30.04.2007., ponedjeljak
Ivica Račan
O Račanu se, vidim i čujem, piše samo sve najbolje. Dakako ima u tome istine. No za mene je Ivica Račan prije svega, u prvom redu partijac koji je na političkom slomu nas sudionika Masovnog pokreta 1971.god. napravio partijsku karijeru. Može o njemu misliti tko što hoće, ali ja uvijek u njemu gledam to: partijska karijera na nesreći drugih i na štetu Hrvatske.
|
- 15:25 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
29.04.2007., nedjelja
Zagrebački muzički biennale
Upravo je završio Zagrebački muzički biennale ozbiljne glazbe. Od prvog biennala 1961.god., na kojem sam bio, prošlo je mnogo godina, pa se promjenila i percepcija uloge suvremene ozbiljne glazbe u javnosti. Prije puno godina na Biennalu su dirigirali Igor Stravinski, Milan Horvat i Boris Papandopulo. Danas: Mladen Tarbuk i Saša Britvić. Izvodile su se opere Šoštakovića (recimo Katarina Izmajlova u HNK) i Prokofjeva, danas se izvode opere Tarbuka, Juranića itd. Ivo Josipović (pokušajte samo pobrojati sve njegove funkcije) i Berislav Šipuš rade uredno iz godine u godinu provincijalnu predstavu. I to nikoga ne smeta jer zagrebačkom kulturom i tako vije provincijalni duh.
|
- 11:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.04.2007., subota
Bogatstvo
Novine se opet raspisale o silnim bogatstvima koja su u nepunih 17 godina stekli naši tajkuni. Sve bi im to trebalo oduzeti.
|
- 22:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
27.04.2007., petak
Krizma
Osmoškolci se pripremaju za krizmu. Krizma ima danas sasvim drugo značenje nego u mojoj mladosti. Neki od mojih učenika pokazali su mi debelu knjigu Katekizma koju moraju naučiti za ispit. Župnici su ovim društvenim redizajniranjem krizme dobili dodatnu moć u ruke koju koriste. Župnik u Odri je bez krzmanja na župnoj misi čitao imena i prezimena učenika koji ne dolaze ili koji ne uče ili koji neće moći na krizmu. To je za malo mjesto kakva je Odra bio nevjerojatan društveni pritisak. Prisjećam se mog doba, doba moje krizme, razdoblja tajnih krštenja i crkvenih vjenčanja, razdoblja kad su župnici bili sretni da netko ide na krizmu i nije im ni na kraj pameti bilo održavati ispite. A i bez tih ispita čini mi se da smo mi u ono vrijeme vjeru i Crkvu ozbiljnije shvaćali nego današnje generacije.
|
- 11:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
26.04.2007., četvrtak
Dugo Selo - Zagreb
Nanio me jučer put u Zagreb. Primjetio sam dosta razlika koje govore u korist Dugog Sela. Evo jedne: u Dugom Selu, na svakom označenom pješačkom prelazu, zaustavit će se automatski i bez krzmanja svaki vozač. U Zagrebu su šoferi daleko od te prometne kulture. Na pješačkom prelazu kod "kolodvorske" ljekarne zamalo je na mene naletio mladac u nekom snažnom i skupom BMW-u. Zaustavio se u zadnji tren, pa kako bi pokazao da mu moja "treća dob" oduzima dragocjeno vrijeme to on "turira" vrlo glasno motor. Gledam ga. Možda je nogometaš, možda pjevač (neznam jer ih ne poznajem)? Ili je možda tatin sin? A možda dila drogu? No, ostao sam živ i sretan što se vraćam u Dugo Selo.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.04.2007., srijeda
Dugo Selo II
Uživam u Dugom Selu. S mojim psom istražujem Martin Breg, brdašce kojim se stanovnici Dugog Sela ponose. No, na Martin Bregu može se naći najviše smeća. Tko to ima toliko energije da stari štednjak odnese duboko u šumu i po nekoliko stotina metara? Ali nij smeće samo duboko u šumi. Ono se nalazi (i svakim danom ga je sve više) uz glavne puteve, na obroncima u šumarcima - jednom rječju posvuda. Pa kad već ima toliko neodgovornih ljudi, zašto grad Dugo Selo ne pokrene akcije čišćenja Martin Brega i njegovih obronaka?
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.04.2007., utorak
U slobodnoj Hrvatskoj Bruna Bušića su izdali, zapravo, ponovno ubili njegovi »najbolji prijatelji«
Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti... Ubojice Brune Bušića nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove. Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas / Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni onaj lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom... Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek. Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio
Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla. Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine. Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine?
IVAN CEROVAC
Šesnaesti je listopada, a time i godišnjica ubojstva Brune Bušića, koji je ubijen na današnji dan 1978. u Parizu. Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti.
Važno je i to da do dana današnjega nije rasvijetljeno njegovo ubojstvo. Zašto?
Kad sam se negdje u lipnju 1990. vratio u Hrvatsku, uredništvo Danasa me zamolilo da im pomognem rasvijetliti barem jednu zagonetku u svezi s Bušićevim ubojstvom, a to je bilo pitanje povratka Petra Gudelja, jednog od Bušićevih povjerljivih ljudi u emigraciji, neposredno nakon ubojstva u ondašnju Jugoslaviju. Uredništvo Danasa je uspjelo u Splitu locirati čak trojicu Petra Gudelja, istoga godišta, pa su me zamolili da im pomognem identificirati onog pravog.
Tako sam jednog ljetnog dana u kolovozu te godine krenuo na put s onda vrlo mladom i prilično nepoznatom novinarkom Jasnom Babić.
Već na prvoj splitskoj adresi nabasali smo na pravog Petra Gudelja i ako sam ikad u životu vidio tako očit strah i nečistu savjest onda je to bilo tad na licu i u ponašanju Petra Gudelja. Danas je tad napisao nekoliko članaka o Gudelju i Bušiću i razotkrio barem jednu epizodu Bušićeva ubojstva.
Nakon povratka u Zagreb nazvao sam tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Pericu Jurića i zatražio od njega da povede istragu o ubojstvima emigranata, a pogotovo o ubojstvu Brune Bušića.
Svom svojom pravničkom erudicijom i golemim kriminalističkim iskustvom, odgovorio mi je da za to još nije došlo vrijeme. A kako sam ipak veći dio života proveo u demokratskim zemljama, činilo mi se da je za istragu o zločinu, pogotovo ubojstvu uvijek vrijeme.
Stoga sam, odmah sljedeći dan, bez posebnih najava, otišao u Đorđićevu i zatražio da me primi netko iz odjela za krvne delikte. U Đorđićevoj je dakako u to vrijeme sjedio stari udbaški sastav, koji će, istina, uskoro postati hadezeovski, no to u tom trenutku nisam znao ni ja, ali izgleda ni oni, pa je nastala konsternacija.
Zato nisu odmah od mene uzeli prijavu i izjavu, nego su nakon nekoliko dana došli u moj ured u Zagrebačkoj filharmoniji i tu smo složili prijavu i zapisnik koje sam i potpisao.
No izgleda da sam svojim istupima uzbudio duhove.
Tad je na scenu stupio Budući Ustavni Sudac - BUS.
Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova on je preuzeo istragu na sebe, a da bi istraga što bolje uspjela osnovana je i istražna ekipa, koja se sastojala od: VKV zidara, sumnjivog političkog emigranta, u Njemačkoj osuđenog na doživotni zatvor za ubojstvo prvoga stupnja, ali ga je HDZ izvukao iz zatvora i odmah zaposlio u obavještajnim službama i u jednoj saborskoj komisiji; VKV mesara, političkog emigranta, suđenog u Njemačkoj zbog ubojstva jugoslavenskog konzula, pukovnika hrvatske vojske; gostioničara, političkog emigranta, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske; političkog emigranta bez zanimanja, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske.
Ta ekipa, dakle, trebala je rasvijetliti ubojstvo Brune Bušića. Jednako tako, moglo im se povjeriti da sastave »boeing 707« ili »space shuttle«.
Kad se po emigrantskim krugovima doznalo da je, pod okriljem BUS-a, istražiteljska ekipa otela splitske udbaše koji bi možda mogli nešto reći o Bušićevu ubojstvu, najveći broj emigranata povratnika pomislio je da je riječ jednostavno o još jednom pokušaju diskvalifikacije političke emigracije.
No, razlozi takvu postupku (u trenutku kad su BUS-u stajala na raspolaganju sva legalna sredstva pravne države) bili su sasvim drukčiji! Oteti udbaši bili su mučeni, i to temeljito, u kući gospođe Ksenije Urličić u okolici Imotskoga s jednom jedinom namjerom da se spriječi doznavanje prave istine.
Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni oni lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom.
Tad je na scenu stupio i Hrvatski sabor osnivajući kompromitiranu Komisiju za istraživanja žrtava rata i poraća. U njoj je dakako BUS odmah zaigrao važnu ulogu i njegovo najvažnije djelo, u koje je uvukao i Društvo političkih zatvorenika, bio je famozni film »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo«.
U tom filmu, emitiranom 16. listopada 1992., dvojica hrvatskih intelektualaca, sveučilišni profesor Ivan Cesar i pisac ovog teksta, tada ravnatelj Zagrebačke filharmonije, optuženi su da su radili za Udbu.
Nije nas vezala
Treba naglasiti da smo nas dvojica u svih dvanaest godina postojanja hrvatske države jedini optuženi i odmah javno osuđeni kao suradnici jugoslavenske Udbe. To je sve što je BUS sa svojom ekipom uspio doznati u tijeku dvanaest godina.
A ako mi se dopusti mala digresija, želim samo reći da je Ivana Cesara i Ivana Cerovca doista vezala veza, ali ne ona koju im je imputirao BUS. Ne, nije ih vezala Udba nego sudba. I jednom i drugom partizani su strijeljali oca.
A taj film o Bruni Bušiću, uz zdušno sudjelovanje Andrije Popovića i Nikole Babića, također je imao zadatak da skrene pažnju javnosti na osobe koje u Bušićevu ubojstvu nisu sudjelovale, te da nikome više ne padne na pamet postavljati još kakva dodatna pitanja o Bušićevu ubojstvu!
Jer ako su Cesar i Cerovac mogli biti proglašeni udbašima, mogao je to biti i svatko drugi, pogotovo onaj koji bi previše zapitkivao. Nešto kasnije priređen je cirkus od suđenja Vinku Sindičiću zbog ubojstva Brune Bušića.
Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek.
Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio.
Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla.
Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine.
Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine?
Ubojice Brune Bušića, dakle, nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove.
Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas. Izdali su ga oni koji su mu se pravili najboljim prijateljima, u vrhovima hrvatske vlasti, u vrhovima Hrvatske vojske, obavještajnih službi, pravosuđa, diplomacije... No možda je krivo reći da su ga izdali. Ne, ponovo su ga ubili.
Autor je dirigent iz Zagreba.
Prenosimo iz aktualnih razloga iz Vjesnika od 16.10.2002.
|
- 08:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
23.04.2007., ponedjeljak
Pravosuđe i Vice Vukojević
Kada bi hrvatsko pravosuđe rješavalo parnice već na prvom ročištu, od čega bi živjeli naši odvjetnici ?
Kad sam u rujnu objavio kronologiju putešestvija po Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, nisam ni slutio da će to imati toliko odjeka. No Zemljišnoknjižni odjel samo je jedan od odjela Općinskog suda u Zagrebu i nepravedno je što sam apostrofirao samo taj odjel. Drugi odjeli i suci još su gori / U listopadu se navršava deset godina otkako sam u vezi s podlim filmom »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo« na Općinskom sudu u Zagrebu podnio niz tužbi protiv odgovornih, a da do danas nije donesena ni jedna jedina prvostupanjska presuda. Još u listopadu 1992. zatražio sam izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv. Od onda do danas u toj tužbi održane su tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava
Hrvatsko pravosuđe je rak-rana hrvatskog društva. Rak-rana hrvatskog pravosuđa je Općinski sud u Zagrebu, a Đuro Sessa je njegov predsjednik.
Bez temeljite reforme pravosuđa, a u to ne ubrajam samo suce nego i tužitelje, pa i odvjetnike (koji se ponašaju poput indijskih svetih krava), ne može u Hrvatskoj biti ni istinske demokracije, ni razvoja gospodarstva, ni bilo kakvog drugog napretka.
Kad sam u rujnu na ovim istim stranicama objavio kronologiju mojih putešestvija po Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, nisam ni slutio da će to - iako je tekst zbog svoje dužine objavljen u dva dijela pa nije bio dovoljno pregledan - imati toliko odjeka. No Zemljišnoknjižni odjel samo je jedan od odjela Općinskog suda u Zagrebu i doista je nepravedno što sam apostrofirao samo taj odjel. Drugi odjeli i suci, naime, još su gori.
I opet, ne pišem stručni članak jer nisam pravnik. No igrom slučaja, u listopadu se navršava deset godina otkako sam u vezi s podlim filmom »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo« na Općinskom sudu u Zagrebu podnio niz tužbi protiv odgovornih, a da do danas nije donesena ni jedna jedina prvostupanjska presuda. Kao prvo, još u listopadu 1992. zatražio sam, prema zakonu, izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv, iako Zakon o javnom informiranju (članak 32. stavak 2.) izričito kaže da se odluka mora donijeti hitno. Od onda do danas u toj tužbi održane su ravno tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava. U mojoj tužbi protiv obljubljenog mi zemljaka Ivića Pašalića, također iz listopada 1992., sutkinja punih sedam godina nije zakazivala rasprave. Tako da sada svaki svjedok mirne duše može reći da se ničega ne sjeća. I nijednom ne mogu reći da krivo svjedoči.
U najvažnijoj tužbi, krivičnoj tužbi protiv stvaratelja filma, sutkinja jednostavno nije zakazivala rasprave. Pa je kaznena tužba 1996. otišla u apsolutnu zastaru o čemu me je Općinski sud izvijestio 1999.
Do te tužbe bilo mi je posebno stalo, jer u ovom nakaznom hrvatskom pravosuđu samo se u kaznenom postupku utvrđuje materijalna istina i samo u tom postupku sam imao šanse dokazati da su optužbe protiv mene, da sam bio doušnik jugoslavenske Udbe, lažne.
Sutkinja koja je tako zgodno pustila ovaj postupak u zastaru ubrzo je nakon toga unaprijeđena i imenovana sutkinjom Županijskog suda, a predsjednik saborskog odbora za imenovanja sudaca bio je upravo Vice Vukojević, začetnik cjelokupne hajke protiv mene. U građanskoj parnici protiv štetnika Nikole Babića, režisera filma, Andrije Popovića, scenarista, Vice Vukojevića, idejnog začetnika filma, Republike Hrvatske, čija je komisija odobrila film i naposljetku Hrvatske televizije, koja je film emitirala, u ovih desetak godina nije ispitan ni jedan jedini svjedok od oko stotinu koje sam predložio.
U mojoj tužbi protiv »Urania filma« i Društva političkih zatvorenika, koji su bili producenti filma o Bruni Bušiću, otkrilo se samo to da su se pojedine osobe dobro obogatile preprodavajući po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje u inozemstvu videokasete s rečenim filmom. No nije bilo moguće, čak niti vještacima, utvrditi koliko je kaseta doista proizvedeno niti gdje je završio novac od njihove prodaje.
Novac je, naravno, završio kod onih koji nisu morali nikome polagati račune.
No, moja osobna priča o totalnoj katastrofi zvanoj hrvatsko pravosuđe možda i nije najtragičnija. Sigurno je daleko tragičnija činjenica da i dalje ostaje sve po starom, da ne postoji politička volja za radikalnim promjenama i posebno je razočaravajuća spoznaja da promjene, barem brze i efikasne, možda nisu ni moguće. Jer oni isti suci koji su desetljećima sudili po diktatu Partije, pa zatim cijelo desetljeće zna se po čijem diktatu, sada ponovo sude po diktatu. A kad bi i bilo moguće maknuti sadašnje suce i dovesti druge, od kuda bi ih se moglo dovesti? Gdje su te druge zdrave pravosudne snage? Zar u odvjetničkim kancelarijama?
Igrom slučaja, pisac ovih redaka živio je godinama kao politički emigrant u Njemačkoj. Kao takav bio je česta meta upravnih i pravosudnih tijela Njemačke.
Zato su mu moguće i usporedbe između hrvatskog i njemačkog pravosuđa.
Jedan od tipičnih slučajeva zbio se u ono doba kad su stotine tisuća Zagrepčana umrlom Titu pjevale »Fala« (fala što nema kave, fala što nema deterdženta, fala što nema benzina, fala što nema slobode...). Tom mi je prigodom njemačko upravno kotarsko tijelo izreklo zabranu kretanja izvan granica kotara i nametnulo obvezu svakodnevnog javljanja u mjesnu policijsku stanicu, sve to zbog toga što »Ivan Cerovac ugrožava vanjskopolitičke interese Savezne Republike Njemačke«.
Žalba se mogla podnijeti Višem bavarskom upravnom sudu u Münchenu, što sam i učinio. Od trenutka predaje žalbe do prvog ročišta prošla su dva tjedna.
Predsjednik Velikog vijeća Upravnog suda otvorio je raspravu konstatacijom da mu je drago što je upoznao čovjeka koji je u stanju sam samcat ugroziti interese SR Njemačke.
Pa iako su se bavarski državni odvjetnici silno trudili dokazati da sam opasan, citirajući prijevode mojih tekstova iz »Nove Hrvatske« i »Hrvatske revije« te iz mojih knjiga, nakon sat vremena sudsko vijeće je donijelo presudu i ukinulo nametnuta mi ograničenja.
Dakle, već na prvom ročištu sud je donio presudu. Slično je bilo na barem desetak daljnjih sudskih procesa u koje sam bio ili sam upleten ili u koje su bili upleteni neki drugi emigranti.
U Hrvatskoj pak (a isto je bilo i u propaloj Jugoslaviji) doslovce se na prste mogu nabrojiti slučajevi kad se u ozbiljnim predmetima već na prvom ročištu donese presuda. Zašto je tome tako?
U prvom redu, iz vlastitog iskustva mogu reći da naši suci tek na prvom ročištu proučavaju (ako uopće) tužbu, dok njemački suci na prvom ročištu poznaju cijeli predmet u tančine. Osim toga, kad bi hrvatsko pravosuđe rješavalo većinu parnica već na prvom ročištu, od čega bi živjeli naši odvjetnici?
Naši suci ne čitaju podneske, pogotovo ako su duži, jer kako jedan reče, nisu za to dovoljno plaćeni. Naši suci dopuštaju rusvaj na ročištu, pogotovo ako taj rusvaj rade ugledni političari ili njihovi jednako ugledni odvjetnici.
Naši suci dopuštaju i po godinu dana otezanja sudskog predmeta samo zbog toga što se nekom svjedoku ne da doći ili što čak ni njegov odvjetnik navodno ne zna kako bi s njime stupio u vezu.
A što pritom rade odvjetnici? Oni, naravno, pomažu sucima: zatezanjem i otezanjem, izmišljanjem novih dokaznih prijedloga ili formalističkim zahtjevima itd. A specijalitet naših odvjetnika je nedolazak na raspravu pa predmet odlazi u mirovanje, a oni o tome ne obavijeste klijenta.
Pritom ne bi trebalo zaboraviti da je naše pravosuđe koncipirano tako da su predviđeni samo suci, tužitelji i odvjetnici. Stranka koja se sama zastupa, iako je to pravo dato zakonom, u samom sustavu nije predviđena, što je sasvim sigurno protuustavno. Naime, Ustav jamči jednakost stranaka pred sudom. Pa ako jedna stranka nastupa sama, a druga sa petoricom odvjetnika, što mislite, postoji li tu Ustavom zajamčena jednakost pred sudom?!
Tko bi se morao brinuti na sudskom ročištu za ustavnu kategoriju jednakosti? Pa naravno - sudac, a tko drugi? Čine li to naši suci? Naravno da ne!
Vratimo se sada gospodinu Đuri Sessi, predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu. U svom odgovoru od 18. rujna (Vjesnik, Pisma čitatelja) na moje pisanje o radu Zemljišnoknjižnog odjela, on zapravo priznaje sve moje navode.
A kad bi gospodin Sessa tek izbrojio sva ona pisma koja mu je u prošlih deset godina upućivao moj odvjetnik, pa i ja, sa zamolbama da prisili suce da napokon zakažu ročišta nakon tri, četiri, pet ili sedam godina! Što bi se onda moglo reći?
A kad bi gospodin Đuro Sessa sastavio statistiku o suđenjima onim osobama koje su na vlasti (mnogo, mnogo vremena) i onim osobama koje nisu na vlasti (malo, malo vremena), što bi tek takva statistika pokazala?
Odgovor je prilično lagan: pokazala bi da nam je pravosuđe rak-rana i da oni koji to pravosuđe vode nisu ništa bolji.
.
IVAN CEROVAC (Autor je dirigent iz Zagreba)
Prenosimo zbog aktualnog povoda : Vjesnik 12.10.2002.
|
- 08:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.04.2007., nedjelja
Glazbena pedagogija
Nisam se ni u snu mogao nadati da ću još jednom u životu moći koristiti moje glazbeno znanje i prenašati ga onim najmlađima. Slušam priče o neodgojenoj, nepristojnoj djeci koja ne žele učiti. Zanimljivo, djeca s kojom radim nisu takva. Recimo pristojnost: u ovih šest mjeseci nije pala niti jedna ružna riječ. Mali se izražavaju poput pravih dama i gospode. A što se tiče učenja: radimo s puno elana i najveći dio mojih učenika je u kratkom roku postigao odlične rezultate. Mali si daju truda i sretni su što mogu učiti svirati instrument. A sretan sam i ja. Koristan sam.
|
- 17:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
21.04.2007., subota
Hrvatski problemi
Kad bi se svi problemi kojima je izložena Republika Hrvatska i njeno stanovništvo sveli na zajednički nazivnik onda bi se on zvao - pravosuđe. S lošim pravosuđem u Hrvatskoj počinju i završavaju svi problemi. Nažalost, nekom ovakvo stanje u pravosuđu odgovara. Jer, da joj je stalo, politika bi taj problem već davno riješila.
|
- 23:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.04.2007., petak
Berta
Imamo psa, bull teriera, imenom Berta. Zapravo, dobili smo ga, ne bolje rečeno prepustili su nam ga mlađi sin i snaha kad su se selili u gradski stan. Berta je tako ostala kod nas jer kod nas "uvijek ima mjesta". A Berta je uspjela postati miljenicom moje supruge. Pa, neki dan, kaže moja supruga, da će napraviti fini sir (kako to oni u Šuici rade) i dodaje:"Pa taj sir voli Berta, a voliš ga i ti". Ja šutim i mislim:"Pa još sam uvijek na dobrom drugom mjestu".
|
- 08:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.04.2007., četvrtak
Entuzijasti
Glazbeni studio u Dugom Selu osnovala je kao udrugu grupa nas entuzijasta, koji smo, poznavajući situaciju u Dugom Selu, brojnost mladih + nepostojanje organiziranog glazbenog odgoja, odlućili nešto promjeniti. Sami smo o svom trošku temeljito uredili prostor, teškom mukom smo nabavili potrebne instrumente i zapoćeli s radom. Naše tečajeve za sada pohađa 34 polaznika na što smo ponosni.
|
- 08:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.04.2007., srijeda
Domovinski rat
Ponovo jučer na televiziji diskusija o Domovinskom ratu, ponovo slike hapšenja jednog generala u vijestima. Dojam koji ostaje: sve su to bili kriminalci, a ako baš ne kriminalci, onda idioti. Moj doprinos ratu i nije baš bio velik (iako sam ponosan na moje sudjelovanje) ali sam odlučio objaviti moju dokumentaciju, dosta opširnu, o jedinicama kojima sam zapovijedao 1991/92. Samo moram naći načina kako da dokumentaciju skeniram.
|
- 07:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
17.04.2007., utorak
Žrtve
Još jedna "Latinica" s mnogo pitanja i malo odgovora, ovaj put su tema bile žrtve. Moj otac je ubijen na tzv. Križnom putu 1945. god. Bez suđenja, dakako, partizani, koji se danas zovu antifašisti, a bili su banda ubojica, streljali su mog oca i cijelu grupu koju su zatekli s njime. Streljan je u dvorištu jedne škole u Mariboru. Koliko god bili krivi partizani, za mene, od najranijeg vremena pa do danas, krivi su i oni koji su mog oca odveli u slovenske šume, jer po mom mišljenju nije moj otac imao što tamo tražiti. Dapače, zapovjedništvo prosvjetne bojne PTS-a lagalo je, prije povlačenja iz Zagreba mom ocu i njegovim kolegama da je postignut dogovor sa Saveznicima. I da se zbog toga treba povlačiti prema slovensko-austrijskoj granici.
Da, moj otac je bio ustaša, novinar dnevnika Nova Hrvatska. (Koje li ironije: nakon mog bjega iz Jugoslavije 1972.god. radio sam u Londonu u Novoj Hrvatskoj). Zašto je pristupio ustašama? Zašto je u nekim situacijama postupio tako a ne drugačije, to neznam. Moj otac i moja majka bili su u braku samo tri mjeseca i onda je došlo do sloma NDH i do povlačenja. Mama mom ocu nije rekla da je trudna tako da moj otac nije mogao ni slutiti da je ostavio nasljednika. Rodio sam se šest mjeseci nakon pogiblje mog oca. Nepodoban. I tu sudbinu nisam više mogao otresti i od nje pobjeći. Uz mog oca, sljedeće žrtve bili smo moja majka i ja, ali to onda, u komunističkoj Jugoslaviji nismo smjeli niti spomenuti.
|
- 08:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.04.2007., ponedjeljak
Dan sjećanja na žrtve Holocausta
Nažalost, nisam uspio jučer podsjetiti na one žrtve Holocausta koje su nastale luđačkom i sramotnom politikom Ustaškog pokreta, posebno, njegovog vodstva. Ostavili su nam kao vječnu ljagu Jasenovac. O Jasenovcu je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, u pismu Anti Paveliću (24.II.1943.) napisao: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitavi jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu državu Hrvatsku".
(citirano prema: Ivan Cerovac "Hrvatski politički leksikon", London 1988.)
|
- 12:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Dugo Selo
Sam Bog nas je doveo u Dugo Selo. Nisam očekivao da je ovdje tako ugodno živjeti, da postoji potrebna infrastruktura, ljudi su srdačni, institucije funkcioniraju. U mojim godinama ne tražim više. A to da mi se ovdje pružila prilika dalje raditi u struci, to je poseban doživljaj o kojem ću sigurno još pisati.
|
- 11:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.04.2007., nedjelja
S koncerta na bojište
Evo što o meni kažu dobronamjerni(a ima i onih drugih):
Te 1991. u počast dvjestogodišnjice smrti Mozarta održavale su se svečanosti u svim glavnim gradovima podunavskih zemalja. U Beogradu je »Koncertom mira i nade« s izvođenjem Mozarta i Mokranjca trebao dirigirati Ivan Cerovac
ZVONKO HABUŠ
Postoji svega nekoliko svjedoka u Hrvatskoj i jedna mala grupa mladih glazbenika s Konzervatorija u Beogradu koja je 1991. godine pokušala obuzdati divljanje nacionalizama i spasiti ove prostore od nepotrebnog krvoprolića.
Prijedlog dragih mladića iz Beograda prenio sam prijateljima uz koje sam sudjelovao u pripremama kasnije osnovanog društva Hrvatsko-američkog prijateljstva (HAD/CAS). Predložili su da porazgovaram s dirigentom i direktorom koncertne poslovnice »Vatroslav Lisinski«, gospodinom Ivanom Cerovcem, jer je on pripremao »Koncerte mira i nade«, koji su kasnije i održani u Glini, Topuskom i još nekim gradovima.
Taj veliki i nažalost zaboravljeni hrvatski disident i intelektualac (Ivan Cerovac) bez izmotavanja prihvatio je inicijativu. Jedini problem bila su sredstva, oko 50.000 njemačkih maraka za troškove zbora i orkestra HRT-a iz Zagreba i Zbora crkve svetog Marka. Nakon svega desetak dana, javio mi je da možemo u Beograd, jer je novac osigurao.
Jednog travanjskog dana 1991. odletjeli smo JAT-om o svom trošku u Beograd, gdje nas je u hotelu Jugoslavija dočekao direktor »Dunavfesta«, naši (tada) mladi glazbenici iz Beograda i zamjenici direktora i članovi stručnog tima Beogradske televizije.
»Dunavfest« je te 1991. kanio organizirati proslavu u počast dvjestogodišnjice smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta (1791-1991), a takve proslave održavale su se u svim glavnim gradovima podunavskih zemalja, pa tako i u Beogradu. »Koncert mira i nade« s izvođenjem Mozarta i Mokranjca trebao se održati u Zemunu potkraj lipnja 1991.
»Dunavfest« je prihvatio osigurati otvoreni prostor između hotela Jugoslavija i dunavskog nasipa, što je tvorilo zgodan amfiteatar u koji se moglo na travi smjestiti najmanje 50.000 posjetilaca iz Zemuna i Beograda. Naravno, ulaz besplatan. Pozornicu koja će statički podnijeti teret planiranih 163 članova zbora i orkestra iz Zagreba osigurao je »Dunavfest«. Program je kao središnju priredbu predviđao izvođenje kompletne »Mise« W. A. Mozarta, a nakon toga i kompletne mise Mokranjca, i taj je program na otvorenom trebao trajati blizu tri sata jedne subote s početkom u 20 sati.
Dirigent Ivan Cerovac je dirigirao u istim uvjetima na najvećoj otvorenoj pozornici u Sydneyju više puta.
Beogradska televizija trebala je osigurati rasvjetu te prijenos na sve radiostanice i televizijske postaje, tadašnji JUTEL, na što su predstavnici Beogradske televizije u razgovoru, iako s nelagodom, pristali.
Nakon povratka, pričekali smo dva-tri tjedna, a onda je došla telefonska poruka da TV Beograd otkazuje usluge rasvjete, prijenosa... Bez objašnjenja i isprike. Je li u bio pozadini Slobodan Milošević ili neki njegov komesar iz TV Beograd, nikad nećemo saznati.
Koncerte mira i nade« Cerovac je održao po gradovima u Hrvatskoj, a kad više nije bilo smisla gasiti požar rata i agresije na Hrvatsku, naoružao je vod prijatelja iz Novog Zagreba starim tandžarama predvojničke obuke i otišao početkom rujna 1991. na prvu crtu obrane domovine.
Sreo sam Ivana Cerovca umornog i blatnog na Cvjetnom trgu jednog podneva potkraj rujna 1991. Ispričao je da svojim novcem kupuje puščano streljivo po tri marke i daje momcima s molbom da ne ispucaju više od tri metka kroz noć. Prehranjuje jedinicu donacijama prijatelja. Bio je tog dana na pokopu prvog borca, dragovoljca, i gotovo plakao od žalosti jer nitko iz državnog vrha nije došao na sprovod, a obitelj poginulog čovjeka iz Novog Zagreba neće imati niti mirovinu, jer je jedinica »neregularna«.
Hrvatska domovina zaboravila je disidenta koji se potucao po svijetu od 1971. do 1991. i koji je pokušao spasiti ove prostore od krvoprolića, a TV Beograd, tko zna po čijem naređenju, tu plemenitu nakanu osujetio.
U povodu 250. godišnjice rođenja Mozarta, ja Vam dragi gospodine Cerovac zahvaljujem u ime domovine Hrvatske, kad već ona neće.
Autor je poduzetnik iz Zagreba.
Prenosimo iz: Vjesnik
|
- 22:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA III.
U tridesetim godinama počela se i hrvatska filologija osvješćivati i pomalo oslobađati mladogramatičarskoga slavističkog naslijeđa i raznih jezičnih mitova, romantičarskih zabluda i iluzija. No ta nova nastojanja nisu još bila osvijetljena odgovarajućom lingvističkom teorijom - ustanovljavale su se činjenice, no nedostajalo je kvalificirano objašnjenje i slavistička znanost izvan Hrvatske jednostavno je ignorirala nove pojave u Hrvatskoj. Julije Benešić, istaknuti književnik i filolog i veliki promicatelj hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza, izdaje 1937. u Warszawi Gramatyku języka chorwackiego czyli serbskiego, u kojoj su u posebnome poglavlju iznesene i neke uglavnom leksičke razlike između hrvatskoga i srpskog standardnog jezika. Takva novost u hrvatskoj filologiji mogla se tada pojaviti samo u inozemstvu, no kako je taj prilog bio slabo teorijski utemeljen i s priličnim brojem činjeničnih pogrješaka, na stranu javnost nije ostavio osobit dojam, a u Hrvatskoj je bio slabo poznat. U Beogradu je pak, naravno, doživio oštre napadaje. No koncem tridesetih godina događaju se u jugoslavenskoj državi neke bitne promjene. Hrvatski otpor postao je previše jak, a ostali narodi i nacionalne manjine solidarizirali su se više ili manje otvoreno s Hrvatima ili su vršili vlastiti pritisak na Beograd. S obzirom na teške vanjskopolitičke prilike za kasnoga ljeta 1939. beogradska je vlada bila prisiljena na popuštanje pa se sporazumjela s hrvatskom oporbom te je 26. VIII. 1939, uoči samog izbijanja II. svjetskog rata, proglašena Banovina Hrvatska s priličnom autonomijom.
Koliko je u Hrvatskoj bila omražena velikosrpska jezična politika i takozvani zajednički pravopis, vidi se i iz činjenice da je jednom od prvih odluka banovinskih vlasti taj pravopis ukinut i vraćen na snagu Boranićev. Vodeći hrvatski lingvist Stjepan Ivšić pokreće časopis Hrvatski jezik, a mladim znanstvenicima Petru Guberini i Kruni Krstiću objavljuje Matica hrvatska god. 1940. knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz teške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove. Stanje duha u hrvatskoj filologiji jednostavno je sazrelo za neke spoznaje za koje prije nije bilo pravoga razumijevanja. Jer još godine 1935. crnogorsko-srpski lingvist Radosav Bošković objavio je jednu manju korektno napisanu studiju o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, uglavnom rječničkima, koja je u Srbiji bila uglavnom ignorirana, ali ni u Hrvatskoj još nije bila pravo shvaćena niti iskorištena za argumentaciju. No u banovinsko doba prave jezične činjenice počele su se uočavati i privlačiti pozornost. Ono što je nedostajalo, bila je teorijska neizgrađenost hrvatskoga jezikoslovlja. Učenje Praške škole o normama i jezičnome standardu, tada već svjetski priznato, nije na nas još imalo nikakva utjecaja.
Jezične razvojne tendencije u Banovini prekinula je god. 1941. njemačka invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. U novoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedene su drastične jezične promjene. Obnovljen je leksički purizam austroslavenskoga tipa, karakterističan na hrvatske jezične prilike u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ubrzo je obnovljen i morfonološki pravopis, koji je u Hrvatskoj prevladavao od hrvatskoga narodnog preporoda do devedesetih godina prošloga stoljeća. Takav pravopis, pogrješno zvan etimološkim (korijenskim), uveli su bili hrvatski ilirci želeći se približiti drugim slavenskim jezicima, osobito češkomu i ruskomu, no morfonološko načelo ne odgovara glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, koja je izrazito prozirna, pa je do narodnoga preporoda (bez obzira na grafijsku neadekvatnost) u hrvatskome pisanju uglavnom prevladavalo fonološko načelo, kao i u drugim prozirnim jezicima. Tako je za hrvatski prirodno rješenje vrapca prema vrabac kao što je u isto tako prozirnom latinskome prirodno scripsi, scriptum prema scribo, scribere, ili kao što Talijani (bez obzira na nesavršenu grafiju) pišu Giambattista sa m, a ne sa n (prema Gianni). Naravno, u glasovno neprozirnim jezicima bilo bi fonološko pravopisno načelo krajnje nepoželjno, primjerice u ruskome, engleskome ili francuskome, ali za hrvatski jezik ono je, uz sitna odstupanja, ipak prikladnije od morfonološkoga (ili pak povijesnoga). To znači da su jezične reforme u doba II. svjetskog rata značile zapravo nazadak u organskome razvitku hrvatskoga jezičnog standarda. Na područjima pod kontrolom hrvatskih narodnooslobodilačkih snaga ostao je bio na snazi banovinski Boranićev pravopis i jezična praksa iz doba Banovine, a takvo je stanje ostalo i nakon god. 1945. u Federalnoj Državi Hrvatskoj, odnosno poslije u Narodnoj Republici Hrvatskoj u okviru nove jugoslavenske federacije. Tada počinje polstoljetno razdoblje krivudava jezičnog razvoja s mnogo reskih zaokreta.
U tome je kontekstu neobično zanimljiv jedan izniman događaj hrvatske jezične povijesti. Već je rečeno da je na hrvatskome partizanskom teritoriju vrijedio banovinski Boranićev pravopis. No nije bio samo spontan mehanički nastavak banovinske jezične prakse. Izbor nije jednostavno bio samo između banovinskoga i endehaškog pravopisa, teorijski je dolazio u obzir i onaj "zajednički srpskohrvatski" do 1939., koji je u Srbiji ostao na snazi. No izbor je izvršen svjesno i potvrđen posebnom odlukom ZAVNOH-a (hrvatskoga partizanskog parlamenta) na III. zasjedanju svibnja 1944. u Topuskome. To je jedinstven slučaj u cijelome europskom pokretu antihitlerovskoga otpora.
Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko je društvo zbunjeno i ta činjenica nije nimalo neobična. U posljednjih nešto više od pol stoljeća situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. U devedesetim godinama XIX. stoljeća i na početku XX. službena filologija, u kojoj su na ključnim položajima filolozi što su ujedno bili predstavnici jedne čudne vladajuće koalicije između hrvatskih madžarona (pristaša peštanske politike) i nacionalista iz srpske manjine, takozvani hrvatski vukovci (najvažniji Tomo Maretić i Fran Iveković), izdaje osnovne rječničke priručnike u kojima uvodi bitne gramatičke, rječničke i pravopisne promjene. Toj je struji djelomično pripadao i Ivan Broz, koji je god. 1892. izdao razmjerno dobar fonološki Hrvatski pravopis (II. izdanje 1893) i pripremao veliki Rječnik hrvatskoga jezika. No Broz umire 1893. i njegov rječnik nastavlja madžaron njegov ujak kanonik Fran Iveković, a njegov pravopis nastavlja izdavati Dragutin Boranić, do 1915. četiri izdanja kao Broz-Boranićev, a od 1921. samo pod svojim imenom, i to kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do 1951. deset (upravo 11) izdanja, postepeno ga prilagođujući Maretićevu učenju, to jest, približavajući ga srpskomu pravopisu. Ni Brozov rječnik nije bio bolje sreće. Nakon Brozove smrti rukopis prerađuje Iveković u smislu Maretićeve škole i izdaje ga god. 1901. kao Broz-Ivekovićev. Promjene koje uvode hrvatski "vukovci" uz pomoć madžaronskih vlasti hrvatska javnost nije prihvaćala, ali škole su imale odsudan utjecaj. Nakon Prvoga svjetskog rata kraljevski režimi nastavljaju u novim prilikama sličnu jezičnu politiku kao nekadanji madžaronski, a sami hrvatski madžaroni postaju korifejima integralnoga jugoslavenstva. Do konca tridesetih godina, usprkos hrvatskomu otporu, ponavlja se opet nasilje nad hrvatskim jezikom, a godina 1939. donosi samo predah, s time da za trajanja II. svjetskog rata hrvatski jezik doživljava i opet novi potres, samo druge vrste. Takva je situacija zatečena godine 1945.
Potpuna dominacija maretićevskih shvaćanja u službenoj hrvatskoj filologiji pol stoljeća prije 1945, što u madžaronskoj što u jugoslavenskointegralističkoj inačici, ostavila je za sobom i jednu izvanredno važnu i dalekosežnu posljedicu. Kada se u Europi izdaju književna djela iz prošlosti, onda se književnost iz daljih starijih razdoblja, s teško razumljivim ili posve nerazumljivim jezikom jezično modernizira, ili najčešće zapravo prevodi na suvremeni jezik, ili se pak donosi bar kao usporedni tekstovi (lijeva stranica izvornik, desna današnji prijevod), a originalni se jezik donosi samo u kritičkim i osobito u znanstvenim izdanjima (književnopovijesnima, jezičnopovijesnim, tekstološkima i sl.). Književna pak djela iz vremenski bližih razdoblja, s nesuvremenim ali posve razumljivim jezikom, izdaju se izvorno (uz eventualne bilješke, ili glosar na koncu knjige). U Hrvatskoj, i to jedino u Hrvatskoj, postupano je upravo obratno.
|
- 22:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
