Bottom seeking Top

Iznenada mi je upao u oči znak na slici lijevo. Bogomolja na aerodromu u San Franciscu??? Nevjerojatno! Morao sam to provjeriti. Naziv je upućivao da se ne radi ni o kakvoj posebnoj religiji, ali znak je ipak sumnjiv.

Ubrzo sam saznao da Berman nije nikakav duhovni vođa nego zaslužan aerodromski upravitelj. A reflection room koja je njemu posvećena nije nikakva bogomolja nego "Center for quiet self-reflection and meditation." Ugodno dekoriran prostor sa puno bilja i pogledom na aerodromsku pistu privlači mirom i tišinom. Razgovor, spavanje, i bilo kakve druge aktivnosti u ovom prostoru su zabranjene. Nekoliko ljudi je bilo unutra i čitalo ili se jednostavno opuštalo.

Tražio sam bilo kakve religijske znakove ali ih nisam mogao naći. Kolonada i podni mozaici su blago podsjećali na neke duhovne arhitektonske stilove, ali o bilo kakvim religijskim znacima nije bilo ni govora. Uostalom, kako i može biti govora o preferiranju neke religije u gradu poput San Francisca, kulturnom središtu Californije u kojoj se sastaju istok i zapad, i prožimaju sve svjetske religije i kulture.

Pale su mi na pamet kršćanske kapelice koje se mogu susresti u javnim ustanovama u Europi, ali i u konzervativnim dijelovima Amerike. Kako se osjeća musliman ili budist prolazeći pored njih? U Californiji sam naučio cijeniti multikulturalnost. Vjerovatno se nigdje na svijetu raznolikost ne cijeni kao u Californiji. To je ono što bi Benedikt XVI oštro osudio kao zapadnjački relativizam. Da li je to relativizam ili obzirnost i ljubav prema bližnjemu? Svakim danom sve više i više cijenim taj relativizam!

Još tri tjedna do susreta s Mickom. Nakon toliko mjeseci iščekivanja, ne mogu vjerovati da se približava vrijeme našeg drugog susreta.

Puno sam razmišljao kako će izgledati naš prvi aerodromski susret. Čak smo pričali o tome. Zagrlit ćemo se u svakom slučaju. A Mick je sanjao i o poljupcu. To me malo iznenadilo. Iako bih to jako volio, ipak se radi o aerodromu gdje ćemo biti okruženi mnoštvom ljudi. Osjećao bih se neugodno, pa taman se radilo o aerodromu u liberalnom San Franciscu.

Planovi su se promijenili od ovih naših razgovora. Aerodrom gdje se sastajemo bit će jedan istočnoeuropski, tako da o ljubljenju nema ni govora. Sorry Mick. :-) Osim ako obojica ne budemo mogli izdržati. U sukobu razuma i osjećaja tko zna što će prevladati.

Komentar: "A zašto si postavio samo gay blogove? Zar ne postoji i neki drugi blog, koji bi nam preporučio? Živi normalno i ignoriraj ostale, neka ti tvoje seksualno opredjeljenje ne bude najbitnija stvar. Budi ti, nemoj biti "tamo neki gay"!

Kako je to zgodno sročeno. Kako ignorantno! Odkuda str8erima ideja da je u redu govoriti nam kako da se ponašamo??? Odakle im smjelost da evaluiraju naše ponašanje iz svog gledišta? Oni nikad ne mogu shvatiti kroz što mi sve prolazimo. Kako netko tko nije proveo godine u ormaru može shvatiti što znači izaći van?

"Neka ti tvoje seksualno opredjeljenje ne bude najbitnija stvar." Stvarno? Da ti i ostali svijet prihvaćate moju orijentaciju kao nešto normalno, i da mogu živjeti normalno bez straha od verbalnih i inih zlostavljanja, onda mi to sigurno ne bi predstavljao problem i ne bih o tome toliko pisao.

"Živi normalno". Jedva čekam! A kako kad sutra mogu ostati bez posla i polovice prijatelja i rodbine ako skuže da imam dečka? Želim živjeti sa svojim dečkom, ali to ne dolazi u obzir jer bih se otkrio okolini koja bi me uništila. Hajde ti živi normalno na takav način!

Svaka čast aktivistima koji se bore za bolje sutra za sve nas!

Nije mi bilo teško otići u Ameriku. Bilo je teško rastati se od obitelji, od uplakanog oca i majke. Ali ništa drugo me nije vezalo za domovinu. Radi usporedbe, čini mi se da je brat puno drugačiji: povezan je s mjestom gdje živi, gdje ima prijatelje, rodbinu, i gdje je izgradio nekakav društveni status. Bilo bi mu jako teško napustiti sve to i krenuti od nule u nepoznatoj sredini. A ja nigdje nisam živio dovoljno dugo da pustim duboko korijenje. U mjestu rođenja 7 godina, 11 godina u mjestu gdje sam išao u školu, 5 godina u Zagrebu, i sad 8 godina u Californiji.

Osim toga, nisam ni tip osobe koja pušta duboko korijenje. Prijateljstva koja sam kroz godine stvarao nisu bila naročito duboka da ne bih mogao bez njih. Primjećujem da su većina prijateljstava takva, ali ih neki ljudi cijene više nego što bi trebali. Naučio sam da se svugdje mogu naći prijatelji. Štoviše, što više ljudi upoznajem, to mogu ostvariti kvalitetnije odnose s njima. A rodbina? S bližom rodbinom odnosi su bili grozni, a s daljom površni. Nitko mi od njih ne nedostaje, jedino moja obitelj. Društveni status? U mlađim danima ljudi su me cijenili više nego što sam ja ikad bio svjestan. Što mi je to značilo? Ništa! Danas me ljudi cijene zbog obitelji, karijere, uspjeha. Što mi to znači u životu? Ništa! Povezanost sa zavičajem? Bogu hvala da sam uspio pobjeći iz te primitivne pripizdine! Ajme u što bih se pretvorio da sam ostao živjeti tamo!

Nisam znao što me u Americi čeka. Imao sam osiguran smještaj, ali ne i posao. Nakon završene škole, trebao sam naći posao u sredini u kojoj se nisam baš najbolje snalazio, i gdje se nisam osjećao ugodno. Iako sam dosta dobro vladao jezikom, dugo vremena (godina!) mi je trebalo da postanem slobodan razgovarati bez straha da ću napraviti pogrešku ili da me sugovornik neće razumjeti. Nije bilo lako, ali za mene nije bilo drugog izbora. Znao sam što želim i to sam morao ostvariti. U mojoj firmi često se spominje geslo "Neuspjeh nije opcija" (Failure is not an option). Nisam bio svjestan ovog pravila, ali mislim da sam ga cijeli svoj život živio.

Prekrasan slijed komentara s bloga kojeg redovito pratim:

"Od samog početka (dečka) sam vukao sa sobom u svoje društvo i uvijek smo se pojavljivali zajedno. Jednom smo bili na nekom izletu, ležali na dekici i sasvim sam normalno legao na njega. Za par dana od frendice mi stiže SMS. "Jeste ti i (dečko) zajedno? Mislim u vezi." "Da." Ostatak posla obavili su tračevi i usmena predaja. Nitko nije radio cirkus od toga. Prihvatili su to sasvim normalno. Nije to nešto čudno jer ipak sam ja izabrao družiti se ljudima otvorenih pogleda na svijet."

"Ovo je ono što me u čitavoj stvari oduševljava. Reakcija ljudi na iskorak je jako povezana s našim stavom. Ako se i dalje skrivamo ili stidimo toga, ljudi će nas popljuvati. A ako smo otvoreni i iskreni sa sobom i drugima, ljudi nas cijene. Jedan otvoreni "Da" ostavlja sasvim drugačiji dojam od "Molim? Tko ti je to rekao? Molim te nemoj o tome pričati..."

"Imaš pravo, ja nažalost radim ono krivo: Molim? Tko ti je to rekao? Joj kako se toga stidim, zbilja sam ljut sam na sebe, pa nije onda ni čudo što nas ljudi ne prihvaćaju kada MI NE PRIHVAĆAMO SAMI SEBE! Ja sam nažalost još jedan takav, ali trudim se najjače što mogu da to promjenim, i znaš što USPJET ĆU! Kiss!"

"Sjećam se noći kad sam priznao prijateljici, i to preko SMS-a. Bilo me strah doći slijedeći dan u školu, jer nisam znao što misli o tome. Ali onda smo lijepo popričali, prihvatila je super tu vijest. Nedugo zatim rekao sam i ostatku društva, mada su sumnjali. Ostatak razreda zna, zapravo misle da jesam, ali ja im nemam namjeru to govoriti. Ne zanima ih to. Priznanje prijateljima je dobro prošlo. Svi koji imaju bar malo mozga mogu skužiti jer otvoreno komentiram muškarce, odgledam ih..."

"Kao što mnogi rekoše - ljudi će nas poštovati, voljeti i cijeniti onoliko koliko poštujemo, cijenimo i držimo do sebe onakvi kakvi smo, a ne skrivamo se. Tek kada dostignemo tu razinu samosvijesti da nismo ništa bolji niti lošiji od drugih, prijatelji će nam sami prilaziti vidjevši našu pristupačnost i uvjerenost u vlastite ciljeve."

Ana: Nije lako živjeti u Americi. Naporno se radi, a teško se išta može uštedjeti.
Julija: Ma što se žališ, nije tu loše. Moj muž zaradi $3000 mjesečno i od toga se može sasvim solidno živjeti.
Ana (s bljeskom oduševljenja u očima): $3000??? A nama je njegov ujak rekao da on zarađuje $15000 mjesečno. Mi nismo mogli vjerovati. Pa ne može toliko zarađivati, složila se cijela obitelj. Pa ne može odmah biti neki menadžer kad tek dođe iz Hrvatske!
Ana (nastavlja zadovoljno): Moj muž zarađuje isto toliko a radi u tvornici namještaja. Ali nije to obični namještaj nego jako skupi. Garniture koje on proizvodi se prodaju po $20000!
Julija: (križa se u sebi).

(Julija je također malo pretjerala, moja plaća je malo veća od $3000.)

Microsoft je iznenada prestao javno podržavati novi zakon savezne države Washington koji bi zabranio diskriminaciju prema homoseksualcima na radnom mjestu, nakon što je poznati evanđelički pastor zaprijetio korporaciji bojkotom.

Microsoftovi zaposlenici su podržali prijedlog zakona prošle godine, ali zakon nije izglasan. Ove godine, Microsoft je prvo objavio da će se pridružiti ostalim nacionalnim korporacijama u podršci zakona, da bi nakon toga obavijestio političare i svoje zaposlenike homoseksualne orijentacije da je pastor Ken Hutcherson zaprijetio bojkotom Microsoftovih proizvoda ako kompanija podrži ovaj zakon. Hutcherson, čija crkva je u bliskom susjedstvu Microsoftovog sjedišta u Redmondu u Washingtonu, ranije je organizirao velike skupove protiv homoseksualnih brakova.

Organizacija L.A. Gay and Lesbian Center dala je prije četiri godine odlikovanje Microsoftu za zaštitu ljudskih prava, s obzirom da je od ranih devedesetih ponudio sve beneficije istospolnim partnerima. Ista organizacija je sada zatražila od Microsofta da odlikovanje vrati zbog kapitulacije pod pritiscima anti-gay ekstremista, i prekida podrške zakonu koji samo sprečava diskriminaciju.

Nakon prihvaćanja u donjem domu, zakon jučer nije prihvaćen u senatu države Washington. Nedostajao je jedan glas.

Ostao sam na poslu dokasno jer sam trebao nešto završiti. Forrest je pred spavanje plakao jer nisam bio kod kuće. "Ja volim tatu" – jecao je dugo dok nije zaspao. Vidio sam ga tek ujutro. Bio je sav nasmijan i sretan.

Jako su povezani uz mene. To mi je malo čudno jer sam nisam bio takav u djetinjstvu. S ocem nikad nisam imao nikakav odnos. Čak mi je bilo drago kad nije bio kod kuće. Nenormalno? Možda u današnjim uvjetima. U ono vrijeme, u zabiti u kojoj sam živio, bila je sramota da otac provodi vrijeme s djecom. Odgoj djece je bila samo majčina dužnost.

Uskoro obitelj odlazi u HR. Joj, tako će mi nedostajati! Najgore je to što će i u Hrvatskoj biti plača zato jer mene nema. Već sad se loše osjećam zbog toga.

Nema ništa loše u tome da se radi na sebi u svrhu unaprjeđenja svog fizičkog, psihičkog i duhovnog stanja. Naprotiv, mislim da bi svaki čovjek na tome trebao raditi. Ljudi koji se ne trude popraviti i unaprijediti sebe smatram luzerima. Lako se opustiti da nas voda nosi, prepustiti se negativnim utjecajima da nas unazaduju. Ali treba biti karakter da bi se nešto promijenilo i unaprijedilo. Mislim da smo svi pozvani, od strane drugih ljudi i društva, etike i religije, da unaprjeđujemo sebe u svakom pogledu.

Kako to jednostavno zvuči. Međutim, pri odabiru stvari koje želim promijeniti, nerijetko upadam u etičke i moralne dileme. Fabian želi smršaviti i radi na tome. No problem. Međutim, planira napraviti i liposukciju. Hmmmm... I laserski ukloniti dlake s leđa. Hm... Julijina prijateljica je operirala sinuse. OK. Uz to je obavila i plastičnu operaciju nosa jer joj se nije sviđao izgled nosa. Hmm... Ja sam nedavno imao jedan kirurški zahvat u grlu u svrhu eliminacije hrkanja. Hm.

Čini mi se da je glavni kriterij prihvatljivosti ovakvih zahvata medicinska potreba. U mom slučaju, zahvat bi se mogao opravdati bolešću "sleep apnea" koja se u zadnje vrijeme dosta reklamira. Ljudi koji boluju od toga preko noći prestaju disati što rezultira u čestim buđenjima iz dubokog sna. Takvi ljudi su obično ujutro neispavani i umorni. Međutim, moj glavni motiv za ovu operaciju je bilo hrkanje koje je jako smetalo mojim partnerima, a isto tako i meni. Je li, dakle, opravdano radi toga napraviti operaciju?

Stomatolog mi je pregledao krunu kojoj se odlomio komadić i rekao da je sve u redu i da se ne trebam zabrinjavati zbog toga. Također sam mu rekao da bih htio promijeniti plombu na prednjem zubu koja je ostala tamnije boje nakon što sam u zadnjih desetak dana izbijelio zube noćnim izbjeljivanjem uz pomoć posudica koje se stave na zube. Rekao mi je da pričekam dva tjedna da se boja ustabili prije nego mi promijeni plombu.

Sekretarica na izlazu mi je naplatila participaciju i zakazala idući posjet. Usput neobavezno pričamo o zahvatima na mojim zubima. Moje izbjeljivanje je komentirala ovako: "Svatko od nas mora imati bar malo taštine." To me malo štrecnulo, ne zato što mislim da nisam trebao izbijeliti zube nego zato što prvi put to netko naziva taštinom. To mi zvuči nekako negativno i potiče negativne emocije. Naravno, ne uzimam to srcu, samo se pitam, koliko je taštine "dovoljno", a koliko "previše"? Postoji li uopće moralna granica, ili nas samo ograničavaju stvari poput novca ili neugodnosti?

Recimo, planiram također staviti bravice da izravnam nekoliko iskrivljenih zuba. Je li s mojih 30 godina raditi ovakav zahvat previše? I don't think so. Pogotovo zato što sad rade nevidljive aparatiće koji se uopće ne vide (one stare metalne sigurno ne bih nosio). Ortodont mi je također predložio, s obzirom na preveliki "overbite", napraviti zahvat koji bi vilicu pomakao malo unaprijed kako bi donji zubi došli točno iznad donjih. Ovo je operacija koja uključuje lomljenje kostiju vilice. Previše? Svakako. Uz to što je cijena zahvata astronomska, ideja lomljenja kostiju radi pomicanja zubi par milimetara naprijed mi se nimalo ne sviđa. Ortodont se složio da je ova operacija komplicirana i da nije za svakoga. Međutim, da imam milijune dolara i vremena na pretek, možda bi mi lomljenje vilice bilo sasvim prihvatljivo radi postizanja savršenog zubala.

Danas na prvoj stranici lokalnih dnevnih novina veliki naslov: "Gay poduzetništvu ne cvatu ruže". Članak opisuje homoseksualni par, vlasnike lokalne gay knjižare, koji danas žale za devedesetim godinama kad su im prozori knjižare razbijani i propucavani. "To je bilo doba aktivizma i posao je dobro išao. Danas se situacija promijenila."

Danas su stavili svoju knjižaru sa 11000 naslova na prodaju. "Prodajemo knjižaru zato jer više nema osjećaja zajedništva među pederima i lezbijkama. Više nema težnje da se pomogne gay poduzetnicima". Gay biznis u "Lavender Heights" se više ne isplati kao nekoć. Veće prihvaćanje društva donijelo je i veću konkurenciju. U osamdesetima i prvoj polovici devedesetih, izaći iz closeta je nešto značilo. To je zahtijevalo hrabrost. Danas je biti gay postalo uobičajeno. To je postalo dio mainstreama.

U sedamdesetim godinama gay getoi su nicali svuda po Americi. Njujorški Chelsea, Castro u San Franciscu, i West Hollywood. Gay biznisi su cvali. Lokalni Lavender Heights ime je dobio po zaštitarskoj organizaciji "Lavender Angels" koji su patrolirali gay ustanove i poduzeća koja su tada često bila vandalizirana. Danas postoji još petnaestak gay poduzeća u tom dijelu grada. Međutim, negdašnje energije i živosti više nema.

Vlasnik najvećeg gay kluba priča kako mu se gay mušterije žale da klub posjećuje previše str8 ljudi. I njemu je to smetalo, dok nije shvatio da pomoći nema te da je svačiji novac isti. Američke korporacije su shvatile isto. Od 500 najvećih kompanija, 150 ih je prošle godine reklamiralo svoje proizvode u gay novinama i magazinima. Mnoge mainstream trgovine su u svoju ponudu uključile proizvode za gay zajednicu. Više nema bojazni da će time uvrijediti str8 mušterije. "Prije su nas posjećivali ljudi iz okolice i u jednom posjetu bi potrošili $200-$300 u našoj knjižari. To se više ne dešava. Zašto bi netko putovao tako daleko ako istu stvar može kupiti u lokalnom lancu "Barnes & Noble".

Socijalna asimilacija nije ništa novo u Sjedinjenim Državama. Nekoć živopisne četvrti Afroamerikanaca, Kineza ili Japanaca s vremenom su nestale kako su velike korporacije uključile ove skupine u svoj marketing. Isto se dešava i s gay zajednicom danas. Lavender Heights je sličan Castru u San Franciscu. To je bio pravi gay geto u kome su cvala gay poduzeća. Danas je gay zajednica odrasla, i ovaj grad je postao sigurniji i otvoreniji. Lokalna "Rainbow Gospodarska Komora" broji 135 poduzeća koja su raštrkana svuda po gradu. Isto tako i homoseksualci žive svuda, nema više getoizacije. "Više nismo novost u gradu", kažu vlasnici gay knjižare, "Živimo u južnom predgrađu. Dokle god kosimo travu ispred svoje kuće i plaćamo račune lokalnom udruženju stanara nikoga nije briga da smo gay".

U srijedu se održao deseti godišnji "Dan Tišine" u školama diljem Amerike. Pokrenut 1996. u New Yorku, na ovaj dan studenti šute cijeli dan i dijele letke u kojima objašnjavaju razloge svog ponašanja. "Dan Tišine" podsjeća na šikaniranje i zlostavljanje homoseksualaca u školama. Ove godine sudjelovalo je 450 tisuća studenata iz 4000 škola.

Ove godine se pojavila i reakcija na ovaj dan: u četvrtak je u nekoliko stotina škola održan "Day of Truth" čija je svrha bila "suzbijanje homoseksualnog lobija i iskazivanje suprotnog mišljenja sa kršćanskog stajališta". Sudionici "Dana Istine" su dijelili letke sljedećeg sadržaja: "I am speaking the Truth to break the silence. I believe in equal treatment for all, and not special rights for a few. I believe in loving my neighbor, but part of that love means not condoning detrimental personal and social behavior. I believe that by boldly proclaiming the Truth, hurts will be halted, hearts will be healed, and lives will be saved."

Jedan sudionik "Dana Istine" obučen u majicu s natpisom "Homoseksualnost je grijeh" kaže: "Ovaj dan predstavlja pristojnu reakciju, nitko od nas ne zagovara zlostavljanje ili diskriminaciju homoseksualaca. Mi samo kažemo da njihovo ponašanje nije moralno".

Sudionik "Dana Tišine" kaže: "Naš program je program za pravdu i jednakost. Nikome ne govorimo da bude gay ili da nam mora biti najbolji prijatelj. Samo kažemo da nije u redu diskriminirati ili šikanirati homoseksualce."

Mislim da ovdašnje novine prilično objektivno prenose vijesti sa ovih događanja. Nastoje objasniti i jedno i drugo stajalište. Usporedimo to sa viješću u Večernjaku od neki dan: "Skandalozno! Među nama ima transvestita!"

Piše Basilio Premudri: "A sada pokušajmo biti malo samokritičniji pa se priupitati koliko su uzoriti oci svoje apsurdne tvrdnje mogli graditi, pored Freudove baštine, i na konkretnim primjerima dobrog dijela našeg dičnog sindikata. Osvrnimo se malo oko sebe i priznajmo da je vrlo mali broj ljudi u našem sindikatu u sretnoj vezi, da se osjećaju ljubljenima i da ljube. Necu reći da takvih primjera nema. Bogu hvala i ti i ja smo najbolji dokaz da i u ovakvim odnosima može biti iskrene ljubavi, poštovanja, čak i vjernosti. Većina pak drugih sinikalista ove primarne emocionalne potrebe pokušava bezuspješno zadovoljiti kroz veći ili manji promiskuitet. Budimo iskreni do kraja, ili ako hoćeš slikovitije: pospimo se pepelom po glavi pa prizanjmo da smo i ti i ja na isti način pokušavali kompenzirati primarnu potrebu za zrelim ljubavnim odnosom..."

Kokretnih primjera je vjerovatno teško naći u konzervativnoj sredini poput Hrvatske gdje se ljudi ne usuđuju ni govoriti o svojoj nestandardnoj seksualnosti, a kamoli živjeti s nekim u vezi. Ljudi se ubijaju iz očaja, stupaju u brak iako žene ne mogu smisliti, zaređuju se, a sve zbog društvenog neprihvaćanja i osude. Zar nije apsurdno u takvoj društvenoj situaciji tražiti homoseksualce koji se ljube i žive u stabilnim vezama?

Međutim, ako odemo u San Francisco ili neki drugi veći grad na zapadu, susrest ćemo parove koji se vole i žive u stabilnoj vezi na svakom koraku. I ne samo to: bore se da dobiju ista zakonska prava koja uživaju i heteroseksualni parovi u smislu nasljeđivanja, socijalnih programa, itd. I još, usvajaju djecu i nastoje im omogućiti što je moguće bolje djetinjstvo.

Usporedbe radi, nedavno sam čuo za jednu analizu koja je ispitivala stanje Američkih obitelji. Otkriveno je da samo 7% obitelji spada u najnormalniju skupinu parova kojima je to prvi brak i koji žive zajedno i odgajaju svoju djecu. Prema tome, ne mislim da je naš promiskuitet i nemoral išta veći od onoga heteroseksualaca. Ono što boli je kad se naši grijesi koriste da nas se gura na marginu društva, a isti grijesi većine se ignoriraju.

Basilio odgovara: "Možda si u pravu kada kao glavnog krivca izdvajaš društvene okolnosti. No, ja sam mišljenja da one uopće ne moraju biti prepreka da ljudi postignu zrelost u međusobnim odnosima pod uvjetom da su i sami stekli psiho-emocinalnu zrelost. Ako smo ti i ja, iz one naše pripizdine i nakon godina lutanja bračnim i samostanskim vodama uspjeli doći do određenih kvalitenih spozanja i organizirati život u skladu s njima, onda mi se čini da i većina drugih HR-sindikalaca ima podjednake ili puno bolje preduvjete postići isto. Nije li tako?

"A čini mi se da je kod nas puno veći problem upravo u nedostatku te osobne zrelosti (koja doduše ima puno poveznica s društvenom situacijom). Koliko uspijevam analizirati našu situaciju, čini mi se da se većina ljudi zadovoljava jednim promiskuitetnim pristupom cijeloj stvari, dapače, ne pokazuju veći interes za nečim ozbiljnijim i potpunijim (u emocinalnom smislu). U svakom slučaju velikom broju naših lokalnih pedera kronično nedostaje otvorenosti, iskrenosti, komunikativnosti itd. Što mislim da je osnovni problem iz kojeg onda izviru i svi ostali."

U "Novom leksikonu kršćanske moralistike" Peschke sugerira da je homoseksualnost "deficit" i da se homoseksualno zadovoljstvo doživljava kao "nepotpunim", da ga prate osječaji frustracije i depresivnosti. "Malen broj homoseksualaca" pomirili su se sa svojim seksualnim usmjerenjem; svijest da su griješnici prate ih ili svjesno ili podsvjesno. Osjećaji partnera su (cit. Peschke) ambivalentni, kolebajući između sklonosti i odbojnosti, pa su već zbog toga sputavani u svojim emocijama i nesposobni davati si međusobno autentičnu ljubav.

Msgr. prof. dr. Andreas Laun (biskup i jedan od vodećih moralnih teologa danas) donosi 20 teza o homoseksualnosti, između ostalih: Mogu li homoseksualci svoju ljubav prema drugom muškarcu "isto tako" izraziti kako se to događa u braku između muškarca i žene? Ne, jer i ako između dva homoseksualca postoji istinsko prijateljstvo, iz toga ne slijedi, da su sami njihovi seksualni čini "izraz ljubavi". Općenito bi trebalo promisliti: samo pod određenim uvjetima, duhovnim lil fizičkim, seksualni su čini tako reći inkarnirana ljubav. Čak ni u braku svako seksualno djelovanje nije "ljubav", kako to jasno pokazuju silovanja u braku. Homoseksualci ne mogu seksualno voljeti, jer oni to nisu kadri.

Odakle ovim teolozima i moralistima ideja da mogu suditi o sposobnosti homoseksualaca da vole????????

Basilio Premudri: "Na žalost, bojim sa da je tome u velikoj mjeri doprinio i naš Freud. Taj inače vrlo napredan i orginalan mislioc imao je, što se tiče homoseksualnosti poprilično krute i rigidne stavove. Polazeći od pretpostavke da uzrok homoseksualnosti neadekvatno rješenje Edipovog i kastracijskog kompleksa, on će razviti teoriju prama kojoj homoseksualni muškarac sav svoj libido usmjerava prema majci (ili sestri). U strahu od inscesta u vrlo ranom razdoblju života dolazi do transfera libida prema istom spolu.

"Osim toga, on je bio (apsurdnog) mišljenja da homoseksualno usmjerenog muškarca odbijaju žene jer se nesvjesno pribojava da bi tijekom snošaja s njima izgubio spolovilo. Zato u spolnom odnosu može prihvatiti samo partnera koji ima penis... Da ove smiješne teorije nisu ostavile duboke tragove na dobar dio psihologa, pshijatara i teologa čovjek bi im se od srca nasmijao, zar ne? S obzirom na njihove često tragične poslijedice na stavove mnogih ljudi osmjeh može biti samo kiselkast...

"Najtragičnija posljedica spomenute Freudove teorije upravo je nužna konkluzija da homseksualnost, budući da je riječ o neriješenom sukobu i fiksaciji libida na krive objekte (iz krivih motiva), ne može nikada uroditi pravom, zrelom ljubavlju..."

Iz pravilnika korporacije u kojoj radim:

Antidiskriminacijska politika i politika prihvaćanja različitosti
ReubenSoft poštuje, cijeni, i prihvaća različitosti svojih uposlenika, kao i klijenata, dobavljača, i globalnog tržišta. ReubenSoft pruža iste mogućnosti zaposlenja svim kandidatima i uposlenicima. ReubenSoft ne diskriminira protuzakonito na osnovu rasne pripadnosti, boje kože, religije, spola, nacionalnog porijekla, starosti, invaliditeta, veteranskog statusa, bračnog stanja, spolnog identiteta ili seksualne orijentacije. ReubenSoft zabranjuje šikaniranje pojedinaca po gore navedenim osnovama.

Ova pravila se primjenjuju prilikom zapošljavanja, osposobljavanja, unaprjeđivanja, kompenzacije, transfera, socijalnih i rekreacijskih programa.

Domestic partnership
Obiteljski Partner (domestic partner) definira se kako dvije odrasle osobe istog spola koje se odlučuju dijeliti život u intimnoj i vjernoj vezi, žive zajedno, i zajedno se brinu za osnovne životne potrebe.

Obiteljski partneri uposlenika u Sjedinjenim Državama i njihova djeca (bez obzira radi li se o djeci uposlenika ili uzdržavanog partnera) imaju prava na osiguranja iz ovog programa. Ova prava nisu dostupna uposlenicima u drugim državama. Ona se ostvaruju ovisno o kulturnom i socijalnom stanju na svakoj lokaciji. [Drugim riječima, izborite se ljudi, pa ćete dobiti]

Prema federalnom zakonu, obiteljskim partnerima različitog spola nije dozvoljeno sudjelovanje u ovom programu. Oni imaju opciju da se legalno vjenčaju i tako postignu prava kao supružnici. Trenutno federalni zakoni ne priznaju istospolne partnere kao supružnike, uključujući federalne zakone o osiguranjima. [He, he. To su dobro smislili, da ne bi heteroseksualcima palo na pamet da registriraju partnere bez da se zakonski ožene!]

Što je uključeno u plan za obiteljske partnere?
Biranje bilo kojeg zdravstvenog i dentalnog osiguranja; svi specijalni programi dodatne zdravstvene zaštite; grupno životno i invalidsko osiguranje.

Participacija zdravstvenog osiguranja, inače neoporeziva, prema federalnim zakonima se ipak mora oporezivati u slučaju istospolnih obiteljskih partnera.

Dokumentacija
Prilikom učlanjivanja u program, nije potrebna nikakva dokumentacija. Potrebno je samo prihvatiti uvjete za učlanjenje u program:

• Partneri žive zajedno i zajednički se brinu za svoje obaveze


• Moraju biti u mogućnosti pružiti dokaze zajedničke imovine ili zajedničkih kreditnih obaveza na zahtjev.


• Oba partnera namjeravaju živjeti zajedno neodređeno dugo.


• Nisu vjenčani za treće osobe.


• Žive zajedno bar 12 mjeseci ili posjeduju potvrdu o obiteljskoj zajednici izdatu od grada ili ustanove koja ima dozvolu izdavati takve potvrde.

Dakle, istospolne obiteljske zajednice nisu izjednačene sa standardnim obiteljima, ali ostvaruju približno ista prava. S vremenom će razlike postajati sve manje, i onda se postavlja pitanje zašto uopće imati posebnu kategoriju za njih. Nedavno je Californijski sudac presudio da nema smisla održavati tu dvostruku kategoriju: "Stvaranje prava sličnih bračnim ali bez braka, previše podsjeća na segregacijski princip 'separate but equal' (odijeljeni ali jednaki) koji je odavno odbačen kao nelegalan"

And now for something completely different...

Prošli vikend izašao sam van s Pedrom u naš omiljeni gay klub. Žurili smo se da stignemo prije 10 sati jer je upad $3 do 10, a $8 poslije 10 sati. Naravno, zakasnili smo 5 minuta (jer nam obojici treba predugo da se spremimo, kakvo čudo). Naravno, meni vrag nije dao mira pa sam pokušao nagovoriti žandara na ulazu da nas pusti za $3. A on niti čuti. Još je izvadio neki zvonarin iz ladice da nam pokaže kako je prošlo deset sati. Znam koliko je sati idijote i znam da smo zakasnili, pa ipak bi nas mogao pustiti, što ti to znači u životu, pa nisi vlasnik kluba, a ako i jesi zar ti zadovoljna mušterija nije bitnija od pišljivih $5. Tip je bio neumoljiv. Iz prkosa smo otišli u gay bar preko puta koji nam se manje sviđa, ali stvar je principa.

Pedro se sav išćuđavao kako sam mogao pitati da nas pusti ako je već prošlo deset sati. Što u tome ima loše – pitam ja. To je korupcija – kaže on. Korupcija??? Pa nisam opljačkao državu ili poduzeće. S malim sve počinje – kaže on. Da bude stvar gora, Tim me namjerava upoznati s ovim žandarom na ulazu koji je njegov dobar znanac i koji ga uvijek pušta besplatno, te bi mogao srediti da i mene pušta besplatno. Pedro se sav snebivao na tu ideju. Kako mi može nešto tako pasti na pamet??? Ako svi drugi plaćaju za ulaz, zašto bih ja bio drugačiji?

Pitam Tima u vezi toga, a on ne vidi u čemu bi tu bio problem. Pa ipak... Pedrovo stajalište je vrlo zanimljivo. Susreo sam ovdje još dosta ljudi koji razmišljaju na sličan način. Žele biti pošteni i u najmanjim sitnicama i uvijek gledaju kako će se njihovo ponašanje odraziti na druge ljude. Npr. kod kupovine polovnog auta, redovito se prijavi manja cijena da bi se platilo manje poreza. A ja naletio na jednu budalu koja nije htjela ni čuti za tako nešto jer ne želi varati državu.

U Hrvatskoj nisam susreo ni jednu takvu osobu. Mi smo svi dobro istrenirani tražiti i iskorištavati i najmanje rupe u zakonu i pravilima. Čak i najpošteniji Hrvati ne smatraju da su napravili išta loše ako negdje povuku kakvu vezu da bi ostvarili neku minimalnu korist. Sasvim je normalno da se tako nešto napravi ako postoji mogućnost, inače bi bili budale. Moral i religija zabranjuju takve stvari, ali ako je šteta po drugoga mala, vrlo lako se to ignorira. Zar je grijeh pokušati uštedjeti $5 na ulaznini? Zaista, koga sam oštetio s pišivih $5??? Ili uštedjeti $100 na porezu??? Pa to svi rade. Ili opljačkati firmu i odvesti je u stečaj??? Ako to ja ne napravim, napravit će netko drugi. Ili opljačkati milijune iz državnog proračuna??? I ja plaćam porez, samo sam vratio ono što mi pripada!

Od maloga sve počinje. Prilika čini lopova.

Opet me iznenađuje koliko se o homoseksualnosti govori u Hrvatskim medijima. Jesam li ja zaostao ili su HR mediji stvarno malo pretjerali? Čini mi se da je čitava stvar i dalje prilično šokantna za naše društvo, a novinari pišu sve što prodaje novine. Evo u zadnjih par dana u Večernjem Listu: U istom tijelu i tetka i državni dužnosnik: Nekima je u transformacija u drugi spol potreba, a nekima samo zabava. One se ljube: Galerija slika ženskih poljubaca. Homoseksualni odnosi u kaznionici u Lepoglavi…

Nekako mi to žutilo dnevnih novina ide na živce. Možda bih trebao potražiti neke ozbiljnije dnevne novine. Ali onda bih vjerovatno izgubio kontakt s hrvatskom stvarnošću. S druge strane, žutilo može biti i te kako zabavno. Evo Večernji je, po uzoru na druge naše portale, a na moje veliko zadovoljstvo, uveo curu i dečka dana...

Danas je Julija slučajno našla jedan moj e-mail Micku koji sam zaboravio izbrisati nakon slanja. A u e-mailu je bio kratki filmić homoseksualnog karaktera. Bolje rečeno, tvrdi pornić. Šokirala se onim što je vidjela. Dosad je vidjela pokoju erotsku sliku, bilo slučajno meni iza leđa, bilo da sam je ja namjerno htio šokirati. Ali seks dva muškarca na filmu još nije vidjela. Joj koja reakcija!

Pokazao sam joj još par filmova tako da proguta sve odjednom. Kojeg li zgražanja i gađenja s njene strane! Ne može zamisliti da netko može raditi takve stvari. Zgadio joj se cijeli muški rod. Kad bude imala problema sa dijetom, sjetit će se nekih scena koje je vidjela i više joj neće biti do jela. A u biti u filmu nije bilo ništa posebno – običan "tvrdi" seks. Prilično sličan hetero pornićima koji su Juliji također odvratni.

Ali to nije sve. Puno više od gledanja pornića šokirala se kad je na mom mobitelu našla poruke koje svakodnevno razmjenjujem s Mickom. Nije mi bilo jasno zašto su je naše poruke toliko povrijedile jer zna da chatamo i razgovaramo svakodnevno već mjesecima. Objasnila je da su je pogodile moje izjave ljubavi prema Micku, i poljupci koje jedan drugome šaljemo. Odavno je prihvatila moje seksanje s muškima, međutim, ovo već ulazi u jednu dimenziju za koju je smatrala da je i dalje rezervirana samo za nju. A to je ljubav.

Julija je uvijek osjećala da je ne volim na način kako bih je trebao voljeti. Uvijek je znala da nešto ne štima. Nikad nisam pokazivao osjećaje prema njoj. Sad je otkrila dio mog karaktera koji nikad nije upoznala. Otkrila je da mogu biti osjećajan i romantičan. Povrijedilo je to što s njom nisam bio takav, nego se sad tako ponašam s "fakerom s kojim sam jedanput spavao".

Kad sam već počeo pričati priče o babama, da nastavim. Danas je Juliji u posjet došla jedna prijateljica, također žena u godinama. Pričala je o svom pokojnom prvom mužu koji je bio alkoholičar i fizički je maltretirao. Svi znaju priče kako joj je grozno bilo s njim (u Hrvatskoj zajednici sve se zna o svakome). Baka Iva je pričala kako su je ljudi uvijek pitali kako je mogla živjeti s mužem koji pije i tuče je. A ona je odgovorila, pio je i tukao je, ali je uvijek bilo novaca u kući i djeca nikad nisu bila gladna.

Baka Iva je nastavila sipati svoje životno iskustvo pa je rekla da svatko ima neki problem, te da je lakše podnositi vlastite probleme kad se zna da ih i drugi imaju. Julija je to prihvatila s odobravanjem. I ona ima nešto s čim se mora nositi, tako gadno da se o tome ne smije pričati, i s tim jednostavno mora živjeti.

Pitam Juliju da li je onda mogu početi tući i piti kad je to OK? Muž bake Ive je imao dvije mane, a ja sam još na jednoj. Trebao bih proširiti svoj portfolio. :-) A Julija odgovara da već imam dvije: ne spavam s njom i jebem se s muškima, prema tome nema proširivanja.

Upravo sam razgovarao sa jednom starijom Hrvaticom s kojom sam dosta blizak i koja mi je puno pomogla kad sam tek došao u Californiju. Baka Kata mi se žalila na svoju nećakinju u Zagrebu koja je prije par godina "postala" lezbijka. Taj izraz "postati" homoseksualac koriste ignorantni homofobi koji ne razumiju ili ne žele prihvatiti da homoseksualnost nije odluka. A ja ga koristim pod navodnicima, kao što koristim i druge riječi koje su uvedljive kad ih kažu homofobi, a mi sami ih za sebe koristimo u šali.

Irena živi u Zagrebu s majkom, ima jako dobar posao, dvoje djece, davno se razvela od muža nasilnika, i ima ljubavnicu s kojom provodi dosta vremena. Mama ne prihvaća Irenin način života, pa su njihovi odnosi katastrofalni već nekoliko godina. Slušao sam te priče i razmišljao što da kažem mojoj baki Kati koja primjećuje da i u Hrvatskoj "to" postaje popularno kao i u Americi. Rekao sam: "Toga je uvijek bilo, samo se o tome nije pričalo".

Žao mi je da se nisam sjetio reći joj još neke druge stvari. Npr. Kata je izjavila da je Irena lezba, te da ona hoće biti muško. :-) Na to sam joj morao nešto odgovoriti, ali nisam jer sam pazio da sebe ne otkrijem. Poslije sam se loše osjećao. Irena u Zagrebu muku muči i bori se za svoja prava u primitivnoj sredini, a ja uopće ne reagiram. Kad bih ja i ostali zajednički prijatelji priskočili Ireni u pomoć, mogli bi i te kako utjecati na razmišljanja bake Kate, Irenine mame i ostalih homofoba. Ali ne, umjesto toga svi mudro šutimo. Gledamo muke pojedinaca koji su hrabro (ili slučajno) izašli iz closeta i pravimo se da ih ne primjećujemo. I nastavljamo živjeti svoj bijedni život u skrovitoj sigurnosti našeg ormara.

Pedro ima desetoro braće i sestara od kojih osmero žive na Filipinima. Prije otprilike pola godine, na svoj trideseti rođendan, Pedro im je napisao pismo i priznao da je homoseksualac. Nije znao kako će braća i sestre to prihvatiti, međutim, objasnio mi je da je situacija na Filipinima što se tiče homoseksualnosti malo liberalnija nego u Hrvatskoj. Iako katolička zemlja, homoseksualnost je prilično raširena i općeprihvaćena kao jedna zanimljiva aberacija. Ljudi cijene homoseksualce kao vesele i šaljive ljude i rado ih imaju u društvu. Postoji dosta klubova i barova gdje se homo populacija slobodno sastaje i druži. Basilio Premudri je komentirao da Sveta Inkvizicija očito na Filipinima nije dobro obavila posao.

Najmlađi brat koji je uvijek bio jako povezan s Pedrom ipak nije najbolje prihvatio ovu vijest. To se odrazilo na njegov uspjeh u školi. Međutim, jedna od sestara, koja je jako bliska s Pedrom, je upravo ponudila Pedru da usvoji jedno od njeno troje djece. Njena obitelj živi u siromaštvu i planiraju imati još djece. Pedru žele poslati svoju trogodišnju kćer, a kao razlog su naveli zato da ima nekoga da se brine za njega kad ostari s obzirom da neće imati svoje djece. Pedro je sav ushićen idejom da će postati otac. Sad istražuje načine kako može usvojiiti svoju nećakinju.

Ja sam bio oduševljen s njegovom idejom o usvajanju sestrinog djeteta. Baš mi je bilo drago radi njega. On obožava djecu i uvijek se igra s mojim klincima. Međutim, nakon malo razmišljanja, pitam se da li je posvajanje nećakinje najbolji način za ostvarenje roditeljstva. Trogodišnje dijete je ipak već dosta povezano sa svojom obitelji. Ja ne bih to mogao napraviti. Ako bih bio u mogućnosti, radije bih financijski pomogao sestri i njezinoj obitelji. Nekako mi se uzimanje djeteta iz obitelji čini sebičnim. Drugačije je kad se radi o siročadi. Međutim, svaka kultura je drugačija, pa mi ne pada na pamet da ih zbog toga osuđujem. Možda je u njihovim glavama ovakvo usvajanje nešto sasvim normalno i prihvatljivo.

U subotu sam bio vani s Timom, Pedrom i Sidom. Tim je navaljivao kao blesav da idem s njim kući. Bilo mi je neugodno stalno ponavljati ne i ne. Osjećam se blesavo jer mi se više uopće ne da spavati s njim. Nije mi zanimljiv. Moja vjernost Micku mi je dobro došla kao razlog da ga odbijem. Ali pravi razlog je zapravo da mi se više ne sviđa. Nisam iskren s njim i to mi smeta. A ne želim mu reći istinu jer će ga to vjerovatno povrijediti. Što da radim?

Basilio Premudri mi je opet priskočio u pomoć. "Ako ti se Tim više uopće na sviđa i ako si doista odlučio biti savršeno vjeran svom Micku onda je možda najbolje da naglasak staviš na ovo drugo. Premda iznad svega cijenim iskrenost u međuljudskim odnosima mislim da i ona može i mora biti ograničena jednom drugom, po meni većom krepošću: ljubavlju prema bližnjemu. Ljubav, pak zasigurno uključuje veliku pažljivost prema drugima... Samome ti je, vjerojatno dobro poznato kako se loše osjećamo kad nas netko odbije. Svi smo mi pomalo tašti i još bi nam puno teže palo ako bi nečije odbijanje bilo argumentirano razlogom da nismo privlačni tj. da mu se ne svidjamo..."

Ljubav iznad iskrenosti? Naizgled logično, pa ipak, ovo objašnjenje me potpuno ne zadovoljava...

Često razmišljam o budućnosti. Što je ispred nas? Moja sadašnja situacija mi izgleda bezizlazna. Imam obitelj, a zaljubljen sam u Micka. Moram biti dobar otac svojoj djeci, a želio bih živjeti s Mickom. Rastrgan sam između ovih suprotnih težnji koje je naizgled nemoguće istovremeno ostvariti. Ili nije?

Dvije solucije mi se trenutno vrte po glavi. U prvoj, moja obitelj se vraća u HR i živi s djedom i bakom (koji stalno plaču da se vratimo). Ja nađem posao u susjednom gradu, te živim s Mickom tokom tjedna, a preko vikenda smo s djecom. S obzirom da smo u Hrvatskoj, na ovaj način čak možemo nastaviti živjeti u closetu. U drugoj soluciji Mick dolazi u Californiju i kupuje stan u blizini. Opet živimo zajedno, a moja djeca su blizu. U oba slučaja, moja žena koja sada ne želi zamisliti da pronađe drugog muškarca za sebe, ima otvorenu opciju da tako nešto napravi.

Teško ostvarivo? Besmisleno? Fabian mi je uvijek govorio: you can’t have your cake and eat it too. Ne mogu živjeti dva života istovremeno. Priznajem da su to samo snovi, budućnost koja danas izgleda nedostižno. Toliko prepreka postoji u njezinu ostvarenju. I ja i Mick imamo uspješne karijere kojih bi se teško odrekli. I ja i on smo se navikli na sredine u kojima živimo i u kojima imamo prijatelje i/ili rodbinu.

Prije me je jako pogađalo to što nisam odmah mogao ostvariti svoje težnje i svoje snove. Ali više ne. Shvatio sam da za sve treba vremena. Treba pustiti da stvari idu svojim tokom, ne brinuti se previše za budućnost, nego se fokusirati na danas. Uživati u malim stvarima. Shvatiti koliko sam sretan što imam prekrasnu djecu i prekrasnog dečka koji me voli. I have to learn to stop and smell the roses. Život postaje puno ljepši kad ga realnije sagledamo, umjesto da samo patimo za idućom stvari koja nam nedostaje.

To ne znači potpuno prestati misliti na budućnost. Treba imati planove i snove. Nešto čemu se možemo veseliti i za čim možemo žudjeti. Ali ne smijem dozvoliti da me to zabrinjava i čini depresivnim. Dakle, da ponovim...

Pedro je trenutno u depresiji jer nema dečka, a jako bi želio biti s nekim u trajnoj vezi. Don je u vezi, ali njegov partner i on se ne mogu dogovoriti oko zajedničkog života s obzirom da Keith ima malo dijete i obaveze prema njemu. Basilio Premudri je zaljubljen u svog dečka, ali ne želi živjeti s njim ili bilo kim drugim jer mu treba njegov mir. Sid ne razmišlja o zajedničkom životu s nekim. Još je mlad i taman je počeo raditi nakon što je završio fakultet. Toliko ljudi, toliko raznih mišljenja i karaktera.

Fabian je jedan od onih koji jako žele kvalitetnu vezu s nekim. Jedva sam čekao priliku prošle godine da ostanemo sami (obitelj otišla u HR), pa da se mogu useliti k njemu ili obratno. Tako sam željno čekao taj trenutak. Tajno sastajanje dva-tri puta tjedno me izluđivalo.

Konačno je došao trenutak da možemo biti zajedno. I onda se pojavio problem. Fabian nije mogao spavati sa mnom u istom krevetu. Pravdao se da je cijeli život spavao sam i da zbog toga jednostavno ne može zaspati uz nekoga. To me jako ražalostilo. Probali smo nekoliko puta, ali on nije oka sklopio cijelu noć. Onda sam ja odustao i redovito išao kući nakon susreta s njim. Nažalost, moja idealna veza ipak nije bila tako idealna. U to vrijeme sam prešao preko tih problema vrlo lagano. Nije me pogađalo jer sam bio jako zaljubljen. A sad se pitam da li je to bio početak kraja.

Fabian mi je govorio da želi spavati sa mnom. Čak je planirao nabaviti veći krevet ne bi li mu bilo lakše zaspati. Pričao mi je da mu je jako romantično probuditi se ujutro uz voljenu osobu. I meni isto. Tako mi je bilo žao što to nismo mogli ostvariti.

Nabasao sam na jedan stari e-mail koji sam poslao Fabianu dan nakon našeg prvog susreta. Sad kad to čitam ne mogu se načuditi svojim reakcijama i osjećajima. Prvi put s muškarcem je bilo jedno fantastično iskustvo. Sjećam se dobro koliko sam drhtao od svakog dodira, koliko je čitav doživljaj bio fantastično intenzivan. Svakako jedno nezaboravno iskustvo. Ali isto tako se dobro sjećam da nije sve bilo savršeno, dapače. Uostalom, nikakvo čudo s obzirom da je to bilo prvi put.

Ne sjećam se dobro što smo sve radili tu noć. Ali se sjećam da nisam došao do kraja. To me strašno zabrinulo kao što se vidi iz gornjeg e-maila. Prvo sam mislio da se radi o vinu, međutim, problemi s postizanjem orgazma su se nastavili punih mjesec dana. To me izluđivalo. Sad mislim da se jednostavno nisam mogao dovoljno opustiti. Nakon nekog vremena, naučio sam se opustiti i onda više nije bilo problema.

Drugi problem koji mi jako upada u oči jest zaslijepljenost s Fabianovom osobom. Toliko sam se izgubio u njegovom zagrljaju da sam potpuno ignorirao stvarnost. Čitam sad što sam napisao o njegovim očima i kosi. Zaista je imao prekrasne oči i kosu. To je ono što mi se najviše svidjelo na njemu. Šteta je da je istovremeno imao dosta kilograma viška. To mi je nakratko zasmetalo u prvom susretu, a zatim se taj detalj jednostavno izgubio. Idućih 3-4 mjeseca to uopće nisam primjećivao. Jednostavno nisam niti pomišljao na to. Moj mozak je jednostavno isključio svaku kritiku i fokusirao se samo na ono što mi se sviđalo. Zanimljiv fenomen. I prilično opasan. Jer nakon 3-4 mjeseca, kad je luda zaljubljenost počela jenjavati, one stvari koje sam dotad potiskivao su počele izlaziti na površinu i počele su stvarati probleme. Vanjski izgled nije doveo do prekida, bilo je tu i puno drugih stvari u kojima nismo bili kompatibilni. Međutim, zaključujem da je bitno od samog početka biti svjestan razlika i tražiti nekakvu uravnoteženu vezu. Izgubio sam glavu za Fabianom zato jer je bio prvi gay koji je pokazao interes za mene i prvi muškarac s kojim sam spavao. Ali u stvarnosti smo bili jako različiti i nekompatibilni.

Fast forward to present time. Mick i ja imamo jako puno zajedničkog. To mi daje nadu da naša veza počiva na kvalitetnim temeljima. Samo se nadam da ovo moje mišljenje nije produkt zaslijepljenosti kao u slučaju s Fabianom. Ma ne, ne može biti!