Još jedna "Latinica" s mnogo pitanja i malo odgovora, ovaj put su tema bile žrtve. Moj otac je ubijen na tzv. Križnom putu 1945. god. Bez suđenja, dakako, partizani, koji se danas zovu antifašisti, a bili su banda ubojica, streljali su mog oca i cijelu grupu koju su zatekli s njime. Streljan je u dvorištu jedne škole u Mariboru. Koliko god bili krivi partizani, za mene, od najranijeg vremena pa do danas, krivi su i oni koji su mog oca odveli u slovenske šume, jer po mom mišljenju nije moj otac imao što tamo tražiti. Dapače, zapovjedništvo prosvjetne bojne PTS-a lagalo je, prije povlačenja iz Zagreba mom ocu i njegovim kolegama da je postignut dogovor sa Saveznicima. I da se zbog toga treba povlačiti prema slovensko-austrijskoj granici.
Da, moj otac je bio ustaša, novinar dnevnika Nova Hrvatska. (Koje li ironije: nakon mog bjega iz Jugoslavije 1972.god. radio sam u Londonu u Novoj Hrvatskoj). Zašto je pristupio ustašama? Zašto je u nekim situacijama postupio tako a ne drugačije, to neznam. Moj otac i moja majka bili su u braku samo tri mjeseca i onda je došlo do sloma NDH i do povlačenja. Mama mom ocu nije rekla da je trudna tako da moj otac nije mogao ni slutiti da je ostavio nasljednika. Rodio sam se šest mjeseci nakon pogiblje mog oca. Nepodoban. I tu sudbinu nisam više mogao otresti i od nje pobjeći. Uz mog oca, sljedeće žrtve bili smo moja majka i ja, ali to onda, u komunističkoj Jugoslaviji nismo smjeli niti spomenuti.
Post je objavljen 17.04.2007. u 08:31 sati.