Postoje neke situacije koje sve i da hoćeš, nikako ne možeš izbjeć, pa ih je onda najbolje i prihvaćat u tom smislu da sve što ti se događa, i ono lipo i ono ružno, događa s nekim razlozima, masu puta posve čudnim i nedokučivim, ali konačno, i suze i smij sastavni su dio one iste misterije koju obično nazivamo - životom.

Vjenčanja i sprovodi, obično su idealne prilike za okupljanje familije, rodbine, prijatelja, bivših, sadašnjih i budućih, i pomalo je paradoksalno da unatoč svim komunikacijskim čudima kojima smo danas premreženi, ovakve manifestacije "klasičnog" tipa, još uvijek ostaju najbolji povodi za ponovne susrete.

Čak i za mene, neodgovornog tipa upitnih religioznih uvjerenja, to budu idealne prilike za poslušati koju, po mogućnosti, mudru riječ iz svećenikovih usta, jer Bože moj, nikad se ne zna, valja sa svima bit u dobre, jel, razumimo se...
I na tim sprovodima, uvijek mi ostane upečatljiva jedna rečenica, ubijte me sad, ali stvarno ne znam točno iz kojeg je to psalma, molitve, u svakom slučaju - ta rečenica izgleda otprilike ovako :

Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi
Jedva ga dotakne vjetar i već ga nema
Ne pamti ga više ni mjesto njegovo

Moram priznat da me ovo "ne pamti ga više ni mjesto njegovo" svakog puta štrecne i zazvuči mi tako grozno i nehumano, jer kao ono - kako ga neće zapamtit ni mjesto njegovo kad eto, do jučer je bio "điru", družio se s ljudima, bio je slavljen i čašćen, toliko je toga napravio da nema šanse da bude tako skoro zaboravljen...



Međutim, promislivši malo bolje, shvatiš da ima tu "nešto". Koliko puta kad nosiš svojima cviće na groblje, napraviš đir kroz sve one silne aleje pa baciš oko na križeve i spomenike i tad promisliš - asti, kad je ovi čovik umra? I ovi? Ma daaaaj, a pari mi se da sam ga jučer vidija na peškariji! U biti, znam da zvuči pomalo blesavo, ali meni svaki posjet groblju izazove navalu lokalpatriotskog raspoloženja, jer na neki način osjetiš da svi ti ljudi koji sad tu počivaju manje-više u miru, bili su dio istog grada, bili su dio istog onog duha koji i tebe formira, htio ti to ili ne. Svi su na tom mistu isti, i likari i profešuri, i maranguni i pituri...
Tvoje je samo da preuzmeš štafetu i nosiš i nosiš i nosiš...

Pa se onda zapitaš - asti sto, eto nedaj Bože da sutra ciknem, po čemu bi me pamtilo moje misto? Šta sam to vridnoga učinija? Ajme meni, nisam ništa!





Eto recimo, jedan majstor Radovan napravi portal na trogirskoj katedrali i evo sad nakon skoro 800 godina, taj dični kipar svakog dana bude spomenut barenko dvajstipet puta! Slikari, umjetnici, kompozitori, ostave djela koja traju stoljećima nakon njih i sad to postaje vrlo relativno koliko je ko živ, ko mrtav, jer na koncu - dokle god ljudi današnji, sutrašnji, dodiruju te kipove, reljefe, dok gledaju slike, slušaju note, čitaju rečenice - njihovi tvorci i dalje žive, jednostavno - oni su i dalje tu...





Međutim, nismo svi te sriće da budemo umjetnički nadareni, ali opet, svaki čovik se može na neki svoj, poseban način iskazat i ostavit iza sebe nešto trajno, nešto šta će njegov duh prenosit generacijama kasnije. Težak će posadit dugovječno stablo masline, hrast možda, zidar će sagradit kuću, klesar će isklesat stazu, mocire, kalafat će napravit brod, domaćica zapisat posebnu ricetu za pašticadu i rafijole, ginekolog... čekaj, šta bi moga ginekolog ostavit... skužajte, malo sam zabuca...

Uglavnom, svakome, baš svakome je dana mogućnost da ostavi trag, nešto po ćemu će ga se pamtiti, a kakav će taj trag bit - to je već drugo pitanje.

Ako i ništa drugo, uvik vridi ostavit trag dobrote, poštenja i ljudskosti. Znam, nisu to opipljive stvari, i mnogi će reć da ne vride ni po boba, ali za razliku od ovih stvarnih, materijalnih, voluminoznih djela koja se i jučer i danas i sutra plaćaju novcem, zlatom i ne znam čime već sve ne, ovakvi tragovi postaju slobodni, lebde i titraju u nekim petim, sedmim ili devetim dimenzijama, možda nama običnim smrtnicima teško dokučivima, ali zato ne manje vrijednima...

Ne pamti ga više ni mjesto njegovo... hm...
Ko zna...