Nakon dugo, možda čak i predugo vremena konačno pronalazim jedno mirno popodne samo za sebe, nekoliko sati godišnjeg odmora usred radnog tjedna, par trenutaka slatke neradice bez onog osjećaja kao da stalno nosiš tri vriće cementa na ramenima ili trke u beskonačnom kolu ukradenom od hrčka Mrvička. Ostvarena je pobjeda, mala ali zaslužena, poslovi su završeni, obećanja izvršena, ajde dobro, neću sad pretjerivat, izvršena su barem ona kratkoročna ili srednjoročna, dok bi se o nekim dugoročnim još dalo razgovarat...

Ne tangira me uopće ona svraka čije se bezumno kreštanje neobično poklapa s emitiranjem vijesti na radiju svakog punog sata, ne uzbuđujem se previše ni zbog agresorskog upada postrojbe tenkova, pardon - bagera, pikamera i višecijevnih bacača maketa na ionako preuske ulice dalmatinskog gradića kojemu je zapravo sasvim svejedno jer se već emotivno pripremio za dugi zimski san.



Stoga ne znam ni sam kako sam uspio preskočiti sve te silne barikade i duboke rovove pa se odjednom pronaći u potpuno drugom svijetu, pod liticama Prizidnice na Čiovu, neobičnom mjestu punom snažne energije koja izvire iz mora, struji u visine pa se opet odbija od strmih stijena obasjanim suncem.





Uronjen u iskonsku simbiozu prirodnih elemenata, ne preostaje mi ništa drugo nego se prepustiti svim tim magnetskim silnicama i duboko u sebi jednostavno osjetiti - mir...

Zaštićen tankom filmom joda i jadranskih algi po čitavoj koži i mirisom soli u nosnicama nakon jubilarnog prvog jesenskog kupanjca, uz miris kave nakon nedjeljnog ručka prebirem po fotografijama s jučerašnje Mrdujske regate pa tu i tamo važno uzdahnem kao da sam upravo ja zaslužan za ovu divotu od miholjskog ljeta...





A upravo Mrdujska regata jedna je od najsjajnijih splitskih tradicija i na neki način predstavlja simbolično stapanje jednog Grada i njegovog Mora, čudesnog fluida u kojeg je taj isti grad uronjen svom svojom dušom. I koliko god neki pokušavali oteti Split Moru i Moru Split, taj ludi grad prepun iskonske energije uvik odgovori onako kako samo on to zna. Neki će to "ubrat" odmah, neki kasnije, a mnogi neće nikad...





Makar i ne sudjelovali aktivno u samoj regati kao natjecatelji, svakog je puta lipo doć iznad sustipanskih litica, uživat u pogledu na više od tri stotine jedara pogotovo kad se poredaju na startnoj liniji, od gradske luke pa sve tamo do glave Čiova.











Sukladno tradiciji, i ovoga puta nas je na startu Mrdujske regata dočekala - bonaca! U stvari, lažem, eto upravo lani je puvalo žestoko, bura se bila baš pošteno ražestila pa je start odgođen za idući dan. Za prave jedriličarske sladokusce - prava šteta, ali opet - bila je to razumna odluka organizatora, jer Mrduja osim natjecateljskog naboja nosi i onaj Coubertenovski duh - važno je sudjelovati.





Konačno, upravo je taj duh održao Mrduju tokom svih osamdeset godina.

Ipak, i ovako, kad bonaca zalegne na Brački kanal, kad se zaključaju i Drvenička i Splitska vrata ne puštajući ni daška vitra, ne preostaje nam ništa drugo nego testirat svoju strpljivost i ustrajnost.
Najlakše je odustat i vratit se u luku. To svako može.
Mirno more nikad nije stvorilo dobra mornara...









Oni pravi će ostavit jedra podignuta čak i kad nema njanci bave u zraku, jer konačno, ne može ni ta bonaca vječno trajat, kad-tad će se pojavit ona tanka modra pruga sa jugozapadnog horizonta koja će reć – evo me,dosta je bilo zajebancije, razvi idra, potegni škotu, argolu u ruke, kurs Mrduja!

Možda će neki injoranti na sve ovo reć – ma u što im je dalo, igraju se ka mala dica...

A pitam se – zar uopće ima nešto loše u igri „male dice“, u toj neiskvarenoj rapsodiji dječje mašte, imaginacije i kreativnost? U kojem to trenutku „ozbiljnosti“ izgubimo sve te divne osobine i pretvorimo se u ozbiljna gunđala i mediokritete? Ne znam, zapravo i ne želim znat...

Dokle god zadržimo to dječje, spontano i bez predrasuda u sebi i koliko god više onoga što nam se događa prihvaćali kao dio neke velike igre, život će nam više imati smisla. Kroz igru se brže uči, više smije i ljepše stari.
I zato, dok je igre – dobro je!







Sa ovim postom završavam svoj "mandat" blogera tjedna. Bio bih licemjeran kad bih rekao da mi nije bilo drago ili da me uopće nije bilo briga. O da, i te kako mi je godilo...

Iskreno, nije uopće bilo jednostavno napisati sedam postova u sedam dana, ali s druge strane moram priznati da je bilo jako izazovno i super-zabavno, teme su navirale sa svih strana kao blesave, rečenice klizile po tipkovnici lako i bez zapreka, sve u svemu – baš mi je bilo zadovoljstvo! Nadam se da je bilo i vama, bio je to blogerski tjedan iz snova!

Znam da izgleda otrcano i holivudski, ali moram ovom prilikom zahvaliti urednicima bloga na ukazanom povjerenju i naravno - svima vama koji ste čitali, a posebno onima koji su svojim komentarima obogatili moje postove. Bez vašeg "šuga" ništa ovo ne bi vridilo!

Jandre Šetka, moj stari ratni drug, jedan je skroz osebujan lik. Istog su nas dana tamo negdje početkom devedeset i druge ut'rali u 'tobus i odveli na prvu crtu bojišnice u blizini sela iz kojeg je na trnovit put estrade krenuo jedan grlati hrvatski vitez, put na kojem će uskoro biti ovjenčan svjetskom slavom. No, taj tip nije toliko bitan za našu današnju priču.

Jandre je bio naočit momak, ne isuviše bistar, ali jednostavan i dobrodušan. Već je u to vrijeme bio oženjen Marinom, ultramegaturbo zgodnom Kaštelankom za kojom je krajem osamdesetih slinilo pola Trgovačke škole, kvarat Jugovinila i čitava vezna linija Hajduka.
Nikome nije bilo jasno što je to raskošna Marina vidjela u priprostome Jandri, ali...
Stari, ništa ne pada s neba tek tako - ponosno bi otfrknuo Jandre na takva naklapanja.
Zapravo, više ga je vrijeđalo kad bi mu neki buzdo doviknuo Šetka-tetka, ali čak ni to nije bitno za ovu priču.



Dakle, na tom našem prvom zajedničkom terenu, štošta nam se zanimljivog događalo. Bojišnica je tih dana bila relativno mirna, tako da smo duge zimske noći kratili grijanjem uz gradele na kominu jedne davno napuštene potleušice. Slijedećeg jutra, Jandri su počele nekontrolirano suziti oči, pa ga je liječnik poslao na promatranje u bolnicu. Čim su kola koja su vozila Jandru zamakla iza prve okuke, bojišnica je iz nekog sasvim nepoznatog razloga proključala. Šest dana i sedam noći fijukali su meci, štekali Browninzi i praskale granate, nisi znao jeli se nebo spustilo na zemlju ili je zemlja odletjela u visine...

Nekim smo čudom, svi uspjeli preživjeti i tko zna koliko bi to tako trajalo da se na crti razgraničenja u Pakovu selu nisu sastale naše i njihove mudonje i dogovorili sedam stotina osamdeset i drugo primirje od početka rata.
Primirje kojeg su uvijek, baš uvijek, apsolutno uvijek i zauvijek kršili zna se - ONI!
Mi, dični hrvatski branitelji nikad nismo kršili primirje. Čovjek koji brani svoj dom ne može prekršiti primirje, mda...

Uglavnom, Jandre nam se vratio nakon dvadesetak dana, čio i veseo, s preporukom liječnika neka izbjegava zadimljena mjesta. Istog dana, prebacili su zapovjednika Jandrine desetine i još nekoliko iskusnijih boraca na drugi položaj. Ostalo je upražnjeno mjesto zapovjednika desetine. Tko će biti novi zapovjednik, ajde neka bude Jandre....
Dobro, neka bude Jandre...

Kad smo se nakon desetak dana odmora vratili na iste borbene položaje, došlo je do velikih pretumbacija s ljudstvom. Slutilo se da će sprema nešto gadno u Bosni pa su se neki dobrovoljno javili da bi otišli tamo i pomogli ugroženoj braći. Između ostalih, otišao je Christian Mula, koji je obnašao dužnost zapovjednika Jandrinog voda, Mate Kvaka zapovjednik druge desetine i Lovre Getriba, zapovjednik treće...

Hm, opet se postavilo teško pitanje, tko će sad bit zapovjednik voda... pa ajde neka bude Jandre!
Dobro, neka bude Jandre...



Za nekoliko mjeseci ponovila se slična stvar, zapovjednik Jandrine satnije ispalio je na živce jer od guzičara iz logistike nije dobio obećani Land Rover nego ubogu Ladu Nivu. Rekao je da mu je dosta tih sranja, otišao prema Vrbi i nikad ga više nitko nije vidio. Mnogo godina kasnije, čula su se šuškanja da se pridružio Amsterdamskoj bojni.
Uglavnog, tko je nakon takvog frika mogao postati zapovjednik satnije - zna se - jedino naš Jandre. Ubrzo je dobio i časnički čin, postao ugledan i cijenjen bojovnik.

Opet je govorio - stari moj, ništa ne pada s neba...

Streloviti uspon u vojničkoj karijeri, donekle su mu usporili Unproforci. Kako su, pokvarenjaci jedni, tražeći idealnu površinu za parkiranje svojih teških kamiona i šlepera bacili oko ni na koju drugu, već upravo na particelu Jandrinog ćaće, nesretnoj familiji nije preostalo ništa drugo nego pristati na besramnu ucjenu - dvjesto četrdeset tisuća dojčmaraka za godinu dana plus ekološka naknada za uništenu plodnu zemlju.
Strašno nešto! A Jandrin ćaća taman mislio posaditi kupus na toj parceli.
Ekološki, dakako...

Ipak, sreća nije mogla vječno trajati, evo i sad protrnem kad se toga sjetim, ali moram reći - Jandre je teško ranjen za vrijeme Oluje.
Istina, ne direktno na bojištu, budući da je Jandre upravo tih dana bio na zasluženom odmoru, već se, slaveći s društvom ulazak Hrvatske Vojske u Knin, nespretno spotakao dok je skidao pečenog janjca s ražnja i tom prilikom ozlijedio debelo meso. Svoje, a ne od pečenog janjca, da slučajno ne bi bilo zabune!
Naravno, nakon završetka rata dobio je status ratnog vojnog invalida, skrb, mirovinu i sva prava koja su mu zasluženo pripala.

Stari moj, ništa ne pada s neba...

Kasnije smo često zajedno igrali nogomet na veteranskim turnirima. Jandre je obožavao nogomet i nogomet je obožavao njega mada tako trapavog igrača svijet još nije vidio.
U svom poznatom atipičnom kontraritmu, Jandre je s lakoćom varao protivničke igrače, a kad bi posrćući i zaplićući nogama i jezikom konačno uspio zapucati prema golu, lopta bi poprimila fantastičnu putanju, najprije bi izašla iz Zemljine orbite, zakotrljala se oko svemirske postaje Mir, vratila bi se natrag, udarila u stativu, odbila od golmanovih leđa i slavodobitno se zakoprcala u mreži! Golove kakve je postizavao Jandre, Leo Messi može samo sanjati...

A što je bilo s Marinom?
Ah, Marina se kao supruga proslavljenog hrvatskog viteza uspjela zaposliti u Pošti. Međutim, upravo za vrijeme njezine smjene dogodila se neviđena brutalna pljačka u kojoj su nepoznati razbojnici uz prijetnju hladnim oružjem otuđili dvadeset i tri brzojava, sedam paketa pelena za odrasle i nepoznatu količinu čestitki za Božić i Novu Godinu 1999...

Sirota Marina je neposredno prije pljačke ostala zaglavljena u poštanskom WC-u. Vrata su se, iz nekog sasvim nepoznatog razloga sama zaključala, što je Marinu dovelo u stanje potpune izbezumljenosti. Vikala je, zapomagala i dozivala u pomoć iz petnih žila. Istina, bilo joj je malo čudno kad su je nakon četrdeset i pet minuta zatočeništva spasili pripadnici specijalne policije s navučenim fantomkama preko glave i zaštićeni pancirkama, ali nakon prvog šoka, ostala je u uvjerenju da je upravo njezin Jandre povukao svoje veze kako bi je spasio.

Bilo kako bilo, Marina je za pretrpljeni strah za vrijeme pljačke pošte dobile odštetu od ravno milijun, sto i sedamnaest tisuća kuna!

Stari moj, ništa ne pada s neba...

Jandru dugo nisam vidio, sve do jučer, kad smo se srdačno pozdravili i upitali jedan drugoga za junačko zdravlje. Dobri moj Jandre, malo je posijedio, ali se još uvijek dobro drži, požalio mi se kako on sa svojom mirovinom jedva uspije održavati kuću trokatnicu u Trogiru, tri automobila, moto-kultivator i vikendicu u Sevidu. Sva sreća što je stan koji je dobio kao stradalnik Domovinskog rata uspio iznajmiti nekim jebivjetrima pa eto, barem o tome ne mora brinuti. Marina još uvijek radi u Pošti, tajnica je Rukovoditelja sektora, dica su već velika, starija studira psihologiju u Zagrebu, mlađa je manekenka, bila je prva pratilja na izboru za Miss srdele ...

Rastali smo se uz naš već tradicionalni pozdrav - Stari moj, ništa ne pada s neba.

Slažem se, ništa ne pada s neba tek tako, osim eventualno kiše, snijega, krupe, lješnjaka, Skylaba i UARS-a.

Ne bi me čudilo da krhotine ovog zadnjeg osvanu u Jandrinom vrtu, ah već slutim koliku bi mu odštetu mogle ponuditi one face iz NASE...

Ništa na ovom svijetu ne možeš sam, a i sve što imaš malo ti vrijedi ukoliko nemaš nekog s kime možeš podijeliti, posebno ono dobro, a zlo manje-više. Toga su svjesni i najjači igrači na našoj prolitičkoj sceni koji se usprkos tome što starter još nije uperio pištolj prema nebu, kako bi tim simboličkim činom označio početak predizborne utrke, a prolitičari svih boja i nagnuća, mjesecima se već rvaju u blatu, grizu jedni druge za uši, šiju i debelo meso.

Neka, neka, samo nek je veselja, iskreno da vam kažem, jedva čekam da se sav taj cirkus zakotrlja, željno očekujem izlazak na scenu one bulumente probisvjeta, danguba i nikogovića koji iz svojih jazbina proviruju otprilike svake četiri godine i svojski se upinju ne bi li osvojili to toliko željeno treće mjesto na ljestvici prve hrvatske ljige.

Naša zemlja je specifična po mnogim stvarima, a u političkom smislu po neobičnoj pojavi koja se već u međunarodnim stručnim krugovima spominje pod imenom "hrvatski trokut." U Hrvatskoj naime, izbore ne dobijaju ni oni prvi, ni oni drugi, jedini stvarni pobjednici svih mogućih izbora su oni koji koji utrku završe kao - treći!
Jer dobro se zna što slijedi nakon toga - kopulacija!

Tko će s kime kopulirati - to je pitanje koje ovih dana muči sve prolitičke analitičare, slažu se sve moguće i nemoguće kockice i kombinacije, zaboravljaju nesmotreni mladenački grijesi, provodadžije trljaju rukama i potiho u sebi pjevaju - jesen stiže dunje kise, ću se ženim, oće mi se...

Kopulacijski partneri rijetko će svoju vezu graditi na temeljima iskrene ljubavi, vjerojatnije će svoj prvi odnos ostvariti tek nakon dugih i tvrdih pregovora nakon kojih nikome neće biti posve jasno tko je na dobitku a tko je jebena stranka. Stoga, s kopuliranjem valja biti veoma oprezan. Premda kopuliranje kao takvo donosi puno slasti, vlasti i zadovoljstva koje u određenim trenucima zna prijeći čak i u ekstazu, potrebno je u svemu tome imati mjeru, jer je ovih dana razvidno kako ugled u javnosti gube oni prolitički čimbenici koji su u protekla dva desetljeća razvoja demonkracije u Hrvata kopulirali sa svim mogućim opcijama i provenijencijama. Neke sranke već počinju podsjećati na stare islužene čuvarice šentada u Đardinu koje ni ultra minjacima ni debelim naslagama šminke ne mogu skriti posljedice svog minulog rada.

U desetoj izbornoj jedinici, na jugu Hrvatske, pitanje svih pitanja je - s kime će kopulirati Kerum!? Kerum, kao nova i neiskvarena pojava na prolitičkoj sceni je potpuno čist i neoskrvnjen i stoga jaaaako poželjan partner za dobru kopulaciju. Istina, bilo je i do sada pokušaja neodgovornih pojedinaca i skupina da se građanina Keruma kao mladog i naivnog odmah na početku obeščasti kakvom možebitnom kopulacijom, ali on je, kao pravi trgovac, ostao čvrst u svojim uvjerenjima.
Naime, on duboko u sebi osjeća kako mu ona stvar još uvijek raste, skoro dva inča po tretmanu i ne želi otkrivati svoju intimu javnosti sve do onog trenutka kad bude osjetio da je dosegnuo najveće moguće dimenzije. E upravo tada će veliki meštar stupiti na scenu i reći - prodaj sve, prodaj sve!

Pokupit će lovu, a ove takozvane velike stranke ostavit će neka se peku na vatri i maštaju o velikoj kopulaciji...

Policijski glasnogovornici su mi jedna od najiritantnijih pojava na domaćem medijskom nebu. Oni koji bi po prirodi svoga posla, prvi morali javnosti plasirati relevantne informacije o nekom događaju, kao da su plaćeni da u stvari ne govore – ništa!

Ovako otprilike izgleda njihov tipični izvještaj...

Djelatnici policijske uprave Šibensko-kninske, prema provedenim kriminalističkim istraživanjem, utvrdili su osnovanu sumnju da je 47-godišnji državljanin Bugarske počinio kaznena djela zlouporabe opojnih droga i krivotvorenja isprava.

Ah divnih li i poetičnih izraza! Zlouporaba opojnih droga? Hm, ako postoji zlouporaba, onda bi vjerojatno morala postojati i dobrouporaba opojnih droga! Bi li to isto bilo kažnjivo djelo? Krivotvorenje isprava!? Moram priznat da me ovo krivotvorenje isprava trenutno asocira na učenička prepravljanja jedinica u četvorke kad bi se uspjeli dočepat dnevnika preko malog odmora ili muljaže sa slikama oko mjesečnih pokaza za autobus.

Ima još boljih izjava!

Nepoznati je maskirani počinitelj, uz prijetnju nožem i tjelesnom snagom, počinio razbojništvo nad 40-godišnjim zaposlenikom benzinske postaje i otuđio nepoznatu količinu novca. Nakon razbojstva, udaljio se u nepoznatom pravcu...

Poaala sine, teške li jednadžbe – sve je nepoznato! Nepoznat počinitelj, nepoznata količina novca, nepoznat pravac kojim je odgibao! I ajde sad ti budi policajac a'la Andy Sipovitz pa riješi ovu zavrzlamu!

No, danas nemam namjeru samo tamburat po glasnogovornicima, konačno, i u drugim strukama zapažamo živopisne izraze i forsiranje zamumuljenog riječnika. Utješno je što nakon godina edukacije i prilagođavanja ipak shvatimo neke stvari. Eto na primjer - ljudi koji piju previše vina su pijančine. Ljudi koji piju previše vina, pljuckaju i povraćaju to isto vino u metalne sićeve nisu pijančine nego sommelieri.

Sommelieri se isto drže svog izuzetno pompoznog riječnika dok ocjenjuju vina. No, u posljednje vrijeme, njima su se, ničim izazvani, pridružili i ocjenjivači maslinova ulja. Za njih još nisu smislili prikladni naziv. Eto, mogli bi bit olivierri…
Slušaj ‘vamo šta kažu olivierri!

Prvoplasirano ekstra djevičansko maslinovo ulje je skladno, intenzivnog mirisa po zelenom plodu, intenzivno svježeg mirisa po zelenoj travi, zelenoj banani i jabuci , srednje intenzivne gorčine i pikantnosti, u okusu dominira gorki bajam uz cvjetnu notu sa produženim srednje intenzivnim pikantnim djelovanjem u paokusu…

Astimande, kakvo li je zapravo ovo ulje?

Ajde dobro, o “paokusu” neću niti razmišljat, gorki bajam, zelenu travu, čak i jabuku, još ću nekako prihvatit, ali brate, šta radi zelena banana u maslinovom ulju? MIslim ono… banana?
Hm, možda je tik do maslinika rasla neka palma s bananama? Ili je recimo, netko od slučajnih prolaznika jeo banane za vrijeme formiranja ploda!? Ne želim ni razmišljati o tome kako se neka od ekstra djevica igrala s bananom dok je brala masline? Sto pitanja – malo odgovora, čovječe, prema ovome, oni policijski izvještaji o nepoznatim počiniteljima izgledaju kao šala mala…

Kad malo bolje pomislim, u okvirima svake struke se formira taj posebni, gotovo tajni govor, koji na neki način, tom poslu želi dodati dozu ekskluziviteta, kao ono – mi smo jedini koji to razumijemo i baš nas briga za vas, konačno vi i niste dužni shvatiti o čemu govorimo, pa ne može baš svatko raditi ovaj naš posao, mda…

Najčešće se takvi “stručni” izrazi uopće ne uče na fakultetima nego se formiranju spontano, u svakodnevnom radu, tako da zapravo ne možemo govoriti čak ni o tajnom jeziku, već o tajnom slengu svake struke.

Kad sam tek počeo radit na škveru, naslušao sam se raznih priča o tome kako stari mačci iz pogona redovito nastoje vatat mlade inženjere u đir, podmistit im neku trapulu, i to ne iz zlobe, nego čisto onako da vide kako dišu, ima li štofa u njima…



Stoga sam, nakon prvog obavljenog posla, prilično oprezno dočekao zajapurenog poslovođu brodomontera koji je već s vrata moje kancelarije povikao – “jel ti paluba u škvaru ili kartabon?

Bogte, o čemu ovaj priča, kako ste ono rekli? I ajde sad, ti si kao ono mladi inžinjer – ne smiš ispast tukac isprid njega koji je već trideset godina u škveru! Ajde dobro, paluba, božemoj znam šta je paluba, škvara – to je valjda pravi kut, ali koji je vrag taj ka… kata… kako ste rekli… kantarion?

Kartabon!

Na sreću, spasio me stariji kolega koji je nasrtljivom poslovođi suvereno odgovorio – dva cijela trideset I šest! Zadovoljni je brodomonter promrmljao nešto sebi u bradu i odjahao dolje prema navozu. Očito da je to “dva cijela trideset i šest” bio magični izraz koji je uspio riješiti neugodnu situaciju.

Svakog novog radnog dana otkrivao sam tako neke izraze i polako učio i shvaćao kako to rebro mora udarat u kantunal, kakav blanj triba stavit na tondin, kakva je maškara za holand dvistadvadeset puta deset i još puno zawebanih stvari.
Istina, nisam se tako lako opuštao, jednom me štrecnulo kad me baš ovaj kolega koji me spasio sa dva cijela trideset i šest priupitao:

-Ideš li u ERC-a?
-Idem.
-Aj molim te na povratku, skokni u Gorski Kotar , svrati do Princivalija i reci mu neka mi vrati škvaru cotu.

Oooooo nebesa – raširio sam ruke i očajnički zavapio…
Gorski kotar? Škvara cota? Ne, ne, to je već previše za moj napaćeni mozak!

Na koncu se ipak ispostavilo da ne moram put Delnica, Čabra ili Vrbovskog već je Gorski kotar dio našeg škvera, smješten na jednom brežuljku među borovima prilično idiličnog izgleda - eto, samo zato ga zovemo Gorski kotar!

A škvara cota? Eh sad, da vam idem objašnjavat šta je škvara cota, ne biste se nikad vratili na, kako bi rekli oni s početka priče - izvršavanje svojih redovitih radnih obaveza. Zato ekipa – radite nešto, nemojte mi samo visit po internetu!

Ćaća je prvi televizor u boji kupija sedamdeset i osme, dva dana prije početka svjetskoga prvenstva u balunu koje se te godine održavalo u Argentini. Nabavit televizor u boji, u to je vrime bila prava lutrija, čak su sa određenih društvenih instanci dinosaurskog tipa upozoravali da je to nepotreban luksuz i statusni simbol koji poput lakmus-papira svjedoči o klasnim razlikama. Oh da, moji starci, oboje prosvjetni djelatnici, zasigurno su bili pripadnici društvene kreme tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, moš mislit...

Bilo kako bilo, još i sada dobro pamtim taj Spectra-color Ambasador Sensomatic Ei Niš, televizor raskošnog imena i skromnih mogućnosti, istina mora se priznat - dopadljivog dizajna i upečatljivog niza od osam senzora za mjenjanje programa za čije je aktiviranje bio dovoljan samo lagani dodir prstom. Skoro u rangu svih onih Grundiga I Telefunkena koje su tada donosili naši radnici na privremenom radu u inozemstvu ili kolokvijalno - Jugošvabe!

No, nije bilo lako popunit svih osam raspoloživih kanala, s obzirom da se televizijska ponuda ograničavala na 18-20 sati dnevnog emitiranja prvog programa i još otprilike pet-šest sati takozvanog "eksperimentalnog" drugog. Točno se znalo kad ide koja emisija, školski program kroz jutro, crtani film svake večeri u sedam i kvarat, četvrtkom kviz, petkom zabava u stilu "Sedmorice mladih", subotom u pet košarka, nakon dnevnika američki igrani film, nedjeljom popodne kolaž emisija, a ponedjeljkom navečer - domaća drama. Zanimljive su bile i pauze! Možete li to danas zamislit - dikod pet, dikod deset minuti na ekranu gledaš samo natpis - P A U Z A!?
Međutim, mi smo tražili više, mnogo više...
K'o Vasa Ladački!

Spasonoćna mogućnost obogaćivanja televizijskog programa pojavila se preko Jadranskog mora - iz Italije. Špagetari su već tada imali mali milijun televizijskih stanica, uz one službene, državne RAI Uno, Due Tre, stalno su se pojavljivale neke nove, privatne i lokalne televizije.

Sve je na tom "trulom" zapadu izgledalo drugačije nego kod nas - mnoštvo atraktivnih boja,živa scenografija, pregršt zabavnih emisija koje su obično vodili zalizani fićfirići i prsate starlete, pa onda te puste atraktivne reklame, od kojih su nam rasle zazubice u stilu -ma pogledaj ove kurbe Talijane šta sve imaju...

Ipak, rijetki su bili petci kad smo mi, sa ove bande Jadrana mogli jasno pratit njihove programe, signali su najčešće bili slabi i nikakvi, stalno su se gubili i opet pojavljivali, s puno sniga na ekranima i iritantnog šušketavog tona.



Disciplina "ko će bolje vatat Italiju" ubrzo je postala nacionalni sport broj jedan. Svi su imali svoje teorije, tehnike i taktike s kakvom konfiguracijom žica i antena najbolje moš gledat "Telenorbu" ili "Retecinque." Koliko se šoldi potrošilo na sve te uređaje, moga se komodno opremit jedan TV- studio. Da ne spominjem koliko je akrobatskih i alpinističkih vještina bilo potrebno za namistit antenu u pravi položaj!

- Triba ti dobra UHF antena, koaksijalni kabel i prava skretnica - stalno je ponavlja Ćićo, marni samoupravljač iz PTT-a.
- Ma zajebi to, bez pravog pojačala, moš se frigat - doda bi Marin, doktor seoskih nauka.
- Antena mora bit visoka barenko sedam metri!
- Ko ti je to reka?
- Priča mi je Špiro Beata da on Abruzzo Tre vata bolje nego naš program!
- Ma pusti njega, šta on uopće može uvatiti u onoj tumbini, jedino rebatajicu s Vilajice...
- Ae, jutros mi je reka da je sinoć gleda utakmicu Inter-Mezzo.
- Astisto, znan za Inter, ali kad je ti Mezzo uša u prvu ligu?

Ipak, neki su se čak i dobro kužili u tu problematiku ka recimo naš barba Vlado, ugledni radio amater,koji bi svako malo zna dolazit kod nas ka ono u vižite, a zapravo samo da može oprat svoga metalic plavoga Renaulta 8 na kojeg je bija puno ponosan. Njegova žena Volga, bila je neka materina rodica u drugom ili trećem kolinu i mogla je mlit ka mažinin. Kad bi se ta uzgovorila, parilo je da drobilica melje stine ka perpetuum mobile.

Zato bi Vlado doli u dvoru paćifiko namistija auto, pomnjivo izvadija tapete, siceve, rezervnu gumu i pribor za prvu pomoć , a onda bi počelo pranje. Ma ke pranje!? Prvo zalivanje, šamponiranje, drugo zalivanje, treće četvrto, benti, svakoga bi puta potrošija osam kubika vode dok se konačno njegov metalic plavi Renault 8 ne bi sjajija ka pelava glava. Sva srića da nije ima Renault 16, ko zna koliko bi tek na njega vode potrošija!?
Ma sve je to moj stari stoički trpija jer mu je Vlado obeća da će mu napraviti takvu antenu da će moć bez problema vatat, ne samo talijanske, već i španjolske, čak i francuske programe!

Otprilike tri miseca trajala je gradnja tog mega-postrojenja, svaki se detalj proanalizira u tančine, postavljalo se , provjeravalo i rastavljalo, ćaća je potrošija manu Božju za svu tu pustu opremu, ali na dan svečanog puštanja u pogon nije mu niti malo bilo žal jer stvarno, kad je barba Vlado poveza tih šešanjšt iljada žica u jedno klupko, zasvitlila Italija na našem Spectra-color Ambasador Sensomaticu Ei Niš ka Empajer Stejt Bilding.

Oooo, pala je i fešta, popilo se puno vina, od uzbuđenja se nije moglo zaspat cilu noć. Već je stari isplanira zvat poštara Ćiću, Beatu i onoga trećega da im pokaže kakvo čudo ima u kući.



I sve bi bilo dobro, da nakon tri dana nisu na vrata pozvonili neki nepoznati ljudi. Ni pet ni šest odma su počeli vikat na sve nas da jesmo li mi ludi, jesmo li mi normalni, da naša antena ometa njihove signale na aerodromu i da je pravo čudo kako se tih dana niti jedna karavela nije stumbala u Pantan.

Nije nam bilo druge nego rastavit super antenu na proste faktore i vratit se na oni jedan i po domaći program... Četvrtkom kviz, petkom "Sedmorica mladih..."

Ma eto, ovo mi je palo na pamet dok sam sinoć vrtija onih sedamstoosamdesetipet programa koje danas imam na raspolaganju, od bliskog istoka do dalekog zapada, a u svih njih sedamstoosamdesetipet nije bilo ni šušta ni gušta ka one davne godine kad smo na Telenorbi jedva razabirali jeli oni to prenose festival u San Remu ili prikazuju reportažu iz zoološkog vrta.

Benti mogućnosti izbora, uništili su nam sve gušte. Ovo njanci više nije gledanje televizijskog programa nego slalom vožnja daljinskim upravljačem između spina i spama kojim nas svakodnevno bombardiranju s malih ekrana.
Red spina, red spama, red reklama...
Tjah, i to mi je neka svijetla budućnost...

Jednom sam u nekakvom zabačenom zakutku interneta pročitao izjavu Mao ce Tunga koji je navodno u trenutku visprenosti ili ushita rezultatima kulturne revolucije, znalački zaključio - sve je sranje osim pisanja!
Hm, priznajem da mi je već u samom startu ta izjava djelovala prilično nezgrapno, manje zbog sranja više zbog pisanja dakako, ali želio sam vjerovati da je siroti Mao toliko volio pisanje da je eto, smatrao kako su sve druge aktivnosti manje vrijedne u odnosu na marljivo zapisivanje veleumnih misli na arak trgovačkog papira.

No iskreno, pribojavao sam se da se tu zapravo dogodila greška u prijevodu ili obični tipfeler u kojem su se usljed trešnje jednostavno otkačile kvačice sa slova "Š". U tom bi slučaju, vrla izjava vjerojatno dobila na logici, ali bi izgubila na poetici.
Na žalost, moje su se crne slutnje obistinile, jer kopajući malo dublje saznao sam kako cjelovita izjava rečenog Maoa u stvari glasi - "sve je sranje osim pišanja, a i pišanje je sranje ako se piša uz vjetar". Fuj, sram te bilo Mao, pravo si ga jao, je li moguće da se jedan državnik, vođa i svijetli primjerak najmnogoljudnije zemlje svijeta može baviti tako prizemnim radnjama...

U svakom slučaju, danas se mnogi bave pisanjem... bez kvačica, razumije se...

Strast za pisanjem zahvatila je sve pore našeg društva, sve mi se čini da bi uskoro mogli započeti s osnivanjem udruge neizlječenih skribomana. Svi pišu, ali rijetko tko čita.



Pišu čak i oni koji su sve donedavno imali reputaciju hm.. kako da se izrazim... ebetoida, ajmo tako reć..
Tako se primjerice, pisanjem intenzivno bave, ne biste vjerovali - prometni policajci! Ne prođe ni dan, a da negdje pored ceste ne primjetim bijelog Golfa ili Škodu Octaviu s plavim uzdužnim prugama pored kojih se obično klate neki nervozni tipovi, s duvanom u ruci i podočnjacima do podruma pa molećivo glavom proviruju kroz prozor automobila u kojem naš spisatelj mudrog izraza lica upravo bilježi ključno poglavlje u zatvaranju pregovora. U takvoj situaciji, vozači najčešće kardinalno griješe jer nitko na ovome svijetu ne voli da ga se ometa u kretenativnom stvaranju. Na koncu, vozač opsuje, prometnik zapisuje, dodajući još zrnce mudrosti za svoja sabrana djela...

U stvari, tokom svih ovih godina bloganja shvatio sam zašto pišem - samo zato što loše govorim! Ma dobro sad, ajde, nije baš da mucam, stenjem i pljuckam dok očajnički pokušavam sastaviti suvislu rečenicu, ali priznajem da još nisam ovladao vještinom o kojoj se jako malo priča i zna, ali koja je i te kako bitna, pogotovo u ovim našim južnim krajevima. Naime, dobro je poznato da mi nismo baš demokratični ljudi, pogotovo kad nas se u društvu nađe više bukača nego što prosječne novokomponovane dalmatinske klape imaju pjevača. Upadamo jedni drugima u riječ, deremo se na sav glas, lamatamo rukama, kesimo dentjerama, a sve s ciljem da konačno preuzmemo glavnu ulogu u društvu.

Pravi majstori takve kaotične komunikacije, instinktivno znaju prepoznati pravi trenutak, čak se služe i sitnim trikovima ne bi li na sebe privukli pažnju sugovornika.
Poštapalice tipa "stari, da ti nešto kažem..." ili recimo " a slušaj sad ovo, pišat ćeš od smija" ili na primjer "ljudi, jeste li čuli šta mi se danas dogodilo" imaju nevjerojatan učinak. Doslovno u trenu zaustavljaju sve moguće aktivne teme, žamor i gugutanja te pažnju razularene skupine govornika usmjeravaju prema glavnome akteru. Naravno, priča koja slijedi mora biti uvjerljiva, jer nakon tri žuta kartona neminovno zaslužuješ kaznu od najmanje jedne teme pauziranja.



Što se moje malenkosti tiče, pišem često, pišem ustrajno, pišem... sve dok ne zaboravim o čemu uopće želim pisati. Nedavno sam na šufitu očajnički tražio ostatke dnevnika kojeg sam vodio skoro svakodnevno tamo s nekih 17-18 godina. To su uglavnom bila komična djela. Ma ne, daleko je to bilo od pravog humora, komična su bila u tom smislu da je iz svake druge rečenice bilo razvidno kakav sam naivčina bio. Danas kao nisam...
Patnje mladog Veršića...



Uglavnom, te dnevnike mi je zamalo uništila bacačem plamena jedna od bivših dragana za vrijeme napada ljubomore. Najprije je žarko željela saznati što to unutra piše, i ja sam joj kao pravi tupamaros uslišio želju. Međutim, nekim čudnim čudom, ona sve te moje pisanije nije shvatila u komičnom smislu, naprotiv, za nju je to bila najcrnja moguća tragedija. Nije naime mogla shvatiti s kojim sam se ja to pravom usuđivao zaljubljivati i hodati s nekim curama prije nego što sam upoznao nju, heeeeej!
Hlebinska škola, ponavljački smjer...

Danas najčešće pišem po semaforima. Ne doslovno "po" semaforima, nego pišem dok traje crveno svjetlo na semaforu. Čudo jedno koliko se toga može napisati dok traje vladavina crvenog!
Ne vjerujete? Pokušajte i vi, samo pazite da vas netko ne naguzi kad se upali zeleno!

Neko sam se vrijeme bavio mišlju da nabavim diktafon pa kao ono... neću biti ovisan o nekim papirićima, blokićima, čim ti sine neka misao, samo napraviš jedan klik i sve mudrolije pohraniš na sigurno mjesto.
Nevolja je bila u tome što su mi najbolje ideje padale na pamet dok bih bio u društvu svojih prijatelja. Zamislite očaja, usred razgovora i zajebancije, ja vadim diktafon i kao nešto snimam, aime sramoteeee, svašta nešto...

Uglavnom, nema spora, pisati se mora.
Scribere necesse est!
I gotovo!

Ako i najduže putovanje započinje prvim korakom, najprije idejom pa onda onom slatkom nervozom dok pakiramo stvari u kufere, zatvaramo plin, gasimo bojler i kako već sve to ide, nakon ovoliko godina skitaranja onim što obično nazivamo zavičajem, sve sam sigurniji da i mali nedjeljni izleti mogu donijeti istu količinu uzbuđenja, pogotovo na tom prvom koraku, čak i onda kad ne očekujemo previše od zacrtane rute.

Dovoljno je promijeniti naučene okvire svakodnevice, iskočiti iz kolotečine koja nas omamljuje poput slatkog vina, prijeći na drugu obalu rijeke, doploviti do najbližeg otoka, sagledati svijet oko sebe iz neke drugačije perspektive...



Lagana izmaglica tople rujanske nedjelje ovoga puta nas je uputila do jednog vrlo posebnog mjesta na kojem već dugo nismo bili, do brdašca zvanog Gradac, u srcu Poljičke kneževine i baš smo poželjeli još jednom osjetiti silnice one mistične energije koja izvire na mjestu na kojem je još davni čovjek iz prapovijesti utvrdio obrambenu gradinu, da bi stoljećima kasnije, crkvica posvećena svetom Jurju postala na neki način - katedralom i kultnim mjestom za svakog stanovnika pitomih zelenih Poljica, kraja omeđenog rijekom Žrnovnicom na zapadu, surim vrletima Mosora sa sjevera i konačno - Cetinom sa istoka.





Iako je sada, nakon rekonstrukcije ceste prema Gatima, do Graca najbolje doći iz smjera Omiša, meni je nekako najdraže proći dobrom starom krivudavom cestom preko Srinjina i Tugara, pozdraviti putem Naklice i još se jednom čudom načuditi kamo je nestao spomenik Antunu Mihanoviću, autoru stihova "Lijepe naše", podrijetlom iz ovih krajeva. Naime, 2004. godine, neposredno uz cestu uz koju smo i danas prošli, postavljen je brončani spomenik tvorcu "Horvatske domovine" da ni nakon nepune dvije godine "spomenikovanja" misteriozno ispario!

Kako bronci nije baš odlika da isparava na sobnim temperaturama ili pak da se topi na jesenskim kišama, očito je nešto drugo bilo posrijedi. Bilo kako bilo, evo ni nakon pet godina od drske krađe, počiniteljima nitko nije uspio ući u trag. Pretpostavljam da je kriminalistička obrada još u tijeku...

No, vratimo se mi našem svetom Juri, koji je jednom davno ubio zmaja i tim činom stekao vječnu slavu, poštovanje i čast.



Pred crkvicom se nalazi oltar napravljenod ploča stećaka, a upravo se na ovom mjestu, svake godine na Jurjevo, bira Veliki poljički knez.



Što je još tako posebno na Gracu?
Hm, ne znam, u stvari, možda i znam, ali neću vam otkrivati tajnu, u to se morate sami uvjeriti kad jednom nabasate u ove krajeve.
Možda, kažem, možda - dio čari leži u veličanstvenom pogledu na kanjon rijeke Cetine



A zatim i samo njeno vjenčanje s Jadranskim morem...



Uglavnom, to je jedno od onih mjesta na kojem nisu potrebne velike riječi, jednostavno dođeš i staneš na rub tih visokih litica (vjerujte mi, nije potrebno ići dalje), gledaš i šutiš...
Kamo god pogled seže - brate sama ljepota, toliko očaravajuća da čak ni postrojenja hidroelektrane ne mogu umanjiti ushit.



Neposredno uz sve te silne žice, stupove, kabele, transformatore, smjestio se Zakučac, rodno mjesto velikog pjesnika Jure Kaštelana.



Lijepa si zemljo moja i skladna ko vodarica s krčagom na glavi...



Zanimljivo, čak ni Pupačićevo Slime nije daleko odavde, tek nekoliko kilometara istočno, preko Cetine, nema sumnje da je ovaj kraj oduvijek bio izuzetno inspirativan za ljude koji znaju s riječima.
Na žalost, nisu svi koji prolaze ovude pjesnici, a po svemu sudeći, i pismenost im je upitna.



Pored ugibališta ceste na kojem smo parkirali "Plavu pticu", neposredno do znaka na kojemu fino piše kako bi u prirodi najbolje bilo ostaviti samo tragove svojih stopa, naišli smo na tragove majmuna (oprostite pravi majmuni op.p), zapravo, nekakvih neprilagođenih bića koji svoju nazočnost na ovoj planeti najviše vole označavati raznoraznim otpacima, plastičnim bocama i kesama, opušcima, kutijama duvana, živopisnim ostacima tjelesnih izlučevina, da ne duljim dalje - ja zaista ne znam šta je tim ljudima u glavi, propuh, alkohol, asfalt, beton, bitumen, nemam pojma, pa zar je toliko zahtjevno shvatiti da se smeće ne baca svuda naokolo kako nam god padne na pamet!? Ovdje kao da žive dvije potpuno različite vrste ljudi.

Kad nas je bijes malo prošao, odlučili smo se spustiti cestom prema moru, ali naravno - ne isuviše brzo, da nas ne bi umela velika visinska razlika blože moj, a usput da pozdravimo još jednu veliku heroinu poljičkog kraja - Milu Gojsalić koja je tamo neke davne godine žrtovavala sve što je imala, i djevojačku čast i vlastiti život da bi napravila pravi dar-mar u logoru mrskih zavojevača pod zapovjedništvom Ahmed-paše.





Eh, kad vidim što se sve danas događa u našim pašalucima, bojim se da i nismo previše napredovali od mračnog srednjeg vijeka.

A mi smo, očekujući neke bolje dane, zajedno sa zelenom Cetinom stigli do Omiša, malo zastali, osvježili se, u nevjerici pogledavali prema vrletnim klisurama na kojima smo do malo čas skakutali, pa zatim opet krenuli starom Jadranskom magistralom prolazeći kroz dnevne boravke i kuhinje mutant zimmer-frei zdanja i čudovišnih kombinacija apartmana zaokružili još jednu ugodnu nedjeljnu šetnju.

Postoje neke situacije koje sve i da hoćeš, nikako ne možeš izbjeć, pa ih je onda najbolje i prihvaćat u tom smislu da sve što ti se događa, i ono lipo i ono ružno, događa s nekim razlozima, masu puta posve čudnim i nedokučivim, ali konačno, i suze i smij sastavni su dio one iste misterije koju obično nazivamo - životom.

Vjenčanja i sprovodi, obično su idealne prilike za okupljanje familije, rodbine, prijatelja, bivših, sadašnjih i budućih, i pomalo je paradoksalno da unatoč svim komunikacijskim čudima kojima smo danas premreženi, ovakve manifestacije "klasičnog" tipa, još uvijek ostaju najbolji povodi za ponovne susrete.

Čak i za mene, neodgovornog tipa upitnih religioznih uvjerenja, to budu idealne prilike za poslušati koju, po mogućnosti, mudru riječ iz svećenikovih usta, jer Bože moj, nikad se ne zna, valja sa svima bit u dobre, jel, razumimo se...
I na tim sprovodima, uvijek mi ostane upečatljiva jedna rečenica, ubijte me sad, ali stvarno ne znam točno iz kojeg je to psalma, molitve, u svakom slučaju - ta rečenica izgleda otprilike ovako :

Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi
Jedva ga dotakne vjetar i već ga nema
Ne pamti ga više ni mjesto njegovo

Moram priznat da me ovo "ne pamti ga više ni mjesto njegovo" svakog puta štrecne i zazvuči mi tako grozno i nehumano, jer kao ono - kako ga neće zapamtit ni mjesto njegovo kad eto, do jučer je bio "điru", družio se s ljudima, bio je slavljen i čašćen, toliko je toga napravio da nema šanse da bude tako skoro zaboravljen...



Međutim, promislivši malo bolje, shvatiš da ima tu "nešto". Koliko puta kad nosiš svojima cviće na groblje, napraviš đir kroz sve one silne aleje pa baciš oko na križeve i spomenike i tad promisliš - asti, kad je ovi čovik umra? I ovi? Ma daaaaj, a pari mi se da sam ga jučer vidija na peškariji! U biti, znam da zvuči pomalo blesavo, ali meni svaki posjet groblju izazove navalu lokalpatriotskog raspoloženja, jer na neki način osjetiš da svi ti ljudi koji sad tu počivaju manje-više u miru, bili su dio istog grada, bili su dio istog onog duha koji i tebe formira, htio ti to ili ne. Svi su na tom mistu isti, i likari i profešuri, i maranguni i pituri...
Tvoje je samo da preuzmeš štafetu i nosiš i nosiš i nosiš...

Pa se onda zapitaš - asti sto, eto nedaj Bože da sutra ciknem, po čemu bi me pamtilo moje misto? Šta sam to vridnoga učinija? Ajme meni, nisam ništa!





Eto recimo, jedan majstor Radovan napravi portal na trogirskoj katedrali i evo sad nakon skoro 800 godina, taj dični kipar svakog dana bude spomenut barenko dvajstipet puta! Slikari, umjetnici, kompozitori, ostave djela koja traju stoljećima nakon njih i sad to postaje vrlo relativno koliko je ko živ, ko mrtav, jer na koncu - dokle god ljudi današnji, sutrašnji, dodiruju te kipove, reljefe, dok gledaju slike, slušaju note, čitaju rečenice - njihovi tvorci i dalje žive, jednostavno - oni su i dalje tu...





Međutim, nismo svi te sriće da budemo umjetnički nadareni, ali opet, svaki čovik se može na neki svoj, poseban način iskazat i ostavit iza sebe nešto trajno, nešto šta će njegov duh prenosit generacijama kasnije. Težak će posadit dugovječno stablo masline, hrast možda, zidar će sagradit kuću, klesar će isklesat stazu, mocire, kalafat će napravit brod, domaćica zapisat posebnu ricetu za pašticadu i rafijole, ginekolog... čekaj, šta bi moga ginekolog ostavit... skužajte, malo sam zabuca...

Uglavnom, svakome, baš svakome je dana mogućnost da ostavi trag, nešto po ćemu će ga se pamtiti, a kakav će taj trag bit - to je već drugo pitanje.

Ako i ništa drugo, uvik vridi ostavit trag dobrote, poštenja i ljudskosti. Znam, nisu to opipljive stvari, i mnogi će reć da ne vride ni po boba, ali za razliku od ovih stvarnih, materijalnih, voluminoznih djela koja se i jučer i danas i sutra plaćaju novcem, zlatom i ne znam čime već sve ne, ovakvi tragovi postaju slobodni, lebde i titraju u nekim petim, sedmim ili devetim dimenzijama, možda nama običnim smrtnicima teško dokučivima, ali zato ne manje vrijednima...

Ne pamti ga više ni mjesto njegovo... hm...
Ko zna...

Kad makina svom forcom
istisne tisto masline
do kraja
i kad zadnja kap zlatnoga uja
kane
uvik ćutim
da je stalo naglo
nenadano
i da je tribalo durat
još
Dugo još...

Kad se kroz kanelu otoče
sve one silne kapje rujna vina
pisma prođe
a u grlu ostane
samo trpki okus tanina

Tek zadnji trak sunca
zastane zarobljen
u suzi
za Čovikom
kojeg više nima...

Krasno poslijepodne kasnog ljeta, izmamilo mi je, osim smješka na lice, iznenadnu želju za pokretanjem uspavanog dupeta na kakvu-takvu aktivnost, a budući da mi se u posljednje vrijeme tako nešto ne događa baš često, spremno sam pohitao na kratki planinarski trening prema 444 metra visokom brdašcu zvanom Vlaška.
A Vlaška, ko rasna Vlajina, tako fino zaobljena i skromna u svojim zahtjevima, nepravedno je malo posjećena, pogotovo uzimajući u obzir da se s njezinih obronaka, a pogotovo vrha, pružaju prekrasni pogledi na otoke srednjo-dalmatinskog arhipelaga, a za osobito lijepog vremena, može se vidjeti čak i Mandin klanac.

Naravno da nisam odolio ispucati desetak foto-plotuna prema pitoresknom gradiću u podnožju, nadajući se da ću dobiti fotografije od kojih će ah, zastati dah...

Na platou Vlaške ugodno sam proćaskao s nazočnim vatročuvarem, bilateralni sastanak na vrhu iskoristili smo kako bi rezimirali aktualno stanje u vatrogastvu i šumarstvu brdsko-planinskih predjela, odredili smjernice budućeg razvoja i na koncu, izrazili obostrano zadovoljstvo visokim stupnjem usaglašenosti stavova.

No, dolaskom domu svome i iskrcavanjem svjetlozapisa u ovu škatulu, ostao sam osupnut, čak i zabezeknut koliko se neželjenih objekata nasilno smjestilo u okvir moga subjektiva. Bložemili, fotke potpuno neupotrebljive, od šume ne vidiš drveće, a drevni stari grad potpuno se izgubio među tim monstruoznim nakupinama građevinskog materijala.





Općenito, dalmatinska obala sve je više nalik vanjskim skladištima raznih Bau-mini-maksija i ostalih čudesa u kojima možeš kupiti sve, od brokve do lajt-motiva, međutim, fleksibilni kakvi već jesmo, uspjeli smo čak i u tom germanskom skladu nametnuti balkanski štih.



Zatim mi je sinula ideja da bi više uspjeha mogao imati snimajući s druge strane i to ni manje ni više nego najvećeg objekta u gradu i okolici, a to je zna se... uh, ne smin kaaaaaazat, isukrstami ne smin kazaaaat, e!

Naime, upravo s tog plutajućeg objekta čiji naziv, karakter i namjenu ne smijem više javno spomenuti, diskretno su mi uskratili pružanje gostoprimstva, pravdavajući se sigurnosnim razlozima, ali tek onako usput napomenuvši jednu sitnicu kako su negdje i nekada na webu vidjeli određene napise i fotografije koje navodno krnje ugled i djelo bla bla bla. Ma da ne duljim previše, mislili su na OVO!

No, što izgubiš na mostu dobiješ na ćupriji (ili obrnuto, nisam više siguran), pa sam do slijedećeg uzvišenog položaja došao preko drugih kanala, odnosno požarnih skala (opet se ja igram s vatrom!).
Ovdje je bilo nešto bolje, riva i grad pružili se kao na dlanu, pogled samo takav, milina ti je gledat, ali brate, nakitilo se jarbola ko lustera u prodavaonici rasvjetnih tijela.





Ipak, prema jarbolima i jedrima oduvijek sam bio meka srca pa mi objektivno govoreći to i nije predstavljalo veliki problem.



Uvidjevši da mi visoki položaji baš i nisu nešto naročito dobro aspektirani, došao sam na svoje kliketajući s nadmorske visine nula cijelih nešto. Zamislite čuda, čak i pogled iz takve perspektive ne mora biti nužno loš!













Uglavnom, nakon svih ovih akrobacija, shvatio sam da se moraš domoći jako jako visokog položaja ako želiš da svijet ispod tebe uistinu izgleda divno i krasno. To što na takvom položaju lako možeš izgubiti osjećaj za realnost, tek je usputna nuspojava, gotovo beznačajna s obzirom na užitak lebdenja.
Stoga apsolutno razumijem našu Zlatoustu, nije žena ništa kriva, samo su njoj perspektive jasnije nego nama, sitnoj boraniji na zemlji. Možda je jedino problemčić u tome što njezin balon leti sve više i više i ne dao Bog da jednog lijepog dana dosegne egzosferu pa da se od silnog potlaka implodira u plus-minus beskonačnost... Možda bi tada neki zlobnici odahnuli, ali realno - bila bi to prava šteta...
Ako ništa drugo, ostali bi bez vrhunske stand-up komičarke! Za zemlju u kojoj se ljudi tako rijetko smiju, bio bi to nezamisliv gubitak.

Iz rodilišta izađe kao Anđelko, prvih sedam-osam godina obično je Malik, do dvanaeste postane Miško, u petnaestoj se počinje buditi kao Zoran, a već sa osamnaest zna šta hoće - tipični Željko.

U dvadesetima uživa više nego Veselko, snažan je kao Tvrtko, u trenucima inspiracije čak i Gvozden, da bi vrhunac moći proživio kao Krešimir.

Ranih tridesetih još je uvijek vrli Stamenko, postojani Držislav ili hrabri Nebojša, neki će ga zavidnici posprdno nazivati i Stojkom, a uplovljavanjem u mirnije vode živi poput Srećka, mada se povremeno neobjašnjivo pasivizira ter mu prijeti opasnost da postane tek - Nedjeljko.

U petom desetljeću još se uvijek zna prisjetiti stare slave i zažariti bojištem kao Ognjen, istina - sve rijeđe, a da bi polučio uspjeh mora ulagati više truda kao Bariša, što mu prilično ide na živce pa se u tim godinama češće počinje ponašati kao Tješimir ili Dobriša pak.

Krizu srednjih godina (za pesimiste) ili labuđi pjev (za optimiste) dočekuje kao Bojan, moguće i Strahimir, u to se vrijeme počinje panično pribojavati Klonimira. Uspomenu na bolje dane evocira kao Nadan.

Zlatni pir proslavi kao Spomenko, potpuno blesavo sve svoje nade polaže u Nenada, ali zaludu, od sudbine lude ne može se spasiti sve i da se Vatroslavom nazove, jer realno govoreći - sve je više nalik Uglješi.
Pomiren sa svojim usudom, nakon odlaska u penziju uglavnom životari kao Tugomir...

Čudno je bilo to ljeto dvije tisuće i neko, teško da je čudnije moglo biti. Maestrali su zaobilazili istočnu obalu Jadrana u širokom luku, jedra su mlohavo klepetala na bezvjetrici mrtvog mora, pjesma cvrčaka zvučala je slabašno i bez prave intonacije, činilo se kao da tom zboru nedostaje jedan rasni maestro koji bi uspio povezati konce raštimane družine.



To ljeto sam proveo uglavnom mirno i dostojanstveno, urnebesni izlasci i pijane lumperajke svele su se na posjete večerima poezije ili koncertima dalmatinskih klapa u intimnom okruženju starih dvorova i palača.

Tog ljeta sam kupio kremu za sunčanje s visokim zaštitnim faktorom, čak i losion za njegu tijela. Istina, nisam ih previše koristio jer sam maksimalno izbjegavao dnevni boravak na suncem izloženim površinama. Hladovina mi je bila prihvatljivija opcija. Nisam doživio niti jednu pravu neveru na moru, sva sreća što ne idem više u treći razred osnovne škole jer ne bih imao o čemu pisati na temu "najzbudljiviji događaj ljeta."

Bio je lijep sunčan dan, krenuli smo Dida i ja našom barkom preko kanala ala la bla bla bla...



Premda sam na početku ljeta čvrsto odlučio da ću više pažnje posvetiti tjelovježbi i obnovi lokomotornog sustava, nisam u potpunosti uspio u tom naumu, u prvom redu zbog kombinacije nesnosnih vrućina, ali i čitavog spleta nespretnih okolnosti, čije bi nam objašnjavanje oduzelo previše vremena i prostora.
Koliko se sjećam, nisam se posebno istaknuo niti u sportskim igrama s rekvizitima loptastih oblika, male branke su mi djelovale previše zgusnute, a velike nisu pružale dovoljno izazova, tako da se zbroj pogodaka postignutih u gostima opasno približio apsolutnoj nuli.

Broj noći u kojima sam budan dočekao zoru, također nije bio isuviše raskošan. Najčešće sam lijegao s kokošama, budio se s pijevcima. Budili me jesu, ali bi me teško probudili, uhhh...
Otkrio sam čari popodnevnog spavanja, istina, nisam još u potpunosti svladao tehniku pravovremenog otvaranja očiju, ali dobro, napredovao sam...

Tog ljeta danima nisam mogao doći k sebi nakon što me jedna dvadesetpetogodišnjakinja na ulici dozvala "barba!"
Tog su me ljeta na omiljenoj nudističkoj plaži mjerkale samo djevojke rođene otprilike u vrijeme rezolucije Informbiroa. Istina, tračak nade su mi donijela njihova, ne baš diskretna došaptavanja i komentari u stilu - "kak' mu je veeeeelik."
Možete samo pretpostaviti intenzitet mog razočaranja u trenutku kad sam shvatio da je predmet opservacija prpošnih bakica zapravo bio moj - trbuh!
Ahhhh, kak' mi je veeeeelik...

Tog sam ljeta više puta ugodno blagovao za stolom nego što sam vodio ljubav, čak mi se čini da sam na hranu pomišljao neizmjerno češće nego na seks. Sramota nek me bude...

Tog sam ljeta konačno shvatio da sam postao jebeno sredovječan.
Zlobnici bi rekli- bilo ti je i vrijeme!

S tim devetim misecom uvk je lutrija, ako se zalomi, zna ispast najlipši misec u godini, a opet s druge strane, jedna kiša može sve ot’rat u prdec. Pemperatura mora dosegnula je razinu na kojoj se komodno može oprat roba živih i veselih boja, ali sve me nekako strah šta bi se moglo dogodit s tim silnim kupačima u momentu kad se uključi centrifuga. Bit će ih na sve strane. Zamisli scene – skočiš u more na glavu, a ono te centrifugira i izbaci na granu bora iznad nudističkog kampa, oujeee…

Sva je srića da ovi naši dragi turisti još uvik nisu shvatili koje su najbolje ure za kupanje pa se ka lokarde u dubokom ulju prže po najvećemu zvizdanu, umisto da iskoriste rano jutro ili kasno popodne da se izbanjaju pošteno ka ljudi. Ali, računajte da ništa nisam reka, jer ako oni saznaju sve naše tajne, nafrkali smo!



Unatoč svemu, mi se još uvik ne damo. Pa stalno tražimo neke nove oaze mira koje nisu zauzete šarenim artiklima “sve po 9.99” i za divno čudo, još ih uvik nalazimo.





Dobro je znano kako svaka rijeka svome moru teče, osim onih koje se izgube na svojim putovanjima pa se strmoglavljuju u mračne ponore, nestaju u krškim labirintima pa se opet pojavljuju skroz na drugim mjestima, često i pod drugim imenima.



Premda i vode Cetine razvlače na sve moguće strane, crpe sa izvora pa ih, koje li perverzije – pakiraju u plastične boce ili pak pumpaju kroz tunele ne bi li ih doveli na lopatice rotora hidroelektrane, (čije će kilovate struje najvjerojatnije potrošit klima-uređaji) nas, zaljubljenike u prirodu još jedino spašava onaj famozni “biološki minimum” koji još uvijek “neiskorišteno” huči kroz kanjon od Blata pa ispod Zadvarja da bi nakon Pavića mosta ipak uspio ući u nešto mirniji tok.







Upravo na takvim mjestima, kriju se naše zelene oaze, odvojene od svakodnevice teško prohodnim putevima na kojima će finćukasti i komodni “pustolovi” kojima se baš i ne mili pješačiti, već nakon prve gobe, okrenit na kurs 180.
No dobro, ako će time i sačuvati svoje limene alter-egoe, vjerojatno nikad neće saznati koliko su propustili ako nisu u sjenama divljih smokava poslušali priču jedne rijeke koja hita prema moru ili ako se barem jednom nisu usudili zapllivati do druge obale…



A s rijekama je isto kao i sa životom, u jednom trenutku pomisliš kako je miran i pomalo dosadan, kako se ništa ne pomiče, a onda se već na slijedećoj sedrenoj barijeri sve uskomeša, podivlja, zahuči, napravi nekoliko skalina preko kojih nema povratka i nastavlja dalje svojim putem…



Sa smirajem dana, vraćamo se moru, rujanskim bonacama i tihim razgovorima do dugo u noć..

Jidan sam.
Jidan sam ka pas!
Nemojte se brinit, nisam jidan na premijerku, božesačuvaj, čak sam joj preko tajnice kabineta uputija službeni poziv da ako ikako bude mogla, u toku ove pred-predizborne kampanje svrati do mog skromnog doma i svečano otvori vrata od garaže, najbolje ujutro kad žurim na posal. Nema veze šta su ta vrata otvorena već milijun puta, ko je to reka da je samo prvi put onaj pravi, a moram priznat da mi baš nekako milo dođe kad je vidim onako šesnu i bistru okruženu svitom ministara s jedne, a grozdom mikrofona s druge strane.



NIsam čak jidan ni na Džimunića šta nije doša u Ajduka, nisam jidan ni na Zagrepčane, iako mi neki karonje sugeriraju da bi mora bit. Ne znam, nisam u toku...

Jidan sam na sebe. I to samo zato šta sam olako da jedno obećanje misleći kako ću ga ispunit u dva-tri dana i to još livom rukom. Uvatija sam se na baketinu, ka ono - šta je to za tebe, ti to možeš, ma naravno da mogu, kako ne bi moga. A jel znaš francuski? Ma ne znam francuski, ali ako triba, naučit ću i njega!
Jebate, di mi je pamet bila...
Dobro ajde, ovo francuski shvatite više onako figurativno, stvar je u tome da sam za ispunit to obećanje mora savladat jedan kompjuterski program s kojim nikad do sad nisam radija, ali sam ka ono čuja za njega, samo je nevolja šta on nikad nije čuja za mene...



I da ne dužim previše - zaguca sam! Zaguca sam ka kravosac kad uvati kunca pa ga počne gutat. Kunac pet puta širi od kravosaca, ali neš majci, lola guta li ga guta! I neće priznat da je falija!

Bente robijo, zašto ja uvik moram stat negdi na pola puta?
Uvik se nađem u nikom blesavom položaju, jednom nogom na kraju, a drugom na brodu. Lako je za kraj, on stoji čvrsto i postojano kano klisurina, ali brod je problem, brod se gingolaje, miče, udaljava se koliko mu cima dozvoljava pa se opet približava, stiska pajete uz rivu, a ti tako stojiš raskrečen ni vamo ni tamo i na kraju šta ti se dogodi - stradaju jajca, a ti za ne falit -- pljusneš u more! Tako ti i triba, kad ne znaš di ćeš...



U zadnje vrime, skroz sam vanka škvare. Da se razumimo, škvara je pravi kut, oni od devedeset e, i kad se za nekoga oće reć da ga triba meknit u škvaru, to bi kao ono značilo da ga se triba izvest na pravi put (ili kut, kako vam drago...) A meni nekako ti pravi kutevi nikad nisu bili dragi, pa blesav kakav jesam škvare najviše volim tražit u okruglim, elipsastim ili pentagramskim okvirima. I normalno da ih tamo ne nalazim...

Međutim, kako nam se sve na ovome svitu događa s nekim razlogom, koji nam ispočetka najčešće nije jasan, a još manje razuman, triba pustit vrimenu neka kaže svoje. Ko zna, zašto je to dobro!
Na koncu, nije pamet puno toga znat, nego je pamet znat dokle možeš ić...