Danas će na hrvatskim cestama poginuti dvoje ljudi. I sutra isto. Tako kaže statistika.
Štrecnuli ste se, zar ne? Naravno, većina će nas gotovo u trenu pomisliti kako se to dešava nekom drugom i kako se naše ime i prezime nikada neće naći na tom crnom popisu.

Proteklih godina pokrenuto je nekoliko kampanja u cilju povećavanja sigurnosti u prometu, ali bez željenih rezultata. Iako iz dana u dan vozimo (u prosjeku!) kvalitetnije i sigurnije automobile, pa htjeli mi to priznati ili ne – po ipak kvalitetnijim cestama, nesreće se i dalje događaju, bitnih pomaka za sada nema.

Novčane kazne? Represivne mjere? Uticanje na svijest pojedinaca? Mislim da bi i psiholozi mogli dati sebi truda i otkriti koji su to mehanizmi koji uglednog doktora Jekilla, iste sekunde čim sjedne za volan, pretvaraju u opasnog mistera Hyde-a.
Nedostatak prometne kulture, ipak je najveći je ubojica na našim cestama. Svi smo mi gotovo svakodnevno svjedoci mnogih divljačkih ispada. Uglavnom prolaze nekažnjeno i bez posljedica, ali kako se kaže – vrč ide na vodu (ili možda voda na vrč!?) dok se ne razbije.

Ispričat ću vam jedno svoje iskustvo.
Vozim se tako, mirno i bezbrižno cestom koja se nekada pompozno zvala “Jadranska magistrala” . Na ravnom dijelu ceste, ali blizu opasnog križanja, brzina je ograničena na 50 km/h i na cesti je iscrtana dvostruka puna crta. Ajde priznajem, ni ja tu ne vozim baš 50, ali ipak ne puno brže, možda 55-60…
Odjednom, ugledam u retrovizoru obrise tamnog BMW-a, ali već iz iskustva znam da takvi ne ostaju predugo u okviru retrovizora. Pretiče me naravno, unatoč dvostrukoj punoj crti, brzinom debelo većom od moje. Piči brale, pun adrenalina u žilama. Ne lezi vraže, nakon niti desetak sekundi vidim sa strane prometnog policajca s palicom, zaustavlja ovog “mojeg” Mad Max Adsl-a.

Međutim, jasno je da "uljudni" vozač nema ni najmanju namjeru da se zaustavi. Bez iti malo kočenja, usmjerava svoje auto pravo prema policajcu. Policajac i dalje drži visoko podignutu palicu STOP, ali kad vidi da je vrag odnija šalu, u posljednjem trenutku baca se sa strane. "Uljudni vozač", napravi još jedan dodatni trzaj, te nastavi ogromnom brzinom dalje bez zaustavljanja.

Gledam u čudu, inače nemam problema sa dioptrijom, ali ne ide mi u glavu to šta vidim. Pa je li ovaj mamlaz ubija čovika? Ništa, odmah dajem desni žmigavac i zaustavljam se blizu “ležećeg” policajca. On se u nevjerici podiže sa tla i gotovo uspaničeno govori: “Je si ga vidija, jesi li ga vidija?”
Na brzinu smo obojica pokušali rekonstruirati događaj, kako je već bila pala noć, on nije uopće siguran kakvo je to auto bilo. U takvim sam situacijama obično loš svjedok, sve mi to naglo dođe i prebrzo proleti, ali ovaj put za divno čudo, uspio sam primjetiti neke brojeve na registracijskim pločicama, a kako nisam bio daleko od “mjesta zločina” sve mi je bilo i više nego jasno.

Sutradan me pozivaju iz Policije i pitaju mogu li doći i dati izjavu o “incidentu”. Naravno da mogu – kažem ja i odem u postaju. Izbiflam dežurnom službeniku sve šta je bilo i kako je bilo. Na samom kraju razgovora, inspektor mi slavodobitno kaže: “Znaš, uvatili smo ga! Sinoć u Solinu…"
Zadovoljno kimnem glavom, vraćam se natrag na posao, a putem mi sve u glavi odzvanjaju “mudri savjeti” mojih kolega i poznanika kako sam lud šta uopće svjedočim, pa je li ti znaš ko je taj tip, može bit neki mafijaš, kriminalac, bilo šta, šta ako sazna ko ga je prijavija…
Sinko, ti nisi pametan – bila je opća ocjena mnogih kojima sam ispričao šta mi se dogodilo…

Nakon otprilike pola godine dobijem poziv na sud. Pozivate se kao svjedok u slučaju tom i tom, protiv optuženika tog i tog, bla bla, bla.
Ajde da vidimo i to čudo, nikad do sada nisam bio na sudu, pa mi je malo neobično.
Uglavnom, istražnom sucu sam opet ponovio sve već poznato, istu priču već po ne znam koji put. Sudac me uredno sasluša i već nakon par minuta diktira svojoj tajnici moju izjavu.

Tajnica nevješto lupka po tipkovnici a sudac joj zapovjednički diktira i govori sve šta triba,
doslovno sve. Svjedok…razmak…Brod…razmak…u…razmak…boci…zarez…izjavio…razmak…je…
A čovječe, pa je li ova tajnica uopće pismena kad joj se sve ovako mora diktirat. Ajme majko!

Simpatični razmak sudac se zadržao sa mnom u razgovoru čak i nakon “službenog” dijela, pa mi tako priča kako se optuženik, inače dvadesettrogodišnji profesionalni vozač (sic!) već ispričao policajcu (sic, sic!) te da je izjavio da mu ni u kom slučaju nije bila namjera da nasrne na policajca, već je to uradio nepromišljeno budući da uz sebe nije imao vozačku dozvolu, pa onda još da je onaj manevar izveo samo zbog toga da mu policajac ne vidi registraciju…(sic, sic, sic!!!)

Sve mi je jasno, čim sudac ovako “maže ligadinu”, vidim da se dvadesetrogodišnji profesionalni vozač koji je uzgred budi rečeno, na prilično neobičan način namlatio love za BMW peticu, izvrsno pripremio za “saslušanje”.

I od ovog ročišta prošlo je već više od pola godine, mene nisu više pozivali na sud, sve je to otišlo lagano u zaborav. Ma zaboravih i ja, ali eto baš jučer saznajem neslužbeno, ali iz ”pouzdanih” izvora da je ovaj “slučaj” obustavljen i da polako ali sigurno plovi u zastaru. Ne talasaj..

Dvadesetrogodišnjeg mamlaza opet viđam u onom istom autu kako prilično “živahno” vozi po gradskim ulicama. Ne sumnjam da će opet napraviti neku sličnu glupost. Ko mu išta može!?

Ovaj slučaj je možda banalan, ništa se dramatično nije dogodilo, osim jednog lakše preplašenog i jednog teže iznenađenog, nije bilo žrtava. Ali ne mogu se oteti dojmu da je naše pravosuđe, malo je reći - preblago! I to ne samo u ovom slučaju. Okrutni zločini kao i “obična” kaznena djela, relativiziraju se do krajnjih granica. Da je Dostojevski danas živ, vjerojatno bi napisao “Zločin bez kazne”

Dakako, zašto bi netko bio drastično kažnjen za prometni prekršaj kad osuđeni ubojice nakon nekoliko mjeseci izlaze na “godišnji odmor”.
Ja ipak vrlo dobro znam šta sam vidio. Samo, ne mogu nikako izbiti iz glave zloguku misao da će onaj mamlaz kad-tad nekoga zaviti u crno…

Danas će na hrvatskim cestama poginuti dvoje ljudi.
I sutra…

Smanjite gas…