Upravo sam razgovarao sa jednom starijom Hrvaticom s kojom sam dosta blizak i koja mi je puno pomogla kad sam tek došao u Californiju. Baka Kata mi se žalila na svoju nećakinju u Zagrebu koja je prije par godina "postala" lezbijka. Taj izraz "postati" homoseksualac koriste ignorantni homofobi koji ne razumiju ili ne žele prihvatiti da homoseksualnost nije odluka. A ja ga koristim pod navodnicima, kao što koristim i druge riječi koje su uvedljive kad ih kažu homofobi, a mi sami ih za sebe koristimo u šali.
Irena živi u Zagrebu s majkom, ima jako dobar posao, dvoje djece, davno se razvela od muža nasilnika, i ima ljubavnicu s kojom provodi dosta vremena. Mama ne prihvaća Irenin način života, pa su njihovi odnosi katastrofalni već nekoliko godina. Slušao sam te priče i razmišljao što da kažem mojoj baki Kati koja primjećuje da i u Hrvatskoj "to" postaje popularno kao i u Americi. Rekao sam: "Toga je uvijek bilo, samo se o tome nije pričalo".
Žao mi je da se nisam sjetio reći joj još neke druge stvari. Npr. Kata je izjavila da je Irena lezba, te da ona hoće biti muško. :-) Na to sam joj morao nešto odgovoriti, ali nisam jer sam pazio da sebe ne otkrijem. Poslije sam se loše osjećao. Irena u Zagrebu muku muči i bori se za svoja prava u primitivnoj sredini, a ja uopće ne reagiram. Kad bih ja i ostali zajednički prijatelji priskočili Ireni u pomoć, mogli bi i te kako utjecati na razmišljanja bake Kate, Irenine mame i ostalih homofoba. Ali ne, umjesto toga svi mudro šutimo. Gledamo muke pojedinaca koji su hrabro (ili slučajno) izašli iz closeta i pravimo se da ih ne primjećujemo. I nastavljamo živjeti svoj bijedni život u skrovitoj sigurnosti našeg ormara.
Post je objavljen 07.04.2005. u 09:32 sati.