Marketing
Ništa ne pada s neba (tek tako)
Jandre Šetka, moj stari ratni drug, jedan je skroz osebujan lik. Istog su nas dana tamo negdje početkom devedeset i druge ut'rali u 'tobus i odveli na prvu crtu bojišnice u blizini sela iz kojeg je na trnovit put estrade krenuo jedan grlati hrvatski vitez, put na kojem će uskoro biti ovjenčan svjetskom slavom. No, taj tip nije toliko bitan za našu današnju priču.
Jandre je bio naočit momak, ne isuviše bistar, ali jednostavan i dobrodušan. Već je u to vrijeme bio oženjen Marinom, ultramegaturbo zgodnom Kaštelankom za kojom je krajem osamdesetih slinilo pola Trgovačke škole, kvarat Jugovinila i čitava vezna linija Hajduka.
Nikome nije bilo jasno što je to raskošna Marina vidjela u priprostome Jandri, ali...
Stari, ništa ne pada s neba tek tako - ponosno bi otfrknuo Jandre na takva naklapanja.
Zapravo, više ga je vrijeđalo kad bi mu neki buzdo doviknuo Šetka-tetka, ali čak ni to nije bitno za ovu priču.
Dakle, na tom našem prvom zajedničkom terenu, štošta nam se zanimljivog događalo. Bojišnica je tih dana bila relativno mirna, tako da smo duge zimske noći kratili grijanjem uz gradele na kominu jedne davno napuštene potleušice. Slijedećeg jutra, Jandri su počele nekontrolirano suziti oči, pa ga je liječnik poslao na promatranje u bolnicu. Čim su kola koja su vozila Jandru zamakla iza prve okuke, bojišnica je iz nekog sasvim nepoznatog razloga proključala. Šest dana i sedam noći fijukali su meci, štekali Browninzi i praskale granate, nisi znao jeli se nebo spustilo na zemlju ili je zemlja odletjela u visine...
Nekim smo čudom, svi uspjeli preživjeti i tko zna koliko bi to tako trajalo da se na crti razgraničenja u Pakovu selu nisu sastale naše i njihove mudonje i dogovorili sedam stotina osamdeset i drugo primirje od početka rata.
Primirje kojeg su uvijek, baš uvijek, apsolutno uvijek i zauvijek kršili zna se - ONI!
Mi, dični hrvatski branitelji nikad nismo kršili primirje. Čovjek koji brani svoj dom ne može prekršiti primirje, mda...
Uglavnom, Jandre nam se vratio nakon dvadesetak dana, čio i veseo, s preporukom liječnika neka izbjegava zadimljena mjesta. Istog dana, prebacili su zapovjednika Jandrine desetine i još nekoliko iskusnijih boraca na drugi položaj. Ostalo je upražnjeno mjesto zapovjednika desetine. Tko će biti novi zapovjednik, ajde neka bude Jandre....
Dobro, neka bude Jandre...
Kad smo se nakon desetak dana odmora vratili na iste borbene položaje, došlo je do velikih pretumbacija s ljudstvom. Slutilo se da će sprema nešto gadno u Bosni pa su se neki dobrovoljno javili da bi otišli tamo i pomogli ugroženoj braći. Između ostalih, otišao je Christian Mula, koji je obnašao dužnost zapovjednika Jandrinog voda, Mate Kvaka zapovjednik druge desetine i Lovre Getriba, zapovjednik treće...
Hm, opet se postavilo teško pitanje, tko će sad bit zapovjednik voda... pa ajde neka bude Jandre!
Dobro, neka bude Jandre...
Za nekoliko mjeseci ponovila se slična stvar, zapovjednik Jandrine satnije ispalio je na živce jer od guzičara iz logistike nije dobio obećani Land Rover nego ubogu Ladu Nivu. Rekao je da mu je dosta tih sranja, otišao prema Vrbi i nikad ga više nitko nije vidio. Mnogo godina kasnije, čula su se šuškanja da se pridružio Amsterdamskoj bojni.
Uglavnog, tko je nakon takvog frika mogao postati zapovjednik satnije - zna se - jedino naš Jandre. Ubrzo je dobio i časnički čin, postao ugledan i cijenjen bojovnik.
Opet je govorio - stari moj, ništa ne pada s neba...
Streloviti uspon u vojničkoj karijeri, donekle su mu usporili Unproforci. Kako su, pokvarenjaci jedni, tražeći idealnu površinu za parkiranje svojih teških kamiona i šlepera bacili oko ni na koju drugu, već upravo na particelu Jandrinog ćaće, nesretnoj familiji nije preostalo ništa drugo nego pristati na besramnu ucjenu - dvjesto četrdeset tisuća dojčmaraka za godinu dana plus ekološka naknada za uništenu plodnu zemlju.
Strašno nešto! A Jandrin ćaća taman mislio posaditi kupus na toj parceli.
Ekološki, dakako...
Ipak, sreća nije mogla vječno trajati, evo i sad protrnem kad se toga sjetim, ali moram reći - Jandre je teško ranjen za vrijeme Oluje.
Istina, ne direktno na bojištu, budući da je Jandre upravo tih dana bio na zasluženom odmoru, već se, slaveći s društvom ulazak Hrvatske Vojske u Knin, nespretno spotakao dok je skidao pečenog janjca s ražnja i tom prilikom ozlijedio debelo meso. Svoje, a ne od pečenog janjca, da slučajno ne bi bilo zabune!
Naravno, nakon završetka rata dobio je status ratnog vojnog invalida, skrb, mirovinu i sva prava koja su mu zasluženo pripala.
Stari moj, ništa ne pada s neba...
Kasnije smo često zajedno igrali nogomet na veteranskim turnirima. Jandre je obožavao nogomet i nogomet je obožavao njega mada tako trapavog igrača svijet još nije vidio.
U svom poznatom atipičnom kontraritmu, Jandre je s lakoćom varao protivničke igrače, a kad bi posrćući i zaplićući nogama i jezikom konačno uspio zapucati prema golu, lopta bi poprimila fantastičnu putanju, najprije bi izašla iz Zemljine orbite, zakotrljala se oko svemirske postaje Mir, vratila bi se natrag, udarila u stativu, odbila od golmanovih leđa i slavodobitno se zakoprcala u mreži! Golove kakve je postizavao Jandre, Leo Messi može samo sanjati...
A što je bilo s Marinom?
Ah, Marina se kao supruga proslavljenog hrvatskog viteza uspjela zaposliti u Pošti. Međutim, upravo za vrijeme njezine smjene dogodila se neviđena brutalna pljačka u kojoj su nepoznati razbojnici uz prijetnju hladnim oružjem otuđili dvadeset i tri brzojava, sedam paketa pelena za odrasle i nepoznatu količinu čestitki za Božić i Novu Godinu 1999...
Sirota Marina je neposredno prije pljačke ostala zaglavljena u poštanskom WC-u. Vrata su se, iz nekog sasvim nepoznatog razloga sama zaključala, što je Marinu dovelo u stanje potpune izbezumljenosti. Vikala je, zapomagala i dozivala u pomoć iz petnih žila. Istina, bilo joj je malo čudno kad su je nakon četrdeset i pet minuta zatočeništva spasili pripadnici specijalne policije s navučenim fantomkama preko glave i zaštićeni pancirkama, ali nakon prvog šoka, ostala je u uvjerenju da je upravo njezin Jandre povukao svoje veze kako bi je spasio.
Bilo kako bilo, Marina je za pretrpljeni strah za vrijeme pljačke pošte dobile odštetu od ravno milijun, sto i sedamnaest tisuća kuna!
Stari moj, ništa ne pada s neba...
Jandru dugo nisam vidio, sve do jučer, kad smo se srdačno pozdravili i upitali jedan drugoga za junačko zdravlje. Dobri moj Jandre, malo je posijedio, ali se još uvijek dobro drži, požalio mi se kako on sa svojom mirovinom jedva uspije održavati kuću trokatnicu u Trogiru, tri automobila, moto-kultivator i vikendicu u Sevidu. Sva sreća što je stan koji je dobio kao stradalnik Domovinskog rata uspio iznajmiti nekim jebivjetrima pa eto, barem o tome ne mora brinuti. Marina još uvijek radi u Pošti, tajnica je Rukovoditelja sektora, dica su već velika, starija studira psihologiju u Zagrebu, mlađa je manekenka, bila je prva pratilja na izboru za Miss srdele ...
Rastali smo se uz naš već tradicionalni pozdrav - Stari moj, ništa ne pada s neba.
Slažem se, ništa ne pada s neba tek tako, osim eventualno kiše, snijega, krupe, lješnjaka, Skylaba i UARS-a.
Ne bi me čudilo da krhotine ovog zadnjeg osvanu u Jandrinom vrtu, ah već slutim koliku bi mu odštetu mogle ponuditi one face iz NASE...
Post je objavljen 24.09.2011. u 09:53 sati.