Kakvi su nam ovo šugavi dani zaredali?

Ni sam ne znam ima li ikakvog smisla sada, baš u ovom trenutku, dok smo svi pod dojmom užasne kornatske tragedije, govoriti o bilo čemu drugom? Osjećam da je neumjesno sada pisati o našim sportskim neuspjesima koji su nas zadesili ovih dana, ali kako je sport ogledalo života, možda je čak i moguće povlačiti neke paralele. Jer, tako se lijepo identificirati sa nekim našim sportskim herojima u trenucima dok oni postižu uspjehe. Tada padamo u stanje kolektivne euforije, osjećamo se sjajno, iako je vrlo vjerojatno da mi osobno nemamo apsolutne nikakve zasluge za takve uspjehe. S druge strane, kada naši sportaši nisu tako uspješni, nekako nam je najlakše odmahnuti rukom i zaključiti kako to i onako nema nikakve veze s nama i s našim životima.

Jednom sam već pisao o tome, ali mi se ta tema stalno vraća pa se i danas ponovno pitam – ma u stvari već znam odgovor – nama je potrebna kolektivna psihoterapija!
Možda to ne želimo priznati sami sebi, ali čini mi se da smo svi kolektivno, kao nacija, toliko istraumatizirani, nabijeni nekakvom negativnom energijom, skloni uopćavanju, netrpeljivosti i mržnji prema bilo kome tko je različit od nas.

Istodobno, a možda upravo i zbog toga, nemamo samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti.
Tako nam se često događa da iako realno i objektivno možemo biti vrlo blizu uspjeha, ne uspjevamo nikako iz sebe izvući onaj ključni atom, onaj završni «klik» u glavi koji će nas dovesti na vrh.
Pa onda nije nikakvo čudo da nas neki bezveznjak u liku nogometnog suca bezočno krade usred Zagreba, da igrači «majstora s mora» iako imaju deset minuta do kraja utakmice i mogućnost da jednim golom postignu veliki trijumf stoje nemoćno na terenu i nemaju snage krenuti naprijed, da Ivana Brkljačić jednostavno «pukne» suočena s mogućnosti da postigne rezultat karijere.

E sad zbog čega sve ovo govorim? Zato šta osjećam da nas taj negativizam koji smo slučajno ili namjerno sami proširili oko sebe, koči i onemogućuje da konačno zaista bude «vrijeme da se krene». Puno je lakše biti negativan nego pozitivan, puno je lakše rušiti nego graditi, puno je lakše nekoga popljuvati nego mu pomoći. Pa kako će nas drugi cijeniti kad sami sebe gadimo. Malo nas je al' smo g.... Hoćemo li više ovu rečenicu izbaciti iz naše kolektivne svijesti? Lijeni smo, ne želimo se potruditi za neki cilj, sve želimo preko reda, preko veze, lakšim putem...

Dojučerašnji partneri bezočno se svađaju pred očima javnosti, bezbrojne su obitelji uništene borbama oko nasljedstva u kojima se interesantno, baš svi osjećaju zakinutima. Brat se zakrvi sa bratom, sa sestrom zbog neke parcele koja i ovako i onako leži zapuštena u korovu i drači. Ali moj dio je moj. Samo moj!!! Ali to je druga priča....

Institucija koja bi po nekom povijesnom «defaultu» trebala biti moralna vertikala, još uvijek nije izašla iz Bleiburškog gliba, još se u svojim glavama nisu oslobodili ni ustaša ni partizana. Ali i to je opet neka druga, možda treća priča...

I konačno možemo li se mi kao kolektiv, kao nacija konačno dozvati pameti? Možemo li za početak definirati barem deset tema o kojima se uglavnom ili potpuno slažemo, kreirati nekih deset uporišnih točaka od kojih ćemo krenuti dalje. Da se okupimo oko nečeg što nas sve zajedno spaja jer, vrlo je lako naći ono što nas razdvaja. Možemo li vrijedne i pametne ljude poticati i motivirati, a ne ih, opsjednuti vlastitim ograničenjima, kočiti, nipodaštavati i u konačnici tjerati da svoju budućnost grade pod nekim drugim suncem.

Puno pitanja, imamo li odgovora?

Eto ti ga na!
Opet su krenule štafete po Blogu. Natantala me Čiovka da opišem svoj «idealan dan».
Molit ću lijepo, ja sam na tu temu pisao prije otprilike tri miseca. Doduše naslov posta nije bio "Idealan dan" nego "Recept za dobar dan" pa koga interesira neka klikne i ćirne.

Ali, kad te žensko čeljade lipo zamoli da nešto napraviš, onda se to ni u kom slučaju ne smi odbijat. I zato, danas idemo malo pustit mašti na volju pa da vidimo kako bi izgledala barem jedna od bezbrojnih verzija idealnog dana.



Noćni burin lipo je rasfriška ariju vrele litnje noći. Cilu noć nisam ćutija njanci jednog komarca. Konačno sam se naspava lipo i pošteno ka čovik, pa iako je tek šest uri i devet minuti ujutro, osjećam se zdravo, čilo i odmorno, spreman za nove pobjede. Pored mene u postelji moja Draga maznim pokretima privila se skroz uz moje tilo. A meni krivo...
Funcutica jedna, zna ona dobro da joj ne mogu odolit. Ljubim je u rame...
Pa malo u vrat
Gricnem je...
Zamantan mirisima i okusima najdražeg, lipog zamamnog ženskog tila prepuštam se ljubavnim strastima.
Za dobro jutro...
Lipo li je, lipo li je...


Idemo dalje, pa nećemo cili dan provest u postelji (iako bi i to mogla bit jedna od verzija idealnog dana). Danas imamo puno planova. Idemo na more, na đitu.
Najprije moram skočit do grada dignit lovu i obavit spizu. Dolazi cilo društvo, a na moru se otvori apetit, čovik može pojist i vola pečenog.

Na bankomatu dižem pet iljada kuna, bit će to dosta za danas. Na onome papiriću mi piše da na tekućem računu imam još jušto 872 iljade i 342 kune. Dobro je, malo se stanjilo, ali izdržat ću nekako do kraja miseca, a još kad mi legne plaća i regres za godišnji odmor, skupit će se deboto 968 keka kunića. To je onako za tekuće troškove... Ono šta stoji na drugim računima – još ćemo vidit šta ćemo...

Idemo na rivu popit piće. Konobar Vito mi odma donosi "moju" veliku kaffu sa ladnim mlikom. Nisam ni okrenija dva lista "Slobodne", zvoni mi mobitel
Šime sa Maloga Drvenika...

- Alo, je li sve pod kontrolom?
- Apasolutno!
- Kad dolazite?
- Isplovit ćemo u jedanajst uri, tu smo oko podne i po.
- Dobro
- Je si ulovija šta ribe?
- A ima nešto, dva šampjera, tri škrpine, ugori, pici, fratri...
- Oćemo bacit jedan brujetić?
- Nego! A koliko vas dolazi?
- Petnajst-šešnajst
- Opa! Onda imamo problem
- Koji
- Nemam toliku teču
- Nemaš teču!? Šta ćemo sad? Ništa, to ću ja sredit, čujemo se
- Eeee

Triba nam velika teča. Znam šta ću, zvat ću Ivana.
Ivan je u HaDeZe-ju. Ivan je vlast. Ali isto je dobar čovik. Ako mi on ne može ovo riješit, ne znam ko će.

- Ivane, triba nam velika teča za brujet
- Koliko velika?
- Za dvadesetak ljudi – šta je sigurno sigurno je
- Dvadeset!? Hmmm...računaj da je riješeno! Kad idemo?
- U jedanajst
- O Kej, dolazim za po ure

Nisam ni sklopija slušalicu, zove me Stipe biolog.

- Slušaj, ja sam kod babe Mande
- Tako i triba, je li gotovo?
- Evo ga taman mažemo, oćemo uzest jedan ili dva?
- Ma uzmi dva, jedan ćemo nosit na more, drugi kad se vratimo
- Dobro...

Malo prije jedanajst uri, na mojoj jedrilici od dvadeset metara, skupila se prava ekipa. Čitav inicijativni odbor za osnivanje ekološko-hedonističke udruge gradana za promicanje kvalitete življenja - "Brnistra". Imamo puno potencijalnih članova i ambicioznih planova. Čuvat ćemo more i gore, spašavat morske sisavce i ostale stanovnike kako dubokog plavetnila, tako i visokog zelenila. U periodu jesen-zima podignit ćemo vinograde u kojima ćemo obnovit autohtone sorte grožđa. Moramo za početak posadit 219 maslina, 333 bajame, pošumljavat goleti...Uglavnom, imamo puno tema za raspravu, a da bi ona bila kvalitetna i sadržajna idemo malo na more, da nam friška morska arija razbistri misli. Najprije ćemo do Vele Rine na Drveniku Malome. Tamo nas čeka već spomenuti Šime, naš povjerenik na tom otočiću. Ivan je donija teču kako je i obeća, Stipe soparnik iz Gata, a tajni agent Rascho je donija sam sebe.

Tu su još i direktor Frane, poštarica Ćimoza i profesorica Dijana, prpošna Ane, Majda - žena od mota, mala Kate, debeli Jure, lijepi Miro, Neda, Danica, Mare, Ivana mala, Ivana velika, doktor Blaki, tenor Špiro, bariton Tome i još mnogi drugi. Kako smo svi stali u jedan brod – nemam pojma!



Čim smo spustili sidro na pješčano dno, svi smo se pobacali u more. Nakon napornog točanja u kristalnom moru i metafizičkog razmišljanja o smislu svega postojećeg, teleportiramo se do Šimine kućice. Gori vatrica, na kominu se krčka brujetić, opojni mirisi šire se čitavom valom.
Čitavo društvo je za stolom, analiziramo situaciju i dogovaramo o daljnjim aktivnostima udruge.

Nakon delicioznog brujetića i nekoliko kapljica Čarskog Pošipa rasprava se zahuktala. Dok uvažena gospoda raspravljaju o krucijalnim pitanjima za spas čovječanstva, moja Najdraža i ja se iskradamo do jedne skrivene udaljene plažice. Daleko od znatiželjnih pogleda. Ljeto more, sunce, sol u kosi mirise nosi i ...naravno, opet se prepuštamo ljubavnim strastima....Drugi put danas...

Sa prvim popodnevnim satima, dižu se i prvi refuli maeštrala. Vraćamo se na brod, ekipa nas čeka i upitno pogledava di smo se to "zgubili" a mi se pravimo nevješti. Dižemo jedra i plovimo dalje.

Vitar nam puše u krmu, brod se lagano njiše bokovima. Prošli smo puntu Kalafata, plovimo uz južnu obalu Drvenika Velog, otočić Orud nam ostaje sa desne strane, daleko na pučini obrisi Visa, Biševa, isprid moga pramca Maslinica, Šolta... Sa live strane prate nas tri dupina.

Ali, tu blizu je ona moja tirkizna uvala, nema šanse da u njoj danas ne spustimo sidro.
Ostat ćemo u Solinskoj uru-dvi. Program je zahtjevan, moramo odigrat koju partiju na vatropolo i morski basket. Opet mi zvoni mobitel. Siniša Svilan, inače manager za medije, javlja mi da je kompanija MGM odlučila otkupiti moj originalni scenario za film pod radnim naslovom "Kako je zavladao mir na mom potoku".
Ponuda je izdašna, radi se o iznosima od šest nula plus postotak. Nevoljko pristajem, bilo bi mi draže da to radi "Paramount", ali eto šta je tu je...



U dobrom društvu vrime brzo leti, već je šest-sedam uri i vrime nam je za povratak u trogirsku luku. Ostali bi mi na moru još sigurno dva-tri dana, ali u Trogiru nas čeka dio ekipe koji nisu mogli danas s nama na more, jer su bili angažirani na drugom projektu – spašavanju dvaju kitova koji su iz nepoznatih razloga zaglavili u kornatskim labirintima.

Na večeri u dvoru isprid moje kuće, skupilo nas se više od trideset. Šta od jedrenja, šta od kupanja, a šta od spašavanja kitova, svi su puni priča i doživljaja. Ozarenih lica, ali praznih želudaca, željno očekujemo zasluženu okrepu. Na meniju imamo crni rižot od sipe i bili "a la skradinski". Za glavno jelo - pašticada s njokima.

Između dva njoka opet mi zazvoni mobitel. Jidin se sam na sebe ko me to smeta u ovom svetom trenutku. Zove, zove, zove mene - ne Jole, nego Zoka Milanović.
Moja generacija. Šesdeset i šesta..
Pita me bi li ja prihvatija misto ministra mora, turizma, ekologije i još koječega u budućoj vladi.
Reka sam mu samo da mi je zbog njega sad njok zapeja u grlu, ali da ću razmislit i javit mu sutra. Sva srića šta je blizu mene bila botilja Tomićevog "Plavca maloga" pa mi je pogurala oni njok kroz grlo.

Ostatak večeri smo proveli uz pjesmu, smijeh i veselje. Na kraju smo zaključili da moramo inzenzivirati rad "Brnistre" na svim mogućim poljima, poticati osnivanje podmlatka i ogranaka u Montrealu, Zagrebu i Mrduši Donjoj.

Društvo se razišlo mirno i bez incidenata.
Moja najdraža i ja smo se povukli u naše odaje....
Šta je posli bilo?

Hmmmm....ajde, otkrit ću vam još i to
Prepustili smo se ljubavnim strastima
Prepustili smo se ljubavnim strastima
Prepustili smo se ljubavnim strastima

Savršen dan....

Mada se u velikoj većini ambiciozno zamišljenih urbanističkih planova naših tero-turističkih gradova, gradića i inih oblika velih i malih mista, kao ultimativne poslastice spominju marine za mega (a nu nego kakve!) jahte, meni je osobno puno draži poseban kolorit koji na našim rivama stvaraju male, pa i malo manje male barke mještana, vikendaša i gostiju koji kod nas dolaze već toliko godina da su u stvari stekli status dopisnog člana domorodačkih zajednica.

Naravno, nije nama neugodno gledati i mini i mega plovila u našim portima, ali i u tim planovima moramo biti dalekovidni. Jer, kako je krenulo, već za nekoliko godina, mega će polako postajati "out", a zavladat će giga jahte na kojima će se kočoperiti bjelosvjetske fufice i profesionalne partijanerice i šarmom čang-šlang kokoški privlačiti naša ustreptala podanička srca.
No, lako ćemo mi za mega i giga kokoške, ajmo se vratit na temu.

A koja je ono uopće bila tema?

Ah da, barke naše svagdašnje!
Di su barke?
Na moru naravno...
A kad nisu na moru?
Opet su na moru, samo su vezane
U lukama.
Malim lukama
Lučicama...

U trenucima kada se moja nadasve umjetnička duša nađe u opasnosti da bude shrvana i deprimirana kritikama i komentarima jedne drage subložnice koja mi je u brk skresala kako mi je blog postao dosadan, predvidljiv i nečitljiv, ipak još uvijek nije sve izgubljeno. Kad se Brod u boci nađe među brodovima u luci, onda je sve puno lakše. To je moja auto-terapija...
Bolje reći "brod terapija".





Naše lučice su počele nastajati manje-više spontano, tamo negdje sedamdesetih-osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su mnogi naši ljudi osokoljeni uspjesima socijalizma i samoupravljanja, odjednom došli u poziciju da postaju i brodovlasnici. Sve te, danas nažalost eutanatizirane Jugoplastike, Kvarnerplastike i ine plastike, na temeljima tradicionalne male drvene brodogradnje, redovito su iz svojih proizvodnih hala izbacivali nove primjerke brodica za radničku klasu i poštenu inteligenciju.

Naše Istranke, Dalmatinke i Primorke, Gude, Tice i Elani, omogućili su svekolikom uzmorskom radnom narodu da, rečeno današnjim modernim jezikom – "kvalitetnije provodi svoje slobodno vrijeme". Bilo da se radilo o rekreativnom bacanju tunje i peškafonda, ili pak o herojskim navigacijama do obližnjih plaža, uvala i škoja.





A za vrijeme dugih zimskih mjeseci, mnogi bi se ponosni vlasnici raznoraznih plovila, plutala i puhala lipo skupili zajedno pa onda "udruživanjem rada i sredstava" manje ili više zdušno prionuli izgradnji lučica.
Tamo di su ljudi bili složniji i poduzetniji nastale su prave male marine, a tamo di je svako vodija svoju politiku, sklepali bi se na brzinu nekakvi mulići od dasaka i puntižela tek toliko da se ima negdi vezat brod. Danas u našim lučicama ima puno lipih barki, starinskih i modernih, drvenih i plastičnih. Ima ih vridnih par stotina eura, a bome i onih od nekoliko stotina iljada. Iako realno govoreći, kupnja brodice nema nikakvog financijskog smisla, odlasci na đite sa ovakvim brodovima imaju neku posebnu draž, nešto razumu teško dokučivo. Šekondi gušti...





U lučicama je uvik zanimljivo. Za razliku od pravih i velikih luka, ovdje nećete susretati posrnule osobe upitnih moralnih vrijednosti, ali imate veliku šansu da naiđete na lokalne dangube, jebivjetre, beštimadure i potencijalne članova društva kroničnih gasitelja žeđi. Jer osim "brodovlasnika" u lučicu će rado navraćati i sva sila pratećeg osoblja. Ovo nije tek puko parkiralište za brodove, lučice su idealna mista za susrete, ćakulu, nadmudrivanja i štucigavanja. Obično se tu nalazi i neki skromni kafić lokalnog pomorskog športskog ili ribolovnog društva u kojem se poslužuje jeftina hladna pivica koja idealno dođe uz partiju briškule i trešete.

Volim učinit đir po mulima i pontonima ovakvih lučica jer tu niti jedan brod nije isti onakav kakav je originalan izaša iz maloga škvera. Ima tu uspjelih i manje uspjelih nadogradnji, krmenih i pramčanih platformi, dograđenih kabina, natkabina i pravih letećih mostova. Dodatna svijetla, reflektori, tuševi, spremišta, jacere, škafetini – uglavnom više se inovacija može vidit tu, nego na bilo kojem nautičkom sajmu. Nekidan mi je jedan čovik, pravi inovator, inače dipling strojarstva pokaziva svoj brod. Pa to je čudo jedno! U brodić od šest metara on je uvalija salon, kabine, zahod, kupaonicu, disko klub, noćni bar, a ima još mali milijun planova šta bi se moglo ugradit. I sve je to on sam osmislija i napravija. Genijalac!
Reka mi je u povjerenju: "Da mi žena zna koliko sam para utuka u ovi brod, protjerala bi me ne iz kuće, nego sa kugle zemaljske!"



U našim lučicama vlada posebna atmosfera. Morate biti oprezni. Tu vam je još uvik sve puno jugonostalgičara. SFRJ i dalje živi. To se posebno ogleda kad neki od brodovlasnika bilo šta radi ili popravlja na svom brodiću.
Zašto SFRJ?
Naime dok Sedmorica Filozofiraju Radi Jedan. I može taj jedan bit najbolji meštar na svitu, ali najmanje sedmorica dežurnih savjetnika će zaključivati i raspravljati kako se taj posal moga obavit i na puno bolji način. A koji si to intonak kupija za pituravanje, a ne valja ti taj pinel, štelamorta ti je labava, propela ti je propala jer nisi stavija prave cink protektore i tako dalje i tako bliže.



Naši ljudi su najbolji stručnjaci za tuđi posal.
Svak zna šta bi oni drugi mora napravit
A za pravo reć...u tome i je draž.
Mediteranski teatar od života.
Pozornica na otvorenom
Pozornica o' života
Neka naših ljudi
Neka naših brodova...

Koliko god bio svjestan bolne činjenice da je, uz prostor i vrijeme, jedino još ljudska glupost beskonačna, gotovo svakodnevno nailazim na situacije u kojima me uvijek i iznova iznenađuju novi antologijski primjeri, prijedlozi i prilozi.
Pri tom, pod ljudskom glupošću čak i ne smatram onaj notorni nedostatak inteligencije, za takvo što ljudi nisu krivi, naprosto splet nesretnih životnih okolnosti uvjetuje dvoznamenkasti Aj Kju i onda ste tu di jeste. Šta se može, život je partija koju morate odigrati sa upravo onim kartama koje imate u ruci, pa ma kakve one bile.

S druge strane, osobine kao bahatost, prepotencija, zavist, nekultura u svakodnevnom ophođenju sa drugim ljudima, beštijama ili prirodi općenito, samo su neke od vrlih karakteristika koje su za moju malenkost izuzetno značajne u vrednovanju da bi neka individua u mojim očima stekla status glupandera prve, druge ili žnj klase.

Naravno, nije mi ni na kraj pameti da umišljam sam sebi da sam upravo ja taj koji je cijepljen i imun na najrazličitije oblike gluposti. Ima i kod mene o-ho-ho materijala za jednu bogatu bisernu ogrlicu. Ali...svoje ću vam bisere davat samo na kapaljku, di ću sad olako uništavat mukotrpno stečeni image...

Vratimo se mi na priču. Priznajem, ponekad sam lak na obaraču, imam kratak fitilj, neke situacije me znaju iznervirat u roku hića. Ne baš često, ali....Posljedica ratnih vremena, vjerojatno, ali nikad dokazano.

Daklen, slušaj 'vamo!
Prije nekoliko dana imali smo doma obiteljsku fešticu. Godišnjica braka mojih roditelja.
Lipo su izdržali – četrdeset i pet godina već! Naravno da u takvim prilikama, kad se skupi fameja, triba malo bogatiji stol dodatno oplemeniti i kojom finom kapljicom.

Uđem tako u Konzum blizu najprometnijeg ljetnog raskršća u županiji, a i šire. Uvik je gužva u ovom dućanu, ali eto sad mi se naša onako zgodno uz put. Uzmem dvi bočice viške Vugave i priđem kasi. Isprid mene šest-sedam ljudi, potrajat će koji minut.
Strpljen-spašen, vrag odnija i prišu.

Kad...eto ti iza mene nekakav tip, roba pedesetak godina, bradica, cvike, gaće trikvartače i havajska košulja. Palme i ukulele obavezni detalji... Nosi u ruci četiri banane. Kreće se kroz prostor turbulentno, ide vamo-tamo, sve nešto pogledava okolo. Na koncu, nalipija mi se niti pedalj iza mene. Kad mi tako netko nepozvan uđe u moj "životni prostor", a još je i smrdljivo, znojavo muško, popizdim za tren. Okrenem se značajno, ne bi li ga umilnim pogledom savjetovao da se malo odmakne od mene.

Čim me je primjetija, evo ti njega ni pet ni šest, započeja konverzaciju:

- Arghhhh, iman samo ove banane, mogu ja proć naprid?
- Nemam ni ja ništa više, samo ove dvi boce vina – već mi je dekapoto iša na pimpić
- Argrrhhhh - samo je nešto nesuvislo zahroptalo iz smrdljivih usta.

Čekamo red, odužilo se brate, blagajnice tipičnim bezizražajnim izgledom lica provlače artikle preko onog čitača – biiiip, biiip, biippp, nikad kraja, Gospe moja!

Ovaj se još uvik nervozno vrti desetak centimetara iza mene. Ne lezi vraže, ogulija on jednu bananu i počeja mumat. Ma bravo, samo mi je to falilo, sad mi još i mljacka iza ušiju!
Nivo tolerancije mi opasno stremi prema limesu nula.
Izija je jednu cilu bananu, evo ga sad drži koru u ruci, njiše s njome vamo-tamo, gleda di će je bacit...
Naposljetku odloži je na policu na kojoj se nalaze žvake, bonboni i prezervativi.
Umilno ga pogledam, najumilnije šta mogu...

Ništa to njemu ne smeta, evo ti njega opet, guli i drugu bananu, ponovno ista procedura, mljacka, pljacka, pljucka, užas živi...
Opet će ostavit koru od banane na polici...

Nisam moga izdržat – govorim mu da to šta čini i nije baš najispravnije. Naravno, ne doslovno tim riječima.

- A di ću ja sa korama od banane?
- Pa postoji valjda neki koš da se u njega bace
- A di je koš?
- Pa štajaznam, mora negdi bit koš, eno ga tamo iza kase...

I ne lezi vraže, moj glupander prve klase prođe čitav red kupaca koji čekaju na kasi i stvarno odloži one kore od banane u koš.
Ajde, fala K. barem nešto...
Ali to još nije sve!

Počeja se on muvat oko blagajnice, ka ono kad sam već ovde, imam samo ove dvi banane, mogu li ja to odma platit?
E, sad mi je definitivno diga paru, nisam više moga izdržat
- Vraćaj se nazad u red!!!! – riknija sam bisno na njega ka lav, ka tigar, ka konkodril, zaorilo se po cilome dućanu

I sam sam se začudija odakle mi se taj krik prolomija.
Za divno čudo, glupander se stvarno vratija na isto misto, u red iza mene

Nema druge, sa ovakvim tipovima moraš agresivno, znam, ne ponosim se baš dernjavom, ali ovaj me tip tako inspirira da se pokažem u "najboljem" mogućem svijetlu

Nakon minut-dva, konačno je i ova tortura došla kraju, platija sam svoje dvi botilje Vugave i iša ća.

Srdačni susret u Konzumu sa "simpatičnim" izjelicom banana, brzo sam zaboravija, još najbolje da se opterećujem sa ovakvim, gotovo svakodnevnim scenama. Pa takve su stvari postale manje-više normalne, u svakom dućanu, u svakom gradu.
Barem je Vugava bila dobra. I više nego dobra...



Vraćam se jučer s posla doma, prolazim kroz sav onaj krkljanac na trogirskim avenijama i bulevarima i tamo na zidiću kod autobusnog kolodvora, nekakav čovo drži u ruci tabelu na kojoj se kočoperi natpis "APARTMAN", nevješto nažvrljan rukom, bolje reć pinelom.

Neko se auto stranih registracija čak i zaustavlja, ovaj apartmandžija trči prema njima, maše rukama, nešto objašnjava.
Ništa, prolazim dalje, nije ni ovo neka neobična situacija. Turistički marketing i promocija na naš način. Atroke internet!

Ali onaj tip sa tablom...ma odnekud mi je poznat....
Doša sam već i doma, ovo mi je najbolji trenutak svakog dana, bacam pederušu na kauč, skidam sa sebe robu, skuva sam se cili....ali i dalje mi ona faca ne izlazi iz glave...
Ma di sam ga samo vidija???

Sa prvom žlicom instant juhe od šparoga, upali mi se lampica
Pa to je onaj BANANA-MAN iz Konzuma, hebate!!!
Ma je, on je, definitvno....
Ista faca, isti pokreti...
Čovječe, i taj tip se bavi turizmom!?
Banana turizam u državi koja je i tako čitava u banani!?
A jadni su ti oni koji dođu u njegove apartmane...
Kako se ono kaže, mi ćemo razvijat elitni turizam, je li tako!?

Prodaje se otok
Otok zatočen
Mukom optočen
Brod ubočen
Škoj zaškojen
Uškopljen

Cijena?
Prava sitnica!





Otok je vremeplov
Druga dimenzija
Treća
Ponekad i četvrta...

Otok nisu samo luke, uvale i plaže
Njegovo sjajno lice
Ljetno
Srce Otoka je iznutra
Između labirinta suhozida
Samoniklih ružmarina
Rogača
Usahlih mendula
Mirisa Mediterana





Otok je klaustrofobičan
Otok je agorafobičan
U isto vrime
Sam sebi dovoljan
Bezvoljan
Bezvodan





Ulazim u kamene dvore
Litnje popodne
Tišina
Mir
Samo se čuje pisma cvrčaka
Vitar kroz grane čempresa
Preplašen let jedne ćuvitice

Iznenadili smo domaćina
Samo nam je reka
Fala Bogu da vidim čovika ovod
Lipo vam je ovde
Je lipo je, puno je lipo…
Toliko je lipo da sam se dva puta biža na drugi kraj svita
Daleko od ovoga škoja
Ali sam se vratija
I neću više nigdi
Eto vam rogača, smokava
Uberite slobodno
Ja iden ća u misto





Po Otoku su nedavno provukli puteve
Široke
Protupožarne
Kao…
Ne mora se više kroz labirinte
Može se opet doć u siromaške dvore
To je dobro

Ali…
Široki putevi su donili stare karampane
One od late, na četiri kola
Koje se tako lako ostave uz put kad više nemaju force
Ka pogrde “civilizacije”
Smrad benzina, gume, plastike
Blokete
Beton
Virus graditeljskog ludila…



Bit će bolje
Jednog dana
Kad zajeseni
Kad zazimi

A ja…
Otok zatočen
Brod ubočen
Tuče me danas ovo jugo u glavu

…K’o da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj…

Ponekad mi se učini da je čak pomalo neumjesno u ovim vremenima kad sve pršti od prirodnih i društvenih katastrofa, nebuloznih ispada nekih «faca» koje nipošto ne bi smjeli «ispadati» i inih da prostite 3.14zdarija, stalno pisati o nekakvim «prizemnim» stvarima, ali opet s druge strane razmišljam - zašto ne, u svakom slučaju bolje se baviti i onim prizemnim nego podzemnim.

Idemo mi na neke dobre stvari koje nikako nisu prizemne.
Vrlo agilna i neumorna udruga tjelesnih invalida TOMS, ove je subote organizirala jedan pravi klapski koncert kakav već dugo nije održan u Trogiru, a pod motom «Klape pivaju a pisma liči»

Upravo tako, glazba kao «zvonka umjetnost» zaista može imati terapeutske učinke, pa ma o kojoj se vrsti muzike radilo. Bitno je zadovoljstvo, pa bilo ono klasično, neklasično ili antiklasično... Svatko od nas kad-tad pronađe onu žicu koja ga najbolje dira...
Netko Rahmanjinova, netko Pepperse, a netko bome i Milu Hrnića!
Sve je to za ljude...


Priznajem, koncert dalmatinske klapske pisme u Trogiru, na otovorenom prostoru nije lako organizirati. Tu smo malo kao ono hendikepirani. Jerbo, vrlo često vam se može dogoditi da, upravo u trenucima kad se piva piano pianissimo i kad atmosfera mora biti dovedena do ushićenja, stotinjak metara iznad glava i pjevača i slušatelja prozuji mlažnjak sa novim kompletom gostiju sa paket aranžmanima.
Subotom naročito...
Ali nema veze, ispod zida Kamerlenga se u subotu lipo pivalo bez obzira na sve, kvartet «najodličnijih» klapa je priredio vrhunski glazbeni doživljaj.



Domaćini - klapa «Tragos», osokoljeni konačno dobijenim, ali odavno već zasluženim priznanjem na ovoljetnom «Omišu», ostavili su me bez daha fantastičnom izvedbom «Nevere» Tome Bebića, i također, a prizna sam im to i nakon koncerta, najboljom klapskom izvedbom «Pisma ćali» kojeg sam ikada ima prilike poslušat uživo.

Klape Grdelin i Šufit nastupile su u stilu Blanke Vlašić. Na elitnim visinama koje su mnogima nedostižne. Glazbeno precizno, savršeno, nemam riči...



Za kraj sam ostavija i naše, već ih možemo nazvat «domaće» Kaštelanke, klapu «Neverin» koje i nakon pobjede u Omišu, napreduju, radeći stalno nove iskorake.
Jer ovo šta Lukšićanke rade više i nije «obična» klapska pisma. Ovo je nešto novo, dokaz kako i klape mogu biti zabavljači. Osim, naravno superiorno izvedenih kako izvornih napjeva tako i obrade «A vitar puše», oduševile su me na koji su način obradile jedan tipični, ali mnogima drag, već davni ljetni Magazinov hit-pjesmuljak - «Kokolo». Vedro i simpatično, svaka čast, eto je zahvaljujući lipim Kaštelankama i Kokolo dobija novu dimenziju.
Kokolo kokolo kokolo...

Na samom kraju sve su klape zajedno izvele «Bodulsku baladu»



Sve je to lipo i krasno, ali ovakvi koncerti, zamislite imaju i mana. Brate mili prekratki su. Ne znam zašto, ali moji se satovi uvik počnu čudno ponašat za vrime trajanja koncerta. Vrte se puno brže nego obično, ja ne znam koji je to vrag, pa lako da je samo jedan, nego i oni ručni i oni na mobitelima skroz poblesave...
A šta'š kad je to tako...

A di ću još i satove vodit u meštra, dosta mi je šta mi je auto, već danima tamo na «promatranju». Danas očekujem presudu. Brrrr. Kad bi barem auto-mehaničari bili milostivi kao naše pravosuđe...

Nisam siguran bi li to trebalo biti zabrinjavajuće za mene ili ne, ali posljednjih godina, nogomet me više savršeno ne interesira. Bolje rečeno, ovaj naš famozni klupski nogomet. Ja to jednostavno od muke ne mogu više gledat. Ali eto, povremeno mi se ipak probudi sportski živac pa se ipak prisilim nešto pogledat.

I tako gledam ovoga našeg bidnog Hajduka protiv špagetara. Pa se pitam je li itko ovim momcima objasnija koji je cilj nogometne igre!? Ako se ne varam, tribalo bi balun nekako ugurat u oni prostor između dvi uspravne i jedne poprečne grede, ugurat u branku, je tako je, to se branka zove.
Sa malim b....

A ovi naši nabijaju balun u ariju, kendavaju, bidni se razapinju po igralištu, padaju, posrću...
I šta je najsmišnije, iako smo izgubili, iako se vidi sa Marsa da gol nećemo zabit još sto godin, svi su zadovoljni i puni optimizma. Oooo, danas nismo imali sriće, ali već u uzvratu ćemo mi pokazat pravu snagu!
A Gospe moja...





Ajmo mi na manje delikatne teme. Danas je subota, nećemo puno filozofirat. Evo jedne kratke slikopisne bljeskajuće ophodnje. (kako bi se kazalo reportaža na turbohrvatskom?).
Ma nema veze, uglavnom petak navečer i subota ujutro je vrime kad se u trogirskoj luci izmjenjuju gosti na brodovima. To su vam najvećim dijelom one drvene kašete o kojima sam već i prošlo lita pisa, pa se neću ponavljat, a i dosta je grintanja za danas...





Uglavnom, te drvene kašete, osim nakaradnih nekoliko katova kabina, još uvik imaju neke lipe detalje, provu staroga kova, krmu što sitno se drma kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova....




Nema više Slamnigove Barbare, ali lipih brodova uvik ima, i starinskih i onih modernih, pa eto, osobno mogu bit i više nego zadovoljan šta ovakav zamantan morem i brodovima imam prilike vidit na mojoj rivi puno liposti.
Kako one šta je privezana, a tako bome i one i šta manje-više slobodno šeta okolo, e!
Ali to je već tema za neki drugi slikopisni uradak...
Aj ljudi, vidimo se!

Nedavno je u "Globusu" objavljena reportaža, bolje reći dossier – "Tajni jadranski biseri", kako su ga nazvali, u kojem je vascijelom "gradu i svijetu" objavljen popis od 100 najljepših skrivenih jadranskih plaža. Dakle, ne onih opće poznatih, tipa štatigajaznam Zlatni Rat ili Zrče, nego baš onih za koje se "kao" manje zna.

Zahvaljujući Globusovim reporterima, a posebno manekenki i voditeljici, prpošnoj Ivi Jerković, koji je obavila iscrpljujući dio posla pozirajući u kupaćim kostimima, saznali smo za neke tajne plaže i skrivene uvale Mljeta, Hvara, Visa, Pelješca i još mnogih naših škoja i poluškoja.





Dobra ideja, zanimljiva u svakom slučaju, ali baš i nema nekog smisla da vam danas ovdje prepisujem čitav popis rajskih mjesta. Ali, ako smijem dodati – imam par primjedbi.
Uvala između otoka Drvenika Veloga i otočića Krknjaša i jedno od najomiljenijih jadranskih sidrišta u kojoj gotovo svakodnevno vježbam slalom vožnju između stotinjak usidrenih jahti, megajahti, mikrojahti, drvenjaka, gumenjaka, sandolina, mandolina, i svih drugih inih, zauzela je zavidno 18. mjesto. Lipo, svaka čast, tirkizno more, uvala je zaštićena od svih vitrova, ali da je nešto "tajnovita", baš i nije...

A svega desetak minuta dodatne vožnje od Krknjaša, na južnoj obali Drvenika, nalazi se ona "moja" uvala o kojoj sam već nekoliko puta i pisao na ovom blogu, koju tako ljubomorno čuvam samo za sebe i ljude koji su mi oku i srcu dragi.
Dakle, lipi moji, znate li da je ta moja uvala zauzela časno 21. mjesto!?

E sad, ovdje moram uputit oštar demanti, protest, prosvjed, krik i vapaj, kako god hoćete.
Dakle, odlučno demantiram da se ova moja uvala može svrstati, ne među sto, nego ne među tisuću jadranskih "rajskih mjesta" a kamo li na vrlo visokom 21. mjestu!


Jer...tu se ipak radi o sasvim običnoj, neupadljivoj i ni po čemu izuzetnoj uvali.
Opet ponavljam – ta vala nije ništa posebno!
Čak štoviše, u njoj vas vrebaju mnoge opasnosti. Prvo, uvala je skroz nesigurna. Kad se digne devet bofora juga, nagrabusili ste! Ali, to nije još ni po mise! Ako ste kojim čudom i izbjegli naplavine krupnog i manje krupnog plastičnog otpada, ostatka drveća, ptica i životinja na samoj plaži, popis opasnosti još ni iz daleka nije konačan. Postoji vrlo realna opasnost da se recimo nabodete na ježinca ili, može se vrlo izvjesno dogoditi da, dok u plićaku igrate picigin, vatropolo ili hrkljuš, nepristojna hobotnica ćopi za palac prst na lijevoj, a ponekad čak i desnoj nozi.
A di je još opasnost od opake ribe zvane pauk koja se voli baškariti na pješčanom dnu!? Ako se ubodete na paukovu bodlju, ajmekat ćete i kukulekat danima i noćima, tjednima čak...

Ma bravo, sad sam se sitija, ima u ovakvim uvalama još opasnosti. Znate ono kad se nakon slasnog ručka na moru želite malo opustit, pa po dobrom dalmatinskom običaju tražite misto za "ubit oko". Ako ostanete u brodu, gingolavat će vas valovi, a tek ona dičina koja kriče iz sveg glasa neće vam dat mira, pa ćete morat pronać neko manje bučno misto, recimo ispod krošnje velikog bora. Na početku, mislit ćete da vam je lipo, ona muzika od vitra kad prolazi kroz grane, ugodan lad, ma di ćete lipše.
E, i onda vas ta lipota privari i vi utonete u san.
I di su tu opasnosti?
A svašta se može dogodit!
Realno, možete se smrznit, pa makar bilo i plus 30. A di su još gušterice, zmije, pauci, škorpioni....





Eto, vidite i sami da pouzdano znam za sve nedostatke ove moje "rajske uvale", koja je podsjetimo se, po Globusovom istraživanju plasirana na 21. mjestu! A zamislite kakve su tek one na sedamdesetom, osamdesetom ili nedaj Bože, one koje čak i nisu ušle u uži izbor. Prema tome, ne nasjedajte na ove priče, toplo preporučam da gdje god možete, pogotovo među strancima, ali i među našim imućnijim ljudima, širite istinu, to jest hmm, hoću reći drugu stranu medalje.

Naše rajske uvale nisu ni izdaleka toliko lijepe – to im jasno treba poručiti. I naravno, nema nikakve potrebe da se osobno uvjeravaju u istinitost naših tvrdnji. Imaju oni puno boljih "rajskih mjesta" recimo na talijanskoj ili španjolskoj obali, ili čak i na obalama Tunisa ili Turske.

Ljudi moji, budimo pametni!!!
Nadam se da ste shvatili što želim reći. Jer ovako - nema smisla. Eto, baš jučer, od puste navale nautičara koji su očito čitali 870. broj "Globusa", bidan ja, u svojoj rođenoj rajskoj uvali nisam ima niti pinkicu mista di ću spustit sidro moje velebne barčice!





Sva srića da mnogi od ovih novopečenih i novoskuhanih nautičara, još uvik ne poznaju sve skrivene kutke pa sam ipak koliko-toliko uspija pronaći svoj dio mira.

Svoj dio mira, u najlipšoj i najdražoj vali, pa taman bila i "samo" 21.
Nema nam druge, krajnje je vrime da opalimo jednu "anti kampanju", jerbo se bojim se da će vrlo brzo doć do situacije da nećemo više moć samozadovoljno mrmljat sebi u bradu – ko ovo more platit!?





Jer, onih koji će to moć platit, bit će sve više – ka Kineza!
Poharat će nas ka najezda skakavaca, i onda kad im više ne bude kod nas zanimljivo – otkrit će novih sto "rajskih mjesta" na Pacifiku, Indijskom oceanu, Arktiku, Antarktiku, bilo gdje.
A nama će ostat opustošena zemlja...

Ipak, ne želim ovaj post završit u pesimističkom tonu.
Do nekog novog čitanja, osmijeh vam ostavljam....

Kad osvane pospano nedjeljno jutro sa vremenskom prognozom u stilu „sve je moguće“, onda se logično nameće samo jedno jedino pitanje – „di ćemo?“. Na more nam se danas baš i ne ide, nismo fala Bogu samo za tri dana pa će bit još prilike, a prvi veliki povratnički vikend na auto-cestama bolje je izbjegavati u širokom luku. Stoga, otvaranje auto-karte na našem stolu poprima već ritualna obilježja, svaki put očekujemo vrhunski rezultat primjenjujući samo metodu slučajnog odabira.

Izvor Cetine! Gotovo su istodobno zasjale oči kako mojoj izvršnoj producentici tako i mojoj blogerskoj malenkosti kad nam je na um pala ta ideja. Dilema je jedino glasila – priko Knina oli priko Sinja?

Paaa, budući da sad već od Kaštel Gomilice do Dicma imamo praktično mini auto-put koji se srećom ne naplaćuje, opcija preko Sinja je ovaj put dobila prednost.
I stvarno, s „plavom pticom“ smo u Sinju već dok si izgovorija razilazilidulise....
Nastavljamo dalje preko Hrvaca, sve pogledavajući nećemo li negdi ugledat našega Josipa, najmlađeg polaznika ovogodišnje proljetne planinarske škole, ali sve u svemu – ne viđesmo ga ovog puta. Bit će još prilike. Oj Jos'pe di si bija?

Nekoliko kilometara kasnije, putokaz prema hidroelektrani „Peruča“ podsjetio nas je da tu nismo bili već pogolemi broj godina, pa se mislimo, zašto ovaj put ipak ne poslušati MP Thompsona pa skrenuti desno na križanju staze...

Malo vrludanja po seoskom putu, pa još malo kroz zelenu šumu i ...eto nas. Parkiramo se blizu veslačkog hangara u koji često dolaze naši reprezentativci na pripreme. Peručkim jezerom vlada poprilična oseka, ovako po bonaci izgleda prilično pitomo. Napravili smo đir po velikoj brani i ono šta me začudilo da je čitava ova „južna“ strana brane obrasla u brnistru. E sad je li to namjerno ili se brnistra slučajno tako lipo rasprostranila, odma sam se sitija onog svog posta u kojoj sam na vrlo logičan i razuman način obrazložio neke svoja iskustva i saznanja. Eto samo jedan savjet nadobudnim momcima na početku veze – dovedite svoje cure na branu Peruča tamo negdi krajem petoga miseca. Ako se i nakon onoga zamamljujućeg mirisa budu nešto nećkale ili prenemagale – onda je problem definitivno u vama!



Eto, opet sam skrenija i sa puta i sa teme i opet ja trubim iako o sviranje trube blagog pojma nemam.
Idemo dalje, prolazimo kroz Potravlje. Nakon laganog marendina na Peruči, baš bi nam dobro pala jedna kava. Gledamo sa ceste di ćemo, kud ćemo i pogled nam privuče tipična seoska krčma, ali skroz netipičnog imena – John Fitzgerald Kennedy!!!
Čovječe!? Nisam uspija saznat kakva je to tajna veza između JFK i Potravlja, ali ne valja uvik čačkat i mečku, štatigajaznam koliko su još uvik jake one snage koje su izvele atentat u Dallasu. KGB? Castro? Korzikanska mafija? Ma biži ća..



Pičimo putem dalje i eto nas već u Civljane i za divno čudo na cesti stoji putokaz da je jedan od ciljeva našeg današnjeg putovanja udaljen još samo šest kilometara. Opet skrećemo desno (čoviče, u što se ja ovo pretvaram!) i nakon malo širokog asfaltnog puta, pa malo uskog asfaltnog puta, pa još malo makadama, eto nas do sela Cetine u jednoj dolini, eto nas blizu crkve Svetog Spasa.





Crkva Sv. Spasa jedna je od najstarijih i najbolje očuvanih spomenika našeg ranosrednjovjekovnog, predromaničkog ili ako hoćete starohrvatskog sakralnog graditeljstva. Po svojoj očuvanosti i arhitektonskim oblicima spada u red dobro očuvanih starohrvatskih crkvi, sa zvonikom na pročelju i predbrodom. Crkva je sagrađena u 9.st., a u kasnijem vremenu srednja je apsida bila porušena i zamijenjena većom, uglastom. Ostaci crkve i zvonika su konzervirani. Za razliku od ostalih sačuvanih predromaničkih crkava kao Sv. Križa u Ninu, Sv. Donata u Zadru, i Sv. Petra u Omišu, upravo je zvonik ono što izdvaja ovu crkvu kao jedinstvenu. A zašto je tako značajna građevina podignuta upravo kod izvora točno stotinu kilometara dugačke rijeke Cetine? Sigurno nije slučajnost, ali u mene je za sada krkho znanje, u jednom trenu je u meni proradija duh Roberta Langdona, i probudila mi se želja da počnem raspetljavat tajne hrvatske verzije Da Vincijeva koda. Nevjerojatan je osjećaj dotaknuti taj kamen znajući da ga je upravo tu postavila ruka nekog nepoznatog graditelja prije gotovo 12 stoljeća.





Oko crkve Svetog Spasa, danas se nalazi pravoslavno groblje. Kada i kako su počela prepucavanja i svojatanja, nije mi poznato, odnosno možda mi je čak i poznato, ali sad ne želim otvarat tu temu, samo znam kako me svaki put uvati tuga kad vidim koliko se ovdje kroz sva ta silna stoljeća vodilo bitaka i ratova, koliko je ova zemlja krvlju natopljena, a kako danas sve to izgleda tako pusto...Zar je moguće da se toliko tuklo za zemlju u kojoj nitko ne želi živjeti?

Neću o politici, neću o ratovima, samo se nadam u neke bolje dane za svih nas...
Danas ćemo ipak o lipšim stvarima, a to je ova priroda koja nas okružuje, ova pitoma dolina okružena visokim planinama izgleda prekrasno, unatoč teškim oblacima koji su se navukli po čitavom nebu. Nekoliko stotina koraka od Svetog Spasa je izvor rijeke Cetine. U stvarnosti, na ovom području izvora ima više, ali ovaj se računa kao najznačajniji. Zeleno-modro, veliko tirkizno oko na površini Zemlje.





Sasvim blizu izvora nalazi se nekoliko neukusno sklepanih kućica od bloketa, vjerojatno služe kao crpne stanice. Tražeći drugi veliki izvor, prošetali smo najprije kilometar-dva kroz jednu udolinu koja se kasnije pretvorila u pravi kanjon. Vidi se da tu prolazi tok nekakve riječice, ali sada je korito potpuno presušeno. Prateći ovu našu auto-kartu, zaključili smo da je prilično neprecizna i da joj baš i ne možemo virovat. Na karti sve to izgleda tako blizu. A evo hodamo više od pola ure i još ništa! Sad nam je jasno zašto stradavaju Česi u Hrvatskoj. Pa oni kao kulturni i obrazovani ljudi gledaju naše karte! A na kartama sve to tako izgleda blizu.
Kad su se iz gustiša začuli nekakvi čudnovati zvukovi rzanja i hroptanja, zaključili smo kako nam trenutno i nisu potrebni susreti sa recimo vukom ili međedom.

Zato smo se vratili natrag i odlučili potražiti pećinu koja se navodno nalazi u neposrednoj blizini sela Cetine. Žene koje smo pitali se čule za pećinu i znaju otprilike di je, ali one same nisu nikad bile u njoj. Koga ćete vraga u peć'ni dica?
Tek nas je jedan stari dida u najboljim godinama uputija na pravi put. Radi se naime o Godspodskoj špilji. Zašto Gospodskoj? I to je još jedna tajna koju moramo otkrivat.

Uglavnom prolazeći kroz neke sumnjive puteljke, najprije široke pa sve uže i uže, dok nismo upali u pravi gustiš, nikako naći ulaz u Gospodsku špilju. A još nam je i kiša počela padat. U svim nedoumicama koje su nas obuzele, oćemo li i dalje tražit ili se vraćat natrag, moj gotovo nepogrešivi (sic!) istraživački nos je otkrio uzak prolaz između stijena.



„Naoružani“ samo jednom lampom „čeonkom“ i svjesni vlastitih ograničenja, nismo baš bili previše avanturistički nastrojeni. Istraživati ovu špilju po mraku i bez speleološke opreme je prevelika ludost, pa smo se zadovoljili boravkom u njoj tek toliko dok stane kiša.



A kiša, malo udre jače, pa malo slabije, ali da mislit prestat – ne misli!
U jednom trenutku nam se učinilo da je ipak nešto manja pa smo se uputili natrag prema „plavoj ptici“. Naravno, već nakon stotinjak metara, opet udrija takav pljusak pa smo pokisli ka pivci. Na svu sriću, u autu imamo suvu robu, ali za nevolju, patike su mi totalno mokre, a ništa drugo nemam. Pišem za slijedeći put – rezervne patike!

Ništa, šta ćemo sad, kako nam je tako nam je, počekat ćemo još malo pa ćemo vidit. Lako ću za drugi izvor, ali znam da ovdje negdje mora bit onaj stari kameni most, ne da mi se ić ća, a to ne vidit. A niti imaš putokaza, niti imaš koga pitat. Na koncu, kiša nam se ipak smilovala pa sam onako bos ipak pronaša i drugi izvor Cetine. Za utjehu nije tako spektakularan ka ovaj „veliki“ . I naravno, na samom kraju smo kao šlag na tortu, sasavim neočekivano, ali ipak zasluženo „otkrili“ onaj stari kameni most.
Hrvatski Stonehenge!







Šta na samom kraju reć?
Ovo područje je i povijesno i zemljopisno izuzetno značajno za sve nas. Ali eto, čak i ja koji volim ovako lunjat i otkrivat nepoznato, tek sam ovo prvi put vidija u četrdeset i nekoj. Nije mi namjera pametovati kako bi se ovo sve moglo turistički „valorizirati“.
I ne triba tu velika lova. Samo triba dobre volje. I zdravog razuma, naravno. Imamo li ga?

Jeste li ikada čuli za Ume? Dobro, ajde, kandidati za „Milijunaša“ koji nisu iz županije Splitsko-Dalmatinske mogu iskoristit džokera „zovi“, ali sam siguran da ni dio ovi moji „domaći“ neće lako odgovoriti iako se to slikovito mjestašce nalazi na svega petnaestak kilometara od Splita.
Zaselak Ume ili Hume se nalazi u brdima otprilike dva kilometra južno od Tugara, jednog od mjesta slavne Poljičke Republike, koje je ipak najpoznatije po delicioznim, raskošnim i plemenitim trišnjama. „Naše“ Ume je tipičan primjer kako su neki lokaliteti ostali sačuvani, i to ne zahvaljujući smislenim mjerama očuvanja nego upravo suprotno. Zbog svoje nepristupačnosti, izdvojenosti i višedesetljenog zaborava, ovaj zaselak uspio je sačuvati svoj izvorni oblik, a vridne ruke stanovnika Tugara koji su ovdje imali svoju „baštinu“ unijele su novi dah života. Sve je počelo obnovom crkvice Svetog Roka, jedne od „katedrala“ Poljičke Republike kako ju je sinoć nazvao veliki poljički Knez.



Nedaleko od crkvice nalazi se kompleks od nekoliko kućica izvorne pučke arhitekture, a kad se složi takva ljepota i dva zrna soli u glavi koje na sriću ima naš prijatelj Andro, onda budućnost izgleda i više nego blistavo. Dakle naš prijatelj Andro, inače diplomirani agronom po struci, bavi se seoskim turizmom i to na onaj pravi i najbolji mogući način. Svojim gostima nudi prave autentične proizvode iz vlastite kuće, pršut, nekoliko posebnih vrsta kobasica, svoje vino, ma još sto drugih čuda. I ima namjeru obnoviti ovih nekoliko kućica bez zadiranja u njihovu pravu autentičnu formu.



Sinoć je u Umama bila fešta. Neki bi nažalost rekli – trebala je biti fešta. Jer teški oblaci, munje i gromovi pritili su da će pokvarit lipo zamišljenu klapsko-pučku večer na kojoj su tribale nastupiti kako renomirane klape tako i skupine pučkih pjevača iz okolnih mjesta.





Nakon uvodnog nastupa pučkih pjevača iz Dubrave, na binu su izašli „Vokalisti Salone“ zajedno sa njihovim dugogodišnjem voditeljem maestrom Ljubom Stipišićem- Delmatom.
Neki bi rekli – Gibonnijem starijim.
Šjor Ljubo je nadahnuto izdeklamira svoju čuvenu pismu „Dalmatino povišću pritrujena“, pratili su ga svojim glasovima Vokalisti, a iza njih kao prirodna kulisa, sve je lampalo, grmilo, tresla se brda, tako da je i nehotice sve dobilo jednu raskošnu, epsku dimenziju.
Sa zadnjim akordima Dalmatine počele su i prve kapi kiše. I onda je došla još jedna antologijska „Bodulska balada“ u kojoj su nas doslovno počele tuć i nevere i kiše.



Koncert je na pozornici na žalost morao biti prekinut, ali to ni u kom slučaju nije značilo i kraj ovog nesvakidašnjeg hepeninga. U odgovorima na moj prošli post, vrsna poznavateljica klapske, ali i dobre pisme uopće, Carla Bruni je dala najbolji mogući odgovor na to kamo idu klapaši kad počne padat kiša. A di će drugo nego u konobu!

Tako smo se i mi, ovaj put u svojstvu sponzora, medijskih pokrovitelja i „uvaženih gostiju“ pridružili svim pjevačicama i pjevačima koji su večeras neočekivano ostali bez prlike da se iskažu na pozornici.

E, ali pravim klapašima i ne triba pozornica. Pisma se samo priselila u ove pitome kamene kućice, zaorile su se pisme i stare i manje stare iz desetaka grla. Eto u tome je prava draž dalmatinske klapske pisme jer se piva iz gušta, iz nekih iskonskih osjećaja koji još uvik, fala Bogu u nama žive. I kad svi ti tenori i basi, soprani i alti, u ovakvom ambijentu zapivaju tiho ispod glasa i kad zagrme iz sve snage, napuni ti se i tilo i duša...





I to bi sve bilo više nego dovoljno, ali i od boljega ima bolje!
A šta ste mislili, da jedan ovakav post može proć bez onih „šekondi“ gušti.
A di je soparnik, a di je pršut, a di je sir, a di su još puste druge delicije, a di.....
Pssssst!





A posli šekondi gušti, najboje je kad dođu „tercijarni“ gušti, eeeee....
Neću vam ništa više govorit....
Jer će mi opet neki reć da puno burno sanjam ili da lažen ka pas!

Ni u moru mire
Ni u jubavi vire...

Mora bit da su tokom ovih zadnjih misec dana dok su buktali požari duž čitave obale a i šire, neke od najčešćih želja i molitvi bile vezane upravo za to da konačno padne kiša. I kako se u nas izgubila svaka mira, sad kad smo požare manje-više pogasili, naravna stvar - počela pljuštat kiša ka blesava. I to u nas više nezna kiša padat normalno, kulturno, pristojno, ka recimo u Inglešku, nego uvik dođe uz grome, lampadure, sivanja, buku, sve se trese, sve rebumbaje, i nebo i zemja.

Ma opet, sve je to normalno i za ljude ovakve kakvi već jesmo, osmi misec oliti rečeni kolovoz, ne bi nija pravi kad nebi bacile ovakvi dvi-tri nevere, škontradure, pa nek se sve cipa i lomi.

A kad već nema dovoljno sunca i svitlosti uživo, onda će ga barem bit na ovim slikama.





Ima jedna klapska pisma koja mi je puno draga i napisa je veliki pisnik i umitnik Dušan Šarac i ide otprilike ovako...

Klapo moja, sve si riđa,
Sve nas život nosi, ali srce žešće tuče
Šta su lica bliđa, klapo moja, vrimenu prkosi
Klapo moja, šta smo, di smo, šta još nismo rekli
Čekaju nas, evo ljudi, kao brata pismo
Pivajući sva smo blaga stekli

Klapo moja, sve si tiša
Ali tu si, stojiš
Potirati sa tog mista može samo kiša
Klapo moja vrimenu prkosiš

Klapo moja bit će bolje
Pivaj viruj snima
Nestane li brod u moru, nerodi li poje
Držimo se, još nas uvik ima

E sad, ova pisma je napisana u neka druga, predrenesansna vrimena za klapsku pismu, pa je cila ovako tugaljiva ali isto mi nikad nije bija jasan jedan njezin stih. Pisnik piva o tome kako će klapa izdržat sve nevoje, a opet u isto vrime govori da citiram „Potirati sa tog mista može samo kiša“

A kvraguc ako smo toliko jaki da nas sa tog mista može potirat jedna najobičnija kiša!?
Umisto da klapa brkatih junačkih Dalmatinaca sa lančićima oko vrata ponosito i postojano kano klisurine stoji i po vitru i po suncu i po snigi i krupi ako triba!
I piva.
Ma!
Potirati sa tog mista može samo kiša...Mm, sad bi baš ništo reka!
Ali neću.





Evo, sad ću čim udunem ovu škatulu od kompjutera koju sam cili dan mora gasit da ga ne bi ciknija od pustih gromi i strila nebeskih, iden na jedno puno lipo misto di će zamislite pivat i neke klape.
Naravno, sve pod uvjetom da ne padne kiša....

A svima vama koji ste u mogućnosti najtoplije preporučem jedan sutrašnji ultramegaturboneviđeni spektakl – Maraton lađa na Neretvi.
To...to...vam je neopisivo, to morate doživit i točka.
Ajmo, nemojte mi sad reć da niste znali.
U akciju!
Samo pamet u glavu dok vozite...

Ima tome sigurno već dobrih petnaest godina. Bilo je ratno vrime, zima devedeset druge, možda treće, no to sad više i nije toliko važno. Uglavnom bilo je to otprilike ovako...

Tmuran i hladan zimski dan. Vratija sam se prekjučer sa terena. Uživam u dokolici. Nešto čitam, tek toliko da se zabavim...
Kad odjednom...
Čujem tiho kucanje na vratima. Baka Milica iz susjedstva. Nosi nekakvu plastičnu kesicu u desnoj ruci.
Nije me baš ni iznenadila. Baka Milica, udovica već tko zna koliko godina, dica joj po Njemačkoj, rijetko bi svraćala do nas, ali uvik bi nešto donila sa sobom. Desetak deka kave, kolača, bonbona... Najviše je volila kratit svoje samotne dane pletenjem bičava, pogotovo onih debelih „terluka“. Kad više ni sama ne bi znala di će s tim pustim bičvama, donila bi meni dva-tri para, eto neka mi se nađe...
Pa bi onda baki Milici lipo skuvali kavu, pa uđite, sjednite i tako dalje i tako bliže
Ali...ovaj put baka Milica nije donila terluke.
Ova kesa je bila puna puncata...nečega.

-Evo sinko moj, oni moj podstanar o'ša, odselija i sređivan ti danas jan sobu, kad ti jadna ti san ka i nisan, nađen ispo postelje ovu kesetinu. Pa računan, ti si tamoka u vojsci, pa će sigurno to vama tribat.

Otvori ona onu nabreklu kesetinu kad imam šta i vidit- unutra otprilike dvadesetak bombi! Pravih pravcatih bombi. Za blisku borbu s neprijateljem...
- Uh jebate.. promrmljam ja- pa di mu je pamet bila, kako vam je to moga ostavit i ništa ne reć.
- Sinko moj, ja sam i sritna šta je ot'ša, pravo da ti rečen, nije mi nikad bija drag...

I sad di ću, šta ću, skupim ja onu kesetinu sa bombama, obučem uniformu na brzinu i odem do vojarne u Segetu. Tamo je naš skladištar Marko, dat ću ih njemu pa neka ih on pošalje na teren.

Nisam ni izaša vespom na magistralu, iz sporedne ulice mi izleti neki ogroman kamion. A meni ona kesetina puna bombi samo zakačena na onu kukicu isprid sica. Aaaaa, drž ne daj, malo livo, malo desno, uspijem nekako izbjeć ovoga luđaka. Oblija me ladan znoj, jebate da su mi se sad ove bombetine rasule po asfaltu, bilo bi veselja...

Dođen ja u skladište, tražin Marka, ali za nevolju nema ga nigdi. Piše na vratima ceduljica „vračam se odmaH za 5 minut“. A hebenti, znam ja da tih njegovih 5 minuti znaju bit vrlo rastezljivi, a ni pravopis mu nije baš najbolji. Ništa, dok se ne vrati, idem skoknit do dućana obavit spizu.
Uđen ja unutra, sve sa onom famoznom kesom, kupim mlika, jaja, još nekih gluposti i dođen na kasu. Prodavačica mi uredno sve obračuna i na kraju pita:
- A šta vam je u toj drugoj kesi?
- U kojoj? Ovoj? A...ništa! – cili sam se smeja, zarumenija...
- Kako ništa? Vidin da je puna! Jeste li imali tu kesu kad ste ušli u dućan?
- Jesam!
- Pa šta je niste okačili odma tu do vrata? Vidite, lipo vam piše!
- Nisam je moga okačit...
- Šta imate unutra?
- Nije važno...
- Važno je, možda ste mi nešto uzeli iz dućana...
- A hebenti, evo ti na mala, pa gledaj šta je unutra, bombe, e vidiš da su bombe, di sam bombe moga skupit u tvome dućanu. Tamo na polici ispod Čokolina i Rižolina!!! – Skroz sam bija ispalija..

Kad je ona vidila sve te puste bombetine, samo šta nije afanala od muke, sad mi još samo fali da zove gazdu, policiju, jebate ko će sad svima objašnjavat situaciju! Ništa, platija ja i na brzinu izletija vanka. Na svu sriću, skladištar Marko se vratija, ja mu lipo objasnija situaciju, stvar ti je takva i takva, evo ti bombe i šalji ih di god znaš...
Marko cili sritan, ajde baš dobro, fala ti fala...
Ma šta meni fala, fala tebi prika....
Jedva sam uspija riješit bombi.
Uh...jebate!



Prošle su godine i godine, a naša baka Milica već dugo ore nebeske njive...
Ko zna bi li se ikad više i sitija ovoga događaja.
Do sinoć....
Već je bila ura deseta, ne znam ni sam šta ću, iša bi leć, a još mi se ne spava.
Privrćem programe na televiziji. Sve nešto bezveze...

Kad.. u neka doba...
Neko kuca na vratima.
Ko je sad? U deset uri...

Otvaram, a na vratima „mala“ Mila, unuka od naše bake Milice. Bombašice Milice...
Gledam je iznenađeno. Pristalo djevojče u kasnim dvadesetim. Malo je u Švabiji, malo je doma, nisam je dugo ni vidija...Lipo izgleda nema šta! Vruće hlačice od iskidanih reba, bili topić, kosa svezana u rep...Ko bi reka, od onog curetka šta je još, čini mi se jučer po ulici trča... Nosi i ona nekakvu kesicu u rukama. Nisu valjda opet neke bombe?

- Hej Mila, otkud ti?
- Ajme oprosti, jesi li sam doma?
- Jesam
- Ma evo, jučer mi otišli gosti iz apartmana...
- E....
- I zaboravili, ostavili u sobi ovih nekoliko DVD-ova
- E....
- Ma ništa...gledam, uglavnom su erotski...
- Erotski....pornići misliš?
- E je, pornići imaš prav, pa znaš...meni doma ne vridi DVD, oćeš da ih zajedno pogledamo?

Uh...jebate!

Kreneš li ikada
Put juga lijepoga
Stani pred Trogirom
Usidri lađu pod zidinama grada

(Vladimir Nazor – Hrvatski kraljevi)


Kad se prošetate jedan đir po trogirskoj rivi pa dođete do kule Kamerlengo, pa onda napravite još samo nekoliko koraka dalje, sigurno će te ugledati barem desetak brodica usidrenih ispred gradske luke. Proteklih ljeta bilo ih je mnogo više i kad bi dolazili u Trogir s morske strane, ti uspravni jarboli i usidreni brodovi davali su jedan lipi ugođaj, svoj poseban dio ljetnog kolorita. Budući da je ACI-jeva marina skromnog kapaciteta, a riva je rezervirana za „elitne“ brodove, „obični“ nautičari obično doplove do ispred grada, spuste sidro, pa onda malim pomoćnim čamcima ili gumenjacima, dođu do rive i prošetaju po gradu.

Da, ali...onda smo se dosjetili mudroj ideji - zašto bi ti i takvi nautičari, tu dolazili samo tako, mukte bacali sidro kako je njih volja i samo nam činili dodatni šušur i zbrku po gradu? Triba to njima masno naplatit! Neće oni spuštat sidro samo tako – naplati im kume!
A šta im nudimo za te novce?
Ništa, apsolutno ništa, mogu recimo uživati u besplatnom pogledu na „moj“ škver.



I naravno, nautičari su odgovorili na svoj način. Sve ih je manje pod zidinama grada, ali su zato okolne uvale u Saldunskom zaljevu pune. Opet se oni tamo fino usidre, gumenjacima dođu do grada i nitko im ništa ne naplaćuje. A šta je poseban paradoks, na tim udaljenim „besplatnim“ sidrištima su najčešće upravo ovakve mega-jahte koji nam mame poglede i uzdahe i u trenu počnemo treptati okicama kad saznamo koja li se bjelosvjetska faca upravo nalazi na njima.



U našim zakonima nigdje nije propisano naplaćivanje sidrenja, ali kako je u nas tumačenje zakona vrlo proizvoljno, tako se i ovi običaji razlikuju od grada do grada, od luke do luke. Po starim pomorskim tradicijama, sidrenje se NE naplaćuje, pogotovo je neukusno naplaćivati sidrenje brodovima koji su se u luku sklonili od nevremena.
Vezivanje za usidrene bove u uvalama o kojima se brine koncesionar – to je već druga stvar, to nije naša tema i tu ništa nije sporno.

Ali...opet se pitam, zar je stvarno u šoldima sve? Pouzdano znam da na sidrištima obično ostaju oni „pravi“ nautičari, ne čarteraši koji će iznajmiti brod na tjedan dana, nego ljudi koji su oplovili mora i mora, uplovili u bezbrojne luke i znaju šta je more, pomorstvo i pomorski običaji.

Znam, neki će promisliti – pa oni imaju love, zašto im to ne bismo naplatili?
Dobro, ali zar ne bi bilo fer kad im već nešto naplaćujemo, da im zauzvrat nešto i ponudimo?
Ovako to izgleda kao običan harač.
Možda sam u zabludi, ali zar ne bi bilo bolje da momci iz lučke uprave koji naplaćuju „sidrarinu“, gostima požele dobrodošlicu i ponude nešto slično kao „Zagreb Card“.

Za sasvim razumnu cijenu možete je kupiti na 24 ili 72 sata, a zauzvrat dobijete besplatnu vožnju gradskim prijevozom, popuste u gotovo svim gradskim muzejima, mnogim restoranima, dućanima, uslužnim djelatnostima te još mnogo drugih pogodnosti.
Slažem se, Zagreb je Zagreb, a Trogir je Trogir, ali zašto i ovdje to ne bi mogla biti dobra ideja. Time bi te naše goste nautičare privukli u grad i oni bi opet na ovaj ili onaj način „ostavili“ novce. I svi zadovoljni...





Ovako, kad slušate naše turističke djelatnike, svi se odreda kunu u razvoj elitnog turizma, a istovremeno se čini sve, baš sve da bi naša obala postala idealno odredište za masovan turizam. I dođe mi žao tih ljudi svaki put kad vidim one prenatrpane turističke brodove koji gostima nude „fish picnic“ jednodnevne aranžmane. Ne kažem da i u tome nema draži, ali bojim se da na takav način teško mogu steći pravi dojam o našem moru, obali i otocima.

Možda sam opet u zabludi, ali kad bih bio u prilici da se osobno bavim tim poslom, moji izleti bi bili za maksimalno desetak ljudi. Pa onda lipo, stentano možeš objasnit pojedinačno svakome od njih di je Brač, di je Šolta, Vis, Drvenik...
Šta je parangal, šta su gradele, a šta srdele, šta je bonaca i šta je maeštral.

Jer mislim da je šteta, šta ogroman broj ljudi, a tu pogotovo mislim na naše ljude (njih i ne smatram turistima) svoj godišnji odmor provedu na prenapučenoj obali, a nemaju mogućnosti da ih netko provede samo par nautičkih milja dalje i otkrije im sasvim novi svijet. Bistro i kristalno more, neku uvalicu samo za njih, daleko od gužve i ljudskog mravinjaka, s pogledom na pučinu....

Ah, možda sam ja ipak samo teški idealist...

Znam, znam, svi mi uvik mislimo da je samo ono naše najlipše, najbolje, jedino od Boga dano na ovome svitu. Možda u nekim trenucima slabosti čak i priznamo kako negdi na Plavom Planetu postoje i tirkiznija mora, i više planine i veličanstvenije rijeke. Ali opet ne damo gušta i priznat ćemo možda sami sebi, ali nikom drugom ne. Nikada!

Znate, zašto ja volim ić na more? Samo iz jednog razloga. Da otkrijem jesu li na moru lipši sutoni ili zore. Zalasci ili izlasci sunca. Samo zbog toga.
Dobro ajde, možda zbog još par sitnica....
I tako godinama. I znam da odgovor neću tako lako naći.
I ne želim...



Zašto volim odlazit na naše rijeke? Opet samo iz jednog razloga. Da se jednom odlučim koja je najlipša! A to je tako nezahvalno, osjećam se kao trojanski princ Paris kad se našao u ulozi da presudi koja je od triju Boginja najljepša – Afrodita, Hera ili Atena...

Hera mu je ponudila vlast nad čitavom Azijom, Atena slavu i pobjedu u svakom ratu, a Afrodita najljepšu ženu na svijetu.
Naravno, znate šta je Paris odabrao....

Naravno, meni nitko ništa ne nudi, a niti umišljam da baš ja imam tu presudnu ulogu da određujem ljepotu naših rijeka, ali...zar je to uopće i potrebno? Svaka je na svoj način posebna. Svaka od njih je naj...





A ako budemo imali i pameti i srca, sačuvat ćemo ono nešto naše posebno, ono što se zaista rijetko nalazi. A to je upravo onaj osjećaj kad se niti nakon desetak minuta nakon što izroniš iz plavog mora, nađeš na obali zelene rijeke, u sasvim drugom svijetu, u sasvim drugom ambijentu.

Sve je drukčije, a opet je sve isto
I kad si umoran od svih problema šta ti ih nanosi svakodnevica, imaš to bogatstvo i sreću da samo sjedneš na obalu i gledaš rijeku kako teče...





Mirno teku rijeke...
Od izvora do ušća, od početka do kraja.
...Od početka
Do kraja...

Pantha Rhei...

Zaplovimo danas zajedno, u nepoznato, onako po starinski, od punte do punte....



Od trenutka kad otpustim cime u šporko more lučice na Solinama pa do zapadne punte Čiova, oliti punte o' Okruka, triba mi otprilike po ure vožnje. Često mi se dogodi da zaplovim bez određenog cilja, samo pustim devet živahnih konja unutar škatule o' makinje neka uvate svoj ritam, punta Cumbrijana ostane u brazdi, a još uviik ne budem načisto do koje ću vale ili škoja doplovit.



Uglavnom, tih tridesetak minuta ispadne dovoljno vrimena da se, ovisno o vitru i valovima donese odluka na koju stranu krenit. Kako je već oko podneva bilo jasno da će se u idućim satima dignit maeštral pristojne snage, nije mi se dalo tuć provom u nos. Na Krknjašima obično vlada gužva, u Solinskoj sam i tako svaku malo, ako je sudit po oblacima (kojih nema op.p) ovo bi moga bit idealan dan za Šoltu! I to ne ovu nama bližu, naseljenu sjevernu stranu, nego provat poć "pod Šoltu", a to oće reć - doplovit do južnih uvala mirisnog otoka. Relativno su blizu, a opet dovoljno daleke da osjetimo dah avanture, otvorenog mora i velikih valova.

Nakon nešto više od sata plovidbe, blizu smo Maslinice, najzapadnijeg otočnog mista, pitomog, kako mu i samo ime govori. Masliničku uvalu od zapadnih vitrova štiti niska od sedam otočića, od najveće Stipanske skroz na zapadu, do majušnog Kamičića, hridi koja pozdravlja putnike prema jugu.



Južna obala Šolte, za većinu je turista i nautičara još uvik terra incognita. Istina, pogledom prema pučini pratimo na desetke brodova i jedara, ali u njima i pod njima su uglavnom nautičari koji plove od Kornata prema Visu, Hvaru ili Korčuli.

Sva mala mista na otoku, osim već spomenute Maslinice, nalaze se na sjevernoj obali ili pak u unutrašnjosti otoka. Južna obala je pusta, barem šta se naselja tiče, naoko nepristupačna, gola i zastrašujuća, gotovo divlja lipota. Veliki valovi olujnih vitrova koji se od iskona valjaju od Otranta do južnih obala naših otoka, i na Šolti su ostavili neizbrisive i karakteristične tragove. Visoke, okomito odrezane litice, svojom impozantnošću i neosvojivošću upozoravaju putnike namjernike da se u tim vodama nije pametno previše zadržavati.



Ipak, čak i u tim uvjetima, južna obala Šolte nije sasvim negostoljubiva, obiluje atraktivnim uvalama, duboko uvučenima u kopno, najveće od njih čak i u sebi kriju mnoštvo skrivenih kutaka. Tražeći idealno misto za predah, bacili smo sidro u uvalici Travna. Nikoga oko nas, tek na jednoj škrapi dva velika vranca. Ispod visokih litica krije se nekoliko podmorskih špilja, idealno stanište za „morskog čovika“. Ipak, unatoč savršenom miru i tišini, u nekoliko sati provedenih u ovoj uvali, nismo bili te sriće da se pojavi Adriana.



Valovi popodnevnog maeštrala, prirodno nas guraju dalje prema istoku. Planiramo da se do noći dočepamo nekog dobrog i sigurnog sidrišta. Kasno popodne, ulazimo u prostranu uvalu zvanu Tatinja u kojoj se već nalazi priličan broj brodova. Napravili smo kratki đir i do susjedne Jorje, ali i tamo su već najbolja mista uz plažice zauzeta.



Pred sami sumrak bacamo malo tunju u more. Nakon početničke sriće i četiri ulovljena kanjca, na udicama je odjednom zavlada totalni muk. Ništa, ma ni tz da trzne!
Ništa zato, prelazimo na varijantu B. Malo ćićera ili slanoga graja iz brodskih zaliha uz pinku mrsa i kap maslinova ulja, idealna su podloga za čašu-dvi domaćega plavca.

Noć na moru ugodna i tiha, na baš pretopla, ali dobro je, bolje i ovako nego da se kuvamo u vrićama. Meni je najdraže bacit sidro ne suviše blizu obale, dobro se osiguraš, po noći te vitar lagano vrti okolo-naokolo kako njemu odgovara. Kako njemu, tako i nama. Obično na moru loše spavam, stalno se brinem jesam li dobro vezan, oće li prominit vitar usrid noći, oće li iznenada doć neki nepozvani gosti, uglavnom po glavi se vrzma stotinu briga. Začudo večeras sam miran, spavam i više nego dobro. Jutarnja izmaglica i pogled prema Visu između hridi na ulazu u Tatinju, dozivaju nas u nove avanture. Ipak, prognoza je loša, a s otvorenim morem nije se igrat. Niko ne more ča more more...

Plovimo sigurnijim vodama, uz obalu dalje prema Braču. Gledajući ove atraktivne okomite klifove, čudim se kako nisu još prepoznati za slobodno penjanje. Pri samom kraju Šolte otkrivamo još jednu famoznu valu. Stračinska se zove, ime joj baš i ne zvoni naročito atraktivno, ali u sebi krije puno lipih stvari. U istočnom kraku uvale na sidru se ljuljuška nekoliko jedrilica, a u zapadnom se uz malu plažicu i rivu smjestilo nekoliko kućica. To su „vikendice“ uglavnom pruređene ribarske kućice stanovnika Gornjeg Sela.
Ali...sve je lipo šesno, po ljudskoj miri...





Nekoliko domaćih ljudi svih generacija, guštaju na banjanju.
- Ajme šta vam je lipo ovde! – nisam odolija da im se malo ne „uštekam“.
- Je, je lipo je – govori mi jedan dida, ali put od Gornjeg Sela do uvale je nikakav!
- Znate šta, to vama čak i nije velika šteta, jer ako napravite široki put do ove vale, onda nećete imat ovi komadić raja...
- Dobro i govoriš sinko, ali meni su već godine, nije lako....



Dobro govori dida, raj je raj, ali komod je komod, teško se može imat i jedno i drugo.
Tradicionalni „morski“ ručak na mojoj velebnoj barčici je manistra u suvo. Premda malo plinsko kuvalo ne pruža široke mogućnosti kužinavanja delicioznih točeva (oliti umaka), taj problem se može riješit na mali milijun drugih načina. Na pravome ulju zažutiš kapulu-dvi, baciš u nju konzervu fileta od tune, pardon - ne konzervu, nego ono šta je u njoj, dodaš malo konšerve, biloga vina, petrsimula, vlaškoga luka kojeg samo malo prignječiš, pustiš da napravi dva-tri glagola i toč je za pet minuti gotov! Manistru skuvaš normalno ka i inače, je da malo ispališ dok voda uskuva, ali sve u svemu, manistra najčešče bude za prste lizat. Ako štakod falijen, barem se ribe najidu...



Mislili smo ostat na moru tri dana, ali brzo skupljanje „ovčica“ na nebu, dalo nam je naslutit da je krajnje vrime za dignit tunju i vratit se doma. Sad kad smo već toliko blizu istočne punte, naravno da ćemo proć kroz poznata splitska vrata, između Brača i Šolte.
Na vratima Splita grada, prometno je ka na Dalmatini za vrime subotnjih špica. Trajekti, katamarani, gliseri, jedrilice, sandoline, mandoline.... tutnje sa jedne na drugu stranu ka blesavi, tuta forca. Nema nam druge, neće proć još dugo, morat ćemo postavljat semafore na moru.

Plovimo dalje, ostavljamo za sobom Stomorsku, Nečujam i Rogač. Još se uvik osjeća neugodan miris paljevine od prošlotjednog požara. Veliko zgarište borove šume iznad Nečujma, djeluje kao teška opekotina na licu zelenog otoka. Koliko sad opet mora proći godina da se sve zazeleni?

Između Rogača i Donje Krušice, okrećem kormilo udesno i bordižamo priko kanala. Do Čiova imamo šta i vozit. Ipak nije nam dosadno. Sa desne strane, kurs nam sijeku jedan tanker i pogolemi putnički brod. Ne bi im se baš volija nać isprid prove, pa stavljam u pogon i pomoćni motor, Tohatshu impozantne snage od čak tri i po konja! Uz ovih već spomenutih devet od "glavnoga", sve šuška, sve se trese, glava mi nabumbrijala, ali velebna barčica juri neviđenom brzinom!



Kad smo okrenuli puntu Čiova, diga se friški vitar, bacilo na tramuntanu! Uzvrtili se brodovi i veliki i mali, biže sa pučine i hitaju u zaklon sigurne luke. A mi, vrli moreplovci, taman smo se u sumrak dočepali naše lučice i ka veliki mornari se kočoperili pred susidima „kapetanima“ koji su toga dana otplovili do prve šaldunske vale. Inšoma, to ih nije spriječilo da svoj povratak do lučice dug čak jednu nautičku milju opisivali ričima dostojnim nove „Odiseje“.

Uvečer, s balkona gledam kako lampa nebo i potmulo grmi doli od Šolte, Visa, Italije...
Sve se lipo poklopilo...
Ka i uvik...

Zašto ja uvik moram pisat afirmativne postove?
Te bija sam vamo, bija sam tamo, te vidija ovo, vidija ono, ludilo provodi, ekipa najbolja na svitu...
Ne može se stalno tako.
Ajmo danas malo drukčije. Evo, objavit ću jedan politički nekorektan post.
Generalizacije ne volim i uvik, baš uvik mi dođe slabo kad čujem izjave tipa „svi su oni isti“. Ali priznajem, ponekad je puno lakše svrstat ljudove u nekakve škafetine.
Dakle lipi moji, evo vam iznosim pet tipova ili pet skupina ljudi koji mi užasno idu na živce.

1.Kladioničari

Nastali su kao antievolucijska degeneracija kaste nekadašnjih zagriženih igrača sportske prognoze, a tranzicijski debilizam ih je prometnuo u niškorisne zgubidane prve klase. Njihovih jazbina ima na svakom kantunu u gradu. Ovi nikad dokazani nekadašnji sportski talenti malonogometnih ekipa županijskih liga, pokušavaju baš svakog dana opet i iznova upravo klađenjem nadoknaditi gubitak duševnih boli zbog neostvarene karijere bočnog veznog igrača nogometnog kluba "Bojovnik" iz Brkanovaca Gornjih.
Kako ih prepoznati?
Frizure im variraju od retro-fudbalerki do ultrabljeskavih izbrijanih kvrgavih glavetina, najčešća obleka su im sportske trenerske Made in Indonesia, a u ljetnom periodu nose na sebi dresove na kojima se kočopere imena Ruud Van Nistelroy i Wayne Rooney...
Po čitave Božje dane čuče u tim jazbinama, pogleda nalik u babuna uperenog prema papirnatim lancunima na zidovima, kulerski puše duvan i mudro raspravljaju kako im je upravo jučer, zbog nekog hebenog igrača treće kazahstanske lige u hokeju na travi, propao zgoditak života.
Pjesma za njih – "Pokidat ću lance sve" – Dražen Zečić

Idealan glasnogovornik – Trifon Ivanov



2. Tipovi koji truse pivo ispred T.O. «Biserka»

Na ovakve tipove ćete naići u gotovo svakoj našoj selendri koja drži do sebe. Musavi, šporki, neobrijani, apatični, vječno zamišljenog i zamućenog pogleda uperenog u plus minus beskonačno. Lokalne dangube. Život ih nije mazio, ali bome nisu ni oni njega. A ni nju, bojim se...
Osnovni cilj njihovih bivstvovanja, zvijezda vodilja njihovih turobnih sudbina je jedna najobičnija, najjeftinija flaša piva. Nikako ona iz kafića ili gostionice, već upravo ova, iz dućana. Pa jeftinija je brat-bratu četiri-pet puta. Svoje zatomljene kolekcionarske strasti iskazuju redanjem nizova flaš-royala po zidićima uokolo dućana. Nisu zahjevni što se komfora tiče. Komad kartona ispod guzice bolje im paše od najmekšeg kušina. A znaju oni često i malo prileć na zidiću, tek toliko da ubiju oko.
Omiljena zabava im je nesuvislo dobacivanje srednjoškolkama za vrijeme velikog odmora.

Pjesma za njih – "Nesretnik sam od rođeeeeeenja" – Zlatko Pejaković

Idealan glasnogovornik – Pivko Bumbić



3. Pripadnici navijačkih skupina

Oduvijek su sanjali o karijeri velikog nogometaša koji će u finalu Lige prvaka zabiti odlučujući gol u 90. minuti i kojem će klicati i aplaudirati oduševljeni pripadnici širokih narodnih masa na dupkom ispunjenim tribinama, ali zbog urođene inteligencije brzo su shvatili da za takve pothvate i nemaju baš neke velike šanse, pa su na vrijeme odustali od uzaludnog treniranja. Kako ih prepoznati? Mršavi pušioničari, krezubi, prištavi i tetovirani, posebno su napaljeni na autobuse i tramvaje javnih gradskih poduzeća. Opijanje, pušenje trave i sitno dilanje su kvalifikacijske discipline za sticanje statusa uglednog pripadnika navijačkih skupina. Svi su, bez iznimke inficirani sindromom čopora, krda, jer se pojedinačno osjećaju nesigurno, slabo i bespomoćno. S pravom, rekao bih...
Smrad petardi, dinamita i bengalki mnogo im je miliji od mirisa žena. Najviše su ponosni na sudjelovanje u tučnjavama sa kolegama iz mrskih protivničkih skupina.
Poseban status imaju oni koji imaju iskustva u srazovima sa negdašnjom prekodrinskom "braćom", to su face par excellance, na njih se gleda s posebnim strahopoštovanjem.

Pjesma za njih – "Kada umrem zamotan u bilo...(plavo, žuto, crno...već po potrebi)" – Vinko Coce

Idealan glasnogovornik – Džordž Bljutavi Grm – ne pitajte zašto!



4. Vozači koji voze brže od mene

Kad ih ugledam u retrovizoru svoga puntića kako nervozno i izbezumljeno nasrću i kako mi ablenduju dugim svitlima, iz moga grla začuju se krici i pjesma pradjedova. Buljavih i razrokih očiju, iskešenih zubi, intelektualnih sposobnosti gotovo na nivou prethodnih skupina, tupog pogleda, izbrijanih glava i neizbježnog lančića oko vrata. Smisao života im sačinjavaju neprekidni razgovori o gumama, getribama, svićicama i šofer šajbama. Iako su uglavnom u ranim dvadesetima, već voze polovne BeeMWeje i Audije, rijeđe Alfe ili Passate.
Priznajem im ipak da su sposobniji od mene, jer čisto sumnjam da ću ikad vozit bilo koji primjerak iznad klase malih gradskih automobila. Zato sam kivan i ljubomoran na njih i kad me preteknu spominjem im sve članove uže i šire familije u neobičnim odnosima sa domaćim životinjama.

Pjesma za njih – "Srce na cesti" – Jura Stublić i grupa Film

Idealan glasnogovornik – onaj dripac Zovko šta je pičija Brabusom 300 km na sat od Zagreba do Slavonskog Broda. Nemam njegovu cijenjenu sliku ali pretpostavljam da izgleda nekako slično ovome



5. Vozači koji voze sporije od mene

Ovi su mi ipak najdraži. Tamo di je dozvoljeno 50, oni voze 35, tamo di je dozvoljeno 80, oni voze 66,6 kilometara na sat. Nevoljni nesretnici, lišeni osnovnih sposobnosti orijentacije u prostoru, seksualno frustrirani, preznojeni i smrdljivi, nosa konstantno slijepljenog za volan, izazivaju opću pometnju na cestama. Na semaforu kreću tek nekoliko sekunda nakon paljenja zelenog svijetla, šta je sigurno, sigurno je. Mislite da su ovo dobri vozači? Jesu šipak! Oni će vam redovno skretati sa glavne cestu na sporednu bez ikakvog signala žmigavcima. Toliko su koncetrirani na vožnju da im je još dodatno paljenje svijetala i žmigavaca nemoguće ostvarenje. Ali zato vrlo često, kad jednom upale žmigavac, voze tako kilometrima i kilometrima. Najbolji su oni koji voze sa sva četiri, uključe ih skučajno i onda nemaju pojma kako ih ugasit.

Pjesma za njih – "Milo moooooooooje" – Miroslav Škoro

Idealan glasnogovornik – Mr. Bean


Ne, nisam danas ni grintav ni nervozan, naprotiv, danas mi je prvi dan godišnjeg odmora.
Gibam na neko misto za koje sam siguran da neću sresti niti jednog jedinog primjerka iz navedenih skupina.