25. svibnja 1972,god. otišao sam u političku emigraciju koja je trajala sve do 1990.god. Namjerno sam izabrao taj dan, jer se slavio rođendan "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", nosile su mu se štafete, slavilo se i računao sam da će pažnja na granici biti manja i imao sam barem glede toga pravo. Samo nekoliko mjeseci ranije Tito je razbio, slomio, Masovni pokret u Hrvatskoj, moji kolege, prijatelji i znanci svršili su u zatvorima, izbacivani su s posla, ukinuto je mnogo novina i časopisa, zatvorena Matica hrvatska pa sam se i ja našao na cesti. E, da sam bio samo na cesti. Dogodilo se i gore od toga. Samo nekoliko dana nakon što su pohapšeni Matičari (siječanj 1972.god.) rano ujutro banula je udba i meni na pretres. Njih petorica a na čelu im drug Stevo koji je došao iz Beograda pomoći "drugovima u Zagrebu". Nakon pretresa priveli su me u udbinu zgradu na Zrinjevcu(danas Ministarstvo vanjskih poslova). Dugo sam sjedio sam, kad je u prostoriju ušao jedan udbaš i rekao mi da je moje privođenje zabuna i da mogu kući.
Samo par dana kasnije opet su došli po mene odveli me u istu zgradu i tu se razjasnilo. Htjeli su da budem svjedok protiv, ni manje ni više nego, Šime Đodana. Naime, kako je Tito izrekao da je Matica hrvatska imala veze s neprijateljskom emigracijom, udba je dobila zadatak "pronaći" tu vezu. Pa sam ja trebao svjedoćiti da se Šime sastajao s političkim emigrantima. Njih nije zanimala istina. Čak ih nije zanimalo da ja svjedočim na sudu. Ne, njima je (barem za prvo vrijeme) bilo dosta da ja u zapisnik izjavim kako se Šime Đodan u inozemstvu sastajao s neprijateljskom emigracijom. A nudili su mi sve moguće: novo zaposlenje(u zemlji ili inozemstvu), stipendiju za daljnji studij (u zemlji ili nozemstvu) itd. Zašto baš mene? Pa dogodilo se, više manje slučajno da sam kao zaposlenik Nakladnog zavoda Matice hrvatske nekoliko put bio na putu (Paris, Zuerich, Frankfurt) sa Šimom Đodanom. Mučilo me kako su to doznali. No rješenje te dileme je bilo jednostavno. Budući da smo mi u Matici hrvatskoj bili legalisti, uredno smo pisali putne naloge i izvještaje. Udba je dakle samo trebala pokupiti te papire, usporediti ih i vidjeti tko je kada s kime bio i gdje. Kako su mi također rekli, mene su izabrali jer sam najmlađi član redakcije Hrvatskog tjednika i tako mlad "sam bio zaveden". Od sredine siječnja do mog odlaska krajem svibnja pozivan sam ili privođen oko 50 puta. Svaki put se pisao zapisnik. Puno godina kasnije u mom dosjeu tih zapisnika nije bilo. Teško sam se odlučio na odlazak u emigraciju, ali, izgled da me ipak zatvore pa onda u zatvoru silom preokrenu u svjedoka nije mi se sviđao.
Bilo kako bilo, prije nego što sam otišao, napisao sam pismo odvjetniku Šime Đodana u kojem sam detaljno opisao što se događalo i kako me je udba htjela okrenuti da lažno svjedoćim. To se pismo kasnije čitalo na suđenju Šimi Đodanu.
A pred menom je bilo sepet teških i neizvjesnih godina. Nisu me Nijemci čekali sa crvenim tepihom.
Da, prije nego sam otišao, uspio sam od našeg (Hrvatskog tjednika) lektora Romana Turčinovića preuzeti jedan od rijetkih primjeraka već tiskanog Hrvatskog pravopisa i prebaciti ga u inozemstvo uredništvu Nove Hrvatske. Dok je u Hrvatskoj cjelokupna naklada tog "Hrvatskog pravopisa" uništena mi smo u Londonu uspjeli izdati pretisak koji je kasnije nazvan "londonac".
Post je objavljen 25.05.2007. u 07:37 sati.