Koncert Jelene Radan pod nazivom «Moja potraga za Fadom» koji se trebao održati u četvrtak na Peristilu, pomaknut je za petak. To je bila dobra vijest. Onda smo se mi lipo u petak uputili jednu uru ranije u grad. Kako je dvi dobre vijesti zaredom teško povezat, već pogađate, došla je ona manje dobra – nema više karata!

Zatečeni, preneraženi, čak i osupnuti nemogućnošću kupnje karata, dezorijentirani smo lutali užim središtem Splita. Toliko dezorijentirani da smo privučeni nekim miomirisima upali čak i u Labirint. Ispočetka, nije bilo lako pronaći izlaz, no imali smo sreće, jer smo u centru rečenog Labirinta naišli na vrlo prijazne ljude koji su nas okrijepili i napojili.

Kako smo ipak odlučili i bez karata odslušati Fado na Peristilu, a znajući već od prije za neke skrivene kutke i prolaze, odlučnim koracima smo promarširali Marmontovom ulicom, splitskom inačicom Rodeo Drive-a, u kojem nude ogromne popuste na sve i svašta!


Nakon Marmontove, s mukom smo se probijali kroz gužvu na novoj rivi, omiljenom okupljalištu Splićana svih generacija. Vidite i na ovoj slici da se od mase šetača, riva jedva jedvice i raspoznaje, ali nadam se da ćete mi vjerovati na riječ.


Nakon uspješnog pronalaska izlaza iz te silne gužve, trenutke inspiracije sam pronašao na legendarnoj komiškoj falkuši



Fado znači "sudbina", nastao je 1820-ih u Portugalu, ali vjerovatno ima ranije početke. Karakteriziraju ga tužne melodije i tekstovi, često o moru i životu siromašnih. Naziv za glazbu je saudade, u prijevodu nostalgija, čežnja za domom. Postoje teorije da je fado mješavina ritmova afričkih robova s tradicionalnom glazbom Portugala, uz arapske utjecaje.



I na koncu, kroz podrume, pa malo desno, pa još dva puta livo, uspija sam se nekako šćućurit iza same sfinge i tako ipak uživati slušajući lipu sjetnu melanholičnu portugalsku glazbu i to naravno u samom cvitu Mediterana, a di bi drugo...