam student na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu kada sam zbog rasturanja letaka HOP-a sa Vicom Vukojevićem uhapšen i osuđen na tri mjeseca zatvora. Po izlasku sam ilegalno pobjegao u Njemačku gdje sam se prijavio kao politički azilant i jedno vrijeme bio smješten u Zindorfu kraj Nirnberga, u logoru za azilante. Poslije sam se u Minhenu pridružio organizaciji "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" koju su vodili Hercegovci Mile Rukavina, Vid Maričić i Krešimir Tolj. Kada su ih ubice UDB-e izrešetali 1968. u našoj središnjici u Minhenu, ja sam postao predsjednik organizacije. Mi smo bili frakcija Pavelićevog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji se dijelio po zavičajnoj pripadnosti - na hercegovački HOP koji je iz sjene vodio Ljubušak Vjekoslav Vrančić, posljednji tada živi ministar vlade NDH, i tzv. hrvatski HOP koji je vodio Osječanin Stjepan Hefer. Kada sam preuzeo UHNJ, počeli smo sa organiziranjem akcija tokom 70-ih protiv SFRJ, od demonstracija, provaljivanja u jugoslavenske klubove, do napada na komunističke diplomate. Pored toga, prikupljali smo pomoć za naše članove po zatvorima i za njihove obitelji, ubacivali promidžbeni materijal u Jugoslaviju i prikupljali naoružanje.
MOZAK UDB-e BIO JE MOJ SUJSJED STANKO ČOLAK
* Prije tri godine, bivši šef operacija Saveznog SDB-a protiv emigracije Božo Spasić za naš list je izjavio da ste bili "najopasniji ustaša" na kojeg je pokušan atentat kada Vam je bačena kiselina u lice, a da je Vaša žena Tereza bila saradnik SDB-a koja je davala informacije o Vama i Vašim akcijama?
-To je bilo kada sam u Karlsruheu otvorio konobu. Demolirali su i zapalili objekat, a kiselinu su mi bacili u lice da me oslijepe. Moja žena se stvarno zove Tereza, ali nije ona bila "udbaš" već je to bila Roksanda Herceg iz Gruda čije je kodno ime bilo "Tereza". Bila je zaposlena. kao konobarica kod mene i samoinicijativno se javila da bude saradnik UDB-e. Metod ubacivanja saradnika UDB-e među nas uvijek je bio isti: nas su pratili i ubijali isključivo hercegovački Hrvati, nikad Bošnjaci, Srbi ili Hrvati iz Hrvatske. Dakle, ljudi koji su bili naši susjedi, školski drugovi, bliža rodbina, čak i rođena braća. Taj sistem je početkom 70-ih osmislio šef mostarske, pa poslije šef za hrvatsku emigraciju savezne tajne službe Stanko Čolak, rodom iz Širokog Brijega.
* Prošle godine se Stanko Čolak pojavio na sabrani svoje majke u Širokom Brijegu. Da li je tačno da mu je tom prilikom prišla neka žena koja ga je pljunula i ošamarila?
- Stanko je prvi put nakon 15 godina došao iz Beograda gdje živi sa suprugom, Srpkinjom iz Livna. Pljunula ga je kćerka Miljenka Hrkača, koji je osuđen na smrt zbog podmetanja bombe u beogradskom kinu "20 oktobar". Koliko znam, Hrkač nije pripadao nijednoj emigrantskoj organizaciji jer je živio u Hercegovini. Nijedna hrvatska organizacija nije planirala takvu akciju. Koliko znam, Hrkača su ucjenjivali ubojstvom kćerke i žene ako ne prizna. Hrkač je bio seljak koji nikada nije otišao do Sarajeva, a kamoli Beograda, a njegova kćerka nikada nije dobila umrlicu svoga oca.
* Koga smatrate najodgovornijim za ubistva u emigraciji i da li su ti ljudi bili fanatični komunisti koji su Vas mrzili zato što su u Vama vidjeli nastavi jače zločinačkih ideja fašističkog ustaškog režima Ante Pavelića?
- Ivan Lasić je bio najkrvoločniji. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje saradničke mreže u emigraciji i organizirao ubistva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem. Nisu oni bili nikakvi fanatični komunisti. Obitelji Lasić i Bradvica nemaju komunističku prošlost. To su, po meni, obučeni egzekutori sistema koji su služili prvo Josipu Brozu Titu, poslije identično Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. U stvarnosti, oni su provodili teror i bili iznad svojih vođa jer su i vođe prije njih bili dio državnog terora. Motivi su bili lične privilegije, bogaćenje i moć da se svako ko je na vlasti drži pod kontrolom.
HERCEGOVAČKI UDBAŠKI KRUG
* Gdje sada žive Ivan Lasić i Tadija Lončar?
- Viđam ih često, pošto su mi susjedi u Širokom. Ne pozdravljamo se, ali znam da se ne usude otići bilo kome na sprovod. Očito ih grize savjest.
* Kako objašnjavate da je kanadski emigrant iz Gruda Gojko Šušak kada je postao hrvatski zamjenik ministra obrane, za šefa vojno-obavještajne službe SlS postavio šefa hrvatske UDB-e Josipa Perkovića koji je sa hercegovačkim udbašima, kako tvrdite, ubijao hrvatske emigrante?
- Pokojni Gojko Šušak bio je najobičnija budaletina! Odlično ga poznajem jer smo zajedno išli u gimnaziju. Zahvaljujući njemu, na račun paradržave HR I Herceg-Bosne najviše se obogatio Vlado Šoljić, koji je Šušku bio kum iz njegovog prvog braka sa Crnogorkom koja sada živi na otoku Krku. Takav politički "malokalibar" kakav je bio: Šušak nije mogao postaviti Perkovića. Šefa SIS-a Perkovića je postavio osobno dugogodišnji suradnik vojne kontrašpijunaže jugoslavenske vojske Franjo Tudman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske...
* Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?
- Tko je mogao biti general JNA i dio Titovog personala? Samo aktivni KOS-ovac! Što je bila demokratska 1990. godina već početak osvete poražene političke i vojne frakcije SK Hrvatske iz 70-ih godina nad strujom koju je tada podržao Tito. KOS i UDB-a su, kao i 70-ih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj "demokratskoj i slobodnoj" vlasti početkom devedesetih. Tuđmana u emigraciju šalje KOS i daje mu putovnicu, promovira ga u lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant. Čak mu osiguravaju članstvo u HOP-u što je bilo suludo. Kada postaje predsjednik Hrvatske, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao "balvan revoluciju" u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi' Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a.
JUGO-UDBAŠI BOBAN, PRALJAK, PRLlĆ
* Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?
- To je jedina i prava istina! S nama se Tuđman nije dogovarao i oko podjele Bosne a sa Srbima nikada se i ne bi mogao dogovoriti. Zato je igrao na provjerene saveznike koji su obiteljski ili prijateljski bili vezani sa Beogradom. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. Tuđman je zapovjedio ubojstva Ludviga Pavlovića u Hercegovini i Mire Barešića u Hrvatskoj. Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo inzistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere "stvorile" tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića.
* Praljak i Prlić su optuženi u Haagu za pomaganje Hrvatskoj u agresiji na BiH, logore za Bošnjake, rušenje Starog mosta...
- Da je ostao živ, Mate Boban bi bio prvooptuženi u Haagu. To je bio notorni kriminalac koji je svoj položaj direktora Robne kuće "Ima" iskorištavao da bi spavao sa tuđim ženama. U zatvoru je završio zbog krađe šećera, a ne iz političkih razloga, kako je kasnije lagao. On je bio vođa pljačkaša HR Herceg-Bosne koji su osramotili hercegovačke Hrvate i zavadili nas sa Bošnjacima. I crkva u Hercegovini je stajala iza njih, pa je mjesec dana pred otvaranje logora za muslimane fratar govorio nama poslije mise kako je došlo vrijeme da definitivno završimo i sa muslimanima. Taj "vojskovođa" Slobodan Praljak je uz svu pomoć svog oca, udbaškog batinaša Mirka Praljka postao tek trećerazredni režiser, ali mu je otac rušitelj i siledžija uspio prenijeti svoj karakter. Postoje snimci kad Praljak nosa odoru generala Hrvatske vojske i ulazi u Hercegovinu sa tenkovima. Što je drugo uradio Tuđman već izvršio agresiju na BiH, a Praljak, Boban i ostali Hercegovci mu bili sredstvo. Kad je Praljak srušio Stari most, po Širokom Brijegu su se janjci okretali što je srušen "turski most". Kakav turski most, govorio sam budalama, pljunuli ste na čast i obraz hercegovačkih Hrvata.
VUKOJEVIĆ JE UBIO BRUNU BUŠIĆA U FRANCUSKOJ!?
* Otkuda Vaše ime na spisku suradnika KOS-a?
-Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskaraktemom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u "Tajnom ratu UDB-e" i "Čuvarima Jugoslavije". Vukojević i Vukušić su bili članovi komisije Hrvatskog sabora koja je 1992. i 1993. hapsila i isljeđivala šefa splitske UDB-e Blagoja Zelića i Petra Gudelja jer su ih sumnjičili da su organizatori ubojstva Brune Bušića. Mučili su ih u obiteljskoj kući tadašnje urednice HRT-a Ksenije Urličić na brdu Kruševo iznad Omiša. Ja sam Bušiću osigurao falsificiranu njemačku putovnicu s kojom je pobjegao iz Jugoslavije i bio je pod mojom zaštitom. Na dan ubojstva Bušića u Parizu 1978. Vice Vukojević je bio u Parizu. U filmu o ubojstvu Bušića, Vukojević je optužio Josipa Perkovića za organiziranje ubojstva a, navodno, dokaz mu je snimka premlaćenog Gojka Zelića koji jedva govori. To nije istina i mislim da Vukojević zna mnogo više o organiziranju ubojstva Bušića jer je moguće da je u njemu i sam sudjelovao. Poslije Bušićevog ubojstva Vukojević je postao zamjenik direktora u nekoj zagrebačkoj firmi, mislim Tehnogradnji, čiji je tadašnji direktor bio Zlatko Tomčić, današnji predsjednik HSS-a Hrvatske. Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme. Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti. Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi.
* Pa čiji je medijski zaštitnik danas Bože Vukušić?
- Prije svih Ivana Lasića, koji je bio posrednik u kupovini dokumentacije o suradnicima SDBBiH objavljenu u "Čuvarima Jugoslavije", a koja je kupljena od Brane Kvesića. Mislim da Lasić i Kvesić još uvijek drže mnogo važnije dokumente o suradnicima i operativnim vezama među kojima su imena za ne povjerovati. Bože Vukušić je tajnik Počasnog bleirbuškog voda i pisac povijesti organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). To je neviđena sramota. Poslije rata sam u Makarskoj vidio kako član australskog HRB-a Ivan Butković, naš Franjo Goreta koji je ležao zbog ubistva jugoslavenskog konzula u Štutgartu Save MIlovanovića, i Božo Vukušić piju piće sa Ivanom Lasićem. Tad sam se sjetio Mile Rukavine koji mi je pred njegovo ubojstvo rekao, mi smo UDB-i poturali naše, a UDB-a nama svoje, njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši.
JA SAM POSLAO GRUPU FENIKS DA DIGNE USTANAK U BUGOJNU
* U dosjeu "Raduša" SDB-a BiH vi ste glavna figura obrade u vezi sa ubacivanjem grupe Feniks u Bugojno na planinu Raduša u ljeto 1972. godine. Našao sam također i ime leglonara i umirovljenog hrvatskog generala Ante Rose, kojeg je Franjo Tuđman poslao među bosanske Hrvate da silom uspostavi novo ARBiH-HVO savezništvo.
- Grupu "Feniks" je vodio Ambrozije Andrić koji je došao iz Australije i dobio privremeni boravak u Njemačkoj. Zadatak mene i mojih ljudi bio je da ih naoružamo. Oružje i opremu smo kupili od američkih vojnika koji su krali oružje iz svoje baze. U današnjoj protuvrijednosti od stotinu tisuća maraka nabavili smo pištolje, snajperske puške i automate sa municijom. Ja sam Ambroziju dao dva bojovnika za grupu, Širokobriježanina Vidaka Buntića koji je poginuo kod Livna i Ljubušaka Ludviga Pavlovića koji je od ležao 20 godina u Zenici da bi Tuđman onda zapovjedio njegovu likvidaciju. "Bugojanci" su napravili tehničku grešku kad su zarobili kamion kod slovensko-austrijske granice. Umjesto da se "oslobode" vozača, oni su ga živog dovezli do Bugojna i pustili rekavši mu da su došli hrvatski ustanici. Imali smo dobre informacije o objektima napada, o lokaciji naših jataka, ali smo se prevarili u procjeni da su bosanski Hrvati tada bili protiv SFRJ. Ustvari, Jugoslavija je tada bila najmoćnija zemlja Europe sa kojom se na zapadu i istoku nitko nije htio politički zamjerati. Ante Roso je kod nas došao u Karlsruhe i bio je pratilac Gojka Bošnjaka, vlasnika restorana "Straža na Rajni" i jednog od šefova u emigraciji. Kada je Ivan Lasić poslao mog rođaka Vladu Mišića da ubije Bošnjaka, ovaj je prerano pucao u jednoj samousluzi na Akademie Strasse pa su Roso i Bošnjak uhitili Mišića koji je zbog pokušaja atentata odležao deset godina u Njemačkoj. Mislim da je Ante Roso bio na širem spisku grupe "Feniks", ali se zbog atentata na Bošnjaka i nemogućnosti da dobije dozvole za ostanak u Njemačkoj prebacio u Francusku i tamo prijavio u Legiju stranaca.
TUTA MI SE KLEO DA NIJE SURADNIK UDB-E, AL MI NIKAD NISAM VJEROVAO
* Kakav je status imao Vaš rođak Mladen Naletilić Tuta u hrvatskoj emigraciji i da li je kasnije zavrbovan da radi za SDB pod šifrom "Kobra"?
- Tuta i ja smo daleki rođaci. On nije bio u emigrantskim organizacijama, bavio se prostitucijom. Počeo je kao makro, a onda otvorio javnu kuću i kockarnicu u Singenu na Bodenskom jezeru. Potvrdio mi je da se u Italiji sastao sa Dragom Čolakom i još jednim operativcem UDB-e, ali mi je rekao da ga nisu vrbovali. Ja sam se Tuti otvoreno suprotstavio za vrijeme rata zbog ubojstva Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH, i zbog njegovog premlaćivanja Hrvata koji su štitili susjede Bošnjake. Tijekom rata nismo razgovarali jer je bio "pušten sa lanca", ali sam ga posjetio u zagrebačkoj, bolnici u Šimunskoj prije nego je izručen u Haag. Rekao sam mu u lice da su ratni logističari sada bogati biznismeni i ugledni političari, da je njegov general Mićo Lasić vlasnik pumpi, a da je on propustio šansu da se stavi na pravu stranu i sačuva kakav-takav obraz. Mislim da je on bio oruđe Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koje su za svoje interese po Hercegovini zloupotrebljavali Mate Boban i Vice Vukojević. Onaj tko je donio Tuti dva miliona maraka da ubije Blaža Kraljevića pripada strukturi koja je objavila listu KOS-a u Nacionalu.
KAKO JE UBIJEN MAKS LUBURIĆ
* Da li ste poznavali Iliju Stanića, navodnog ubicu ustaškog zapovjednika iz Sarajeva i zapovjednika koncetracijskih logora u NDH Vjekoslava Maksa luburića?
- Upoznali smo se 1966. u azilantskom logoru kod Nirnberga. Iz tog logora su ga izvukli Slavonac Jakov Jurić i Milan Dorić, Slovenac koji je radio za slovenačku službu, UDB-u, CIA, BND i austrijsku policiju istovremeno. Dorić je uvijek bio pun para, ali ih je gubio na kartama. Taj Dorić je odveo Stanića do ustaše Dabe Peranića u Pariz, koji je Iliju preporučio svom velikom prijatelju Luburiću. Poslije šest mjeseci Maks je otjerao Stanića jer mu se spetljao sa kćerkom. Ali ga je Dabo vratio. Ilija Stanić je učestvovao u Maksovom ubistvu po nalogu UDB-e, ali po našim informacijama je imao pomagače među hrvatskim emigrantima.
Slobodna Bosna, 11. 05. 2006.
|
- 16:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
17.05.2007., četvrtak
Tečajevi gitare i synthesizera u Dugom Selu
Od 17.09. započinjemo s novim tečajevima gitare i synthesizera za sve uzraste, ua napredne i početnike. Pojedinosti na linku Glazbeni studio Cerovac.
|
- 21:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.05.2007., srijeda
Tečajevi glume u Dugom Selu
Odlučili smo osnovati amatersko kazalište u Dugom Selu. Ali, prvo moramo organizirati dramski studio i unutar njega tečajeve glume. Angažirali smo iskusne voditelje tečajeva koji su zanat ispekli u zagrebačkom ZKM-u a počinjemo 17.09. Na tečajeve primamo sve uzraste.
|
- 22:41 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.05.2007., utorak
Tečajevi violine i glasovira u Dugom Selu
Od 17.09. započinjemo s novim tečajevima glasovira i violine ali i ostalih instrumenata u našem Glazbenom studiju. Pojedinosti možete doznati klikom na link udruge. Ali, ono glavno, izradili smo programe primjenjene mladima, bez dosadnih i zastarjelih metoda. Želimo da se djeca glazbi vesele i kroz nju odgajaju - ne težimo produkciji profesionalnih glazbenika.
|
- 07:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.05.2007., nedjelja
Zahvalan
Doista sam zahvalan kardinalu Josipu Bozaniću što će danas služiti misu na Bleiburgu. U nekoliko navrata kardinal Bozanić je znao i htio pravim riječima osuditi negativnosti u javnom životu, kao ono kad je govorio o "grijehu struktura". Bilo bi mi drago kad bi danas našao tako jasne riječi i da prokomentira ono što se dogodilo na Bleiburgu ili odmah poslije njega u tzv. Marševima smrti ili na Križnom putu.
|
- 08:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
12.05.2007., subota
Fumić
U današnjem Večernjem neki Fumić piše o 20 mrtvih ustaša na Bleiburgu, i to onih koji su se sami ubili. Tko ga vuće za jezik? Kako si samo ekstremi jedni drugima nalikuju. Vice Vukojević je kao član Komisije za žrtve rata i poraća ustanovio da je u Jasenovcu stradalo 300 Židova. Valjda su se i oni sami ubili da napakoste ustaškom režimu. Znak jednakosti između Fumića i Vukojevića.
|
- 22:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.05.2007., petak
Nives Opačić
Kad god rano ujutro, odmah iza 6 sati, na prvom programu Hrvatskog radija čujem glas gospođe Nives Opačić, sveučilišne profesorice u.m. u duhu joj skidam šešir. Učim u polusnu od nje. I divim se njenoj borbi s vjetrenjačama (čitaj s nepismenima).
|
- 10:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.05.2007., četvrtak
Amerika
Filip je 7, ide u prvi razred osnovne škole i uči kod mene sintesajzer. Dolazi danas i kaže mi odmah:"Tata i mama su otišli u Ameriku". Mehanički pitam:"I kako su otišli?" "Pa autobusom", odgovara Filip. Pokušavam mu objasniti da se autobusom nemože do Amerike. Zbog oceana. Ali Filip se neda. Malo kasnije dolazi jedna učenica koja uči violinu, ide u peti osmogodišnje i poznaje Filipove roditelje. "Ma otišli su s vojnim hodočašćem u Lurd" kaže. Jasno, do Lurda se može autobusom a i Filip će ubrzo naučiti te sitne razlike između Lurda i Amerike.
|
- 21:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.05.2007., srijeda
Topusko
Slušam u vijestima da se danas u Topuskom održava proslava 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom i nacionalsocijalizmom. Nemogu čuti za Topusko i ne sjetiti se ratne 1991. kad sam imenovan zapovjednikom obrane Topuskoga. S tim mojim odlaskom u Topusko počeli su svi moji problemi. Sve što sam činio odjednom je postalo loše. Zamjerio sam se i ljevima i desnima. Izgubio posao, razbolio se itd. itd. Neznam da li će ikad itko shvatiti koliko sam sebe ugradio u obranu Topuskog.
|
- 15:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.05.2007., utorak
Slave li slave
Danas neki slave "oslobođenje" Zagreba 8.svibnja 1945. Za mene taj dan znači samo jedno: iako još nerođen, u majčinoj utrobi, već sam postao državni neprijatelj, i ostao gotovo cijeli život. Svjestan sam zločina ustaškog režima i znam da je morao propasti. Ali režim kojeg su 8.svibnja 1945. u Zagreb donjeli partizani također je bio zločinački. Na vlast je došao šljam i ostao. Otac kojeg sam izgubio samo nekoliko dana poslije uvijek mi je nedostajao. Uvijek sam prema onima koji su imali oca osjećao neku vrstu divljenja.
|
- 21:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.05.2007., ponedjeljak
HVIDR-a
Nisam član HVIDR-e iako primjećujem po odjecima u javnosti da se HVIDR-a sve više i sve češće ponaša poput nekadašnjeg SUBNOR-a. Daje politička mišljenja o ovome i onome, razmeće se savjetima i preporukama političke naravi zaboravljajući pri tome da je ona ipak samo udruga invalida Domovinskog rata. Čiji dakle članovi sigurno pripadaju različitim političkim opcijama pa HVIDR-a i nemože i netreba zastupati sve političke opcije ili samo one jednog djela svog članstva. Pa onda vrh HVIDR-e logično, i ne bi trebao davati nikakve izjave u javnost koje se ne odnose na temeljnu zadaću Udruge: briga o invalidima Domovinskog rata. U Njemačkoj postoji zakon koji čak i zabranjuje interesnim udrugama (recimo udrugama liječnika, veterana ili sl.) da se politički javno izjašnjavaju. Možda takav zakon nedostaje Republici Hrvatskoj?
|
- 14:54 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.05.2007., nedjelja
Glazbeni studio Cerovac (GSC), Dugo Selo
Doznajte nešto o udrugi u kojoj sam angažiran:
Glazbeni studio Cerovac (GSC) registrirana je glazbeno- scenska udruga. Studio je osnovan u prosincu 2006.g. GSC polazi od stajališta da je umjetnički, glazbeni i scenski razvoj osobe također jedno od temeljnih ljudskih prava koja su često u malim sredinama ugrožena ili ih nije moguće ostvariti.
Povod osnivanju GSC-a bila je činjenica da ni u Dugom Selu kao ni u bližoj okolici ne postoji mogućnost kulturno-umjetničkog obrazovanja na instrumentima – a niti scenskog obrazovanja, u prvomu redu za mlade. Pri tome treba imati na umu da Dugo Selo ima najveću Osmogodišnju školu u Hrvatskoj (1500 učenika) i Srednjoškolski centar s 870 učenika. U neposrednoj blizini (3 - 5 km) su mjesta Sesvetski Kraljevec, Rugvica i Brckovljani s velikim osmogodišnjim školama. Broj stanovnika Dugog Sela raste godišnje za 1000 stanovnika a Sesvetski Kraljevec je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje je prirodni prirast stanovništva daleko veći od smrtnosti.
GSC ima na raspolaganju prostor od 100 m2 – tj. četverosobni novouređeni stan u prizemlju obiteljske kuće, koji je uređen posebno za potrebe GSC-a (4 učionice, 2 wc-a).
Situacija
GSC je započeo s eksperimentalnim radom u prosincu prošle godine te nudi radionice i tečajeve za razne instrumente. Ova eksperimentalna faza je bila potrebna da se vidi kolika i kakva potražnja za umjetničkim odgojem uopće postoji u Dugom Selu i okolici.
Momentalno tečajeve pohađa 30 polaznika i to
violina 3
glasovir 4
sintesajzerr 16
el. i klas. gitara 7
Treba naglasiti da zbog oskudnih financijskih sredstava propaganda u Dugom Selu i okolici nije bila niti velika niti opsežna tako da je ovaj broj polaznika tečajeva u stvari veliki uspjeh (za početak). Tečajeve vodi za sada troje volontera ( od kojih je jedna kolegica upravo odustala zbog komplicirane trudnoće).
|
- 15:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.05.2007., subota
Vrijednosti
Nedavno sam čuo tvrdnju da je stanje u državi takvo kakvo jest, jer da se je u Republici Hrvatskoj urušio sustav vrijednosti. Koji je to sustav? Koje vrijednosti? Kakav je to sustav vrijednosti u komunističkoj Jugoslaviji postojao pa se onda urušio. Volio bih to čuti. Na koncu konca, najdrskiji lopovi(tajkuni) današnjice svi na ovaj ili onaj način vuku korijene iz komunističkog sustava nekadašnje Jugoslavije, da, neki su čak bili vrlo angažirani skojevci.
|
- 15:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.05.2007., petak
Političari
Javnost je uvjerena kako nema ništa gorega od današnjih političara. Izgleda, zaboravili su one komunističke. Onaj tko pamti Dragosavca, Baltića, Bakarića ili onog idiota Blaževića taj nikako nemože vjerovati kako je nekad bilo sve bolje. Ali, zdravo nepovjerenje prema ovim današnjima, treba zadržati.
|
- 15:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.05.2007., četvrtak
Transkripti
Ne idu mi iz glave transkripti, odnosno snimke koje je nedavno objavila Hrvatska televizija. Na stranu sad infantilne upadice Šuška ili Červenka i na stranu obrana Tuđmana ml. da se to svuda tako radi. Pamtim jednu izjavu starog njemačkog obavještajca dr.Bauera koji je govorio:"Gdje jedan snima, snima sigurno i netko drugi, gdje jedan prisluškuje, prisluškuje obavezno i još netko".
|
- 22:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.05.2007., srijeda
Borovo Selo, 16 godina poslije masakra
Danas se prisjećam masakra u Borovom Selu. Nakon akcije na Plitvicama (Uskrs 1991. poginuo policajac Jović) ovo je bila druga tragedija koje se usjekla u pamćenje. Samo koji tjedan nakon te tragedije organizirao sam, kao ravnatelj Zagrebačke filharmonije, dobrotvorni koncert za pomoć obiteljima stradalih. Svirala je ZF, dirigirao Pavle Dešpalj a pokrovitelj koncerta je bio Stipe Mesić. Prikupljen novac uplatili smo u jedan fond koji je u to vrijeme bio osnovan u Predsjedničkom uredu, ali je ubrzo i nestao iz javnosti. Tako nikad nisam doznao da li su obitelji žrtava od prikupljenih sredstava nešto dobile.
|
- 13:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.05.2007., utorak
Država je ipak najveći lopov
Pri tome naravno ne mislim na našu nego na Njemačku u kojoj sam proveo mnogo godina mog života. Radeći, plaćao sam kao i drugi doprinose za mirovinsko osiguranje, nadajući se, a to su i obečavali, dobroj mirovini. Nisam imao utjecaja na to koliko mi uzimaju od plaće ili honorara niti sam imao utjecaja na to kako s novcem koji mi uzimaju, upravljaju. No tijekom godina moja nametnuta plaćanja njemačkom mirovinskom sustavu su se povećavala geometrijskom progresijom, a isto tako brzo su padala moja prava. Danas kad sam u godinama pred mirovinom, taj je mirovinski sustav Njemačke pred slomom. I to valja zabilježiti na "praznik rada".
|
- 22:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
