Nakon što sam 25.svibnja 1972.god. pobjegao u emigraciju, nakon prelaska granice, uputio sam se u Beč. Trebala mi je to biti prva postaja mog emigrantskog života. Beč sam iz nedavnih studentskih dana dobro poznavao a što je još važnije u Beču je tada već živio moj najbolji prijatelj, vjenčani kum, nažalost prerano preminuli Ivica Znidarčić. Kod njega sam našao sklonište za glavu i dušu i on je odmah, idućeg vikenda, ponio moja pisma supruzi i mami u Zagreb. One naime o mojoj namjeri da odem u emigraciju nisu ništa znale. Ostim toga Ivica mi je trebao donjeti i nešto garderobe jer sam uz sebe imao samo ono najnužnije. Nakon tjedan dana boravka u Beču otputovao sam u London u uredništvo "Nove Hrvatske" gdje je već više mjeseci boravio, danas u Hrvatskoj već zaboravljeni, novinar Hrvatskog tjednika, Zlatko Markus (danas u Švedskoj). S glavnim urednikom Jakšom Kušanom i s nama, pridošlicama, "mladim snagama" itd. "Nova Hrvatska" je dobila veliki zamah. Posebno je bilo važno to što smo odmah započeli s pripremama za izdanje pretiska "Hrvatskog pravopisa" kasnije nazvanog "londonac" čija je naklada upravo tih dana u Jugoslaviji potpuno uništena. Pretisak "Hrvatskog pravopisa" vinuo je "Novu Hrvatsku" u sam vrh emigrantske političke i nakladničke scene a pretprodaja je krenula tako dobro da se njome mogao financirati tisak. Inače, život u uredništvu "Nove Hrvatske" bio je više nego skroman, oprema zastarjela, stroj za pripremu teksta monstrum - ukratko nije bilo lako. Emigrantski kruh je doista imao 7 kora.
Post je objavljen 31.05.2007. u 07:19 sati.