Moje blogove nitko ne komentira i najvjerojatnije nitko i ne čita. Moram se pomiriti s činjenicom da me je vrijeme pregazilo. No, ipak, komentara ima, i to moje supruge, sinova i snaha. Zajedničko mišljenje: nisam dovoljno istakao ulogu obitelji u mojem podhvatu o kojem sam pisao 19.svibnja. Pa, da dodam. Jest, ne samo da je moja supruga prodavala karte, nego su i moji sinovi Benjamin i Domagoj, iako onda još u pučkoj školi, sasvim ozbiljno shvatili problem prodaje karata (jer o tome je ovisio financijski uspjeh cijelog projekta) pa su i oni, svaki u svom razredu, svojim učiteljicama i roditeljima druge djece, uspjeli prodati određeni dio ulaznica za koncert. Eto, sad ću spasiti obiteljski mir, koji kod nas i onako vlada. A moje snahe? I one bi sigurno pomogle, samo da su bile tamo.
Post je objavljen 20.05.2007. u 11:03 sati.