Nakon Londona došli smo 1972.god. u Frankfurt i zatražili politički azil. Prvo radno mjesto koje sam uspio naći bilo je ono noćnog čuvara na frankfurtskom aerodromu. "Šihta" je trajala 12 sati od 19 sati navečer do 7 sati ujutro. Kao čuvar morao sam obilaziti garažne prostore i jedan dio zaštitne ograde aerodroma. U određenim razmacima bile su postavljene kontrolne kutije povezane s centralom nadzorne službe. Morao sam dakle na vrijeme doći do kutije, otvoriti ju, i s posebnim ključem naviti kontrolni mehanizam. U razmacima od 10 minuta prije mene i poslije mene obilazili su ta ista mjesta, išli istom rutom drugi čuvari koji su se nalazili u službi. I onda se dogodio Muenchen. Arapski teroristi napali su u Olimpijskom selu za vrijeme Olimpijade židovske sportaše i uzeli ih kao taoce. Na frankfurtskom aerodromu odmah je nastala uzbuna. Nije se znalo, neće li teroristi još negdje iznenada udariti, a frankfurtski aerodrom, najveći u Njemačkoj mogao je biti idealna meta. U čuvarskoj službi došlo je do velikih promjena. Njemački čuvari odmah su naoružani - dobili su pištolje. A nas nekoliko stranaca? E, nama su dali zviždaljke. Pa ako teroristi napadnu, neka mi samo zviždimo, pa će nam naoružani kolege i dakako policija doći u pomoć. Nakako mi se činilo nesigurno to vjerovanje u zviždanje i njegovu moć. Radije sam dao otkaz. I otišao na sljedeće radno mjesto. Kao skladištar.
Post je objavljen 10.06.2007. u 08:13 sati.