Marketing
Oaze (ne)vremena
S tim devetim misecom uvk je lutrija, ako se zalomi, zna ispast najlipši misec u godini, a opet s druge strane, jedna kiša može sve ot’rat u prdec. Pemperatura mora dosegnula je razinu na kojoj se komodno može oprat roba živih i veselih boja, ali sve me nekako strah šta bi se moglo dogodit s tim silnim kupačima u momentu kad se uključi centrifuga. Bit će ih na sve strane. Zamisli scene – skočiš u more na glavu, a ono te centrifugira i izbaci na granu bora iznad nudističkog kampa, oujeee…
Sva je srića da ovi naši dragi turisti još uvik nisu shvatili koje su najbolje ure za kupanje pa se ka lokarde u dubokom ulju prže po najvećemu zvizdanu, umisto da iskoriste rano jutro ili kasno popodne da se izbanjaju pošteno ka ljudi. Ali, računajte da ništa nisam reka, jer ako oni saznaju sve naše tajne, nafrkali smo!
Unatoč svemu, mi se još uvik ne damo. Pa stalno tražimo neke nove oaze mira koje nisu zauzete šarenim artiklima “sve po 9.99” i za divno čudo, još ih uvik nalazimo.
Dobro je znano kako svaka rijeka svome moru teče, osim onih koje se izgube na svojim putovanjima pa se strmoglavljuju u mračne ponore, nestaju u krškim labirintima pa se opet pojavljuju skroz na drugim mjestima, često i pod drugim imenima.
Premda i vode Cetine razvlače na sve moguće strane, crpe sa izvora pa ih, koje li perverzije – pakiraju u plastične boce ili pak pumpaju kroz tunele ne bi li ih doveli na lopatice rotora hidroelektrane, (čije će kilovate struje najvjerojatnije potrošit klima-uređaji) nas, zaljubljenike u prirodu još jedino spašava onaj famozni “biološki minimum” koji još uvijek “neiskorišteno” huči kroz kanjon od Blata pa ispod Zadvarja da bi nakon Pavića mosta ipak uspio ući u nešto mirniji tok.
Upravo na takvim mjestima, kriju se naše zelene oaze, odvojene od svakodnevice teško prohodnim putevima na kojima će finćukasti i komodni “pustolovi” kojima se baš i ne mili pješačiti, već nakon prve gobe, okrenit na kurs 180.
No dobro, ako će time i sačuvati svoje limene alter-egoe, vjerojatno nikad neće saznati koliko su propustili ako nisu u sjenama divljih smokava poslušali priču jedne rijeke koja hita prema moru ili ako se barem jednom nisu usudili zapllivati do druge obale…
A s rijekama je isto kao i sa životom, u jednom trenutku pomisliš kako je miran i pomalo dosadan, kako se ništa ne pomiče, a onda se već na slijedećoj sedrenoj barijeri sve uskomeša, podivlja, zahuči, napravi nekoliko skalina preko kojih nema povratka i nastavlja dalje svojim putem…
Sa smirajem dana, vraćamo se moru, rujanskim bonacama i tihim razgovorima do dugo u noć..
Post je objavljen 04.09.2011. u 12:43 sati.