Znam, znam, svi mi uvik mislimo da je samo ono naše najlipše, najbolje, jedino od Boga dano na ovome svitu. Možda u nekim trenucima slabosti čak i priznamo kako negdi na Plavom Planetu postoje i tirkiznija mora, i više planine i veličanstvenije rijeke. Ali opet ne damo gušta i priznat ćemo možda sami sebi, ali nikom drugom ne. Nikada!

Znate, zašto ja volim ić na more? Samo iz jednog razloga. Da otkrijem jesu li na moru lipši sutoni ili zore. Zalasci ili izlasci sunca. Samo zbog toga.
Dobro ajde, možda zbog još par sitnica....
I tako godinama. I znam da odgovor neću tako lako naći.
I ne želim...



Zašto volim odlazit na naše rijeke? Opet samo iz jednog razloga. Da se jednom odlučim koja je najlipša! A to je tako nezahvalno, osjećam se kao trojanski princ Paris kad se našao u ulozi da presudi koja je od triju Boginja najljepša – Afrodita, Hera ili Atena...

Hera mu je ponudila vlast nad čitavom Azijom, Atena slavu i pobjedu u svakom ratu, a Afrodita najljepšu ženu na svijetu.
Naravno, znate šta je Paris odabrao....

Naravno, meni nitko ništa ne nudi, a niti umišljam da baš ja imam tu presudnu ulogu da određujem ljepotu naših rijeka, ali...zar je to uopće i potrebno? Svaka je na svoj način posebna. Svaka od njih je naj...





A ako budemo imali i pameti i srca, sačuvat ćemo ono nešto naše posebno, ono što se zaista rijetko nalazi. A to je upravo onaj osjećaj kad se niti nakon desetak minuta nakon što izroniš iz plavog mora, nađeš na obali zelene rijeke, u sasvim drugom svijetu, u sasvim drugom ambijentu.

Sve je drukčije, a opet je sve isto
I kad si umoran od svih problema šta ti ih nanosi svakodnevica, imaš to bogatstvo i sreću da samo sjedneš na obalu i gledaš rijeku kako teče...





Mirno teku rijeke...
Od izvora do ušća, od početka do kraja.
...Od početka
Do kraja...

Pantha Rhei...