Jednom sam u nekakvom zabačenom zakutku interneta pročitao izjavu Mao ce Tunga koji je navodno u trenutku visprenosti ili ushita rezultatima kulturne revolucije, znalački zaključio - sve je sranje osim pisanja!
Hm, priznajem da mi je već u samom startu ta izjava djelovala prilično nezgrapno, manje zbog sranja više zbog pisanja dakako, ali želio sam vjerovati da je siroti Mao toliko volio pisanje da je eto, smatrao kako su sve druge aktivnosti manje vrijedne u odnosu na marljivo zapisivanje veleumnih misli na arak trgovačkog papira.

No iskreno, pribojavao sam se da se tu zapravo dogodila greška u prijevodu ili obični tipfeler u kojem su se usljed trešnje jednostavno otkačile kvačice sa slova "Š". U tom bi slučaju, vrla izjava vjerojatno dobila na logici, ali bi izgubila na poetici.
Na žalost, moje su se crne slutnje obistinile, jer kopajući malo dublje saznao sam kako cjelovita izjava rečenog Maoa u stvari glasi - "sve je sranje osim pišanja, a i pišanje je sranje ako se piša uz vjetar". Fuj, sram te bilo Mao, pravo si ga jao, je li moguće da se jedan državnik, vođa i svijetli primjerak najmnogoljudnije zemlje svijeta može baviti tako prizemnim radnjama...

U svakom slučaju, danas se mnogi bave pisanjem... bez kvačica, razumije se...

Strast za pisanjem zahvatila je sve pore našeg društva, sve mi se čini da bi uskoro mogli započeti s osnivanjem udruge neizlječenih skribomana. Svi pišu, ali rijetko tko čita.



Pišu čak i oni koji su sve donedavno imali reputaciju hm.. kako da se izrazim... ebetoida, ajmo tako reć..
Tako se primjerice, pisanjem intenzivno bave, ne biste vjerovali - prometni policajci! Ne prođe ni dan, a da negdje pored ceste ne primjetim bijelog Golfa ili Škodu Octaviu s plavim uzdužnim prugama pored kojih se obično klate neki nervozni tipovi, s duvanom u ruci i podočnjacima do podruma pa molećivo glavom proviruju kroz prozor automobila u kojem naš spisatelj mudrog izraza lica upravo bilježi ključno poglavlje u zatvaranju pregovora. U takvoj situaciji, vozači najčešće kardinalno griješe jer nitko na ovome svijetu ne voli da ga se ometa u kretenativnom stvaranju. Na koncu, vozač opsuje, prometnik zapisuje, dodajući još zrnce mudrosti za svoja sabrana djela...

U stvari, tokom svih ovih godina bloganja shvatio sam zašto pišem - samo zato što loše govorim! Ma dobro sad, ajde, nije baš da mucam, stenjem i pljuckam dok očajnički pokušavam sastaviti suvislu rečenicu, ali priznajem da još nisam ovladao vještinom o kojoj se jako malo priča i zna, ali koja je i te kako bitna, pogotovo u ovim našim južnim krajevima. Naime, dobro je poznato da mi nismo baš demokratični ljudi, pogotovo kad nas se u društvu nađe više bukača nego što prosječne novokomponovane dalmatinske klape imaju pjevača. Upadamo jedni drugima u riječ, deremo se na sav glas, lamatamo rukama, kesimo dentjerama, a sve s ciljem da konačno preuzmemo glavnu ulogu u društvu.

Pravi majstori takve kaotične komunikacije, instinktivno znaju prepoznati pravi trenutak, čak se služe i sitnim trikovima ne bi li na sebe privukli pažnju sugovornika.
Poštapalice tipa "stari, da ti nešto kažem..." ili recimo " a slušaj sad ovo, pišat ćeš od smija" ili na primjer "ljudi, jeste li čuli šta mi se danas dogodilo" imaju nevjerojatan učinak. Doslovno u trenu zaustavljaju sve moguće aktivne teme, žamor i gugutanja te pažnju razularene skupine govornika usmjeravaju prema glavnome akteru. Naravno, priča koja slijedi mora biti uvjerljiva, jer nakon tri žuta kartona neminovno zaslužuješ kaznu od najmanje jedne teme pauziranja.



Što se moje malenkosti tiče, pišem često, pišem ustrajno, pišem... sve dok ne zaboravim o čemu uopće želim pisati. Nedavno sam na šufitu očajnički tražio ostatke dnevnika kojeg sam vodio skoro svakodnevno tamo s nekih 17-18 godina. To su uglavnom bila komična djela. Ma ne, daleko je to bilo od pravog humora, komična su bila u tom smislu da je iz svake druge rečenice bilo razvidno kakav sam naivčina bio. Danas kao nisam...
Patnje mladog Veršića...



Uglavnom, te dnevnike mi je zamalo uništila bacačem plamena jedna od bivših dragana za vrijeme napada ljubomore. Najprije je žarko željela saznati što to unutra piše, i ja sam joj kao pravi tupamaros uslišio želju. Međutim, nekim čudnim čudom, ona sve te moje pisanije nije shvatila u komičnom smislu, naprotiv, za nju je to bila najcrnja moguća tragedija. Nije naime mogla shvatiti s kojim sam se ja to pravom usuđivao zaljubljivati i hodati s nekim curama prije nego što sam upoznao nju, heeeeej!
Hlebinska škola, ponavljački smjer...

Danas najčešće pišem po semaforima. Ne doslovno "po" semaforima, nego pišem dok traje crveno svjetlo na semaforu. Čudo jedno koliko se toga može napisati dok traje vladavina crvenog!
Ne vjerujete? Pokušajte i vi, samo pazite da vas netko ne naguzi kad se upali zeleno!

Neko sam se vrijeme bavio mišlju da nabavim diktafon pa kao ono... neću biti ovisan o nekim papirićima, blokićima, čim ti sine neka misao, samo napraviš jedan klik i sve mudrolije pohraniš na sigurno mjesto.
Nevolja je bila u tome što su mi najbolje ideje padale na pamet dok bih bio u društvu svojih prijatelja. Zamislite očaja, usred razgovora i zajebancije, ja vadim diktafon i kao nešto snimam, aime sramoteeee, svašta nešto...

Uglavnom, nema spora, pisati se mora.
Scribere necesse est!
I gotovo!