Ako i najduže putovanje započinje prvim korakom, najprije idejom pa onda onom slatkom nervozom dok pakiramo stvari u kufere, zatvaramo plin, gasimo bojler i kako već sve to ide, nakon ovoliko godina skitaranja onim što obično nazivamo zavičajem, sve sam sigurniji da i mali nedjeljni izleti mogu donijeti istu količinu uzbuđenja, pogotovo na tom prvom koraku, čak i onda kad ne očekujemo previše od zacrtane rute.

Dovoljno je promijeniti naučene okvire svakodnevice, iskočiti iz kolotečine koja nas omamljuje poput slatkog vina, prijeći na drugu obalu rijeke, doploviti do najbližeg otoka, sagledati svijet oko sebe iz neke drugačije perspektive...



Lagana izmaglica tople rujanske nedjelje ovoga puta nas je uputila do jednog vrlo posebnog mjesta na kojem već dugo nismo bili, do brdašca zvanog Gradac, u srcu Poljičke kneževine i baš smo poželjeli još jednom osjetiti silnice one mistične energije koja izvire na mjestu na kojem je još davni čovjek iz prapovijesti utvrdio obrambenu gradinu, da bi stoljećima kasnije, crkvica posvećena svetom Jurju postala na neki način - katedralom i kultnim mjestom za svakog stanovnika pitomih zelenih Poljica, kraja omeđenog rijekom Žrnovnicom na zapadu, surim vrletima Mosora sa sjevera i konačno - Cetinom sa istoka.





Iako je sada, nakon rekonstrukcije ceste prema Gatima, do Graca najbolje doći iz smjera Omiša, meni je nekako najdraže proći dobrom starom krivudavom cestom preko Srinjina i Tugara, pozdraviti putem Naklice i još se jednom čudom načuditi kamo je nestao spomenik Antunu Mihanoviću, autoru stihova "Lijepe naše", podrijetlom iz ovih krajeva. Naime, 2004. godine, neposredno uz cestu uz koju smo i danas prošli, postavljen je brončani spomenik tvorcu "Horvatske domovine" da ni nakon nepune dvije godine "spomenikovanja" misteriozno ispario!

Kako bronci nije baš odlika da isparava na sobnim temperaturama ili pak da se topi na jesenskim kišama, očito je nešto drugo bilo posrijedi. Bilo kako bilo, evo ni nakon pet godina od drske krađe, počiniteljima nitko nije uspio ući u trag. Pretpostavljam da je kriminalistička obrada još u tijeku...

No, vratimo se mi našem svetom Juri, koji je jednom davno ubio zmaja i tim činom stekao vječnu slavu, poštovanje i čast.



Pred crkvicom se nalazi oltar napravljenod ploča stećaka, a upravo se na ovom mjestu, svake godine na Jurjevo, bira Veliki poljički knez.



Što je još tako posebno na Gracu?
Hm, ne znam, u stvari, možda i znam, ali neću vam otkrivati tajnu, u to se morate sami uvjeriti kad jednom nabasate u ove krajeve.
Možda, kažem, možda - dio čari leži u veličanstvenom pogledu na kanjon rijeke Cetine



A zatim i samo njeno vjenčanje s Jadranskim morem...



Uglavnom, to je jedno od onih mjesta na kojem nisu potrebne velike riječi, jednostavno dođeš i staneš na rub tih visokih litica (vjerujte mi, nije potrebno ići dalje), gledaš i šutiš...
Kamo god pogled seže - brate sama ljepota, toliko očaravajuća da čak ni postrojenja hidroelektrane ne mogu umanjiti ushit.



Neposredno uz sve te silne žice, stupove, kabele, transformatore, smjestio se Zakučac, rodno mjesto velikog pjesnika Jure Kaštelana.



Lijepa si zemljo moja i skladna ko vodarica s krčagom na glavi...



Zanimljivo, čak ni Pupačićevo Slime nije daleko odavde, tek nekoliko kilometara istočno, preko Cetine, nema sumnje da je ovaj kraj oduvijek bio izuzetno inspirativan za ljude koji znaju s riječima.
Na žalost, nisu svi koji prolaze ovude pjesnici, a po svemu sudeći, i pismenost im je upitna.



Pored ugibališta ceste na kojem smo parkirali "Plavu pticu", neposredno do znaka na kojemu fino piše kako bi u prirodi najbolje bilo ostaviti samo tragove svojih stopa, naišli smo na tragove majmuna (oprostite pravi majmuni op.p), zapravo, nekakvih neprilagođenih bića koji svoju nazočnost na ovoj planeti najviše vole označavati raznoraznim otpacima, plastičnim bocama i kesama, opušcima, kutijama duvana, živopisnim ostacima tjelesnih izlučevina, da ne duljim dalje - ja zaista ne znam šta je tim ljudima u glavi, propuh, alkohol, asfalt, beton, bitumen, nemam pojma, pa zar je toliko zahtjevno shvatiti da se smeće ne baca svuda naokolo kako nam god padne na pamet!? Ovdje kao da žive dvije potpuno različite vrste ljudi.

Kad nas je bijes malo prošao, odlučili smo se spustiti cestom prema moru, ali naravno - ne isuviše brzo, da nas ne bi umela velika visinska razlika blože moj, a usput da pozdravimo još jednu veliku heroinu poljičkog kraja - Milu Gojsalić koja je tamo neke davne godine žrtovavala sve što je imala, i djevojačku čast i vlastiti život da bi napravila pravi dar-mar u logoru mrskih zavojevača pod zapovjedništvom Ahmed-paše.





Eh, kad vidim što se sve danas događa u našim pašalucima, bojim se da i nismo previše napredovali od mračnog srednjeg vijeka.

A mi smo, očekujući neke bolje dane, zajedno sa zelenom Cetinom stigli do Omiša, malo zastali, osvježili se, u nevjerici pogledavali prema vrletnim klisurama na kojima smo do malo čas skakutali, pa zatim opet krenuli starom Jadranskom magistralom prolazeći kroz dnevne boravke i kuhinje mutant zimmer-frei zdanja i čudovišnih kombinacija apartmana zaokružili još jednu ugodnu nedjeljnu šetnju.