Jeste li ikada čuli za Ume? Dobro, ajde, kandidati za „Milijunaša“ koji nisu iz županije Splitsko-Dalmatinske mogu iskoristit džokera „zovi“, ali sam siguran da ni dio ovi moji „domaći“ neće lako odgovoriti iako se to slikovito mjestašce nalazi na svega petnaestak kilometara od Splita.
Zaselak Ume ili Hume se nalazi u brdima otprilike dva kilometra južno od Tugara, jednog od mjesta slavne Poljičke Republike, koje je ipak najpoznatije po delicioznim, raskošnim i plemenitim trišnjama. „Naše“ Ume je tipičan primjer kako su neki lokaliteti ostali sačuvani, i to ne zahvaljujući smislenim mjerama očuvanja nego upravo suprotno. Zbog svoje nepristupačnosti, izdvojenosti i višedesetljenog zaborava, ovaj zaselak uspio je sačuvati svoj izvorni oblik, a vridne ruke stanovnika Tugara koji su ovdje imali svoju „baštinu“ unijele su novi dah života. Sve je počelo obnovom crkvice Svetog Roka, jedne od „katedrala“ Poljičke Republike kako ju je sinoć nazvao veliki poljički Knez.



Nedaleko od crkvice nalazi se kompleks od nekoliko kućica izvorne pučke arhitekture, a kad se složi takva ljepota i dva zrna soli u glavi koje na sriću ima naš prijatelj Andro, onda budućnost izgleda i više nego blistavo. Dakle naš prijatelj Andro, inače diplomirani agronom po struci, bavi se seoskim turizmom i to na onaj pravi i najbolji mogući način. Svojim gostima nudi prave autentične proizvode iz vlastite kuće, pršut, nekoliko posebnih vrsta kobasica, svoje vino, ma još sto drugih čuda. I ima namjeru obnoviti ovih nekoliko kućica bez zadiranja u njihovu pravu autentičnu formu.



Sinoć je u Umama bila fešta. Neki bi nažalost rekli – trebala je biti fešta. Jer teški oblaci, munje i gromovi pritili su da će pokvarit lipo zamišljenu klapsko-pučku večer na kojoj su tribale nastupiti kako renomirane klape tako i skupine pučkih pjevača iz okolnih mjesta.





Nakon uvodnog nastupa pučkih pjevača iz Dubrave, na binu su izašli „Vokalisti Salone“ zajedno sa njihovim dugogodišnjem voditeljem maestrom Ljubom Stipišićem- Delmatom.
Neki bi rekli – Gibonnijem starijim.
Šjor Ljubo je nadahnuto izdeklamira svoju čuvenu pismu „Dalmatino povišću pritrujena“, pratili su ga svojim glasovima Vokalisti, a iza njih kao prirodna kulisa, sve je lampalo, grmilo, tresla se brda, tako da je i nehotice sve dobilo jednu raskošnu, epsku dimenziju.
Sa zadnjim akordima Dalmatine počele su i prve kapi kiše. I onda je došla još jedna antologijska „Bodulska balada“ u kojoj su nas doslovno počele tuć i nevere i kiše.



Koncert je na pozornici na žalost morao biti prekinut, ali to ni u kom slučaju nije značilo i kraj ovog nesvakidašnjeg hepeninga. U odgovorima na moj prošli post, vrsna poznavateljica klapske, ali i dobre pisme uopće, Carla Bruni je dala najbolji mogući odgovor na to kamo idu klapaši kad počne padat kiša. A di će drugo nego u konobu!

Tako smo se i mi, ovaj put u svojstvu sponzora, medijskih pokrovitelja i „uvaženih gostiju“ pridružili svim pjevačicama i pjevačima koji su večeras neočekivano ostali bez prlike da se iskažu na pozornici.

E, ali pravim klapašima i ne triba pozornica. Pisma se samo priselila u ove pitome kamene kućice, zaorile su se pisme i stare i manje stare iz desetaka grla. Eto u tome je prava draž dalmatinske klapske pisme jer se piva iz gušta, iz nekih iskonskih osjećaja koji još uvik, fala Bogu u nama žive. I kad svi ti tenori i basi, soprani i alti, u ovakvom ambijentu zapivaju tiho ispod glasa i kad zagrme iz sve snage, napuni ti se i tilo i duša...





I to bi sve bilo više nego dovoljno, ali i od boljega ima bolje!
A šta ste mislili, da jedan ovakav post može proć bez onih „šekondi“ gušti.
A di je soparnik, a di je pršut, a di je sir, a di su još puste druge delicije, a di.....
Pssssst!





A posli šekondi gušti, najboje je kad dođu „tercijarni“ gušti, eeeee....
Neću vam ništa više govorit....
Jer će mi opet neki reć da puno burno sanjam ili da lažen ka pas!