Iz rodilišta izađe kao Anđelko, prvih sedam-osam godina obično je Malik, do dvanaeste postane Miško, u petnaestoj se počinje buditi kao Zoran, a već sa osamnaest zna šta hoće - tipični Željko.

U dvadesetima uživa više nego Veselko, snažan je kao Tvrtko, u trenucima inspiracije čak i Gvozden, da bi vrhunac moći proživio kao Krešimir.

Ranih tridesetih još je uvijek vrli Stamenko, postojani Držislav ili hrabri Nebojša, neki će ga zavidnici posprdno nazivati i Stojkom, a uplovljavanjem u mirnije vode živi poput Srećka, mada se povremeno neobjašnjivo pasivizira ter mu prijeti opasnost da postane tek - Nedjeljko.

U petom desetljeću još se uvijek zna prisjetiti stare slave i zažariti bojištem kao Ognjen, istina - sve rijeđe, a da bi polučio uspjeh mora ulagati više truda kao Bariša, što mu prilično ide na živce pa se u tim godinama češće počinje ponašati kao Tješimir ili Dobriša pak.

Krizu srednjih godina (za pesimiste) ili labuđi pjev (za optimiste) dočekuje kao Bojan, moguće i Strahimir, u to se vrijeme počinje panično pribojavati Klonimira. Uspomenu na bolje dane evocira kao Nadan.

Zlatni pir proslavi kao Spomenko, potpuno blesavo sve svoje nade polaže u Nenada, ali zaludu, od sudbine lude ne može se spasiti sve i da se Vatroslavom nazove, jer realno govoreći - sve je više nalik Uglješi.
Pomiren sa svojim usudom, nakon odlaska u penziju uglavnom životari kao Tugomir...