Budući je u ovom našem nazovi “suvremenom” svitu sve postalo izvrnuto naopako, kad su sve vridnosti i lipote postale relativne ka relativne koordinate, pa više ni sam ne mo’š skontat ko je faca a ko štraca, danas ću ponosito kano klisurina ustat u obranu dostojanstva jedne zanemarene pa čak i ismijavane – biljke! I njezinog ploda, molim lipo!



Danas vam donosim – šipak!
I? Šta ste se sad pripali?
Jer kad ti neko u nas reče – evo ti šipak, to onda obično znači da ne’š dobit ništa od onoga šta očekuješ. Ne, ne, danas na ovom blogu nije tako. Jer, šipak je voće koje smatramo tako običnim i svakodnevnim a da uopće nismo svjesni njegove vrijednosti.

E bome, kada je postalo puno lipo i otmjeno, pofalit se prijatelju, susidu, prodavačici u Emezzeti, punici, svastiki, čak i poštarevoj rodici, da si danas nakon ručka za desert slasno pojeo avocado, mango i papaju, ili još bolje guavu i karambolu!

Karamba karambola! Oću šipak papat papaju! Eto baš šipak oću!

Jer, ako niste znali, šipak je bogat izvor kalija, magnezija, fosfora, kalcija, željeza, bakra. A di su još vitamini B i C, čak i karotenoidi! Nemojte ove karotenoide slučajno pobrkat sa kretenoidima!

Znate li kakvi su učinci na zdravlje ljudi?
Smanjuje kolesterol, spriječava aterosklerozu, karcinom prostate, ima snažnu antioksidativnu moć, snažniju čak i od crnog vina i zelenog čaja. Zaštitni učinak pripisuju sadržaju fitokemikalija - polifenola, tanina i antocijana. Ma znate šta, tribale bi mi još tri stranice teksta za opisat koje sve mirakule može napravit jedan običan – šipak!



I kako sad objasniti današnjoj post-galofak generaciji da smo mi, nekadašnji mulci i berekini, a danas naravno ugledni građani, u njihovim godinama vršili diverzantske upade u vrtove i voćnjake dragih nam susjeda, a posebno i upravo zbog njegovog veličanstva šipka. Ma imali smo mi svi šipke i u našim vrtovima, ali nije to to. Zabranjeno voće uvik je slađe. Nepogrešivo smo znali ko ima "ljutune" a ko "sladune". Za pravog sladuna nije bilo teško žrtvovat ni šporkanu majicu, ni izbodene noge ni rizik da te gazda uvati i ispešta po guzici. A danas? Ma danas bi platija ovoj dičurliji kad bi samo tili ić u lupešćinu zabranjenog voća. Ma da, kako ne, šta će njima uopće voće? Dukatov “Yogsi” je najbliže šta barem malo sliči na voće.

Nikad mi nije bilo jasno zašto nitko u nas ne uzgaja šipke, onako zaozbiljno. Jer, gotovo svima nama u Dalmaciji koji imamo bokunić vrtla oko kuće, raste barem jedno-dva stabla. Ali to je sve usitno, onako za naš gušt.
Ali da negdi postoji plantaža – nisam nikad čuja.
Kod nas ćemo šipak, mogranj ili nar puno češće susretati u križaljkama nego na plantažama.

Skrušeno priznajem da šipak ipak nije potpuno naša autohtona biljka. Porijeko vuče iz drevne Perzije, a u prijevodu s latinskog nosi ime "jabuka prepuna koštica".

Ma vidi ti čuda, ovo bi se čak moglo uklopit i u one teorije da mi Hrvati vučemo korijene upravo iz tih krajeva. Eto ti ga na, izgleda čak da su naši pra-preci donosili šipak sa sobom!



Dobro ajde, čak se i šipku može pronaći poneka mana. Malo je kompliciran za očistiti. Frcaju zrna na sve strane. Nije baš user-friendly...
Uglavnom, sa šipkom treba biti strpljiv. Meni nije gušt naglo satrat šipak. Znate ono, ogulit dva-tri zrna pa odma mumat. Nego lipo stentano, paćifiko, razlomiš šipak na dva dijela, pa onda na sve manje i manje, pa sve tako dok ne napuniš pijat, zdjelu ili već nešto slično. Dok se izvode ove komplicirane radnje, može se meditirat, filozofirat pa čak i mudro ćakulat ako smo u već dobrom društvu. Ako je "ljutun", onda se može dodat i koji kućarin cukra, ali bolje ne! Ona “ljutina” je čisti vitamin C. I kad na koncu naše “jelo” izgleda otprilike ovako, sve je spremno za feštu o’ šipka.



Eto, nadam se vam nije krivo šta ste danas dobili samo šipak?