U pravdu moramo vjerovati čak i kad izgleda kako pravde nema
Nepravdu ne možemo pobjediti novom nepravdom
U ljubav moramo vjerovati čak i kad se čini da ljubav ne postoji
Mržnja se ne liječi novom mržnjom
Znam, teško je...
Ali je potrebno!
Iza mračnog zastora mora postojati tračak svjetlosti
Nakon zgarišta mora negdje u zemlji ostati zrnce života
Zrnce nade...

Jer..u tami i mržnji može nicati samo sjeme zla.







Ponekad mi se učini kao da znam šta je jako bitno, možda čak i najbitnije u životu.
Imati osjećaj za mjeru!
Ne, ne mislim pritom «biti umjeren»!
Nego baš – imati osjećaj za mjeru.
U svemu...
Pa sad vi mislite...

1. bezvezno pitanje - Zašto se kaže “Prebio ga ko vola u kupusu?"

Koliko ste puta do sada čuli priču sličnu onoj kada je izvjesni Pero Š. (27) nakon žestoke makljaže ispred narodnjačkog disko-kluba premlatio Đuru K. (31) “ko vola u kupusu”? Zašto baš kao vola u kupusu?
Zašto ga recimo, nije mogao premlatiti kao svinju u karfiolu?
Ili patka u matovilcu?
Tukca u špinatu?
Nego baš kao vola u kupusu! Zna li itko odakle je došao ovaj čudnovati izraz?
Tko je bio taj lola koji je prvi premlatio ubogog vola? Pa kud baš u kupusu? Je li to možda bio kiseli kupus ili kupus u glavi? Ma mislim, čak da je i ubogi vol slučajno zalutao u kupusnjak pa počeo slasno mljackati, zar je to bio dovoljan razlog da ga se prebije ko vola? Zar mu nije dosta što su ga uškopili tamo još u goveđem pubertetu, što čitav život mora raditi i tegliti ko da je tegleća marva, pa bi mu sada još zabranili da se tu i tamo u tamo osladi kupusom?

Bidan vol!
Bidan kupus!
I'll beat you up like an ox in a cabbage!
Wow! Kako ovo dobro zvuči!



2. bezvezno pitanje - Zašto nogometaši (toliko mnogo) pljuju?

Ronaldinho prodire po lijevoj strani, Ronaldinho dribla, prelazi jednog, drugog, trećeg igrača, Ronaldinho puca… iiiiii….Iker Casillas brani!!! Ništa od pogotka!!
Trenutak kasnije kamerman usmjerava krupni kadar prema Ronaldinhovom licu, traži reakciju nesuđenog strijelca. Kad tamo…dražesnog li prizora…Ronaldinho tako sočno pljune megahračak volumena 2.73 centilitara kao da se u djetinjstvu družio sa ljamama tamo negdje na Andama.
Nemam ništa protiv Ronaldinha, štoviše, mislim da je taj tip nogometni genijalac, ali njega sam samo uzeo za primjer, ali ista stvar bi bila da je glavni glumac Gennaro Gatuso, Pavel Nedved ili pak Tomo Šokota ili Maris Verpakovskis. Svi nogometaši, bez iznimke, pljuju li ga pljuju po zelenom travnjaku, ne razmišljajući da će se vrlo vjerojatno, već za minut ili dva stropoštati nakon žestokog duela s protivničkim igračem, ljosnuti nosem ili pak obrazima pravo u vlastitu ili tuđu bljuvotinu! I što je najčudnije, vrli nogometaši obožavaju spektakularno pljuvati upravo u trenucima kad su svjesni da su kamere usmjerene baš na njih? Za vrijeme TV prijenosa bilo koje nogometne utakmice, moći ćete uživati u ovakvim prizorima brat-bratu tridesetak puta.

U čemu je stvar? I zašto to čine samo nogometaši? Jeste li ikada vidjeli nekog košarkaša ili rukometaša kako pljuje na parket? Pa čak i nekog hokejaša na travi, igrača badmintona ili curlinga! Niste, zasigurno…



3.bezvezno pitanje - Zašto vodostaj rijeka čitaju uvijek dvaput?

Svaki put kad čujem smrtno ozbiljan glas spikera prvog programa Hrvatskog radija kako nakon vijesti u 13 sati čita podatke o vodostaju rijeka, imam osjećaj da se dogodilo nešto jako važno, nešto izuzetno i strašno, recimo kao onog dana 11. rujna 2001. kada je udario drugi zrakoplov u Twin Towers.

Dakle, smrknuti spiker svečano objavljuje:

Sava Trebež, stoosamdesetipet. Sava Trebež – jedan-osam-pet!
Sava Slavonski Šamac, tristopedesetisedam. Sava Slavonski Šamac tri-pet-sedam!!!
Drava Terezino polje, dvjestoosamnaest, Drava Terezino Polje dva-jedan-osam!
Drava Donji Miholjac, minus stopet, Drava Donji Miholjac minus jedan-nula-pet!!!

Zašto uvijek isti podatak ponavljaju dva puta? Jesu li ti podaci o vodostaju tako teško pamtljivi da ih se obavezno mora još jednom ponoviti? I to još na tako zapovjedan način? Kao neki strogi profesor u obrtničkoj školi – Jeste li razumjeli ovu lekciju? Jeste li ra-zum-je-li! Jebate!!!
Ajde sad budi faca pa mu reci da nisi razumija!?

A zašto nikad ne mjere plimu i oseku na moru?
Jadransko more Split - šest, Jadransko more Split nula-nula-šest!!!
Ili izvještaj o temperaturi zraka - danas je u Zagrebu bilo petnaest stupnjeva, Zagreb jedan - pet!?
Enigma!
Stvaaarno, nemreš bilivit...



4. bezvezno pitanje - Zašto se za “onu radnju” službeno kaže "snošaj"?

Za “one stvari” postoji mali miljun izraza. Mislim…znate o kojim “onim stvarima” govorim, e! Ne smijem baš sad spominjat te izraze jer me čitaju i neki moralno osjetljivi ljudi ali za sada ću samo reći da takvi izrazi znaju završavati sa recimo bačina ili ranje, kanje, glanje, čenje. Brrr, ajme meni i ovako zvuči grubo, neću više….

Da, ali šta ćemo sada, moramo tu radnju nekako “službeno” nazivati! Da!
Neki su mudri ljudi, baš kao professor Baltazar, šetali po sobi, razmišljali, razmišljali i …dosjetili se! Službeni naziv takve aktivnosti će biti – snošaj!
Snošaj???
Ma da snošaj!?
Odakle im to?
Za tako lipu stvar, tako gruba rič!?
Ma to je sigurno neka greška!
A šta ćemo sad, kad su nam tako odredili!
Dakle – snošaj, oš neš prodano…
Što onda rade osobe kad su u snošaju? Snose se? Podnose? Uznose?
Ima li možda riječ “snošljivost” neke veze sa snošajem?
Kako ćemo onda nazivati osobe koje su u međusobnom snošaju? Snošajci? Snošajke?
Zamislite ovakvu izjavu u životopisu Martina G. iz Čučerja kako u molbi za posao zaštitara u Sokol-Mariću navodi : “U svojoj karijeri snosio sam se sa sedamnaest snošajki”…Pa vidite li kako ovo grozno zvuči. A tek kako grozno izgleda napisano?
Užas!!!
Dajte, jezikoslovci molim vas, izmislite neku bolju, zvučniju i melodiozniju riječ!




5. bezvezno pitanje - Kako to da žene imaju manje partnera nego muškarci?

Durex (pretpostavljam da znate čime se ta firma bavi) već nekoliko godina provodi globalna istraživanja koja uključuju na stotine tisuća ljudi u četrdesetak zemalja širom svijeta. Ima tu raznoraznih podataka, zanimljivih i više zanimljivih, ali nema smisla da ih ovdje prepričavam. Uostalom, ako ovo čitate, onda ste on-line pa skoknite do trafike
Pa pogledajte!
Ali…
Neki podaci su mi tu ipak malo sumnjivi.
Između raznoraznih pitanja ima i ono jedno od kojeg podjednako strepe i žene i muškarci – koliko ste partnera imali? Žene od pitanja, a muškarci od odgovora.

Rezultati su slijedeći.
Hrvati su u prosjeku spavali sa 7,5 partnera, što je manje od svjetskog prosjeka broja partnera po ispitaniku. Muškarci u prosjeku globalno imaju 10 partnerica, dok žene 7 partnera.
E čekaj sad…
Nije mi bistro…
Kako u svim, ma baš svim zemljama muškarci imaju više partnerica, nego žene partnera?

Pa računam… ako sam ja bija recimo sa Marom, onda je i Mare bila sa mnom, dakle rezultat je jedan prema jedan, oboje smo uvatili punat, je li tako? Ako sam bija nakon toga (ne neposredno nakon, molim lijepo!) sa Katom, onda je i Kate jopet bila sa mnom, opet je jedan jedan. Dakle, globalno gledajući, taj rezultat uvik mora bit tu negdi, fifti-fifti.
Jesam li u pravu?
I kako sad ispada da muški uvijek imaju više partnerica nego žene partnera?

Čekaj, čekaj malo…još malo računam…a šta ako sam ja recimo bija sa štatigajaznam, recimo sa Petrunjelom i Anastazijom zajedno u manage a trois…hm…dakle, u tom slučaju ja sam skupija dva punta, a one samo po jedan…
Ma ne može bit, koliko ja znam, puno je vjerojatnije da će se neka živahna žena provest sa više muškaraca, nego li živahan muškarac sa više žena… Ali, to su sad već perverzije, nećemo o tome!

Pretpostavljam da su ankete anonimne, pa stoga ne vidim razloga zbog kojeg bi ispitanici trebali iznositi netočne podatke

Možda muškarci imaju bujniju maštu, a žene brže zaboravljaju?
Možda je ipak istina ono da muškarci “taj broj” množe, a žene dijele sa tri?
A možda…možda muški više spavaju međusobno???
Asti Mande!?
Koji je zaključak? Zaključak je da zaključka nema. Ostaje još jedna enigma…

Dosta je bilo za danas moja draga publiko, bilo je to nova emisija direktno sa palube broda u botilji – Pet bezveznih pitanja, do nove emisije, srdačan pozdrav!

Nisam siguran je li to zbog horoskopskog znaka, podznaka ili neke druge konstelacije zvijezda ali, iako sam na moru oduvijek bio "ko riba u vodi", mnogi mi se čude kad im kažem da ribolov nije baš visoko rangiran na mojoj listi omiljenih aktivnosti. Jednostavno, za biti uspješan ribolovac potrebno je imati smirenost, dobru koncentraciju i mirnu ruku. Kako se moja malenkost baš i ne ističe navedenim osobinama, tako se u vlastitoj šumi zbrčkanih i nepovezanih misli, nervoznog cupkanja, poskakivanja i posvemašnjih posrtanja, moram nevoljko pomiriti sa sudbinom ludom – nikad od mene pravog ribara!

U stvari, tribalo bi se čak i malo potruditi, mnoge stvari se navodno mogu i naučiti. Uglavnom, imam osjećaj da ću u čarima ribanja i ribarskog prigovaranja potpuno uživati kad odem u penziju. Ako...ako...
Prvo ako – ako dočekam penziju
Drugo ako – ako do tada uopće bude ribe u moru...



Da, ali u svijetu prirode, a velikog plavetnila pogotovo, ima jedna krasna pojava koja se zove SIMBIOZA. Neću vam danas ovdje navoditi već otrcani primjer, zajedničkog života morskog raka samca Pagurus pridaux i moruzgve Adamsia palliata. U ovom našem slučaju simbioza se sastoji od toga da na more idemo mojom velebnom barčicom, a probrana ekipa nabrijanih i disponiranih ribolovaca nosi svoju dobru volju kao i svu potrebnu opremu.



Reprezentacija Strožanca isplovila je u najjačem mogućem sastavu – Jozo, Ante, Deni i Zlatko kao prvi ešalon borbenih ribolovaca, moja bolja polovica kao koordinator događanja i izvršni producent, te moja malenkost kao skipper, kuvar, dokumentarist, uglavnom - livo smetalo…

Naši odlasci na ribarenje, već tradicionalno počinju svojevrsnim ritualom – zaplitanjem nekoliko kilometara glupog , smotanog pa odmotanog, rašfilanog konopa oko propelera brodića mi moga.
Vjerojatno pretpostavljate da takav ritual izaziva kod mene lavinu beštimji, te raznih drugih verbalnih i neverbalnih reakcija nedoličnih jednom uglednom blogeru, ali pokušavat ću vas razuvjeriti.

Jednostavno, u takvim prilikama kažem sam sebi...
- Ah kako se divno sljubio ovaj dražesni konopčić oko elise i osovine! Kakva sreća! Sada imam prilike staviti masku na glavu i dvadesetak minuta zaroniti u nekakvu smrdljivu tekućinu koja po kemijskom sastavu najbolje odgovara sadržaju septičke jame!

Kad je ritual odmotavanja završen, krećemo hrabro naprijed u nove pustolovine. Cilj naše ekspedicije je pučinski škojić koji se nalazi tamo negdje daleko u nepoznatom akvatoriju sasvim blizu ruba do sada ljudskoj civilizaciji poznatog i istraženog svijeta. Nakon duge i iscrpljujuće bitke s valovima, od kojih su poneki dosezali nevjerojatne veličine, izlazak na kopno hridinastog otočića predstavljao je pravo zadovoljstvo.



Svaki put se iznova zadivim mojim ribolovcima kako oni sve te radnje, počevši od samog dolaska na «poštu», pripremanja ješke, same tehnike bacanja i lova izvode tako lipo smireno, stentano, kulerski... Naprosto poželim da i ja pokušam nešto slično. Ipak, dok oni iz mora vade reprezentativne primjerke srebrnastih i zubatih ljuskavih stvorenja, moje rijetke ulovljene ribice ističu se takvim raskošom boja kakvih se ne bi postidio ni sam Lucciano Benneton. Ipak, onaj osjećaj kad ti s druge strane udari, pa onda pun nade i slatkog iščekivanja mahnito povlačiš tunju je tako uzbudljiv i zavodljiv da ga je gotovo i nemoguće opisati.
Mislim, vrlo je sličan jednom drugom osjećaju, ali ne bih sad o tome...

Uglavnom, lovilo se čitav dan, pa još i dobar dio noći, ali sve nešto slabo, nikako...





Svitanje zore na moru je poseban doživljaj. Ovom prizoru samo još fale fanfare...
Ili neka muzika, a la "Odiseja u svemiru 2001"



Čak i na dalekom škojiću, nismo bili jedini "patnici"



I...na samom kraju, zanima li vas kakav je bio ulov? Sigurno vam je poznato kad gledate "Plodove zemlje", "More" ili tek običnu "Županijsku panoramu", pa ono kad TV reporteri pitaju ribare kako im ide. Onda gotovo po pravilu, ribari počnu kukat i plakat, suznih očiju pred kamerama iznose svoje životne drame, kako se od ribe više ne može živit, kako je prije bilo puno bolje, kako će prodat i brod i mriže i vrše i parangale, sve, baš sve i uvatit se kojega pametnijeg posla.

Prosto ti đođe milo takvih patnika i već počneš razmišljati o organizaciji humanitarnog koncerta na splitskom Poljudu na kojem bi nastupali Duško Lokin, Dalibor Brun, Milo Hrnić, Nenad Vetma, legendarni Mišo Mate, tri tenora, pardon tri kuma i još mnogi drugi. Mogli bi pozvat i Terezu. Nema veze šta se ona toliko zanese dok pjesmice pjeva, pa joj se nerijetko zna desit da zaboravi tekst. Ali nije Tere nacionale od jučer! Najprije započne sa La-la-la-la ili u krajnjem slučaju sa Na-na-na-na i već nekako dovede pismu do kraja.


U luku smo se vratili krajnje iscrpljeni, ali ekipa s vrha mula je bila toliko zaokupljena svojim aktivnostma da nas nisu njanci mrve obadavali...

I da se vratim na temu, jesmo li šta ulovili? Ma slabo ljudi moji, slabo, ne more se od ovoga živit, prodat ćemo i brod i mriže i vrše i parangale...
Evo vidite, sve šta smo ulovili, ovo teke, ovo zeru, jedva da je pokrilo ovo bokunić stolića...

Na seminaru o "brakovima i obiteljima u krizi", koji je nedavno organizirala Đakovačko-srijemska biskupija, teolozi su ponovili da slobodne veze i istospolni brakovi "ponižavaju dostojanstvo osobe i preziru cijelo društvo". Također se, osim trajne ženidbene veze, ne odobravaju "nepostojane, trenutačne i promjenljive veze"

Hmmm, priznajem da me štrecnulo kad sam ovo pročitao. Prepoznajem u ovim zaključcima teologa da sam upravo ja, jedan od onih koji su u “slobodnim, nepostojanim i trenutačnim vezama”, a kao takav dakle ponižavam dostojanstvo osobe (je li svoje osobe ili osobe s kojom sam u vezi?), a što je još gore, izgleda da prezirem čitavo društvo!!! Karamba! Sram neka me bude!

Evo skrušeno obećavam da ću nakon ovog apela uložiti sve svoje snage da se popravim. Od ove sekunde!

Potpuno se slažem sa teolozima. Istospolne zajednice su velika opasnost. Eto, priznajem, čak sam i ja neko vrijeme živio u istospolnoj zajednici i to još tamo davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća dok sam bio pripadnik mrske jugokomunističke, srbočetničke, takozvane JNA. Tada sam petnaestak mjeseci živio, sa tridesetak pripadnika istog spola. Dijelili smo i dobro i zlo, zajedno jeli, pili, spavali, tuširali, smijali se i plakali, tukli i mrzili se... Traumatične posljedice tog nesretnog iskustva nisam prebolio ni do današnjih dana.
Nadam se da mi se ipak može oprostiti jer sam tada imao tek koji mjesec više od osamnaest godina, a dobro nam je poznato da nerado Hrvat ide u vojnike...

Studentske istospolne zajednice isto tako treba staviti pod povećalo javnosti. I to je uzelo previše maha. Gotovi svi studenti koji studiraju izvan mjesta prebivališta imaju nekakve takozvane «cimere», a studentice «cimerice». Pod krinkom «cimera» postoji realna opasnost da se tu također radi o prikrivenom obliku istospolne zajednice. Kakvi cimeri, kakvi bakrači!
Umjesto da vrijedno uče i pripremaju se za aktivno sudjelovanje u izgradnji svoje Domovine, oni vode nadasve raskalašen život prepun tulumarenja i podilaženja niskim strastima.

Crkva ima zgodan običaj da se petlja u spolni život kako svoje pastve, tako i onih koji besciljno tumaraju zelenim pašnjacima bez osjećaja pripadnosti stadu. Nema veze što oni koji strasno propovjedaju o mračnim zakutcima carstva čula nemaju praktičnih iskustava o tim stvarima. Odnosno, kao ne bi smjeli imati. Ali, ja to smatram prilično priličnim. Tako je za očekivati da će vrlo uskoro, australski Aborigini podučavati Eskime kako najbolje sagraditi iglu, a recimo Šerpe sa Himalaja će upućivati kršne Dalmatince kako odjedriti Mrdujsku regatu. Pod Brač, ili pod Šoltu...

Udruga građana Grozd smatra se pozvanom da ovu problematiku regulira zakonom. Imaju mnogo originalnih ideja. Tako originalnih da me ne bi začudilo da kao rezultat tih ideja, uskoro čak i na vrbi rodi Grozd.

Udruga Grozd smatra da adolescentima treba otvoreno govoriti kako je masturbacija štetna i opasna za zdravlje. Da, apsolutno se slažem, ali još od davnina su starije generacije upozoravale mlade kako će im usahnuti ruka ili da će čak i oslijepiti od prekomjernog izlaganja takvim radnjama. I? Kakvi su rezultati?
Mladi, a čak i oni malo manje mladi, samo odmahuju rukom na ta dobronamjerna upozorenja.

Stoga predlažem drugačiji pristup. Nema ništa više labavo, potrebno je uvesti represivne mjere. Čak i novčane kazne. Krajnje je vrijeme da se formira seksualno redarstvo. Zadatak seksualnih redarstvenika će biti da spriječavaju na sve moguće načine nezakoniti seks. A zna se, nezakoniti seks je svaki onaj koji nije namjenjen osnivanju potomstva i produžetku vrste.

Kao prvo, treba suzbiti masturbaciju. Eto, na kioscima i trafikama, pa čak zamislite i u kvartovskim trgovinama mješovitom robom, već za 39 kuna i 90 lipa možete nesmetano kupovati pornografske slikopise i DeVeDe-je prepune lascivnih sadržaja. Predlažem da se u sve te pornografske materijale ugradi poseban čip, koji će odašiljati signale tako da će se putem satelitske navigacije pratiti njegov put i možebitno korištenje. Seksualni redastvenici moraju biti danonoćno spremni na akcije. Tako da u trenutku kada prištavi pubertetlija Z.G. pokrene PLAY na svom uređaju i dakle - svojevoljno odluči razarati svoju krhku psihu, u prostor inkriminiranog događaja će brzinom munje uletjeti ekipa za očevid i zaplijeniti sav materijal, a iznenađenog i preneraženog prištavog pubetetliju smjesta prijaviti sudu za maloljetnike. ZOOM ZOOM! Pa da vidmo tog lolu koji će usuditi ponovno pokušati!

Nije potrebno stati samo na ovim mjerama. Evo, zašto se ne bi po uzoru na MUP i njihovu akciju «Policajac u zajednici», na isti način oformila i institucija «seksualnog redarstvenika u zajednici»? Pa ćemo u svaki kvart postaviti po jednog takvog.
Koji će nositi pendrek.
I lisice.
On će biti upućen u sva zbivanja. Osobno će poznavati sve stanovnike kvarta u kojem će djelovati. Sve će znati, ko s kime, koliko puta i na koji način. Seksualnom redarstveniku treba dati široke ovlasti. Ne samo da po tamnim škuribandama parkića i svakojakih jebodroma kontrolira druženja maloljetnika, mlađih pa i starijih punoljetnika, već da ima pravo u bilo kojem trenutku ući u bilo koji stan ili kuću i provjeriti jesu li se možda stanari izložili nezakonitim spolnim radnjama. CAP! Ne'š kume ovđe ti jebavat dok ja radim, neš, jes' razumija!!!

Imam ja još dosta ideja na koji način poticati, oupsss, želim reći suzbijati nezakoniti seks, jer je vrlo razvidno da je upravo to problem broj jedan, izvor i glavni uzrok svim nevoljama i nepravdama u našem društvu, počevši od mita i korupcije, lopovluka i primitivizma pa sve do poremećenog sustava vrijednosti koji prijeti sveopćim potopom.

Sodoma i Gomora...

Budući je u ovom našem nazovi “suvremenom” svitu sve postalo izvrnuto naopako, kad su sve vridnosti i lipote postale relativne ka relativne koordinate, pa više ni sam ne mo’š skontat ko je faca a ko štraca, danas ću ponosito kano klisurina ustat u obranu dostojanstva jedne zanemarene pa čak i ismijavane – biljke! I njezinog ploda, molim lipo!



Danas vam donosim – šipak!
I? Šta ste se sad pripali?
Jer kad ti neko u nas reče – evo ti šipak, to onda obično znači da ne’š dobit ništa od onoga šta očekuješ. Ne, ne, danas na ovom blogu nije tako. Jer, šipak je voće koje smatramo tako običnim i svakodnevnim a da uopće nismo svjesni njegove vrijednosti.

E bome, kada je postalo puno lipo i otmjeno, pofalit se prijatelju, susidu, prodavačici u Emezzeti, punici, svastiki, čak i poštarevoj rodici, da si danas nakon ručka za desert slasno pojeo avocado, mango i papaju, ili još bolje guavu i karambolu!

Karamba karambola! Oću šipak papat papaju! Eto baš šipak oću!

Jer, ako niste znali, šipak je bogat izvor kalija, magnezija, fosfora, kalcija, željeza, bakra. A di su još vitamini B i C, čak i karotenoidi! Nemojte ove karotenoide slučajno pobrkat sa kretenoidima!

Znate li kakvi su učinci na zdravlje ljudi?
Smanjuje kolesterol, spriječava aterosklerozu, karcinom prostate, ima snažnu antioksidativnu moć, snažniju čak i od crnog vina i zelenog čaja. Zaštitni učinak pripisuju sadržaju fitokemikalija - polifenola, tanina i antocijana. Ma znate šta, tribale bi mi još tri stranice teksta za opisat koje sve mirakule može napravit jedan običan – šipak!



I kako sad objasniti današnjoj post-galofak generaciji da smo mi, nekadašnji mulci i berekini, a danas naravno ugledni građani, u njihovim godinama vršili diverzantske upade u vrtove i voćnjake dragih nam susjeda, a posebno i upravo zbog njegovog veličanstva šipka. Ma imali smo mi svi šipke i u našim vrtovima, ali nije to to. Zabranjeno voće uvik je slađe. Nepogrešivo smo znali ko ima "ljutune" a ko "sladune". Za pravog sladuna nije bilo teško žrtvovat ni šporkanu majicu, ni izbodene noge ni rizik da te gazda uvati i ispešta po guzici. A danas? Ma danas bi platija ovoj dičurliji kad bi samo tili ić u lupešćinu zabranjenog voća. Ma da, kako ne, šta će njima uopće voće? Dukatov “Yogsi” je najbliže šta barem malo sliči na voće.

Nikad mi nije bilo jasno zašto nitko u nas ne uzgaja šipke, onako zaozbiljno. Jer, gotovo svima nama u Dalmaciji koji imamo bokunić vrtla oko kuće, raste barem jedno-dva stabla. Ali to je sve usitno, onako za naš gušt.
Ali da negdi postoji plantaža – nisam nikad čuja.
Kod nas ćemo šipak, mogranj ili nar puno češće susretati u križaljkama nego na plantažama.

Skrušeno priznajem da šipak ipak nije potpuno naša autohtona biljka. Porijeko vuče iz drevne Perzije, a u prijevodu s latinskog nosi ime "jabuka prepuna koštica".

Ma vidi ti čuda, ovo bi se čak moglo uklopit i u one teorije da mi Hrvati vučemo korijene upravo iz tih krajeva. Eto ti ga na, izgleda čak da su naši pra-preci donosili šipak sa sobom!



Dobro ajde, čak se i šipku može pronaći poneka mana. Malo je kompliciran za očistiti. Frcaju zrna na sve strane. Nije baš user-friendly...
Uglavnom, sa šipkom treba biti strpljiv. Meni nije gušt naglo satrat šipak. Znate ono, ogulit dva-tri zrna pa odma mumat. Nego lipo stentano, paćifiko, razlomiš šipak na dva dijela, pa onda na sve manje i manje, pa sve tako dok ne napuniš pijat, zdjelu ili već nešto slično. Dok se izvode ove komplicirane radnje, može se meditirat, filozofirat pa čak i mudro ćakulat ako smo u već dobrom društvu. Ako je "ljutun", onda se može dodat i koji kućarin cukra, ali bolje ne! Ona “ljutina” je čisti vitamin C. I kad na koncu naše “jelo” izgleda otprilike ovako, sve je spremno za feštu o’ šipka.



Eto, nadam se vam nije krivo šta ste danas dobili samo šipak?

Danas će na hrvatskim cestama poginuti dvoje ljudi. I sutra isto. Tako kaže statistika.
Štrecnuli ste se, zar ne? Naravno, većina će nas gotovo u trenu pomisliti kako se to dešava nekom drugom i kako se naše ime i prezime nikada neće naći na tom crnom popisu.

Proteklih godina pokrenuto je nekoliko kampanja u cilju povećavanja sigurnosti u prometu, ali bez željenih rezultata. Iako iz dana u dan vozimo (u prosjeku!) kvalitetnije i sigurnije automobile, pa htjeli mi to priznati ili ne – po ipak kvalitetnijim cestama, nesreće se i dalje događaju, bitnih pomaka za sada nema.

Novčane kazne? Represivne mjere? Uticanje na svijest pojedinaca? Mislim da bi i psiholozi mogli dati sebi truda i otkriti koji su to mehanizmi koji uglednog doktora Jekilla, iste sekunde čim sjedne za volan, pretvaraju u opasnog mistera Hyde-a.
Nedostatak prometne kulture, ipak je najveći je ubojica na našim cestama. Svi smo mi gotovo svakodnevno svjedoci mnogih divljačkih ispada. Uglavnom prolaze nekažnjeno i bez posljedica, ali kako se kaže – vrč ide na vodu (ili možda voda na vrč!?) dok se ne razbije.

Ispričat ću vam jedno svoje iskustvo.
Vozim se tako, mirno i bezbrižno cestom koja se nekada pompozno zvala “Jadranska magistrala” . Na ravnom dijelu ceste, ali blizu opasnog križanja, brzina je ograničena na 50 km/h i na cesti je iscrtana dvostruka puna crta. Ajde priznajem, ni ja tu ne vozim baš 50, ali ipak ne puno brže, možda 55-60…
Odjednom, ugledam u retrovizoru obrise tamnog BMW-a, ali već iz iskustva znam da takvi ne ostaju predugo u okviru retrovizora. Pretiče me naravno, unatoč dvostrukoj punoj crti, brzinom debelo većom od moje. Piči brale, pun adrenalina u žilama. Ne lezi vraže, nakon niti desetak sekundi vidim sa strane prometnog policajca s palicom, zaustavlja ovog “mojeg” Mad Max Adsl-a.

Međutim, jasno je da "uljudni" vozač nema ni najmanju namjeru da se zaustavi. Bez iti malo kočenja, usmjerava svoje auto pravo prema policajcu. Policajac i dalje drži visoko podignutu palicu STOP, ali kad vidi da je vrag odnija šalu, u posljednjem trenutku baca se sa strane. "Uljudni vozač", napravi još jedan dodatni trzaj, te nastavi ogromnom brzinom dalje bez zaustavljanja.

Gledam u čudu, inače nemam problema sa dioptrijom, ali ne ide mi u glavu to šta vidim. Pa je li ovaj mamlaz ubija čovika? Ništa, odmah dajem desni žmigavac i zaustavljam se blizu “ležećeg” policajca. On se u nevjerici podiže sa tla i gotovo uspaničeno govori: “Je si ga vidija, jesi li ga vidija?”
Na brzinu smo obojica pokušali rekonstruirati događaj, kako je već bila pala noć, on nije uopće siguran kakvo je to auto bilo. U takvim sam situacijama obično loš svjedok, sve mi to naglo dođe i prebrzo proleti, ali ovaj put za divno čudo, uspio sam primjetiti neke brojeve na registracijskim pločicama, a kako nisam bio daleko od “mjesta zločina” sve mi je bilo i više nego jasno.

Sutradan me pozivaju iz Policije i pitaju mogu li doći i dati izjavu o “incidentu”. Naravno da mogu – kažem ja i odem u postaju. Izbiflam dežurnom službeniku sve šta je bilo i kako je bilo. Na samom kraju razgovora, inspektor mi slavodobitno kaže: “Znaš, uvatili smo ga! Sinoć u Solinu…"
Zadovoljno kimnem glavom, vraćam se natrag na posao, a putem mi sve u glavi odzvanjaju “mudri savjeti” mojih kolega i poznanika kako sam lud šta uopće svjedočim, pa je li ti znaš ko je taj tip, može bit neki mafijaš, kriminalac, bilo šta, šta ako sazna ko ga je prijavija…
Sinko, ti nisi pametan – bila je opća ocjena mnogih kojima sam ispričao šta mi se dogodilo…

Nakon otprilike pola godine dobijem poziv na sud. Pozivate se kao svjedok u slučaju tom i tom, protiv optuženika tog i tog, bla bla, bla.
Ajde da vidimo i to čudo, nikad do sada nisam bio na sudu, pa mi je malo neobično.
Uglavnom, istražnom sucu sam opet ponovio sve već poznato, istu priču već po ne znam koji put. Sudac me uredno sasluša i već nakon par minuta diktira svojoj tajnici moju izjavu.

Tajnica nevješto lupka po tipkovnici a sudac joj zapovjednički diktira i govori sve šta triba,
doslovno sve. Svjedok…razmak…Brod…razmak…u…razmak…boci…zarez…izjavio…razmak…je…
A čovječe, pa je li ova tajnica uopće pismena kad joj se sve ovako mora diktirat. Ajme majko!

Simpatični razmak sudac se zadržao sa mnom u razgovoru čak i nakon “službenog” dijela, pa mi tako priča kako se optuženik, inače dvadesettrogodišnji profesionalni vozač (sic!) već ispričao policajcu (sic, sic!) te da je izjavio da mu ni u kom slučaju nije bila namjera da nasrne na policajca, već je to uradio nepromišljeno budući da uz sebe nije imao vozačku dozvolu, pa onda još da je onaj manevar izveo samo zbog toga da mu policajac ne vidi registraciju…(sic, sic, sic!!!)

Sve mi je jasno, čim sudac ovako “maže ligadinu”, vidim da se dvadesetrogodišnji profesionalni vozač koji je uzgred budi rečeno, na prilično neobičan način namlatio love za BMW peticu, izvrsno pripremio za “saslušanje”.

I od ovog ročišta prošlo je već više od pola godine, mene nisu više pozivali na sud, sve je to otišlo lagano u zaborav. Ma zaboravih i ja, ali eto baš jučer saznajem neslužbeno, ali iz ”pouzdanih” izvora da je ovaj “slučaj” obustavljen i da polako ali sigurno plovi u zastaru. Ne talasaj..

Dvadesetrogodišnjeg mamlaza opet viđam u onom istom autu kako prilično “živahno” vozi po gradskim ulicama. Ne sumnjam da će opet napraviti neku sličnu glupost. Ko mu išta može!?

Ovaj slučaj je možda banalan, ništa se dramatično nije dogodilo, osim jednog lakše preplašenog i jednog teže iznenađenog, nije bilo žrtava. Ali ne mogu se oteti dojmu da je naše pravosuđe, malo je reći - preblago! I to ne samo u ovom slučaju. Okrutni zločini kao i “obična” kaznena djela, relativiziraju se do krajnjih granica. Da je Dostojevski danas živ, vjerojatno bi napisao “Zločin bez kazne”

Dakako, zašto bi netko bio drastično kažnjen za prometni prekršaj kad osuđeni ubojice nakon nekoliko mjeseci izlaze na “godišnji odmor”.
Ja ipak vrlo dobro znam šta sam vidio. Samo, ne mogu nikako izbiti iz glave zloguku misao da će onaj mamlaz kad-tad nekoga zaviti u crno…

Danas će na hrvatskim cestama poginuti dvoje ljudi.
I sutra…

Smanjite gas…

Ovih dana sam u offsajdu.
Debelom.
Pari mi se da igram isturenog centarfora u protivničkom šesnaestercu.
Njihovi bekovi i bek-vokali, palatali i sibilari stalno trče naprid ka maniti
A onaj k(o)rumpirani pokrajnji sudac maše li ga maše.
Ma, ko to more pratit…





Opet me boli desno stopalo, sićate li se kad sam ono bija opandrčija nogom u stinu, ima od toga dabi dva miseca.
Ali…ovaj put nisam nigdi opandrčija!
Stvarno! Bija sam dobar.
A opet me boli.
Na isto misto…
Opet cotam.
Cot cot, šep šep…

Ništa ne stižem napravit.
Vrtal sam zapustija.
I masline sam zapustija.
Siguran sam da bi i vinograd zapustija.
Sva srića šta nemam vinograd.
Pa ga ne mogu zapustit.

Šporko suđe mi se gomila u sudoperu
Paučina po kantunima…
Gomiletina knjiga, magazina, letaka, prospekata, CeDe-ja DeVeDe-ja razbacana svugdi naokolo
Prašina all around the world…
A jebate…





Komarci me i dalje grizu nemilice
Ništa ne pomaže.
Pitroid, Raid, Vape, Spira…isto stanje, greben vam malter, ništa vam to ne vridi. Ništa!
Samo nas trujete.
A krvopije idalje grizu. I zuje…
Da barem ne zuje…
Prekjučer me, ka za žuntu, još i osa ubola.
I to ispod pazuha.
Koja glupa rič! Pazuh…da pazuh!?
Diga ja ruku u zrak…
Štajaznam zašto sam diga ruku!
Bit će da sam mava nekome.
Ili nekoj.
Uletila osa ispod pa(u)zuha, nisam je ni vidija
Spustija ruku
Mas pater!
1:1
Mene ubolo, osu speštalo…
Sva srića da mi se naša jedan pomidor pri ruci.
Kad vas ubode osa, najbolje je utrljat nešto crveno.
Crvenu krpu, pomidoru, voće, povrće, živo, neživo bilo šta samo da je crveno
Ne znam u čemu je baza, ali djeluje
Provjereno!






Ali…da ne biste krivo shvatili i bez razloga me sažaljevali, jučerašnji dan mi uopće nije bio loš. Bio je dobar.
Pače i vrlo dobar. U mnogim segmentima stremio je prema idealnom danu, he he…
Jedino šta objektivno imam velikih poteškoća da sastavim dvi-tri suvisle rečenice. Pa vam evo danas nudim samo ove zbrčkane. Izmišali su mi se subjekti i predikati , imenice, glagoli i pridjevi, atributi, epiteti i apozicije.



Lito nam se vratilo. Zna sam ja da u svići još uvik ima ulja, i da ovo lito još nije reklo sve ča je imalo. Istina je da smo se prije dvi šetemane napatili i nasmrzavali, već smo bili izvukli i zimske jakete i postole, a poneki zimogrozniji čak i duge mudante…





Tužno je kad lito nestane s prvom kišom, kad ode tako odjednom, naglo, bez pozdrava.
Iako vjerojatno nismo baš zaslužili, ovo lito nam se ipak smilovalo pa nam poklonilo još nekoliko dana punih sunca, topline, okusa i mirisa Med(a) i Terana
Prekrašno je bilo ovih dana na moru, ni prevruće ni hladno, konačno smo dočekali i one famozne rujanske utihe. I opet se kupamo, doduše u more se ulazi na pecibokune, onako penzionerski…

Jučerašnja đita bila je kratka ali slatka, po malenim škojima srca moga.
Ne moram vam ništa više objašnjavat, slike govore ijadu riči, tako barem kažu...
Je da ima malo sumaglice, ali to je više od sfumata u mojoj glavi...

Kako ću nazvat ovaj post?
Znam! Utiha…
Baš mi je lipa ta rič. Utiha. Ma lipa je ka i bonaca. Šta vam u stvari dođe isto ka i utiha…
Zaključeno – ide Utiha!

I od gorega uvijek može biti gore. Gotovo svakodnevno sam u dilemama, vrijedi li uopće ovaj prostor bloga mi moga, opterećivati aktualnim, dnevnopolitičkim prizemnim i podzemnim temama, ali s druge strane, toliko se tema nameće da bi bilo oportuno gurati glavu u pijesak i praviti se kao da se to događa negdje drugdje, u Tunguziju, Ruandi, Gani ili Botswani…

Primitivizam kao kodeks ponašanja toliko prožima hrvatsko tkivo da postoji realna opasnost da se potpuno izmakne kontroli i naprosto metastazira izazivajući na taj način neslućene posljedice.

Pri dolasku na ponovljeno suđenje za kazneno dijelo silovanja američke košarkašice, gospićki “poduzetnik”, šerif i lokalni (sve)moćnik Joso Mraović, na izuzetno bahat, odvratan i primitivan način sočno psuje okupljene novinare i umjesto “dobar dan” hroptavim glasom riga na sve prisutne: "Gdje ste bili kad se branila Hrvatska, p.... vam materina"
I što je najsmješnije, nešto kasnije tim istim novinarima ima obraza govoriti kako je on naravno nevin, kako je sve to namješteno da bi se diskreditirala njegova poglavitost i tako dalje i tako bliže, sve bljuvotina do bljuvotine, smrdljiva, gadljiva, odvratna….

Ako je sam Joso Mraović već svojom pojavom, autentičnom “teštom kvadratom” koja bolno odaje sirovinu ekstra klase “predodređen” za ulogu primitivca, nemojte smetnuti sa uma da se gotovo isti takvi ako ne još i gori, kriju iza naoko profinjenih manira, skupih odijela i ugledne poslovne ili diplomatske karijere.

Ljubomir Čučić, sve vam je dakako poznato o njemu, naravno, još je jedna žrtva urote koja se iz bjelosvjetskih krugova potpomognuta domaćim izdajnicima sručila poput lavine na njegovo krhko biće. Toliku količinu odvratnosti, hinjene pompoznosti, patetične samoljubljivosti, ali i psihopatske agresivnosti, odavno već nismo imali prilike gledati. Primitivizam u diplomatskim rukavicama…

Treći sjajni primjer, “ugledni poduzetnik” Josip Radeljak zvani Đikan, za kojega uzgred budi rečeno, nikada nisam čuo kakvim se to poslovima konkretno bavi, rasterećen bračnih okova manje ili više uspješno juriša na mlade piplice. Ma neka, uostalom ko voli nek izvoli, ali taj tip će barem za mene ostati zauvijek upamćen po onoj sceni kada pred golemim TV auditorijem demonstrativno baca na pod studija vjenčani prsten. Ljudi se sastaju, vole i rastaju, ali moj Đikane, ostarija si, ali još ti nije došlo iz guzice u glavu, neke se stvari jednostavno NE RADE.

Ovakvih primjera, dalo bi se nabrojiti na stotine, na tisuće. Brutalni primitivizam kao paradigma današnjeg stanja. Bahati, razmetljivi, agresivni primitivci osvajaju društveni, politički i medijski prostor, a oni kojima su ta mjerila ponašanja neprihvatljiva, po sistemu “pametniji popušta” povlače se, jednostavno ne pronalazeći načine kako odgovoriti. Ostaje nam samo da se zapitamo “kuda idu divlje svinje”!?
Ili barem malo poetičnije – kud plovi ovaj brod?

Čak da je veliki hrvatski književnik Milan Begović, rođeni Vrličanin, u svom životu stvorio jedino i "samo" libreto za slavnu Gotovčevu operu "Ero s onoga svijeta", ostao bi zapamćen za sva vremena. Naravno, to je prva asocijacija na Milan Begovića, ali osim slavnog libreta, ostalo je zapisano devet piščevih komedija od kojih je možda najpoznatija "Amerikanska jahta u splitskoj luci".

Proteklih dana u splitskoj luci nije bila privezana amerikanska jahta, ali brod koji nam je doša u vižitu, opet ima veze sa Amerikom. Dakle, da ne dužim, ovih dana smo napasali oči na velikom jedrenjaku, školskom brodu talijanske ratne mornarice zvanom "Amerigo Vespucci".



Trojrabolni čelični jedrenjak "Amerigo Vespucci" izgrađen je početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u škveru "Royal Dockyard" u Castellamare di Stabia. Dužina trupa između okomica (ovo vam je stručan izraz pa vas sada neću gnjavit šta to znači) je 70 metara, a duljina preko svega, dakle od krme do vrha kosnika na provi iznosi 101 metar. Širok je 15 i po metara, a kad razvije sva jedra, njihova površina iznosi 2800 kvadratnih metara.
Lipa parcela!

U više navrata su rađene modernizacije, a zanimljivo da ovaj brod nije plovija morima jedino za vrime drugog svjetskog rata. I bolje!
Za Talijane mislim...

Na ovom brodu su odgojene mnoge generacije hrabrih talijanskih ratnika, ovaj tija sam reć, kandidata za mornaričke časnike, koji su nas, moram to priznati, jučer na brodu dočekali u vrlo elegantnim plavo-bijelim odorama. Danas ovaj brod nosi prestižnu titulu UNICEF-ovog ambasadora dobre volje, pa su u skladu s tim, jučer iskazali dobru volju i primili na svoju palube tisuće znatiželjnih Splićana, među ostalima i moju blogersku malenkost.

Pa pogledajmo zajedno kakvih sve čuda tu ima...























Ma sve je ovo lipo, divno i krasno, naravno da mi je drago da sam ovo ima prilke vidit, ali...nešto mi fali...
Nešto mi definitvno fali na ovom brodu....

Jer kad se sitim našega "Jadrana"...
Koji je to brod!
Tužan je Jadran bez svoga "Jadrana"....
Ali...to je već neka druga priča...

Svako jutro u sedam nula nula, na početku radnog dana imamo kratak brifing (ah kako lijepa hrvatska riječ!).
Da uvedemo možda pojam "kratkosret" ili "brzomet"!?
Dakle, dogovorimo se ko šta ima napravit, podilimo zaduženja, obaveze i tako bla bla bla...
Međutim, već nekoliko godina sredinom rujna miseca obavezno pod točkom "razno", nametne se rasprava o "Big Brotheru". Kojeg usput budi rečeno, nitko od nas ne gleda.
Božesačuvaj, ne gledam ja to. Ali svi sve znaju, i ko je peder, i ko je kravetina i ko je fufica...
Najdraže mi je slušat objašnjenja:

- Ma ne bi ja to nikad gleda, ali mi žena gleda pa moram i ja. Ali nije meni to zanimljivo...
- To vam ja ne gledam, ali dica uključe pa tako usput nešto čujem
- Nisam ove godine uopće pogledala, samo uvodnu emisiju...
- Pa mi je slučajno daljinski na pod i zamisli – uključija se Big Brother...

Svi se imaju potribu ogradit i svima je to kao gadljivo, odvratno, užasno, ali ipak svi gledaju.
Slučajno, kao....
Iako se slažem da je sve to gadljivo, odvratno, užasno, i da ne nabrajem dalje sve moguće epitete, moram priznat da je zamisao i koncepcija ovakvog ŠOUA pogođena. Ljudi očito vole takve stvari, ali kako im negdje u skrivenim kutovima svijesti ipak čuči mali crv koji im govori da nije pristojno bit ćiribimbaš, onda se gotovo posramljeno svi ograđuju i ne žele priznat kako im je to ipak interesantno.

Meni osobno, (iako ne gledam BB, naravno hmm...) je daleko najbolja bila prva sezona. Za svih je to bilo nešto novo, i za publiku i za "zamorčiće". Mislim da se ona prva ekipa ponašala sasvim pošteno i iskreno, jer naravno, nisu znali za raznorazne cake u stilu šta je poželjno, šta nije poželjno, kako se najbolje postavit u toj i toj situaciji i tako dalje i tako bliže.
Sve ovo kasnijih sezona je bilo s predumišljajem, teško glumatanje i sveopće preseravanje.
Bljak Big Braco, iš vraže....

Benti, a obeća sam sebi da nikad o ovoj temi neću pisat....



Idemo dalje, druga tema koja me više muči od prethodne.
Ako niste do sada primjetili, moram vam saopćit tužnu vijest – netko je ubio ljeto!
Brutalno, okrutno, na zvjerski način, hladnim oružjem...
Ma šta je ovo došlo na svit!? Kišetine, buretine, jakete, dugi rukavi...

I šta ćemo sad? Moramo pod svaku cijenu otkrit počinitelja i primjerno ga kazniti.
Strogo!
Prije nekoliko dana, sate i sate sam potrošija lutajući hodnicima hotela "Le Meridian" ili po naški u "Lava", u kojemu se održavala Peta konferencija o forenzičkoj genetici i molekularnoj antropologiji. Tražija sam Gusa Grissoma, pa zatim Horacija iz Majamija i onoga tipa iz Njujorka šta nikako ne mogu zapamtit kako se zove. Tija sam ih zamolit da se, kad su već tu, uključe u istragu i utvrde tko je ubio ljeto. Kad ono, nema ni Gusa, ni Horejšia, ni onoga trećega.
Ni traga ni glasa…

Sve neki kržljavi blidunjavi tipovi, u bezličnim sivim odijelima, oćalinko do oćalinka, a božetesačuvaj, ma koga ovi mogu uvatit….
Pa nije vrag da su naši junaci forenzičarskih serija izmišljeni? Nije moguće da oni ne postoje!?
Svi su zgodni, pametni, obvezatno single, u potpunosti posvećeni poslu…Nije bitno je li dan ili noć, lito ili zima, oni rade, rade i opet rade, gonjaju osumnjičene, otkrivaju zločince, ma svaka im čast…
Meni je najdraža ona ekipa iz Las Vegasa, ali nevoljko priznajem da mi je ipak najjača faca Horejšio Kejn from D Majami. Kad on onako značajno nakrivi glavu pa izravno pogleda osumnjičenog u oči, nema tog junaka kojemu će mudante ostat čiste!!! Sve zna, kemijske formule svih mogućih molekula u galaksiji, povijest i zemljopis, antičku mitologiju, antropologiju, psihologiju, kriminalistiku, ma sve sve sve…
Long live Horatio Caine!

E, ali znate li, da i mi konja za forenzičarsku trku imamo! Sinoć sam gleda (slučajno, treba li napominjati!) K.T.2 – PRAVDA NA ZADATKU. Nova domaća forenzičarska serija.
Gospemoja šta je to?
Gluma, ako se to ikako može nazvat glumom, na nivou je dramske sekcije područne škole iz Gornjih Bršljanovaca.
Ova naša C.S.I. ekipa ima tri glavna glumca. Šef je neki mrki gutač samoglasnika, odlučan i nepokolebljiv, tamnih podočnjaka koji odaju liječenog alkoholičara I profesionalnog vlasnika čira na želucu. Desna ruka mu je nabildani ćelavac, do sada je radio kao izbacivač iz narodnjačkih disko klubova, te kao zaštitar na kapiji nekog brodogradišta u stečaju. Tu je još pod obavezno i fatalna crnokosa pičnija, koja uglavnom obavlja razgovore sa osumnjičenicima. I ona je naravno potpuno posvećena poslu, hrabra, odlučna i snažna, radi 25 sati na dan, ne pati nikad od PMS-a,SMS-a, melankonije, depresije i sličnih tričarija….

Uglavnom, ako još niste gledali ovu senzacionalnu seriju, svakako je pogledajte. Samo obavezno, držite blizu sebe neki kajin, maštil ili plastičnu kadicu…
Za svaki slučaj, ako vam dođe muka…

Aj dobro, dosta je bilo za danas…
Ali… čekajte malo, ko je ono vlasnik Bloga.hr???
Nova TV, je li tako…

Ma di sam ono gleda ovu katastrofu od serije? Na RTL-u čini mi se...
Tako je, na RTl-u!
Onda dobro, mogu ovo objavit…
Iđeeeeee novi post!

Tipično nedjeljno jutro netipičnog rujna i ovog je puta pozivalo na avanturu pod radnim nazivom “put u nepoznato”. Nakon prve jutarnje kave i kroasana (zar se ne kaže kruvasana?), slijedi onaj trenutak slatkog iščekivanja kad puni entuzijazma pokušavamo odrediti današnju rutu kretanja. Uzimajući u obzir turbulentna zbivanja na nebu punom nimbusa, kumulusa i stratusa, a naravno i kretanje uragana Dean, kao i situaciju na Wall Streetu apropos uspona i padova cijene sirove nafte, izbor ipak pada na rijeku Zrmanju!

Cetinu i Krku samo do sada dobro “obradili” a Zrmanja nam je uvik nepravedno ostajala u rezervi. Dobro, cilj je određen, samo ostaje pitanje kojim putem? Nekako najlogičnije bi bilo da odemo do Karinskog i Novigradskog mora od ušća pa preko Obrovca dokle se može.

Da, to bi bilo najlogičnije, ali budući da rijeke ne teku uzvodno, isto tako je i logično da krenemo od izvora prema ušću, nije li tako? Idemo priko Drniša do Knina, pa se sa ceste prema Gračacu odvaja put koji vodi uz Zrmanju doli prema Erveniku i Obrovcu. Odlično, di ćeš bolje!

Uspješno smo mi apsolvirali i Drniš i Knin, kao i sve one bezbrojne prijelaze preko željezničke pruge. U selu Pađenima tražimo taj odvojak livo. Prolazimo prvi – nije to, prolazimo drugi, ma nije ni to, tražim i treći, nema trećega…

Dobro, tješimo se da i nismo ništa izgubili jer gledajući po auto-karti, već za nekoliko kilometara imamo još jednu cestu koja će nas čak i više približiti Zrmanji. Vozimo, vozimo, ali skretanja nema. Nema ga i dalje, nema pa nema! A kako će ga i bit kad nam se te strane ispriječilo neko ogromno brdo, ma šta brdo, prava pravcata planina! Šta ćemo sad, pa nećemo valjda ovako skroz do Gračaca pa se onda niz Velebit kotrljat do Obrovca? Šta ćemo dobit s time?

Malo trećom, više četvrtom pičimo dalje, evo nas već pred vratima Like, koje je ovo misto, Otrić, je tako je, evo nas u Otrić, ali skretanja livo nema pa nema. Ništa, vraćamo se nazad, evo vidimo da od ovoga mista di smo sad, jušto 13 kilometri doli mora bit to skretanje, možda ga prvi put jednostavno nismo usvitlili jer smo gledali nešto drugo. E koliko se samo stvari tako ne usvitli!

Kako ga nismo vidili prvi, tako nismo ni drugi, postoje samo neki makadamski puteljci, ali po našoj karti to bi tribala bit prava cesta! Konačno, kad smo s već vratili do samog Knina, pronalazimo nekakav asfaltirani put koji vodi prema Mokrom polju. Ajde, barem to…

Za Mokro polje nisam nikad čuja, nije baš da mi se to ime sviđa, ali ne sviđa mi se ni šta je asfaltirani put sve uži i uži, a još kad vidim da trava raste po asfaltu, jasno mi je da neće još dugo izdržat. Ovim putem Atila sigurno nije prolazija. Zle slutnje su se brzo obistinile i ubrzo vidimo da prema Erveniku i Zrmanji dalje vodi makadamski put. A ništa, šta ćemo sad, idemo, neće valjda još dugo ovako.

Vraga neće!
Truckamo se i truckamo, “Plava Ptica” bolno stenje prelazeći preko rupetina na nepoznatoj podlozi, a toga Ervenika nema nigdi! Prošlo je već dobrih pola ure dok smo konačno naišli na pravu cestu. Ubrzo vidimo i taj dugoočekivani Ervenik. Prelazimo priko mostića ispod kojeg bi trebala proticat Zrmanja. Sve suvo! Pustinja…Samo šljunak. Vidi se da tu nešto protiče, ali sad nema ni kapljice.
Ervenik je sablasno pust, sve je popaljeno, srušeno, grad duhova, ostavljen na rubu svijeta…
Užas rata, ludila i mržnje, ovdje će očito ostaviti trajne tragove.
Tješi nas jedino to šta na cesti vidimo putokaz prema Obrovcu. Ipak ne zadugo. Nakon nekoliko stotina metara nema nas više ništa utješiti. Opet makadam! Pa ovo nije za virovat, je li moguće da u 21. stoljeću još uvik ima ovakvih cesta!? I šta je najgore, sve su uredno označene na kartama! Čak i one kojih nigdi nema! Pa kako se ovaj “bili put” uopće može i smatrat za cestu???

Ništa, ne da nam se više lutat, vraćamo se natrag. Uglavnom, zaključak je da Zrmanja u stvarnosti ne postoji. Ljudi moji, Zrmanja je zabluda. Nema je! Jednostavno – nema je! Ako ste vi osobno i vidili neku rijeku za koju su vam rekli da je to Zrmanja – varali su vas. To je bila samo fatamorgana. Zapamtite još jednom – nema Zrmanje!

Vraćamo se prema Kistanjama jedinim asfaltiranim putem u radijusu od 300 kilometara. Usput se dogovoramo kako o ovome nećemo nikom pričat. Eto tako, barem nitko nikad neće saznat za naša bezuspješna lutanja. Jedino možda čitatelji bloga mi moga. E sad, nemojte vas pet-šest koji čitate ovaj blog to svima dalje razglasit!





Idemo na plan “B”! A za plan “B” mora bit nešto upravo na slovo “b” pa je naš slijedeći cilj Burnum, koji je već bija naše odredište prije nekoliko mjeseci, naravno da sam i pisao o tome, ali tada smo našli samo one poznate lukove, ali ne i amfiteatar koji se očito mora nalazit negdi blizu. Ako već danas nismo pronašli Zrmanju, eto nam barem malo sriće jer smo vođeni istraživačkim instinktom, par stotina metara od lukova zaista naišli na taj amfiteatar.



U tijeku su značajni arheološki i konzervatorski radovi. Ministarstvo kulture i Nacionalni park “Krka” daju šolde, a arheolozi sa sveučilišta u Zadru istražuju. Ovde bi se sigurno moglo pronaći puno lipih stvari, ali kako na tabli isprid ovog lokaliteta lipo piše da je nezaposlenima zabranjen pristup, tako se nismo približavali. Ka ono, e…razumimo se…
Uostalom mi nismo nezaposleni, e!
Uglavnom, kad se obave svi planirani radovi na ovom lokalitetu, virujem da će Burnum postat vrlo zanimljiva “destinacija”…





Na kraju, spuštamo se Krkom nizvodno sve do Šibenika, grada koji za mene osobno ima i više nego “poseban status”, iz više razloga…
Mali grad velikih ljudi – kako ga nazivam, nalazi se doslovce na vjetrometini, u meteorološkom i metaforičkom smislu. Stalno ga i iznova neki nemili događaju triskaju, udaraju, satiru, ali unatoč svemu, imam osjećaj da se ljudi ne daju tako lako. Spuštena zastava na pola koplja na tvrđavi Svetog Mihovila, neobičan mir i dostojanstvena tišina na šibenskim ulicama jasno govore kako dani žalosti nisu tek fraza, već iskaz iskrenog pijeteta i boli…







Od Šibenika prema Trogiru vozili smo se starom magistralom kroz Brodaricu, Grebašticu, Primošten…Jedan od najlipših dijelova naše obale danas izgleda grozomorno.
Zgarišta, zgarišta, zgarišta…

Ipak, ne želim završit ovaj post pesimističkom tonu, neću tako lako odustat od Zrmanje.
Ma znam da mora negdi postojat zelena Zrmanja!
A ko zna, možda je baš iz nekog posebnog razloga danas bilo suđeno da dođem u Krešimirov grad.
Draženov, Arsenov, Vicin, Faustov...
Bit će Šibenika, uvik će bit!

Koncert Jelene Radan pod nazivom «Moja potraga za Fadom» koji se trebao održati u četvrtak na Peristilu, pomaknut je za petak. To je bila dobra vijest. Onda smo se mi lipo u petak uputili jednu uru ranije u grad. Kako je dvi dobre vijesti zaredom teško povezat, već pogađate, došla je ona manje dobra – nema više karata!

Zatečeni, preneraženi, čak i osupnuti nemogućnošću kupnje karata, dezorijentirani smo lutali užim središtem Splita. Toliko dezorijentirani da smo privučeni nekim miomirisima upali čak i u Labirint. Ispočetka, nije bilo lako pronaći izlaz, no imali smo sreće, jer smo u centru rečenog Labirinta naišli na vrlo prijazne ljude koji su nas okrijepili i napojili.

Kako smo ipak odlučili i bez karata odslušati Fado na Peristilu, a znajući već od prije za neke skrivene kutke i prolaze, odlučnim koracima smo promarširali Marmontovom ulicom, splitskom inačicom Rodeo Drive-a, u kojem nude ogromne popuste na sve i svašta!


Nakon Marmontove, s mukom smo se probijali kroz gužvu na novoj rivi, omiljenom okupljalištu Splićana svih generacija. Vidite i na ovoj slici da se od mase šetača, riva jedva jedvice i raspoznaje, ali nadam se da ćete mi vjerovati na riječ.


Nakon uspješnog pronalaska izlaza iz te silne gužve, trenutke inspiracije sam pronašao na legendarnoj komiškoj falkuši



Fado znači "sudbina", nastao je 1820-ih u Portugalu, ali vjerovatno ima ranije početke. Karakteriziraju ga tužne melodije i tekstovi, često o moru i životu siromašnih. Naziv za glazbu je saudade, u prijevodu nostalgija, čežnja za domom. Postoje teorije da je fado mješavina ritmova afričkih robova s tradicionalnom glazbom Portugala, uz arapske utjecaje.



I na koncu, kroz podrume, pa malo desno, pa još dva puta livo, uspija sam se nekako šćućurit iza same sfinge i tako ipak uživati slušajući lipu sjetnu melanholičnu portugalsku glazbu i to naravno u samom cvitu Mediterana, a di bi drugo...

Zanimljivo je kako se u turizmu brzo mijenjaju trendovi! Još prije pet-šest godina, veliki putnički brodovi za kružna putovanja ili kruzeri kako ih popularno nazivamo, bili su rado viđeni gosti u našim lukama. Ustreptalih srdaca i treptavih okica, sa ushićenjem pučkoškolca kad se po prvi put dočepa erotskog magazina, gledali smo te ploveće ljepotice usidrene pred našim portima.

Možda su neki očekivali da se na takvim kruzerima voze Eden i Cruz, pa čak i Tom Cruise sa tadašnjom curom Penellope isto tako Cruz, ali na žalost ništa od toga. U tim poslijeratnim godinama, mnogim se lokalnim galebovima u prijevremenoj mirovini, dolazak kruzera činio idealna prilika za oživljavanje već zaboravljenih dopunskih djelatnosti. Ali ne lezi vraže, umjesto prpošnih i zamamnih skandinavskih reprezentativki u sunčanju, većinu putnika na kruzerima su ipak sačinjavale sjedokose bakice u pratnji reumatičnih hokejaša iz domova umirovljenika.

Inšoma dela šoma, nije nam tribalo puno vrimena da shvatimo kako svim tim silnim putnicima sa kruzera, ne ispadaju baš tako lako iz džepova šuškavi dolari, euri i ine novčanice. Sad mudro zaključujemo kako nam kruzeri samo zagađuju more, unose nepotrebnu gužvu, strku i zbrku i čini mi se da nije daleko dan kad ćemo ih počet proganjat iz naših teritorijalnih voda ka da su velike bijele psine...

Tunjo, moj prijatelj iz djetinjstva danas plovi na tim kruzerima i to ne kao putnik, već na njima zarađuje svoj kruv sa sedam kora. Tunjo je još od malih nogu ima sve predizpozicije da se jednog dana razvije u vrhunskog jebivjetra i zajebanta ekstra klase. Uvik spreman za neki škerac, učinit dišpet susidima, učiteljici, ćaći, materi, babi, bilo kome. Kroz osnovnu školu se nekako provlačija, a onda je već u prvom srednje zaključija kako nije u librima sve i ukrca se na brod "Jadroslobodne" ka mali od kužine. Nije mu u početku bilo lako, ogulija je tone kumpiri, isplaka hektolitre suza guleći kapulu, mora se dizat iz postelje ujutro prije svih za ispeć kruv, a uvečer zadnji ić leć nakon šta bi izglanca cilu kužinu. Kroz te puste godine plovidbe, vijađe i vijađe, od maloga od kužine posta je pravi i cijenjeni brodski kogo i evo ga, sad već nekoliko godina plovi na kruzerima. Vidija sam ga prije nekoliko miseci, pa smo se našli na rivi uz čašicu-dvi, tri...

Priča je o tome kako liti uglavnom plove po Mediteranu, a kad prođe sezona uragana sele se na Karibe. Već mu je pun kufer i Martiniqua i Jamajke i Bermuda. Plovit će kaže, još dvi-tri godine, pa će onda u penziju. Reka sam mu da se onda odma može pridružit putnicima na svom brodu i nastavit krstarenje.



Ma kakvi – govori Tunjo – nema ti na našim brodovima gerijatrije, ovi iz moje kompanije prodaju aranžmane ciljanim skupinama! Poslovni ljudi, bankari, šoubiznis... Onima sa puno love, e! Koji penzioneri....
- Mora bit da je lipo na tim brodovima.
- Moš mislit...

I tako, prije kojih desetak dana, zvoni meni telefon, gledam ko je, šta je, kad ono – Tunjo!
- E, a šta je, oli je vijađ već završija? – pitam ga
- Nije, nije, nego znaš šta, ovih dana ćemo pristat u Dubrovnik.
- E?
- A sitija sam se tebe, uvik govoriš kako bi volija učinit đir sa velikim brodom...
- E?
- I šta e!? Ako oćeš, ukrcat ćeš se na moj brk, posli Dubrovnika idemo za Veneciju. Pokazat ću ti cili brod, sve šta zanima. Posli toga se spuštamo doli do Ancone, tamo se moreš iskrcat i onda imaš direktno katamaran za Split.
- Uh jebate...to bi bilo dobro!
- Ma normalno...

Čoviče, ovo bi moglo bit zanimljivo, nije baš pravo kružno putovanje, ali isto mi je oduvik bila želja vidit kakvih sve to čuda ima na tim brodovima. Ali isto mi je sumnjivo, nije Tunjo nikad bija nešto posebno darežljiv, kako mu je to sad palo na pamet? Da on mene ne misli šta zahe... A ništa, sad kad sam mu reka da ću doć, onda ću doć...

Eto mene za par dana u gruškoj luci, a tamo je za divno čudo stvarno vezan i Tunjin brod. Taman su uplovili. Čoviče koja grdosija! Ali... šta je gadan!? Pari škatula...velika škatula....Koliko ovo kabina ima, ma ovo nisu kabine, ovo su ćibe za tiće...



Na brodu masa putnika, ima ih gori mali milijun po palubi, po balkonima od kabina, na krmi.
Gledam provu, gledam krmu, gledam detalje, linije broda, ipak sam profesionalno deformiran...
Putnici na balkonima sve nešto mašu jedni drugima, neka je vesela atmosfera....
Gledam putnike, pa još jednom gledam putnike....pa zastave....pa opet gledam putnike......pa mi je sve u trenu postalo jasno!!!
Muški!
Svi su muški!!!
P....ardon!!!



A tuuuuu smoooo, ha ha ha Tunjo, Tunjo, kako si me samo mislija priveslat! Ciljana skupina, ha??? Dobra ti je ova ciljana skupina, ajme šta bi mi lipo bilo tri dana na brodu sa ovom ciljanom skupinom...

Nije prošlo puno vrimena, eto ti njega, zove na mobitel:
- A šta je, di si ti, je li idemo?
- Hmmmm, nisam baš siguran
- Ol si vidija , a merlo?
- Sve sam vidija...
- Ma kako su oni tukci izletili vanka?
- Budi ti sritan šta tebi nije nešto izletilo ili uletilo, kako ti god drago
- Vidiš ti da meni nije lako?
- Stvarno nije, bidan ti, priznajem, čini mi se da ćeš u penziju i prije vrimena

Fala lipa Tunjo, u Veneciju ćemo nekim drugim brodom, ha ha ....
Svaka njima čast, neka svako čini šta mu je drago, ali isto ne bi volija da me netko iz te ciljane skupine uzme na nišan...

Između Čiova i Drvenika Velog pružila se čitava niska otočića, grebena i hridi. Počevši od Fumije (to vam je ona gora o' kaduje u znamenitoj pismi Okruk seeeeeeelo), Kraljevca, preko Balkuna, Zaporinovca, Pijavice i Galere, pa još zapadnije do tri Klude. Male, Srednje i Velike. E, upravo ta Kluda Velika je moj današnji cilj. Ovaj otočić još neki zovu i Pišćena. Uglavnom, bila ona Kluda ili Pišćena, ne može se pohvalit baš nekim atraktivnim imenom. Uostalom, najveći broj naših škojića ima, najblaže rečeno - čudnovata imena. No, o tome ćemo nekom drugom prilikom...



Nisam siguran je li ova moja današnja K(a)luda površinom veća od otoka Fumije, ali sa svoja tri "roga" daleko je najviša od ovih otočića čiovskog mini-arhipelaga. I to zamislite koje visine – jušto 50 metri nad morem! A kako se moja malenkost nakon dugog toplog ljeta mora počet pripremat za sezonu planinarenja, pentranje do vrha škojića učinilo mi se idealnom metodom za trening. Pedeset metri – asti miša, ka da je to malo, ae!

Kluda je prilično nepristupačan otok, hridinast i na prvi pogled dosta surov, stoga nije ni čudo da nikad nije postala posebno omiljeno odredište lokalnih vikend kapetana, a još pogotovo kad je u neposrednoj blizini prije nekoliko godina "usidreno" tunogojilište. Danas gotovo nitko više i ne dolazi ovamo.



Ipak, bez obzira na sve te stine i škrape, na Kludi postoji čak i jedno polje, danas naravno zapušteno i zaraslo u makiju, ali nekada se ovdje čak i žito sijalo, sve do dugog svjetskog rata. A ponekad i želo! O negdašnjoj "boljoj prošlosti" svjedoče i ostaci nekoliko kamenih kućica kao i priličan broj zapuštenih maslina. Tridesetih godina prošlog stoljeća, otok je od crkvenih vlasti otkupio jedan povratnik iz Amerike. Navodno je za svotu koju je "iskešira" za ovaj otok, moga u to vrime kupit čak četrnaest kuća pristojne veličine.

No, dok lamentiramo o povijesti, eto nas za nepunih četrdesetak minuta plovidbe taman pred Kludom. Gasim motor, sidro bacam po provi, a po krmi sić u kojem se nalaze patike za planinarenje i digitalac. Mada znam da mi nije previše pametno vrludat sasvim sam po pustom otoku, tješim se mišlju kako je ovo i tako samo izvidnička ekspedicija. Šteta je ovako nešto ne podilit s dobrim društvom...



Hodanje, pentranje i kretanje uopće po našim jadranskim škojima uopće nije tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda. Šipak pisofkejk! Tipičan kraški reljef s puno škrapa, udubina, procijepa, a u isto vrime sve je pokriveno travom, garigom i makijom tako da nikad nisi siguran oćeš li ugazit na nešto čvrsto ili ćeš propast u nepoznato i skršit se ka pi... ka... fl...a! Ma tija sam napisat pivska flaša, šta mi se sad ovo zablokiralo!?

Sa zapadne strane otoka nailazim na jednu jamu. Skrivena između žbunja, nije je lako ni primjetit. Možda ne bi ni meni upala u oko da iz nje nije naglo izletilo čitavo jato golubova, očito prestravljenih i nenaviklih na prisustvo čudnovatih čovjekolikih stvorova na otoku.
Da nisam sam, bilo bi se zanimljivo spustit doli pa istražit šta ima i koliko je duboka. Ovako nemam apsolutno nikakvu želju da mi golubovi ispuštaju golubove po glavi.



Na vrh Klude sam se već bija jednom popeja nekih davnih godina, pa se sad pokušavam prisjetit kojim sam putem proša. Naravno da nikakve staze nema, tako da u isto vrime izigravam i pripadnika markacijske sekcije, pa kamenjem označavam neke karakteristične točke uspona. Južno od samog vrha je ledinica obrasla visokom travom, ovo bi bilo idealno misto za bazni logor. Još tridesetak metara uspona po stinama, livo-desno, drž ne daj i eto me na vrhuncu!





Ahhh šta je lipo! Okrećem se na sve strane i uživam u pogledu. Imam osjećaj da se nalazim u košu na vrhu jarbola nekog davnog gusarskog jedrenjaka. Raspuva se maeštral, ima ga dobrih četiri-pet bofora. Vidljivost je odlična, eno Brača na istoku i skrivene Milne, iza zelene Šolte obrisi Hvara, Visa... Isprid nosa mi je Drvenik Veli, zapadno od njega Ploča, svjetionik Murvica, Arkanđel... More je prepuno jedara. Ispod mene bordižaje, plovi u orcu, jedna lipa jedrilica.


Ima nešto nacrtano na glavnom jedru, gledam , škiljim, ma šta li je ono? Na moju sriću sve mi je bliža, naprežem oko i zoom objektiva moga slabašnog Olympusa do krajnjih granica...
Pa ono je boca, je boca je, velika boca na glavnom jedru, ha ha...
Brod u boci gleda sa vrha otoka bocu na brodu. Aaaa, ovo su neki «moji»...
Di'š na more bez boce, e!



Uživam i dalje na vrhu otoka, baš je šteta da sam sam, slijedeći put definitivno dovodim čitavu ekipu. Doli iz podnožja, jasno se čuje kako valovi sad već prilično uzburkanog mora, muklo udaraju u hridi. Vruuuuum, vruuuum...Snaga mora...

Ništa, dosta je bilo kontempliranja na vrhuncu, vraćam se doli opet istim putem. Lako se penjat, ali spuštat se malo brljavo. Imam dva mobitela uz sebe, ali ne bi mi bilo baš veselo da se negdi stropoštam. Još na sve strane iskaču priplašene gušterice, ove sigurno nisu vidile ljudsko čeljade već duže vrimena. Stavljam još nekoliko oznaka i za desetak minuta sam već na samoj markinti. Još samo malo plivanja do usidrenog broda sa ruksakom u jednoj ruci iznad površine mora. Nije mi baš ugodan osjećaj plivat u ovoj mutnoj vodi, oko ovih bazena sa tunama, navodno se znaju okupljat i neki predatori. Lako za mene, ali ako mi ova «elektronika» upadne u more, eto mi još jednog neplaniranog troška.
Ipak, brzo se penjem u svoju barčicu, nikakvih predatora falabogu ne viđeh...

Sa posljednjim tracima sunca vraćam se u luku moga malog grada...

Mada mislim da je potpuno ljudski i razumljivo da javnost, nakon početnog šoka i nevjerice, traži odgovore i odgovornost za užasnu kornatsku tragediju, ipak je vrlo mučno gledati međusobna optuživanja i kopanje po ranama koje još dugo neće zacijeliti.

Sva pitanja mogu se samo svesti na jedno veliko ZAŠTO?
Na žalost, nikakvi rezultati istrage i utvrđivanje odgovornosti, koliko god bili potrebni, neće vratiti izgubljene živote niti ublažiti bol njihovih najbližih. Možemo se samo nadati da ovaj tragičan broj neće biti još veći.

Ovih dana me obuzimaju misli što ja osobno, ili što svatko od nas može napraviti da se na neki način oda počast u spomen na poginule vatrogasce na Kornatima i Hvaru. Jer, budimo realni, o ovom slučaju će se govoriti još mjesec-dva, i sa prvim jesenskim kišama splasnit će zanimanje javnosti. Okrutno, ali istinito. Danak prebrzom ritmu života...



Možda je pomalo pretenciozno sa moje strane, možda je još prerano, ali bavim se mišlju kako bi bilo dobro da se na otoku Kornatu, upravo na mjestu pogiblje kao simboličan čin, posadi po jedan čempres, ili možda stablo masline, za svakog preminulog vatrogasca. Da se na takav način pokaže kako život ipak može biti iznad smrti. Ovih dana je bilo nemoguće stupiti u kontakt sa bilo kime iz NP «Kornati» i vjerojatno će biti raznih prijedloga na koji način obilježiti ovaj tragični događaj, tako da ne pretendiram da je baš ovaj moj prijedlog najbolje moguće riješenje.
Ali...zašto ne?



U svakom slučaju, ako ova ideja i ne prođe na samom Kornatu, akciju «Drvo života» možemo provesti u čitavoj Hrvatskoj, pogotovo u ovim našim primorskim krajevima koji su puni zgarišta, puni ožiljaka na poljima, brdima i planinama. Uglavnom, osnovna ideja je da tijekom slijedeće jeseni i zime, svi oni koji to žele, posade po jednu sadnicu za svakog poginulog vatrogasca. To je najmanje što svatko od nas može napraviti kao znak zahvale. Naravno, ne bi sadili stabla stihijski i kako kome padne na pamet, iskreno se nadam da se u suradnji sa šumarijama i «Hrvatskim šumama» mogu lako naći najbolji načini kako, kada i na kojim površinama sve to napraviti. I naravno – koje vrste drveća posaditi.

Ovo je za sada samo početna ideja, možda je utopistička, možda je iluzorna, može se lako dogoditi da preko tih «naših» stabala opet prođu neki novi požari, ali unatoč svemu, imam osjećaj da vrijedi pokušati. Recite mi što mislite o ovome i dajte slobodno svoje prijedloge.

Ako vas je naslov ovog posta doveo u svojevrsnu zbunjozu, onda odmah na početku moram jasno reći da se ovdje ne radi o mojoj ljudoj ljubavi prema kraljici Elizabethi, Margareti, Bonegraciji drugoj, Pimpinelli Slomljenog Srca ili pitaj dragog Boga kako se već sve te kraljice ne zovu. Radi se o puno jednostavnijoj ljubavi – prema kraljici sportova to jest atletici.

Doduše, tu ljubav iskazujem na vrlo neobičan način, jer dok se heroji mojih snova trude da što brže trče, što više skaču i što snažnije odašiljaju raznorazne ubojite naprave – ja im iskazujem svekoliku podršku u horizontalnom položaju na mojoj fotelji oliti trosjedu, a gledajući sve te silne skokove, bacanja i utrke, jedini moj pokret je pomicanje očnih kapaka. A šta ću – nitko nije savršen!


Gledajući svjetsko prvenstvo u Osaki, čudom se čudim kako je stadion poluprazan i kako se sve te atraktivne discipline odvijaju u komornoj atmosferi. Ne znam, Japanci vjerojatno imaju pametnijeg posla.
Lipo je gledat atletiku na televiziji, ali neusporedivo je veći gušt sva ta događanja gledat na licu mista. Doduše, nisam ni ja imao previše prilika niti da sudjelujem kao gledatelj, ali ne mogu nikako zaboraviti sjajno prvenstvo Europe koje je 1990. godine održano u Splitu, na stadionu u Poljudu. Pa ako već naša poljudska lipotica nema sriće sa balunom, sa atletikom bome ima.

Znate li da su na splitskom Poljudu do sada oborena čak dva svjetska rekorda? I to ne, molit ću lijepo, u pljucanju u dalj ili u sinhroniziranom paljenju bengalki, već u vrlo respektabilnim disciplinama kao što su bacanje koplja (Ruth Fuchs, 1983 na mitingu) i štafeti 4x100 metara kojeg su oborili francuski sprinteri upravo na ovom već spomenutom prvenstvu Europe. Vrime je, ako se dobro sjećam bilo 37.89.
Za razliku od Osake, u Splitu je bila sjajna atmosfera. Naši ljudi očito ostanu iznenađeni kad shvate da na takvim događajima nema potribe navijat protiv nekoga, vriđat, urlat, bacat upaljače, kape, šlape, kovanice i poznanice u teren...
U atletici, svi su dobrodošli, svi su pobjednici, za sve se navija, a dobra je stvar i ta šta je uticaj sudaca na razvoj događaja minoran. To vam je jedan neopiŠljiva atmosefra. Ma ja bih je čak nazvao i stratosferom.

Istine radi, na tom prvenstvu oboren je još jedan rekord i to sa strane hrvaskog kvazi športaša Huana Antonia Vrdoljaka u disciplini hvalisanja, samoreklamerstva i uvlačenja u jedan dio tijela kojeg nije pristojno spominjati, i to nikom drugom do njegovom imenjaku, također njegovoj ekscelenciji, markizu J.A. Samaranchu, dugogodišnjem predsjedniku Međunarodnog Olimpijskog Odbora.

Mora se ipak priznati da je Huan Antonio Vrdoljak maestralno odigrao sve spomenute discipline i tim fantastičnim rezultatima ostvario doživotnu apanažu u spomenutom MOO-u. Iliti IOOC-u kao se kože službeno. Čita se – JOK!

No, ostavimo mi našeg Huana Antuntuna po strani di mu je i misto, vratimo se na aktualna događanja. Eto, nakon dugog niza sušnih godina, možemo se pohvaliti da i mi konja za trku imamo na ovakvim najvećim svjetskim natjecanjima. Naravno, ovaj izraz o konjima za trku nemojte shvaćati doslovno, jer naše dvije atletske princeze Blanka i Ivana, ne osvajaju samo rekorde i dobre rezultate, već osvajaju i publiku i medije svojim vrlo pristalim izgledom i sportskim ponašanjem.

U Osaki se nastavljaju višedesetljetni trendovi pa tako u trkačkim disciplinama dominiraju crnci, a u «tehničkim» bijelci, dok su Azijati, očito na neki način hendikepirani, jer sa svojim kratkim nogicama i velikim glavama ne uspjevaju postizati značajnije rezultate. Doduše, među vlasnicima svjetskih rekorda postoji nekoliko Kineza, ali nitko nije siguran tko su, odakle su se pojavili i kamo su nestali...

Na ovom svjetskom prvenstvu, nije oboren niti jedan svjetski rekord (do sada!) a zanimljivo je to da je možda čak najviše ugrožen rekord upravo u ženskom skoku u vis. Živi bili pa vidili.
A ja sam bio malo vrijedan pa sam sa službenih stranica Međunarodne atletske federacije iskopao podatke o aktualnim svjetskim rekordima. Imate tu dolje navedene i discipline i atletičare sa datumima rođenja kao i datumima i gradovima kad su i gdje ti rekordi ostvareni.

100 m 9.77 Asafa Powell 23/11/1982 JAM Athína 14/06/2005
9.77 Justin Gatlin 10/02/1982 USA Doha 12/05/2006
9.77 Asafa Powell 23/11/1982 JAM Gateshead 11/06/2006
9.77 Asafa Powell 23 11 1982 JAM Zürich 18/08/2006

110 prepone 12.88 Xiang Liu 13/07/1983 CHN Lausanne 11/07/2006

200 m 19.32 Michael Johnson 13/09/1967 USA Atlanta, 01/08/1996

400m 43.18 Michael Johnson 13/09/1967 USA Sevilla 26/08/1999

400 m prepone 46.78 Kevin Young 16/09/1966 USA Barcelona 06/08/1992

800m 1:41.11 Wilson Kipketer 12/12!1972 DEN Köln 24/08/1997

1500 m 3:26.00 Hicham El Guerrouj 14/09/1974 MAR Roma 14/07/1998

3000 m 7:20.67 Daniel Komen 17/05(1976 KEN Rieti 01/09/1996

3000 m sa zaprekama - 7:53.63 Saif Saaeed Shaheen 15/10/1982 QAT Bruxelles 03/09/ 2004

5000 m 12:37.35 Kenenisa Bekele 13/06/1982 ETH Hengelo 31/05/2004

10 000 m 26:17.53 Kenenisa Bekele 13/06/1982 ETH Bruxelles 26/08/2005

Skok u vis 2.45 Javier Sotomayor 13/10/1967 CUB Salamanca 27/07/1993

Skok s motkom 6.14 Sergey Bubka 04/12/1963 UKR Sestriere 31/07/1994

Skok u dalj 8.95 Mike Powell 10/11/1963 USA Tokyo 30/08/1991

Troskok 18.29 Jonathan Edwards 10/05/1966 GBR Göteborg 07/08/1995

Kugla 23.12 Randy Barnes 16/06/1966 USA Westwood, 20/05/1990

Disk 74.08 Jürgen Schult 11/05/1960 GDR Neubrandenburg 06/06/1986

Kladivo 86.74 Yuriy Sedykh 11/06/1955 URS Stuttgart 30/08/1986

Koplje 98.48 Jan Zelezný 16/06/1966 CZE Jena 25/05/1996

Desetoboj 9026 Roman Šebrle 26/11/1974 CZE Götzis 27/05/2001

4x100 štafeta 37.40 United States USA Barcelona 08/08/1992

4x400 štafeta 2:54.20 United States USA Uniondale 22/07/1998


Žene

100 m 10.49 Florence Griffith-Joyner 21/12/1959 USA Indianapolis, 16/07/1988

100 m prepone 12.21 Yordanka Donkova 28/09/1961 BUL Stara Zagora 20/08/1988

200 m 21.34 Florence Griffith-Joyner 21/12/1959 USA Seoul 29/09/1988

400 m 47.60 Marita Koch 18/02/1957 GDR Canberra 06/10/1985

400 m prepone 52.34 Yuliya Pechenkina 21/04/1978 RUS Tula 08/08/2003

800 m 1:53.28 Jarmila Kratochvílová 26/01/1951 TCH München 26/07/1983

1500 m 3:50.46 Yunxia Qu 25/12/1972 CHN Beijing 11/09/1993

3000 m 8:06.11 Junxia Wang 09/01/1973 CHN Beijing 13/09/1993

3000 sa zaprekama 9:01.59 Gulnara Samitova-Galkina 09/07/1978 RUS Iráklio 04/07/ 2004

5000 m 14:16.63 Meseret Defar 19/11/1983 ETH Oslo 15/06/2007

10000 m 29:31.78 Junxia Wang 09/01/1973 CHN Beijing 08/09/1993

Skok u vis 2.09 Stefka Kostadinova 25/03/1965 BUL Roma 30/08/1987

Skok s motkom 5.01 Yelena Isinbaeva 03/06/1982 RUS Helsinki 12/08/2005

Skok u dalj 7.52 1.4 Galina Chistyakova 26/07/1962 URS Leningrad 11/06/1988

Troskok 15.50 Inessa Kravets 05/10/1966 UKR Göteborg 10/08/1995

Kugla 22.63 Natalya Lisovskaya 16/07/1962 URS Moskva 07/06/1987

Disk 76.80 Gabriele Reinsch 23/09/1963 GDR Neubrandenburg 09/07/1988

Kladivo 78.61 Tatyana Lysenko 09/10/1983 RUS Sochi 26/05/2007

Koplje 71.70 Osleidys Menéndez 14/11/1979 CUB Helsinki 14/08/2005

Sedmoboj 7291 Jackie Joyner-Kersee 03/03/1962 USA Seoul 24/09/1988

I na kraju šta drugo reći, nego zaželjeti Blanki sve najbolje u finalu!
Leti Blanka, leti!!!

02.09.2007. I poletila je!!!!