Kada bi hrvatsko pravosuđe rješavalo parnice već na prvom ročištu, od čega bi živjeli naši odvjetnici ?
Kad sam u rujnu objavio kronologiju putešestvija po Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, nisam ni slutio da će to imati toliko odjeka. No Zemljišnoknjižni odjel samo je jedan od odjela Općinskog suda u Zagrebu i nepravedno je što sam apostrofirao samo taj odjel. Drugi odjeli i suci još su gori / U listopadu se navršava deset godina otkako sam u vezi s podlim filmom »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo« na Općinskom sudu u Zagrebu podnio niz tužbi protiv odgovornih, a da do danas nije donesena ni jedna jedina prvostupanjska presuda. Još u listopadu 1992. zatražio sam izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv. Od onda do danas u toj tužbi održane su tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava
Hrvatsko pravosuđe je rak-rana hrvatskog društva. Rak-rana hrvatskog pravosuđa je Općinski sud u Zagrebu, a Đuro Sessa je njegov predsjednik.
Bez temeljite reforme pravosuđa, a u to ne ubrajam samo suce nego i tužitelje, pa i odvjetnike (koji se ponašaju poput indijskih svetih krava), ne može u Hrvatskoj biti ni istinske demokracije, ni razvoja gospodarstva, ni bilo kakvog drugog napretka.
Kad sam u rujnu na ovim istim stranicama objavio kronologiju mojih putešestvija po Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, nisam ni slutio da će to - iako je tekst zbog svoje dužine objavljen u dva dijela pa nije bio dovoljno pregledan - imati toliko odjeka. No Zemljišnoknjižni odjel samo je jedan od odjela Općinskog suda u Zagrebu i doista je nepravedno što sam apostrofirao samo taj odjel. Drugi odjeli i suci, naime, još su gori.
I opet, ne pišem stručni članak jer nisam pravnik. No igrom slučaja, u listopadu se navršava deset godina otkako sam u vezi s podlim filmom »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo« na Općinskom sudu u Zagrebu podnio niz tužbi protiv odgovornih, a da do danas nije donesena ni jedna jedina prvostupanjska presuda. Kao prvo, još u listopadu 1992. zatražio sam, prema zakonu, izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv, iako Zakon o javnom informiranju (članak 32. stavak 2.) izričito kaže da se odluka mora donijeti hitno. Od onda do danas u toj tužbi održane su ravno tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava. U mojoj tužbi protiv obljubljenog mi zemljaka Ivića Pašalića, također iz listopada 1992., sutkinja punih sedam godina nije zakazivala rasprave. Tako da sada svaki svjedok mirne duše može reći da se ničega ne sjeća. I nijednom ne mogu reći da krivo svjedoči.
U najvažnijoj tužbi, krivičnoj tužbi protiv stvaratelja filma, sutkinja jednostavno nije zakazivala rasprave. Pa je kaznena tužba 1996. otišla u apsolutnu zastaru o čemu me je Općinski sud izvijestio 1999.
Do te tužbe bilo mi je posebno stalo, jer u ovom nakaznom hrvatskom pravosuđu samo se u kaznenom postupku utvrđuje materijalna istina i samo u tom postupku sam imao šanse dokazati da su optužbe protiv mene, da sam bio doušnik jugoslavenske Udbe, lažne.
Sutkinja koja je tako zgodno pustila ovaj postupak u zastaru ubrzo je nakon toga unaprijeđena i imenovana sutkinjom Županijskog suda, a predsjednik saborskog odbora za imenovanja sudaca bio je upravo Vice Vukojević, začetnik cjelokupne hajke protiv mene. U građanskoj parnici protiv štetnika Nikole Babića, režisera filma, Andrije Popovića, scenarista, Vice Vukojevića, idejnog začetnika filma, Republike Hrvatske, čija je komisija odobrila film i naposljetku Hrvatske televizije, koja je film emitirala, u ovih desetak godina nije ispitan ni jedan jedini svjedok od oko stotinu koje sam predložio.
U mojoj tužbi protiv »Urania filma« i Društva političkih zatvorenika, koji su bili producenti filma o Bruni Bušiću, otkrilo se samo to da su se pojedine osobe dobro obogatile preprodavajući po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje u inozemstvu videokasete s rečenim filmom. No nije bilo moguće, čak niti vještacima, utvrditi koliko je kaseta doista proizvedeno niti gdje je završio novac od njihove prodaje.
Novac je, naravno, završio kod onih koji nisu morali nikome polagati račune.
No, moja osobna priča o totalnoj katastrofi zvanoj hrvatsko pravosuđe možda i nije najtragičnija. Sigurno je daleko tragičnija činjenica da i dalje ostaje sve po starom, da ne postoji politička volja za radikalnim promjenama i posebno je razočaravajuća spoznaja da promjene, barem brze i efikasne, možda nisu ni moguće. Jer oni isti suci koji su desetljećima sudili po diktatu Partije, pa zatim cijelo desetljeće zna se po čijem diktatu, sada ponovo sude po diktatu. A kad bi i bilo moguće maknuti sadašnje suce i dovesti druge, od kuda bi ih se moglo dovesti? Gdje su te druge zdrave pravosudne snage? Zar u odvjetničkim kancelarijama?
Igrom slučaja, pisac ovih redaka živio je godinama kao politički emigrant u Njemačkoj. Kao takav bio je česta meta upravnih i pravosudnih tijela Njemačke.
Zato su mu moguće i usporedbe između hrvatskog i njemačkog pravosuđa.
Jedan od tipičnih slučajeva zbio se u ono doba kad su stotine tisuća Zagrepčana umrlom Titu pjevale »Fala« (fala što nema kave, fala što nema deterdženta, fala što nema benzina, fala što nema slobode...). Tom mi je prigodom njemačko upravno kotarsko tijelo izreklo zabranu kretanja izvan granica kotara i nametnulo obvezu svakodnevnog javljanja u mjesnu policijsku stanicu, sve to zbog toga što »Ivan Cerovac ugrožava vanjskopolitičke interese Savezne Republike Njemačke«.
Žalba se mogla podnijeti Višem bavarskom upravnom sudu u Münchenu, što sam i učinio. Od trenutka predaje žalbe do prvog ročišta prošla su dva tjedna.
Predsjednik Velikog vijeća Upravnog suda otvorio je raspravu konstatacijom da mu je drago što je upoznao čovjeka koji je u stanju sam samcat ugroziti interese SR Njemačke.
Pa iako su se bavarski državni odvjetnici silno trudili dokazati da sam opasan, citirajući prijevode mojih tekstova iz »Nove Hrvatske« i »Hrvatske revije« te iz mojih knjiga, nakon sat vremena sudsko vijeće je donijelo presudu i ukinulo nametnuta mi ograničenja.
Dakle, već na prvom ročištu sud je donio presudu. Slično je bilo na barem desetak daljnjih sudskih procesa u koje sam bio ili sam upleten ili u koje su bili upleteni neki drugi emigranti.
U Hrvatskoj pak (a isto je bilo i u propaloj Jugoslaviji) doslovce se na prste mogu nabrojiti slučajevi kad se u ozbiljnim predmetima već na prvom ročištu donese presuda. Zašto je tome tako?
U prvom redu, iz vlastitog iskustva mogu reći da naši suci tek na prvom ročištu proučavaju (ako uopće) tužbu, dok njemački suci na prvom ročištu poznaju cijeli predmet u tančine. Osim toga, kad bi hrvatsko pravosuđe rješavalo većinu parnica već na prvom ročištu, od čega bi živjeli naši odvjetnici?
Naši suci ne čitaju podneske, pogotovo ako su duži, jer kako jedan reče, nisu za to dovoljno plaćeni. Naši suci dopuštaju rusvaj na ročištu, pogotovo ako taj rusvaj rade ugledni političari ili njihovi jednako ugledni odvjetnici.
Naši suci dopuštaju i po godinu dana otezanja sudskog predmeta samo zbog toga što se nekom svjedoku ne da doći ili što čak ni njegov odvjetnik navodno ne zna kako bi s njime stupio u vezu.
A što pritom rade odvjetnici? Oni, naravno, pomažu sucima: zatezanjem i otezanjem, izmišljanjem novih dokaznih prijedloga ili formalističkim zahtjevima itd. A specijalitet naših odvjetnika je nedolazak na raspravu pa predmet odlazi u mirovanje, a oni o tome ne obavijeste klijenta.
Pritom ne bi trebalo zaboraviti da je naše pravosuđe koncipirano tako da su predviđeni samo suci, tužitelji i odvjetnici. Stranka koja se sama zastupa, iako je to pravo dato zakonom, u samom sustavu nije predviđena, što je sasvim sigurno protuustavno. Naime, Ustav jamči jednakost stranaka pred sudom. Pa ako jedna stranka nastupa sama, a druga sa petoricom odvjetnika, što mislite, postoji li tu Ustavom zajamčena jednakost pred sudom?!
Tko bi se morao brinuti na sudskom ročištu za ustavnu kategoriju jednakosti? Pa naravno - sudac, a tko drugi? Čine li to naši suci? Naravno da ne!
Vratimo se sada gospodinu Đuri Sessi, predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu. U svom odgovoru od 18. rujna (Vjesnik, Pisma čitatelja) na moje pisanje o radu Zemljišnoknjižnog odjela, on zapravo priznaje sve moje navode.
A kad bi gospodin Sessa tek izbrojio sva ona pisma koja mu je u prošlih deset godina upućivao moj odvjetnik, pa i ja, sa zamolbama da prisili suce da napokon zakažu ročišta nakon tri, četiri, pet ili sedam godina! Što bi se onda moglo reći?
A kad bi gospodin Đuro Sessa sastavio statistiku o suđenjima onim osobama koje su na vlasti (mnogo, mnogo vremena) i onim osobama koje nisu na vlasti (malo, malo vremena), što bi tek takva statistika pokazala?
Odgovor je prilično lagan: pokazala bi da nam je pravosuđe rak-rana i da oni koji to pravosuđe vode nisu ništa bolji.
.
IVAN CEROVAC (Autor je dirigent iz Zagreba)
Prenosimo zbog aktualnog povoda : Vjesnik 12.10.2002.
Post je objavljen 23.04.2007. u 08:10 sati.