Svojedobno je novinar Vjesnika Inoslav Bešker napisao članak o tome kako u komunističkoj Jugoslaviji nitko nije imao problema zbog toga što je išao na vjeronauk. To nije točno.
Moje dvije stare tete, još su žive pa mogu posvjedočiti, izbačene su 1956. god. iz srednje škole jer ih je ravnateljica škole vidjela kako izlaze s vjeronauka u crkvi sv.Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici.
Pa i moja generacija je imala probleme. Osobito u Osmogodišnjoj školi česta ispitivanja tko ide a tko ne na vjeronauk bila su vrlo neugodna. S raznim posljedicama, od ruganja do ponižavanja. A partija si je dopustila još jednu svinjariju. Negdje gotovo nasuprot Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, stanovao je izvjesni Andebaka, razbijač i propalica, koji je imao svoju bandu(Andebakina banda). Oni su imali zadatak tući i dočekivati one koji su navečer izlazili s vjeronauka. Bracu i mene su nekoliko puta spasile brze noge. Neki prijatelji su pobrali batina. A sve je prestalo kad su četvorica članova Andebakine bande nabasala na Dadu. (O Dadi je njegova mama kasnije pričala da je bio miran, tih i povučen dečko). Dadu je tako naljutilo da tu nekakva banda može misliti da ih je dovoljno četvero pa da ga istuku, da je podivljao (tako smo mi to zvali) i ispremlatio svu četvoricu. Od tada su napadi prestali.
Tek puno godina kasnije moja mama mi je u Muenchenu, dakle kad sam već bio u emigraciji, rekla da ju je moja dobra i draga učiteljica Mira Jurković upozorila da je dvoje djece zaduženo da bilježe kad odlazim u crkvu. Iskreno sam se začudio. Ako je to nekog tada, davno, zanimalo, onda me je mogao pitati. Imao sam točan raspored ministriranja uvijek za barem tjedan dana unaprijed a isto tako za vjeronauk. Mogli su sve doznati od mene. Samo, kome je to trebalo?
Post je objavljen 22.06.2007. u 08:00 sati.