Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti... Ubojice Brune Bušića nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove. Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas / Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni onaj lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom... Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek. Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio
Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla. Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine. Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine?
IVAN CEROVAC
Šesnaesti je listopada, a time i godišnjica ubojstva Brune Bušića, koji je ubijen na današnji dan 1978. u Parizu. Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti.
Važno je i to da do dana današnjega nije rasvijetljeno njegovo ubojstvo. Zašto?
Kad sam se negdje u lipnju 1990. vratio u Hrvatsku, uredništvo Danasa me zamolilo da im pomognem rasvijetliti barem jednu zagonetku u svezi s Bušićevim ubojstvom, a to je bilo pitanje povratka Petra Gudelja, jednog od Bušićevih povjerljivih ljudi u emigraciji, neposredno nakon ubojstva u ondašnju Jugoslaviju. Uredništvo Danasa je uspjelo u Splitu locirati čak trojicu Petra Gudelja, istoga godišta, pa su me zamolili da im pomognem identificirati onog pravog.
Tako sam jednog ljetnog dana u kolovozu te godine krenuo na put s onda vrlo mladom i prilično nepoznatom novinarkom Jasnom Babić.
Već na prvoj splitskoj adresi nabasali smo na pravog Petra Gudelja i ako sam ikad u životu vidio tako očit strah i nečistu savjest onda je to bilo tad na licu i u ponašanju Petra Gudelja. Danas je tad napisao nekoliko članaka o Gudelju i Bušiću i razotkrio barem jednu epizodu Bušićeva ubojstva.
Nakon povratka u Zagreb nazvao sam tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Pericu Jurića i zatražio od njega da povede istragu o ubojstvima emigranata, a pogotovo o ubojstvu Brune Bušića.
Svom svojom pravničkom erudicijom i golemim kriminalističkim iskustvom, odgovorio mi je da za to još nije došlo vrijeme. A kako sam ipak veći dio života proveo u demokratskim zemljama, činilo mi se da je za istragu o zločinu, pogotovo ubojstvu uvijek vrijeme.
Stoga sam, odmah sljedeći dan, bez posebnih najava, otišao u Đorđićevu i zatražio da me primi netko iz odjela za krvne delikte. U Đorđićevoj je dakako u to vrijeme sjedio stari udbaški sastav, koji će, istina, uskoro postati hadezeovski, no to u tom trenutku nisam znao ni ja, ali izgleda ni oni, pa je nastala konsternacija.
Zato nisu odmah od mene uzeli prijavu i izjavu, nego su nakon nekoliko dana došli u moj ured u Zagrebačkoj filharmoniji i tu smo složili prijavu i zapisnik koje sam i potpisao.
No izgleda da sam svojim istupima uzbudio duhove.
Tad je na scenu stupio Budući Ustavni Sudac - BUS.
Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova on je preuzeo istragu na sebe, a da bi istraga što bolje uspjela osnovana je i istražna ekipa, koja se sastojala od: VKV zidara, sumnjivog političkog emigranta, u Njemačkoj osuđenog na doživotni zatvor za ubojstvo prvoga stupnja, ali ga je HDZ izvukao iz zatvora i odmah zaposlio u obavještajnim službama i u jednoj saborskoj komisiji; VKV mesara, političkog emigranta, suđenog u Njemačkoj zbog ubojstva jugoslavenskog konzula, pukovnika hrvatske vojske; gostioničara, političkog emigranta, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske; političkog emigranta bez zanimanja, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske.
Ta ekipa, dakle, trebala je rasvijetliti ubojstvo Brune Bušića. Jednako tako, moglo im se povjeriti da sastave »boeing 707« ili »space shuttle«.
Kad se po emigrantskim krugovima doznalo da je, pod okriljem BUS-a, istražiteljska ekipa otela splitske udbaše koji bi možda mogli nešto reći o Bušićevu ubojstvu, najveći broj emigranata povratnika pomislio je da je riječ jednostavno o još jednom pokušaju diskvalifikacije političke emigracije.
No, razlozi takvu postupku (u trenutku kad su BUS-u stajala na raspolaganju sva legalna sredstva pravne države) bili su sasvim drukčiji! Oteti udbaši bili su mučeni, i to temeljito, u kući gospođe Ksenije Urličić u okolici Imotskoga s jednom jedinom namjerom da se spriječi doznavanje prave istine.
Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni oni lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom.
Tad je na scenu stupio i Hrvatski sabor osnivajući kompromitiranu Komisiju za istraživanja žrtava rata i poraća. U njoj je dakako BUS odmah zaigrao važnu ulogu i njegovo najvažnije djelo, u koje je uvukao i Društvo političkih zatvorenika, bio je famozni film »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo«.
U tom filmu, emitiranom 16. listopada 1992., dvojica hrvatskih intelektualaca, sveučilišni profesor Ivan Cesar i pisac ovog teksta, tada ravnatelj Zagrebačke filharmonije, optuženi su da su radili za Udbu.
Nije nas vezala
Treba naglasiti da smo nas dvojica u svih dvanaest godina postojanja hrvatske države jedini optuženi i odmah javno osuđeni kao suradnici jugoslavenske Udbe. To je sve što je BUS sa svojom ekipom uspio doznati u tijeku dvanaest godina.
A ako mi se dopusti mala digresija, želim samo reći da je Ivana Cesara i Ivana Cerovca doista vezala veza, ali ne ona koju im je imputirao BUS. Ne, nije ih vezala Udba nego sudba. I jednom i drugom partizani su strijeljali oca.
A taj film o Bruni Bušiću, uz zdušno sudjelovanje Andrije Popovića i Nikole Babića, također je imao zadatak da skrene pažnju javnosti na osobe koje u Bušićevu ubojstvu nisu sudjelovale, te da nikome više ne padne na pamet postavljati još kakva dodatna pitanja o Bušićevu ubojstvu!
Jer ako su Cesar i Cerovac mogli biti proglašeni udbašima, mogao je to biti i svatko drugi, pogotovo onaj koji bi previše zapitkivao. Nešto kasnije priređen je cirkus od suđenja Vinku Sindičiću zbog ubojstva Brune Bušića.
Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek.
Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio.
Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla.
Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine.
Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine?
Ubojice Brune Bušića, dakle, nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove.
Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas. Izdali su ga oni koji su mu se pravili najboljim prijateljima, u vrhovima hrvatske vlasti, u vrhovima Hrvatske vojske, obavještajnih službi, pravosuđa, diplomacije... No možda je krivo reći da su ga izdali. Ne, ponovo su ga ubili.
Autor je dirigent iz Zagreba.
Prenosimo iz aktualnih razloga iz Vjesnika od 16.10.2002.
Post je objavljen 24.04.2007. u 08:00 sati.