Zaštićen tankom filmom joda i jadranskih algi po čitavoj koži i mirisom soli u nosnicama nakon jubilarnog prvog jesenskog kupanjca, uz miris kave nakon nedjeljnog ručka prebirem po fotografijama s jučerašnje Mrdujske regate pa tu i tamo važno uzdahnem kao da sam upravo ja zaslužan za ovu divotu od miholjskog ljeta...





A upravo Mrdujska regata jedna je od najsjajnijih splitskih tradicija i na neki način predstavlja simbolično stapanje jednog Grada i njegovog Mora, čudesnog fluida u kojeg je taj isti grad uronjen svom svojom dušom. I koliko god neki pokušavali oteti Split Moru i Moru Split, taj ludi grad prepun iskonske energije uvik odgovori onako kako samo on to zna. Neki će to "ubrat" odmah, neki kasnije, a mnogi neće nikad...





Makar i ne sudjelovali aktivno u samoj regati kao natjecatelji, svakog je puta lipo doć iznad sustipanskih litica, uživat u pogledu na više od tri stotine jedara pogotovo kad se poredaju na startnoj liniji, od gradske luke pa sve tamo do glave Čiova.











Sukladno tradiciji, i ovoga puta nas je na startu Mrdujske regata dočekala - bonaca! U stvari, lažem, eto upravo lani je puvalo žestoko, bura se bila baš pošteno ražestila pa je start odgođen za idući dan. Za prave jedriličarske sladokusce - prava šteta, ali opet - bila je to razumna odluka organizatora, jer Mrduja osim natjecateljskog naboja nosi i onaj Coubertenovski duh - važno je sudjelovati.





Konačno, upravo je taj duh održao Mrduju tokom svih osamdeset godina.

Ipak, i ovako, kad bonaca zalegne na Brački kanal, kad se zaključaju i Drvenička i Splitska vrata ne puštajući ni daška vitra, ne preostaje nam ništa drugo nego testirat svoju strpljivost i ustrajnost.
Najlakše je odustat i vratit se u luku. To svako može.
Mirno more nikad nije stvorilo dobra mornara...









Oni pravi će ostavit jedra podignuta čak i kad nema njanci bave u zraku, jer konačno, ne može ni ta bonaca vječno trajat, kad-tad će se pojavit ona tanka modra pruga sa jugozapadnog horizonta koja će reć – evo me,dosta je bilo zajebancije, razvi idra, potegni škotu, argolu u ruke, kurs Mrduja!

Možda će neki injoranti na sve ovo reć – ma u što im je dalo, igraju se ka mala dica...

A pitam se – zar uopće ima nešto loše u igri „male dice“, u toj neiskvarenoj rapsodiji dječje mašte, imaginacije i kreativnost? U kojem to trenutku „ozbiljnosti“ izgubimo sve te divne osobine i pretvorimo se u ozbiljna gunđala i mediokritete? Ne znam, zapravo i ne želim znat...

Dokle god zadržimo to dječje, spontano i bez predrasuda u sebi i koliko god više onoga što nam se događa prihvaćali kao dio neke velike igre, život će nam više imati smisla. Kroz igru se brže uči, više smije i ljepše stari.
I zato, dok je igre – dobro je!







Sa ovim postom završavam svoj "mandat" blogera tjedna. Bio bih licemjeran kad bih rekao da mi nije bilo drago ili da me uopće nije bilo briga. O da, i te kako mi je godilo...

Iskreno, nije uopće bilo jednostavno napisati sedam postova u sedam dana, ali s druge strane moram priznati da je bilo jako izazovno i super-zabavno, teme su navirale sa svih strana kao blesave, rečenice klizile po tipkovnici lako i bez zapreka, sve u svemu – baš mi je bilo zadovoljstvo! Nadam se da je bilo i vama, bio je to blogerski tjedan iz snova!

Znam da izgleda otrcano i holivudski, ali moram ovom prilikom zahvaliti urednicima bloga na ukazanom povjerenju i naravno - svima vama koji ste čitali, a posebno onima koji su svojim komentarima obogatili moje postove. Bez vašeg "šuga" ništa ovo ne bi vridilo!