Marketing
O kokoškama, juhama, lukama i lučicama
Mada se u velikoj većini ambiciozno zamišljenih urbanističkih planova naših tero-turističkih gradova, gradića i inih oblika velih i malih mista, kao ultimativne poslastice spominju marine za mega (a nu nego kakve!) jahte, meni je osobno puno draži poseban kolorit koji na našim rivama stvaraju male, pa i malo manje male barke mještana, vikendaša i gostiju koji kod nas dolaze već toliko godina da su u stvari stekli status dopisnog člana domorodačkih zajednica.
Naravno, nije nama neugodno gledati i mini i mega plovila u našim portima, ali i u tim planovima moramo biti dalekovidni. Jer, kako je krenulo, već za nekoliko godina, mega će polako postajati "out", a zavladat će giga jahte na kojima će se kočoperiti bjelosvjetske fufice i profesionalne partijanerice i šarmom čang-šlang kokoški privlačiti naša ustreptala podanička srca.
No, lako ćemo mi za mega i giga kokoške, ajmo se vratit na temu.
A koja je ono uopće bila tema?
Ah da, barke naše svagdašnje!
Di su barke?
Na moru naravno...
A kad nisu na moru?
Opet su na moru, samo su vezane
U lukama.
Malim lukama
Lučicama...
U trenucima kada se moja nadasve umjetnička duša nađe u opasnosti da bude shrvana i deprimirana kritikama i komentarima jedne drage subložnice koja mi je u brk skresala kako mi je blog postao dosadan, predvidljiv i nečitljiv, ipak još uvijek nije sve izgubljeno. Kad se Brod u boci nađe među brodovima u luci, onda je sve puno lakše. To je moja auto-terapija...
Bolje reći "brod terapija".
Naše lučice su počele nastajati manje-više spontano, tamo negdje sedamdesetih-osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su mnogi naši ljudi osokoljeni uspjesima socijalizma i samoupravljanja, odjednom došli u poziciju da postaju i brodovlasnici. Sve te, danas nažalost eutanatizirane Jugoplastike, Kvarnerplastike i ine plastike, na temeljima tradicionalne male drvene brodogradnje, redovito su iz svojih proizvodnih hala izbacivali nove primjerke brodica za radničku klasu i poštenu inteligenciju.
Naše Istranke, Dalmatinke i Primorke, Gude, Tice i Elani, omogućili su svekolikom uzmorskom radnom narodu da, rečeno današnjim modernim jezikom – "kvalitetnije provodi svoje slobodno vrijeme". Bilo da se radilo o rekreativnom bacanju tunje i peškafonda, ili pak o herojskim navigacijama do obližnjih plaža, uvala i škoja.
A za vrijeme dugih zimskih mjeseci, mnogi bi se ponosni vlasnici raznoraznih plovila, plutala i puhala lipo skupili zajedno pa onda "udruživanjem rada i sredstava" manje ili više zdušno prionuli izgradnji lučica.
Tamo di su ljudi bili složniji i poduzetniji nastale su prave male marine, a tamo di je svako vodija svoju politiku, sklepali bi se na brzinu nekakvi mulići od dasaka i puntižela tek toliko da se ima negdi vezat brod. Danas u našim lučicama ima puno lipih barki, starinskih i modernih, drvenih i plastičnih. Ima ih vridnih par stotina eura, a bome i onih od nekoliko stotina iljada. Iako realno govoreći, kupnja brodice nema nikakvog financijskog smisla, odlasci na đite sa ovakvim brodovima imaju neku posebnu draž, nešto razumu teško dokučivo. Šekondi gušti...
U lučicama je uvik zanimljivo. Za razliku od pravih i velikih luka, ovdje nećete susretati posrnule osobe upitnih moralnih vrijednosti, ali imate veliku šansu da naiđete na lokalne dangube, jebivjetre, beštimadure i potencijalne članova društva kroničnih gasitelja žeđi. Jer osim "brodovlasnika" u lučicu će rado navraćati i sva sila pratećeg osoblja. Ovo nije tek puko parkiralište za brodove, lučice su idealna mista za susrete, ćakulu, nadmudrivanja i štucigavanja. Obično se tu nalazi i neki skromni kafić lokalnog pomorskog športskog ili ribolovnog društva u kojem se poslužuje jeftina hladna pivica koja idealno dođe uz partiju briškule i trešete.
Volim učinit đir po mulima i pontonima ovakvih lučica jer tu niti jedan brod nije isti onakav kakav je originalan izaša iz maloga škvera. Ima tu uspjelih i manje uspjelih nadogradnji, krmenih i pramčanih platformi, dograđenih kabina, natkabina i pravih letećih mostova. Dodatna svijetla, reflektori, tuševi, spremišta, jacere, škafetini – uglavnom više se inovacija može vidit tu, nego na bilo kojem nautičkom sajmu. Nekidan mi je jedan čovik, pravi inovator, inače dipling strojarstva pokaziva svoj brod. Pa to je čudo jedno! U brodić od šest metara on je uvalija salon, kabine, zahod, kupaonicu, disko klub, noćni bar, a ima još mali milijun planova šta bi se moglo ugradit. I sve je to on sam osmislija i napravija. Genijalac!
Reka mi je u povjerenju: "Da mi žena zna koliko sam para utuka u ovi brod, protjerala bi me ne iz kuće, nego sa kugle zemaljske!"
U našim lučicama vlada posebna atmosfera. Morate biti oprezni. Tu vam je još uvik sve puno jugonostalgičara. SFRJ i dalje živi. To se posebno ogleda kad neki od brodovlasnika bilo šta radi ili popravlja na svom brodiću.
Zašto SFRJ?
Naime dok Sedmorica Filozofiraju Radi Jedan. I može taj jedan bit najbolji meštar na svitu, ali najmanje sedmorica dežurnih savjetnika će zaključivati i raspravljati kako se taj posal moga obavit i na puno bolji način. A koji si to intonak kupija za pituravanje, a ne valja ti taj pinel, štelamorta ti je labava, propela ti je propala jer nisi stavija prave cink protektore i tako dalje i tako bliže.
Naši ljudi su najbolji stručnjaci za tuđi posal.
Svak zna šta bi oni drugi mora napravit
A za pravo reć...u tome i je draž.
Mediteranski teatar od života.
Pozornica na otvorenom
Pozornica o' života
Neka naših ljudi
Neka naših brodova...
Post je objavljen 27.08.2007. u 11:21 sati.