Kad osvane pospano nedjeljno jutro sa vremenskom prognozom u stilu „sve je moguće“, onda se logično nameće samo jedno jedino pitanje – „di ćemo?“. Na more nam se danas baš i ne ide, nismo fala Bogu samo za tri dana pa će bit još prilike, a prvi veliki povratnički vikend na auto-cestama bolje je izbjegavati u širokom luku. Stoga, otvaranje auto-karte na našem stolu poprima već ritualna obilježja, svaki put očekujemo vrhunski rezultat primjenjujući samo metodu slučajnog odabira.

Izvor Cetine! Gotovo su istodobno zasjale oči kako mojoj izvršnoj producentici tako i mojoj blogerskoj malenkosti kad nam je na um pala ta ideja. Dilema je jedino glasila – priko Knina oli priko Sinja?

Paaa, budući da sad već od Kaštel Gomilice do Dicma imamo praktično mini auto-put koji se srećom ne naplaćuje, opcija preko Sinja je ovaj put dobila prednost.
I stvarno, s „plavom pticom“ smo u Sinju već dok si izgovorija razilazilidulise....
Nastavljamo dalje preko Hrvaca, sve pogledavajući nećemo li negdi ugledat našega Josipa, najmlađeg polaznika ovogodišnje proljetne planinarske škole, ali sve u svemu – ne viđesmo ga ovog puta. Bit će još prilike. Oj Jos'pe di si bija?

Nekoliko kilometara kasnije, putokaz prema hidroelektrani „Peruča“ podsjetio nas je da tu nismo bili već pogolemi broj godina, pa se mislimo, zašto ovaj put ipak ne poslušati MP Thompsona pa skrenuti desno na križanju staze...

Malo vrludanja po seoskom putu, pa još malo kroz zelenu šumu i ...eto nas. Parkiramo se blizu veslačkog hangara u koji često dolaze naši reprezentativci na pripreme. Peručkim jezerom vlada poprilična oseka, ovako po bonaci izgleda prilično pitomo. Napravili smo đir po velikoj brani i ono šta me začudilo da je čitava ova „južna“ strana brane obrasla u brnistru. E sad je li to namjerno ili se brnistra slučajno tako lipo rasprostranila, odma sam se sitija onog svog posta u kojoj sam na vrlo logičan i razuman način obrazložio neke svoja iskustva i saznanja. Eto samo jedan savjet nadobudnim momcima na početku veze – dovedite svoje cure na branu Peruča tamo negdi krajem petoga miseca. Ako se i nakon onoga zamamljujućeg mirisa budu nešto nećkale ili prenemagale – onda je problem definitivno u vama!



Eto, opet sam skrenija i sa puta i sa teme i opet ja trubim iako o sviranje trube blagog pojma nemam.
Idemo dalje, prolazimo kroz Potravlje. Nakon laganog marendina na Peruči, baš bi nam dobro pala jedna kava. Gledamo sa ceste di ćemo, kud ćemo i pogled nam privuče tipična seoska krčma, ali skroz netipičnog imena – John Fitzgerald Kennedy!!!
Čovječe!? Nisam uspija saznat kakva je to tajna veza između JFK i Potravlja, ali ne valja uvik čačkat i mečku, štatigajaznam koliko su još uvik jake one snage koje su izvele atentat u Dallasu. KGB? Castro? Korzikanska mafija? Ma biži ća..



Pičimo putem dalje i eto nas već u Civljane i za divno čudo na cesti stoji putokaz da je jedan od ciljeva našeg današnjeg putovanja udaljen još samo šest kilometara. Opet skrećemo desno (čoviče, u što se ja ovo pretvaram!) i nakon malo širokog asfaltnog puta, pa malo uskog asfaltnog puta, pa još malo makadama, eto nas do sela Cetine u jednoj dolini, eto nas blizu crkve Svetog Spasa.





Crkva Sv. Spasa jedna je od najstarijih i najbolje očuvanih spomenika našeg ranosrednjovjekovnog, predromaničkog ili ako hoćete starohrvatskog sakralnog graditeljstva. Po svojoj očuvanosti i arhitektonskim oblicima spada u red dobro očuvanih starohrvatskih crkvi, sa zvonikom na pročelju i predbrodom. Crkva je sagrađena u 9.st., a u kasnijem vremenu srednja je apsida bila porušena i zamijenjena većom, uglastom. Ostaci crkve i zvonika su konzervirani. Za razliku od ostalih sačuvanih predromaničkih crkava kao Sv. Križa u Ninu, Sv. Donata u Zadru, i Sv. Petra u Omišu, upravo je zvonik ono što izdvaja ovu crkvu kao jedinstvenu. A zašto je tako značajna građevina podignuta upravo kod izvora točno stotinu kilometara dugačke rijeke Cetine? Sigurno nije slučajnost, ali u mene je za sada krkho znanje, u jednom trenu je u meni proradija duh Roberta Langdona, i probudila mi se želja da počnem raspetljavat tajne hrvatske verzije Da Vincijeva koda. Nevjerojatan je osjećaj dotaknuti taj kamen znajući da ga je upravo tu postavila ruka nekog nepoznatog graditelja prije gotovo 12 stoljeća.





Oko crkve Svetog Spasa, danas se nalazi pravoslavno groblje. Kada i kako su počela prepucavanja i svojatanja, nije mi poznato, odnosno možda mi je čak i poznato, ali sad ne želim otvarat tu temu, samo znam kako me svaki put uvati tuga kad vidim koliko se ovdje kroz sva ta silna stoljeća vodilo bitaka i ratova, koliko je ova zemlja krvlju natopljena, a kako danas sve to izgleda tako pusto...Zar je moguće da se toliko tuklo za zemlju u kojoj nitko ne želi živjeti?

Neću o politici, neću o ratovima, samo se nadam u neke bolje dane za svih nas...
Danas ćemo ipak o lipšim stvarima, a to je ova priroda koja nas okružuje, ova pitoma dolina okružena visokim planinama izgleda prekrasno, unatoč teškim oblacima koji su se navukli po čitavom nebu. Nekoliko stotina koraka od Svetog Spasa je izvor rijeke Cetine. U stvarnosti, na ovom području izvora ima više, ali ovaj se računa kao najznačajniji. Zeleno-modro, veliko tirkizno oko na površini Zemlje.





Sasvim blizu izvora nalazi se nekoliko neukusno sklepanih kućica od bloketa, vjerojatno služe kao crpne stanice. Tražeći drugi veliki izvor, prošetali smo najprije kilometar-dva kroz jednu udolinu koja se kasnije pretvorila u pravi kanjon. Vidi se da tu prolazi tok nekakve riječice, ali sada je korito potpuno presušeno. Prateći ovu našu auto-kartu, zaključili smo da je prilično neprecizna i da joj baš i ne možemo virovat. Na karti sve to izgleda tako blizu. A evo hodamo više od pola ure i još ništa! Sad nam je jasno zašto stradavaju Česi u Hrvatskoj. Pa oni kao kulturni i obrazovani ljudi gledaju naše karte! A na kartama sve to tako izgleda blizu.
Kad su se iz gustiša začuli nekakvi čudnovati zvukovi rzanja i hroptanja, zaključili smo kako nam trenutno i nisu potrebni susreti sa recimo vukom ili međedom.

Zato smo se vratili natrag i odlučili potražiti pećinu koja se navodno nalazi u neposrednoj blizini sela Cetine. Žene koje smo pitali se čule za pećinu i znaju otprilike di je, ali one same nisu nikad bile u njoj. Koga ćete vraga u peć'ni dica?
Tek nas je jedan stari dida u najboljim godinama uputija na pravi put. Radi se naime o Godspodskoj špilji. Zašto Gospodskoj? I to je još jedna tajna koju moramo otkrivat.

Uglavnom prolazeći kroz neke sumnjive puteljke, najprije široke pa sve uže i uže, dok nismo upali u pravi gustiš, nikako naći ulaz u Gospodsku špilju. A još nam je i kiša počela padat. U svim nedoumicama koje su nas obuzele, oćemo li i dalje tražit ili se vraćat natrag, moj gotovo nepogrešivi (sic!) istraživački nos je otkrio uzak prolaz između stijena.



„Naoružani“ samo jednom lampom „čeonkom“ i svjesni vlastitih ograničenja, nismo baš bili previše avanturistički nastrojeni. Istraživati ovu špilju po mraku i bez speleološke opreme je prevelika ludost, pa smo se zadovoljili boravkom u njoj tek toliko dok stane kiša.



A kiša, malo udre jače, pa malo slabije, ali da mislit prestat – ne misli!
U jednom trenutku nam se učinilo da je ipak nešto manja pa smo se uputili natrag prema „plavoj ptici“. Naravno, već nakon stotinjak metara, opet udrija takav pljusak pa smo pokisli ka pivci. Na svu sriću, u autu imamo suvu robu, ali za nevolju, patike su mi totalno mokre, a ništa drugo nemam. Pišem za slijedeći put – rezervne patike!

Ništa, šta ćemo sad, kako nam je tako nam je, počekat ćemo još malo pa ćemo vidit. Lako ću za drugi izvor, ali znam da ovdje negdje mora bit onaj stari kameni most, ne da mi se ić ća, a to ne vidit. A niti imaš putokaza, niti imaš koga pitat. Na koncu, kiša nam se ipak smilovala pa sam onako bos ipak pronaša i drugi izvor Cetine. Za utjehu nije tako spektakularan ka ovaj „veliki“ . I naravno, na samom kraju smo kao šlag na tortu, sasavim neočekivano, ali ipak zasluženo „otkrili“ onaj stari kameni most.
Hrvatski Stonehenge!







Šta na samom kraju reć?
Ovo područje je i povijesno i zemljopisno izuzetno značajno za sve nas. Ali eto, čak i ja koji volim ovako lunjat i otkrivat nepoznato, tek sam ovo prvi put vidija u četrdeset i nekoj. Nije mi namjera pametovati kako bi se ovo sve moglo turistički „valorizirati“.
I ne triba tu velika lova. Samo triba dobre volje. I zdravog razuma, naravno. Imamo li ga?