Čudno je bilo to ljeto dvije tisuće i neko, teško da je čudnije moglo biti. Maestrali su zaobilazili istočnu obalu Jadrana u širokom luku, jedra su mlohavo klepetala na bezvjetrici mrtvog mora, pjesma cvrčaka zvučala je slabašno i bez prave intonacije, činilo se kao da tom zboru nedostaje jedan rasni maestro koji bi uspio povezati konce raštimane družine.



To ljeto sam proveo uglavnom mirno i dostojanstveno, urnebesni izlasci i pijane lumperajke svele su se na posjete večerima poezije ili koncertima dalmatinskih klapa u intimnom okruženju starih dvorova i palača.

Tog ljeta sam kupio kremu za sunčanje s visokim zaštitnim faktorom, čak i losion za njegu tijela. Istina, nisam ih previše koristio jer sam maksimalno izbjegavao dnevni boravak na suncem izloženim površinama. Hladovina mi je bila prihvatljivija opcija. Nisam doživio niti jednu pravu neveru na moru, sva sreća što ne idem više u treći razred osnovne škole jer ne bih imao o čemu pisati na temu "najzbudljiviji događaj ljeta."

Bio je lijep sunčan dan, krenuli smo Dida i ja našom barkom preko kanala ala la bla bla bla...



Premda sam na početku ljeta čvrsto odlučio da ću više pažnje posvetiti tjelovježbi i obnovi lokomotornog sustava, nisam u potpunosti uspio u tom naumu, u prvom redu zbog kombinacije nesnosnih vrućina, ali i čitavog spleta nespretnih okolnosti, čije bi nam objašnjavanje oduzelo previše vremena i prostora.
Koliko se sjećam, nisam se posebno istaknuo niti u sportskim igrama s rekvizitima loptastih oblika, male branke su mi djelovale previše zgusnute, a velike nisu pružale dovoljno izazova, tako da se zbroj pogodaka postignutih u gostima opasno približio apsolutnoj nuli.

Broj noći u kojima sam budan dočekao zoru, također nije bio isuviše raskošan. Najčešće sam lijegao s kokošama, budio se s pijevcima. Budili me jesu, ali bi me teško probudili, uhhh...
Otkrio sam čari popodnevnog spavanja, istina, nisam još u potpunosti svladao tehniku pravovremenog otvaranja očiju, ali dobro, napredovao sam...

Tog ljeta danima nisam mogao doći k sebi nakon što me jedna dvadesetpetogodišnjakinja na ulici dozvala "barba!"
Tog su me ljeta na omiljenoj nudističkoj plaži mjerkale samo djevojke rođene otprilike u vrijeme rezolucije Informbiroa. Istina, tračak nade su mi donijela njihova, ne baš diskretna došaptavanja i komentari u stilu - "kak' mu je veeeeelik."
Možete samo pretpostaviti intenzitet mog razočaranja u trenutku kad sam shvatio da je predmet opservacija prpošnih bakica zapravo bio moj - trbuh!
Ahhhh, kak' mi je veeeeelik...

Tog sam ljeta više puta ugodno blagovao za stolom nego što sam vodio ljubav, čak mi se čini da sam na hranu pomišljao neizmjerno češće nego na seks. Sramota nek me bude...

Tog sam ljeta konačno shvatio da sam postao jebeno sredovječan.
Zlobnici bi rekli- bilo ti je i vrijeme!