Bottom seeking Top

Mick i ja pričamo o problemima u komunikaciji između nas. Chat svaki dan više puta (s kamerom za vikend, a bez kamere tokom tjedna – intranet u firmi ne dopušta). Pokoji e-mail u kojem si pošaljemo sliku ili pjesmu. Telefonski razgovor otprilike jednom tjedno kad mu poželim čuti glas... Mislim da provodimo dosta vremena u komunikaciji, ali pojavljuju se neki problemi.

Vrlo često mi se desi da ne mogu biti prirodan i otvoren zato jer se bojim kakvu ću reakciju izazvati s njegove strane. Postoji nekakav strah u komunikaciji koji vjerovatno ima veze s nastojanjem da ga opet nečim ne povrijedim. To je osjećaj kad želim biti savršen za nekoga, pa umjesto prirodnosti uglavnom nesvjesno prikazujem sebe u nekom boljem svjetlu, odnosno svjetlu koje sam smatram boljim. Nelogično i nerazumno, međutim, to se uglavnom odvija na podsvijesnom nivou. Ono što osjećam u razgovoru s Mickom jest da nisam potpuno opušten kao što bih bio s najboljim prijateljem. Mislim da slično ponašanje mogu primijetiti i kod njega.

Sad se prisjećam priče moje prijateljica Melanie. Prije nego je shvatila da je lezbijka, bila je u puno veza s muškarcima. S njima je uvijek bila jako opuštena i prirodna jer je oni nikad nisu naročito interesirali. A njezini muški partneri su obožavali njezinu prirodnost. U vezama sa ženama primijetila je da je puno manje prirodna zato jer su je te žene puno više interesirale. Umjesto da bude opuštena, ulagala je veliki napor da bi te veze učinila što kvalitetnijima i dugotrajnijima, a samim time je gubila svoju prirodnost.

Što je veće očekivanje u vezi, to je veći strah od gubitka. Što se više zainteresiram za nekoga, to postajem više neprirodan. I time često radim više štete nego koristi. Zašto???

Komentar: "Na kraju svog posljednjeg posta spominješ kako bi više od svega htio udomiti HIV+ dijete. To zvuči tako divno, ali ne znam da li bih i sam bio sposoban za to. Mislim da je gubitak osobe koju voliš u životu užasna stvar, a ne mogu ni zamisliti kako to izgleda kada izgubiš dijete. Ne znam kako bih se nosio sa spoznajom da postoji velika vjerojatnost da dijete umre prije mene."

Glavna ideja koja me vodi jest pružiti malo sreće takvom djetetu i boriti se za njegova prava u društvu koje takve osobe odbacuje. O smrti djeteta nisam uopće razmišljao i ne znam kako bih to podnio. Svatko reagira na smrt drugačije. Čini mi se da mene smrt pogađa dosta manje nego prosječnog čovjeka. Zašto je to tako, ne znam. Puno više me pogađaju patnje ovog svijeta, zbog kojih smrt često izgleda kao oslobođenje...

Ideja o usvajanju bolesnog djeteta zvuči vrlo plemenito, ali se bojim koliko je to stvarno tako. Moja želja da se borim za prava takvog djeteta previše asocira na gay aktivizam i želju da drugima dam nekakav primjer. A to ne bi smjeli biti razlozi za usvajanje nego samo ljubav prema djeci.

Komentar: "Nije bitno zašto drugi ne bi dopustili da usvojim dijete. Bitno je zašto si ja to ne bih dozvolio. Znam na što ja nailazim zbog svojeg outanja unatrag nekih 7 godina. Jednostavno ne želim da to prolazi dijete zbog mene. Ljudi su takvi, a druga djeca nemilosrdna. Imitiraju svoje starce. Jednostavno usvojenu djecu ne možemo koristiti kao oružje u borbi protiv homofobije i ona nisu samo sredstvo za zadovoljavanje naših roditeljskih potreba. I nije bitno kakav je taj tko vrijeđa. Bitno je tko zbog toga pati. Ja definitivno ne bih želio da je to moje dijete, a da sam uzrok svemu u neku ruku ja. To je ipak stvar odgovornosti prema djetetu. Ne sumnjam ja u to da dijete u homoseksualnoj zajednici ne bi imalo dovoljno ljubavi i da mi nismo dobri roditelji i ne znam što. Jednostavno ja bih bio jako nesretan kada bih vidio da zbog mene netko njega maltretira."

Ovo je vrlo upečatljiv dodatak mojim prethodnim postovima o usvajanju. Slažem se da odgovornost prema djetetu mora biti na prvom mjestu. Zaključujem da sam u mnogim stvarima izgubio vezu s realnošću. Međutim…

Činjenica je da homoseksualci usvajaju djecu već dugi niz godina. Od 50 Američkih saveznih država jedino Florida ima zakon koji izričito zabranjuje usvajanje djece homoseksualnim partnerima. Devet država imaju zakone koje izričito dozvoljavaju zajedničko usvajaje homoseksualnim partnerima. Međutim, puno češće se koristi mogućnost usvajanja djece od strane samo jednog roditelja. Partner roditelja naknadno može zatražiti status suusvojitelja.

60% agencija za usvajanje u SAD otvoreno podržava homoseksualne parove da usvoje djecu preko samo jednog roditelja. Neke agencije traže dozvolu od majke da dijete da na usvojenje homoseksualnom paru, a druge majci samo kažu da će dijete usvojiti samohrani roditelj. Gay parovi često usvajaju djecu iz stranih država koje dozvoljavaju usvajanje jednom roditelju. Pojedine zemlje poput Gvatemale zahtijevaju od usvojitelja izjavu o heteroseksualnosti. Druge zemlje poput Kine takvo što rijetko ili uopće ne kontroliraju. Dakle, mogućnosti su tu, i gay usvojenja su već dugo vremena realnost.

Gay obitelji se vjerovatno mogu puno lakše susresti u liberalnim urbanim centrima. Nedavno sam čitao članak o lezbijskim obiteljskim zajednicama u Zagrebu. Očito je da za ovakav život treba odabrati liberalnu sredinu u kojoj bi se takvo nešto toleriralo. Pitanje je da li je Zagreb spreman za takvo što. Međutim, usporedimo li situaciju u Zagrebu prije pet godina i danas, jako puno toga se promijenilo. Taj trend će se svakako nastaviti i ubuduće. Stoga ne sumnjam da će i u Hrvatskoj biti ozakonjena usvajanja od strane jednog roditelja, a zatim i homoseksualni brakovi i homoseksualna usvajanja. Puno faktora utječe na stupanj razvoja društva pa je teško predvidjeti kad će se to desiti, međutim, uvjeren sam da je pitanje samo vremena. Ljudi kojima roditeljstvo jako puno znači u životu će prednjačiti u borbi za roditeljska prava. A mi ostali ih svakako u tome moramo podržati.

Ja: "Zamisli kako je prije bilo, ljudi bi otišli u Ameriku i ne bi vidjeli rodbinu i prijatelje deset ili dvadeset godina. And today I can jerk-off with someone in Europe using a webcam."
Žena: "Ti si totalno popizdio. Ja ne shvaćam zašto uludo gubiš vrijeme. Ja ću radije trošiti svoje vrijeme na pametnije stvari...". Nakon kraće pauze i razmišljanja kako da odgovori na moj kretenski komentar: "Na primjer, trošenje novaca".
Ponekad ne mogu vjerovati kakve razgovore mi vodimo.

Uvijek sam bio mišljenja da je usvajanje jedan jako plemenit čin, i uvijek sam želio tako nešto napraviti: primiti u obitelj neko nesretno dijete i pružiti mu ljubav. Mislim da je veliki izazov za roditelje da ne smiju postupati različito prema svojoj i usvojenoj djeci. Taj sam izazov sa oduševljenjem htio prihvatiti. Isto tako, lako je usvojiti djecu dok su jako mala (bebe), a puno teže kad su malo starija. I taj izazov sam želio prihvatiti.

Bit usvajanja jest prihvaćanje usvojene djece poput svoje. Nažalost, neki ljudi jednostavno ne mogu a da ne rade razliku. To me uvijek ražalosti. Nedavno sam s majkom razgovarao o tome. Njezino mišljenje? Ni čuti za tako nešto! Zašto???? Tako vjerna katolkinja koja redovito posti i ide u crkvu, ne želi napraviti tako dobro djelo??? Odgovor: tko zna iz kakve je obitelji dijete, tko zna što se može izroditi iz njega. Molim???? Nisam mogao vjerovati što sam čuo. Onda je uslijedio primjer o nekoj seoskoj obitelji koja je usvojila dijete s kojim je, kad je odraslo, bilo problema, po maminom objašnjenju zato jer je dijete bilo iz problematične obitelji... Pa zar nije vjerojatnije da su novi roditelji krivi ako su loše odgojili usvojeno dijete? Kako nevino dijete može biti krivo??? Odgovor: ne znaš ti kakvih sve ljudi ima i kakvih obitelji...

U crkvi svake nedjelje, redovito na ispovijed, post petkom, a ovakvo razmišljanje??? Nikakvo čudo da sam po drugi put izgubio svoju vjeru... Za usvajanje je sada kasno, ali u zadnje vrijeme ipak razmišljam kako bih volio, kad bih imao mogućnosti, usvojiti HIV pozitivno dijete...

Prošle godine sam gledao Sanjinu emisiju o homoseksualnosti "Je li gay OK?". Zapamtio sam što je Dorino rekao u vezi usvajanja djece: to ne bi napravio jer bi u našem sadašnjem društvu njegova usvojena djeca imala velikih problema. Žalosno ali istinito.

Primijetio sam dosta postova i komentara u zadnje vrijeme na temu usvajanja djece. Jedan bloger kaže: homoseksualcima treba dati sva prava osim usvajanja djece. Ovo pitanje je očito prilično osjetljivo, čak i za one koji inače podržavaju naše napore za ravnopravnost. Uostalom, ima i nas samih koji mislimo da to ne bi bila dobra ideja, i to ne samo zato što bi djeca imala problema zbog netolerantnog društva. Mnogi još misle da za djecu ne bi bilo dobro da ih odgajaju dva istospolna roditelja (moj prijatelj Sid), iako sva istraživanja koja su analizirala ovakve obiteljske zajednice pokazuju suprotno: nema nikakve razlike između ove djece i djece iz heteroseksualnih obitelji. Morali bi konačno bar mi sami shvatiti da je na kraju krajeva djeci bitna ljubav i briga roditelja, a ne roditeljska seksualna orijentacija. Činjenica je da postoji mnogo homoseksualnih obitelji koje pružaju djeci kvalitetnije uvjete za odrastanje od mnogih heteroseksualnih. A što da kažemo o tolikim obiteljima sa samo jednim roditeljem?

Na stranu znanstvene činjenice, društvo je još jako netrpeljivo prema homoseksualcima općenito, a pogotovo prema usvajanju djece. U jednoj Hrvatskoj gdje je i heteroseksualnim obiteljima iznimno teško usvojiti djecu, nezamislivo je tako nešto dozvoliti homoseksualcima. Ali glavno je da se o tome priča i vrijeme će donijeti promjene.

Zanimljivo je da u mom gradu postoji privatna škola za djecu homoseksualnih roditelja, za one obitelji koje žele u takvom okruženju školovati svoju djecu. Ideja mi se baš ne sviđa, ne vidim razloga zašto separirati djecu u odvojene škole, osim u slučajevima da imaju problema. Svejedno, drago mi je da postoji ova ustanova u koju ću, ne daj bože, moći skloniti svoju djecu ako budu imali ikakvih problema. Ne mislim da će ikad do toga doći, ali dobro je imati tu opciju za svaki slučaj.

I na kraju, moram citirati kolegu koji je problem usvajanja djece izvanredno dobro sažeo i opisao: "A zašto se nama ne bi trebalo dopustiti usvajanje djece? Samo zato što smo homoseksualci? Kakav ti je to argument da će se svi rugati našoj djeci? Ako je tako, onda bi trebalo zabraniti i roditeljima crncima, nezaposlenima u nekoj poznatoj firmi, fizički neprivlačnim roditeljima, glupim roditeljima… da imaju djecu jer će se i njihovoj djeci rugati zbog toga kakvi su i šta rade. A tko se ruga? Zaostale osobe poput [homofobičnog blogera]!! Djecu je dopušteno imati u heteroseksualnim obiteljima, ma kakve one bile. Ne smeta ako je otac alkoholičar koji tuče ženu i djecu, ne smeta ni ako muž vara ženu, pa svaki drugi dan visi kod prostitutke donoseći kući raznorazne bolesti, ne smeta ni to što roditelji zlostavljaju djecu, itd. Ali smeta ako mi želimo djecu. Jer, ipak, mi smo homoseksualci!!"

Na slici gore: Držeći kćeri blizanke, Elizabeth i Sophiu, Eric Etherington (lijevo) i Doug Okun razmjenjuju ženidbene zavjete u gradskoj vijećnici San Francisca dan poslije Valentinova 2004.

Pišem jučer Micku: "Živcira me što velika većina gay populacije i dalje ostaje u 'closetu'. Što se više skrivamo, to nas drugi više osuđuju. Kad bi smogli snage izaći iz closeta i ne skrivati se toliko, vjerujem da bi drugima bilo dosta lakše da nas prihvate..." Odgovor: "Lakše je razmišljati na takav način u Californiji nego ovdje". Zamislio sam se koliko je moje mišljenje o svemu tome uvjetovano time što živim u Californiji. Bojim se da sam izgubio smisao za stvarnost u drugim sredinama poput Lijepe Naše.

S druge strane, sve ovisi o pojedincima. I ovdje ima preplašenih ljudi koji ni u snu ne žele izaći iz svog ormara. Recimo Marcelo, koji radi u mom odjelu na poslu. Njemu ne pada na pamet da bilo kome na poslu kaže da je homoseksualac. Kaže da su ljudi ovdje dosta konzervativni pa da to ne bi najbolje prihvatili. Ne zastupam ni ja ponašanje da idem okolo i svima govorim da sam gay. Ali postoje situacije kad se to pitanje nameće samo od sebe (pitanja u vezi djevojaka i braka). U takvim situacijama ljudi koji ne žele priznati obično se izvlače lažima.

Ja sam priznao svom šefu. Uvijek sam bio u dobrim odnosima s njim, pa kad mi je prošle godine trebalo nekoliko dana odmora da normaliziram stanje u obitelji nakon coming outa, priznao sam mu o čemu se radi. Rekao sam mu da imam problema u braku, a on se nudio za pomoć. Malo pomalo rekao sam mu za Fabiana i za svoju homoseksualnost. Malo smo o tome razgovarali, a on mi je preporučio da ostanem s obitelji. Njegov otac je napustio obitelj kad je njemu bilo šest godina, i to mu je bila jako velika trauma. Danas mu žena više nije "spring chicken", ali on svoje nagone ne želi upražnjavati na krivim mjestima. I on je prošao kroz eksperimentalnu fazu na fakultetu (iako žena ne zna za to nego misli da mu je ona prva i jedina), a sad kad ima obitelj i djecu nastoji izbjegavati iskušenja. Zato provodi vrijeme u teretani i trenira dječji baseball klub. Nakon ovog razgovora više puta mi je nudio pomoć, ali s njim o tome više nisam mogao pričati. Kako objasniti da je moja situacija drugačija? Meni nije bitno je li moja žena "spring chicken" ili ne. Bitno je to što nema k.... :-)

Marcelo je primjer čovjeka koji ni u Californiji nije spreman da izađe iz ormara. S druge strane, čak i u konzervativnim sredinama ima svijetlih primjera koji prednjače u otvorenosti i iskrenosti prema društvu i time krče put u svjetliju budućnost svima nama ostalima. Ne mislim samo na hrabru družinu iz Iskoraka, nego na pojedince poput srednjoškolca iz Bugojna koji otvoreno priznaje svoju orijentaciju. Njegov blog mi je upravo impresivan.

A svi ostali closet-slučajevi, nemojte se osjećati manje vrijednima. Uostalom, i ja sam jedan od vas jer sam, nakon outanja nekolicini najbližih ljudi, prekinuo sa daljnjim otkrivanjem zbog mame i žene koje bi time bile jako pogođene i na to još nisu spremne. Svi mi imamo jako dobre razloge za ostanak u closetu. Možda bi postupali drugačije da nemamo obitelji, zaposlenja, reputaciju, i slične stvari koje bi outanjem stavili na kocku.

Odličan članak na ovu temu sa gay.hr portala: Živjeti kao gay

Biseksualnost je jedan fenomen koji mi nikako ne leži. Kako je moguće da se nekome sviđaju i muški i ženske??? Pa to nema smisla. Ti ljudi su ili izgubljeni ili neodlučni ili lažu. Ovo mišljenje je dugo vremena bilo u mojoj glavi dok nisam shvatio koliko je ono ignorantno i netolerantno. Moje zgražanje prema biseksualcima bilo je identično zgražanju heteroseksualaca prema homoseksualcima. Odvratno! Ne smijem sebi dozvoliti da se ponašam poput najgorih homofoba. Grozno!!!

Činjenica je da mnogi muškarci tvrde da su biseksualni iako to zapravo nisu. Da bi se bilo 'bi', mora postojati interes i za jedan i drugi spol. Međutim, neki biseksualnost pogrešno interpretiraju kao mogućnost da spavaju s oba spola, pritom ignorirajući da zapravo uživaju samo s jednim. Recimo Kenny. On je oženjen, ima dijete koje neizmjerno voli, i želi živjeti obiteljski život. Ne pada mu na pamet da se rastane ili traži romantičnu vezu s muškarcem. Njegova žena mu kaže da je hladan s njom u krevetu. Sa mnom nije bio nimalo hladan, dapače. Svoje potrebe redovito zadovoljava s muškarcima. Međutim, to ga ne sprečava da sebe smatra biseksualcem. Homoseksualnost je nespojiva sa njegovom odlukom da živi standardan obiteljski život, zato mu deklariranje biseksualcem očito više odgovara.

Jason je prekrasan mješanac njemačke, tajvanske i japanske krvi. Strašno zgodan i inteligentan. Izašli smo par puta vani ali ga nažalost nisam uspio odvesti u krevet. On mi je tvrdio da je biseksualac i u tome je bio prilično uvjerljiv. Tvrdio je da mu se sviđaju bijeli muškarci i azijske djevojke, te da se ne može odlučiti tko mu se više sviđa. Razgovori s njim u mnogome su mi pomogli da shvatim i prihvatim biseksualnost kao još jednu zanimljivu seksualnu sklonost.

Što se mene tiče, dvojbe više nema. Godine prisilnih potiskivanja emocija govore više nego očito da me seksualno zanima samo isti spol. Možda će netko reći, s obzirom da sam se zaljubljivao u cure u ranoj mladosti, i s obzirom da sam se oženio i dugo vremena spavao sa ženom, možda sam biseksualac. Takvo nešto meni uopće ne pada na pamet. Zainteresiran sam skoro isključivo za isti spol. Mogu itekako cijeniti žensku ljepotu (kao i većina homoseksualaca), ali nešto više od cijenjenja lijepog – ne hvala!

Note to Mick: Kennyja i Jasona sam upoznao prije tebe. :-)

Koji čudan san sam usnuo noćas. Sanjao sam svoju ljubav iz osnovne škole. Susreli smo se nakon toliko godina, i moji osjećaji su se opet probudili. Ne bi to bilo ništa čudno da se ne radi o djevojci! Onda sam se zabrinuo u snu: zar je moguće da se ipak mogu zaljubiti u ženu???

Ali to je bio samo san. Čim sam se probudio, Mick se vratio u moje misli, pa mi je postalo jasno da nemam razloga za zabrinutost. San me tek podsjetio na moju ranu mladost kad sam se stvarno zaljubljivao u djevojke. To je bilo još u osnovnoj školi. Sjećam se nekoliko cura u koje sam bio ludo zaljubljen. Naravno, to su bile nevine ljubavi iz školskih klupa. Ništa se nikad iz toga nije razvilo. Nakon toga, u srednjoj školi nisam uopće bio zaljubljen ni u koga. Ali u to vrijeme sam počeo osjećati da me privlače muškarci. Fast forward na fakultet: tamo nastupa dugogodišnja zaljubljenost u mog vjenčanog kuma. Istovremeno, čak nekoliko tjedana sam bio zaljubljen i u svoju ženu, u to vrijeme prijateljicu.

Ovaj moj seksualni razvoj nije baš tipičan za homoseksualce. Većina ljudi s kojima sam o tome pričao rekli su mi da su od djetinjstva osjećali privlačnost samo istom spolu. To me dugo vremena mučilo, i to je jedan od razloga što sam sebi dugo vremena nisam htio priznati da je moja homoseksualnost normalna urođena stvar. Naime, u mom slučaju, izgledalo je kao da se homoseksualnost razvila kroz dugi niz godina. Ovo pitanje me mučilo dugo godina dok nisam dobio adekvatne odgovore od savjetnika i iz knjiga.

Piše mi Don: "Ponekad se želim oženiti i imati djecu, iako dobro znam da me privlače muškarci, a ne žene. Međutim, to me plaši. Znam da neću biti sretan u životu, bez obzira s kim i kako živio. Uvijek će nešto nedostajati."

S Donom pričam on line skoro godinu dana, a još se nismo upoznali uživo. Što se tiče njegove želje za djecom, to bi se čak dalo ostvariti, recimo usvajanjem. On baš želi svoju vlastitu djecu, a to je danas također moguće. Premda izvedivo, svakako nije jednostavno, pogotovo zato što za odgoj djece prije svega treba imati stabilnu roditeljsku zajednicu, a muške gay veze su puno nestabilnije od heteroseksualnih veza.

Sid također želi djecu. Međutim, on ih ne želi odgajati u obitelji sa dva oca. Premda nedavna istraživanja pokazuju da djeca iz homoseksualnih obitelji nemaju nikakvih problema u usporedbi sa djecom iz heteroseksualnih obitelji, Sidu je ipak teško zamisliti da osnuje obitelj sa svojim partnerom. Umjesto toga razmišlja da osnuje obitelj sa nekom lezbijkom koja bi mu rodila djecu. Oplodnja bi, naravno, bila umjetna, jer Sid ne može smisliti seks sa ženom. Sid je još mlad i još ne razmišlja puno o djeci, tako da vjerujem da će njegovo mišljenje o tom problemu još evoluirati.

Opet sam počeo razmišljati o povratku u Hrvatsku... Tješim se, to je samo proljeće...

Tvoja ljubav je enigma. Zagonetka koju ne mogu riješiti. Čudna je i nevjerojatna. Nekompatibilna i nespojiva sa mnom. Zato me jako impresionira i oduševljava. Kako je moguće – pitam se uvijek iznova – da me voliš? Kako je moguće da sam ti non stop u mislima? Kako je moguće da ne možeš spavati zbog mene? Kako je moguće da te misao na mene ispunja srećom?

Kako možeš živjeti tako dugo bez da me vidiš i dotakneš? Razdaljina me ubija. Gledam tvoje lice na ekranu kompjutera, tvoje prekrasne plave oči i plavu kosu. Tvoj očaravajući osmijeh. Pišem ti da te želim zagrliti, stisnuti uz sebe, ne ispuštati te iz ruku. Tako bih to volio, ali mogu te samo gledati.

Uskoro dolaziš u posjet. Željno te očekujem. Brojim dane i zamišljam što ću ti sve raditi. Bojim se malo... što ako se razočaramo? Želim biti što bolji za tebe. Želim ispraviti sve nepravde i povrede koje sam ti nanio. Želim ispuniti sva tvoja iščekivanja. Želim da ti bude super sa mnom. Da uživaš i da poželiš da me što prije opet vidiš.

Tvoja ljubav me opija i ispunja. Osvaja me i ne da mi da pobjegnem. Ljubavi, želim ti uzvratiti na isti način.

To su izvadci iz razgovora s jednim kolegom sindikalcem. Njegovo ponašanje i savjeti mogu zvučati grozno i odvratno, međutim, mene najviše pogađa njegova tragedija i tragedija tolikih drugih koje društvo terorizira zbog njihove urođene sklonosti istom spolu. Tragično je da ti ljudi ne mogu potpuno sebe ostvariti u emocionalnoj i seksualnoj vezi s osobom koju zaista vole. Tragično je da moraju ulaziti u razne nenormalne odnose koji im ne odgovaraju, jer ne smiju biti ono što jesu. Tragično je da se moraju čitav život skrivati u strahu od otkrivanja.

Mlade generacije hrabro stupaju naprijed i traže svoje mjesto pod suncem (svaka čast blogerima – vidi box desno). Ali bojim se da su ti revolucionari još u manjini. Većina se i dalje skriva i bježi u samoću, u tajnost, u svećenstvo, u nakaradne brakove, ili, u najgorim slučajevima, u smrt.

"Baš šteta što živi daleko od mene... i što ga ne mogu gledati svaki dan. Ne mogu opisati osjećaj kako mi nedostaje... pogotovo kad se ne vidimo više od tjedan dana... kao da fali pola mene... kao da sam potpuno sam. Svaki slobodni trenutak iskoristim da mislim na njega i pitam se što sad on radi. Svu snagu elektronske komunikacije možeš otposlati vragu... to jednostavno nikad neće nadoknaditi onaj trenutak kad vidiš osobu oči u oči, i kad je možeš zagrliti i poljubiti." Baš su me dirnule ove riječi iz prijateljskog bloga. Zašto ja ne mogu napisati nešto tako lijepo i dirljivo? Možda zato što nema prikladne riječi da se opiše razdaljina između mene i Micka. U takvoj situaciji je svaki chat, svaki telefonski poziv, svaka instant poruka dragocjena. Jer to je sve što imamo... Ima li to smisla pitam se po tko zna koji put. I čvrsto odlučujem da ćemo to saznati za točno 45 dana…

Falling in Love Baby Baby fallin' in love I'm fallin' in love again Everyday I love you more and more I could never see What fate had planned for me And then you came And made a dream My reality Maybe you can't see All the things you've lead to me Well my simple fate is at the gate And boy you've got the key Baby Baby fallin' in love I'm fallin' in love again Everyday I love you more and more It seems like yesterday you and I first loved this way But now I know How love can grow With each and every day As we lay at midnight hour And feel loves hidden power So strong and bold as life Unfolds the mystery to me Baby Baby fallin' in love I'm fallin' in love again Everyday I love you more and more I never dream That my summertime Flame could show me How much pleasure The winter can bring Hooked up by the fireplace Time I don't waste As I love you slow Then increase the pace Your natural body perfume Brightens up any room One whiff and my spirits taken up lift It feels good When your woman is your best friend But it's better When you fall in love again Baby Baby fallin' in love I'm fallin' in love again Everyday I love you more and more

Još odavno sam htio pogledati ovaj film. Hvala, nebby, što si me podsjetio. Danas sam ga konačno posudio i pogledao. Odlična melodrama. Julianne Moore i Dennis Quaid žive savršeni bračni život. Sve je bajkovito, dvoje djece, prekrasna kuća, odličan posao, zabave s prijateljima, odmori na Floridi,... i onda se sve počne urušavati. Julianne je predivna kao domaćica koja pokušava sačuvati svoju obitelj i pronaći svoju sreću, međutim, nemoćna je protiv sila koje su se urotile protiv nje. Muževa homoseksualnost, a zatim netrpeljivost društva prema međurasnim vezama u malom konzervativnom gradiću pedesetih godina jednostavno se ne može prevladati. Iako se doima krhka, Julianne pokazuje izvanrednu snagu i prihvaća realnost sa herojskom staloženošću dok joj se srce lomi. Zadnja scena u kojoj žuri na kolodvor ispratiti svoju nesuđenu ljubav je nezaboravna. Posljednji pogled... korak naprijed... sirena da vlak kreće... smiješak bez riječi... slabašno mahanje rukom, jer oboje znaju da se nikad više neće vidjeti... i onda – smiren povratak svakodnevnici. A što se dešava u srcu, to se izvana ne vidi. Čitava scena se odvija bez ijedne suze. Što se nije moglo reći za mene.

Muž je ispočetka jako odlučan da se suprostavi svojim nagonima. Međutim, onda se pojavljuje netko u koga se jako zaljubi. Shrvan ženi priznaje da zaljubljen i da želi živjeti sa svojom ljubavi. A ona samo kaže: onda pretpostavljam da želiš razvod. I ode iz sobe. Hmm... ne mogu sebe zamisliti u muževoj poziciji. Kako netko može tek tako okrenuti leđa svojoj djeci i otići??? Odnos oca i djece u filmu je vrlo krut što je možda karakteristika tog razdoblja i tadašnje kulture. Možda je u takvim odnosima lakše reći zbogom? I žena u filmu isto tako prihvaća razvod bez imalo borbe. Jednostavno prihvaća svoju sudbinu i to je to.

Amerikanci se olako odlučuju na razvod i onda kad nema nekog pravog razloga. Danas te volim, sutra više ne, pojavio se netko drugi, doviđenja. Djeca ostaju s jednim ili dijele vrijeme između oba roditelja. Hrvatski mentalitet je u većini slučajeva drugačiji. Hrvati uglavnom ostaju zajedno radi djece. Čak i kad postoje jako dobri razlozi za razvod, ljudi se odlučuju da ostanu skupa. Znam više slučajeva u kojima su žene saznale za homoseksualnost partnera, i nakon toga ostale u braku žrtvujući se za obitelj. Drugu veliku tajnu hrvatskih brakova, fizičko i psihičko zlostavljanje, ne trebam ni spominjati. I toliko drugih stvari.

Vjerujem da vas ima dosta koji ćete mi reći: daj prestani toliko pričati o tome. Da li je to sve što si ti? Je li to tvoja osnovna definirajuća karakteristika? Ti si gay i ništa više? Zvuči prilično plitko.

Oprostite ako sam previše napadan u svom izjašnjavanju da sam gay. Ali molim vas da shvatite da sam 15 godina mukotrpno skrivao tu svoju tajnu. Pomno pazio da u društvu ne kažem ili ne napravim nešto što bi me moglo "otkriti". Maskirao se u macho muškarca koji nikad nisam bio. Skrivao poglede prema muškarcima koji su me privlačili. Nakon toliko vremena skrivanja u "ormaru", priznanje sebi i drugima da sam gay bilo je jedno nevjerojatno oslobađajuće iskustvo. Iako je prošlo godinu dana od toga, i dalje se osjećam sretno zbog svog "oslobođenja". Odraz toga je napadno ponašanje, pretjerano isticanje gaynosti, šale na račun homoseksualaca, nastojanje da se slijede nekakvi gay stereotipi i trendovi. U biti sve su to male gluposti koje me čine sretnim. Zato mi ne treba vaš komentar: osvijesti se i shvati da bi prije svega trebao biti odgovoran otac. Ono što mi treba jest razumijevanje da je ovaj otac konačno prihvatio sebe samoga onakvog kakav jest i sada malo uživa u novopronađenoj slobodi. Zato vas molim, give me a break!

Što mislite o Žuži Jelinek, poletnoj bakici koja ženskoj populaciji dijeli savjete šakom i kapom sa stranica Glorije, Mile, i sličnih časopisa? Vjerovatno je mnogi mrze iz dna duše, ne toliko zbog konzervativizma kojeg promiče, nego zbog velike medijske pažnje koju uživa na račun svojih primitivnih pogleda na svijet. Međutim, njeni savjeti očito negdje nailaze na plodno tlo.

Čitao sam neke članke koje je bakica napisala. Tu se stvarno čovjek može dobro nasmijati. Lako je shvatiti žene koje se užasavaju čitajući da muškarca treba privući i zadržati dobrim seksom i dobrom kuhinjom. Na stranu njezini savjeti, neke stvari je bakica u svom životu jako dobro shvatila i naučila. Ma koliko primitivne i glupe njezine životne filozofije izgledale, u njima ima nekih životnih istina.

Kao što je hrana (dobra kuhinja) životna potreba i neophodna za ljudsku sreću, isto tako se seks može svrstati u istu kategoriju. Bez seksa mnogi muškarci ne mogu biti sretni. Ne zadovoljite ih seksualno, nema sloge u braku. Neke žene spretno znaju to iskoristiti da uvijek dobiju ono što žele. (Prema Timu, isto mogu postići i pasivni homoseksualci :-) he he). Joj koliko starijih žena sam čuo da dijele slične savjete mladima: daj mu kad traži i imat ćeš skladan brak.

Žuži hrabro ide dalje pa daje svoje stručno objašnjenje muške spolnosti: muškarcima se sperma stvara svaki dan pa je trebaju negdje trošiti.:-) Ako muž vara ženu, žena je kriva jer ga nije zadovoljila. Žena treba oprostiti mužu prijevaru zato jer je on samo podmirivao svoju fiziološku potrebu. Moja žena i ja se dobro zabavljamo čitajući ove Žužine savjete. A žena tvrdi da s godinama sve više i više shvaća koliko je Žuži u pravu.

Po Chrisu Rocku, muška životna filozofija može se svesti na "Feed me, fuck me, shut the fuck up". Jesmo li mi muški zaista svinje kojima se sreća u životu svodi na pravilo "u se, na se, i poda se"?

A što se tiče bakice Žuži, puno više od njezinih savjeta oduševljava me očigledna činjenica da je u životu pronašla načina kako biti sretna. Uza sve svoje "primitivne" poglede na svijet, nedavno se u poznim godinama sretno udala po ne znam koji put, i sad uživa govoreći da svoje godine iskustva ne bi mijenjala ni za koje drugo životno doba. Nadam se da ću ja u njenim godinama (ako ih ikad doživim) biti bar upola sretan kao što je ona.

Tim me pohodio jučer pa je bio tu par sati sa mnom. Za razliku od Pedra, Tim se nije igrao s djecom jer nije bio zainteresiran. Neki ljudi jednostavno nemaju interesa za djecu. Tim kaže da nikad nije poželio da ih ima. Pedro je oduševljen s mojim klincima i uvijek mi kaže kako sam sretan da ih imam. Njemu djeca jako nedostaju u životu.

Tim je bio tu dok je žena radila. Žena ne želi upoznati ni jednog tipa s kojim sam ja spavao. Jednostavno ih ne želi vidjeti. Pedra je upoznala jer je dugo vremena bio iznimka kao prijatelj s kojim nisam spavao. Naravno da su se svidjeli jedno drugome, oboje su veseli i otvoreni karakteri. U međuvremenu smo ja i on završili par puta u krevetu, ali očito nema smisla da joj to kažem. Više ga ne bi željela vidjeti. Puno puta me pita da li sam spavao s njim, a ja joj lažem da nisam. Opet sam neiskren. Opet radi nekog cilja koji u datom trenutku opravdava laž. Ovako su i dalje u dobrim odnosima, a da joj kažem to bi pokvarilo njihov odnos. A on mi je i dalje samo prijatelj. Pogotovo sada kad sam obećao vjernost Micku. Da li je moja laž u ovakvim iznimnim slučajevima opravdana???

Tim i dalje želi zadržati status konkubine, ali ja se ne dam. Zanimljivo je da se i Basilio Premudri upravo odlučio za vjernost svom dečku. Njemu je lakše zato što nisu tako daleko jedan od drugoga pa se mogu vidjeti skoro svaki vikend. S druge strane mu je teže zato što njemu treba puno više seksa nego meni.

Što se mene tiče, trenutno sam bolestan pa mi ništa ne pada na pamet. Lako je biti vjeran kad si bolestan.

Sjećam se dobro kad sam prije godinu dana posudio film "Mostovi Okruga Madison" te ga pogledao zajedno s Fabianom. Ne sjećam se kad sam prolio toliko suza, vjerovatno nikad. Fabian mi je poslije rekao da se bojao da nakon toga ne napravim nešto ludo. Meryl Streep je u ulozi kućanice koja se ludo zaljubljuje u fotografa kojeg igra Clint Eastwood, te počinje pakirati svoje stvari želeći ostaviti svoju obitelj radi njega. Na kraju odustaje razmišljajući: "Ono što je imala s fotografom neće trajati nakon što pobjegne od obitelji, a ovo što je dosad imala u obitelji će nepovratno izgubiti." Prekrasan film. Vrlo upečatljiva poruka. Naravno, s obzirom da sam bio ludo zaljubljen, odmah poslije toga sam zaključio da je to samo film, da je svačiji život drugačiji, te da se u mom slučaju stvari mogu odvijati potpuno drugačijim tokom. U ljubavi sve postaje lako moguće. :-)

Zašto se pederi žene ako zapravo pate za muškarcima? Ima nas jako puno koji to naprave. To je jedan od načina da se uklopimo u društvo (ako nas crkva ne privuče, ako ne možemo podnijeti da nas žale jer smo neženje, ili ako se ne ubijemo u međuvremenu). Iznenadio sam se koliko sam knjiga našao na tu temu ovdje u Americi. Nedavno je Oprah obradila tu temu u svojoj emisiji. Ima nas koji to naprave iz straha i zapravo nikad svoju homoseksualnost ne pokušaju prakticirati. A ima i onih koji svjesno ulaze u brak iako usput spavaju s muškarcima. Mnogi shvaćaju vrlo dobro da bez braka i djece ne mogu potpuno ostvariti sebe u homofobnom društvu. Brak je onda jedini izlaz.

Ovdje ne želim govoriti o biseksualcima. Njih na neki način smatram sretnicima jer ih žene mogu zadovoljiti kao i muškarci. Njima nije problem stupiti u brak, pa čak i biti vjeran svojoj ženi ako to žele. Ovdje govorim o ljudima koji su prvenstveno homoseksualci i žene ih malo ili nimalo ne zanimaju. Nekoliko Julijinih prijateljica kažu mi kako im muževi nisu zainteresirani za seks. Ako mladi i zdravi muškarci nisu zainteresirani za seks sa svojom ženom, za to postoje samo dva objašnjenja: ili se seksaju s drugim ženama, ili ih zanimaju muškarci. Žene, ne zavaravajte se da su vaši muževi nešto posebno ako od vas ne traže redoviti seks.

S druge strane, ima i žena koje vole homoseksualne muškarce. One se pomalo pogrdno nazivaju – fag hag. Te žene uživaju u društvu homoseksualaca, međutim, oni nikada ne mogu ispuniti njihova očekivanja. Juliji su se uvijek sviđali pitomi neagresivni tipovi poput mene. U zadnjih godinu dana saznala je da su još dvojica tipova s faksa za koje je bila zainteresirana "postali" pederi.

Keith se oženio bez da je bio potpuno svjestan prirode svoje seksualnosti. S vremenom je skužio da ga njegova žena baš ne može zadovoljiti te da mu puno više odgovaraju muškarci. I on i žena su radili jako puno i malo vremena provodili zajedno. Kad je zatražio razvod od žene, nije rekao zašto, ali očito nešto u njihovom braku nije funkcioniralo. Žena je u očaju pokušala spasiti brak. Prestala je uzimati pilule protiv začeća. Uskoro je zatrudnjela. Keith nije imao izlaza, odlučio je ostati u braku i brinuti se za svoje dijete.

Kad im je kćerkica navršila godinu dana, žena je priznala Keithu da je namjerno zatrudnjela kako bi ga zadržala u braku. Keith se jako razbjesnio i priznao ženi da je tražio razvod zato jer je homoseksualac. Žena je poludjela i pobjegla. Ostavila je dijete i muža i nestala. Nije se pojavljivala godinu dana. Keith se sam brinuo za svoju djevojčicu. Kakve su to žene koje mogu napustiti svoje malo dijete???? Ima nas svakakvih!

Nakon godinu dana žena se vratila. Ona i Keith sad žive blizu jedno drugog i nastoje provoditi što više vremena sa svojom kćerkicom. Zajednički cilj im je da joj pruže što bolji odgoj i obrazovanje. Žena se nada da će moći obnoviti brak s Keithom, ali on je u vezi s mojim prijateljem Donom. Don se žali da žena stalno radi probleme u njihovoj vezi jer želi Keitha samo za sebe.

Basilio: "Čudnog li raspleta događaja! Nisam očekivao da će sve skupa kulminirati ovakvim gotovo obraćeničkim stavom! No 'vrijeme promjena' koje naslućujem u tvojim riječima čini mi se jako intrigantnim. Jesi li dobro promislio prije nego li si donio tako radikalnu odluku? Je li uopće riječ o čvrstoj odluci ili o glasnom razmišljanju? Pitaš li se ima li smisla održavati jedan takav ljubavni odnos, protkan vjernošću, s obzirom na udaljenosti koje vas dijele? Postoji li šansa da je i kod tebe i koda njega riječ o podsvijesnom izletu u lijepe snove, o bijegu u fantazije iz uvijek sive stvarnosti? Nije li bolje da energiju i volju uložite u ono što je razboritije, dostupnije vašim trenutnim životnim uvjetima? Govori Gospod: "Zavjetujte i izvršite zavjete svoje!". Ostaje otvorenim pitanje je li mudra solucija zavjetovati ono za što nismo sigurni hoćemo li moći izvršiti ili je možda bolje tražiti neka druga rješenja koja će uz kompromis jedne i druge strane uroditi sigurnijim plodovima..."

Tim također misli da je moja odluka besmislena. Kaže da trebam prvo obaviti sve sa moje liste želja i završiti eksperimentalnu fazu prije nego budem sposoban stupiti u kvalitetnu vezu. Njegovo mišljenje uzimam s rezervom jer on ima i dodatnih razloga zašto mu se moja odluka ne sviđa pošto je izravno pogođen istom. Bez obzira na to, Tim mi je danas rekao da mi je prije svega prijatelj i da mogu s njim pričati bilo kada o bilo čemu. Mislim da ni Tim ni Basilio jednostavno ne mogu zamisliti Mickovu osobnost. S takvim osobama su odavno prekinuli svaku komunikaciju i ne žele se uopće zamarati s njima. Njihov odnos prema ljudima poput Micka svodi se na - odrasti pa mi se onda javi. A ja sebe pitam da li je Mickova prirodnost i nevinost (1) vrlina koju se isplati cijeniti i ljubomorno čuvati ili (2) gubitak vremena. Trenutno sam uvjeren da je istinit odgovor broj (1). Ali ne želim se zavaravati - konačnu odluku ću moći donijeti tek kad se bolje upoznamo, nadam se u svibnju.

Mick mi je ispričao bajku o svom prijatelju koji je već sedam godina u vezi sa svojim partnerom. Imali su kriznih situacija, naravno kao i svi, u tim tenucima su vjerovatno obojica imali avanture sa strane, ali se vole i drže se zajedno. Siguran sam da ima dosta takvih priča, ali meni nije izlazila iz glave Timova priča o njegova dva prijatelja koji su bili 18 godina u vezi da bi nedavno prekinuli. U toj vezi je jedan partner bio jako vjeran i požrtvovan, a drugi ga je maksimalno iskorištavao. Bio je s njim radi novca (jer je morao plaćati visoku alimentaciju bivšoj ženi), a sa strane se stalno zabavljao s drugima. I tako je to trajalo 18 godina! Grozno! Pouka: dobri ljudi koji su sposobni voljeti vrlo često završe sa propalicama koji ih iskorištavaju. Ako ste jedan od tih dobrih ljudi, dobro pazite da si nađete nekoga tko vam odgovara, a ne prvog idiota koji naiđe. (Mick, take note. :-) )

Idealne veze su jako rijetke. Žena mi priča o svojim prijateljicama. Jednoj muž radi u drugom gradu i dolazi kući samo za vikend. Vjerovatno je vara s obzirom da nije zainteresiran za seks. Drugoj bi muž htio triput dnevno pa se mora stalno vaditi na glavobolje što muža strašno nervira pa se stalno svađaju. Trećoj muž polako ali sigurno postaje alkoholičar, sjedi doma i pije dok ona radi noćne smjene. Četvrtoj muž kocka i uz to ima erektilnu disfunkciju za koju krivi ženu. Peta se vjenčala za svog dragana još u srednjoj školi, da bi je on sa 35 godina zajedno s djetetom izbacio iz kuće i našao ljubavnicu. Još jednoj je muž škrt da joj prigovara za svaki cent, čak i za hranu. Ni žene puno ne zaostaju. Jedna prijateljica je tako vrijedna da ne radi i cijeli dan sjedi kod kuće, a muž kad dođe s posla mora sam sebi spremati večeru. Druga liječi komplekse kupovanjem pa su non stop u golemim dugovima. Iduće dvije su se udale jer im je bilo vrijeme, a u sebi pate za starim ljubavima. Štede novce na odvojenim računima i planiraju razvod. Gledajući sve to, moja žena kaže: "Honey, razvod ne dolazi u obzir. Ti si meni super: zarađuješ za obitelj, mogu trošiti koliko hoću a ti ne prigovaraš (moram priznati da ja trošim više novaca na gluposti od nje), i uz to me ne gnjaviš zahtjevima za seksom. Ti se samo zabavljaj okolo, samo svako večer dođi kući.

Žena pričala s (mojom) mamom i rekla joj da sam ovaj vikend išao u Lake Tahoe na neku zabavu s prijateljem. Kojim prijateljem? Nekim tipom što studira medicinu. Mama je ušutjela, htjela je znati više ali valjda nije znala kako da pita. A žena je nastavila da se ne brine da je sve OK, da smo mi OK, itd. A ja sam krepao od smijeha kad sam čuo da je Pedra proglasila studentom medicine. On zapravo radi kao bolničar (nurse). Tipično gay zanimanje. Mislim da mama i dalje vjeruje kako ja ne prakticiram svoju homoseksualnost, ali očito da sumnja. Kad sa mnom priča onda me kori da me obuzela sotona, a kad priča sa ženom onda joj priča kako sam ja dobar dečko i da je neću prevariti. Istinu će saznati, samo je pitanje kada. Žena joj ne želi reći jer ne želi biti odgovorna za nečiji život. :-) Ali vidim da je to kopka jer svako malo otkrije mami neki detalj, kao ovo sa odlaskom u Lake Tahoe. A ja izbjegavam o tome pričati, premda ako me nešto direktno upita, sumnjam da ću lagati.

Neobavezan seks i emocionalna veza su u mojoj glavi dvije različite stvari. Ako sam u vezi s nekim, onda s tom osobom želim živjeti i posvetiti joj svoj život. Kao društvenim bićima treba nam partner da nam upotpuni život. Neobavezan seks s neznancima, ili pak redoviti seks s prijateljima (konkubinama) s ovim nema baš neke veze. Moj odnos s Pedrom ili Timom je čisto prijateljski. Ne pada mi napamet da bi to moglo prerasti u nešto drugo jer ne osjećam nikakve emocije prema njima. Zbog toga se ne osjećam da sam svojim zadovoljavanjem fizioloških potreba prevario Micka.

Pitao sam svog vjernog Basilia može li se moje ponašanje nazvati varanjem. "Sumnjam! S obzirom na apsurdnost okolnosti u kojima ste upali u 'vezu' (nakon jednonoćnog seksa), bez ikavog zajedničkog životnog iskustva i neke veće nada za ubuduće, osobno stavljam pod veliki upitnik varijantu da ti njega varaš. Pri tome ostavljam mogućnost da je i ovaj sud plod onog mog odurnog racionalizma. Uostalom, nedovoljno mi je jasan odnos kojeg ste u međuvremenu razvili, dubina tvojih osjećaja prema njemu i njegovih prema tebi te cijeli niz drugih čimebnika da bih mogao donijeti kvalitetan sud."

Čitajući svoja razmišljanja unazad nekoliko dana, odjednom mi je postala jasna apsurdnost mojih postupaka. Pokušavao sam uvjeriti Micka u racionalnost mog ponašanja, a on se ravna prema svojim osjećajima i ne može prihvatiti ništa od onog što mu govorim. Mick je pročitao jučerašnji post i, naravno, opet se razočarao. Onda mi je konačno sinulo da nije samo bitno što ja mislim ili osjećam u vezi mog ponašanja. Bitno je i što on o tome misli i osjeća. Ako je Mick povrijeđen mojim ponašanjem, nije bitno mogu li ja sebe opravdati, nego da li sam spreman prihvatiti i razumjeti tuđe mišljenje i tuđe osjećaje.

Odjednom sam shvatio da je Mick napravio veliki kompromis samim time što i dalje priča sa mnom. Mislim da je sada na meni red da napravim kompromis. Pitanje je samo da li stvarno želim raditi kompromise ili ću nastaviti ranije zacrtanim putem da razumom potiskujem osjećaje. Čini mi se da sam tu odluku već napravio. Moje uporno nastojanje da nastavimo našu komunikaciju, da mu objasnim svoje ponašanje, i da ga privolim da ipak dođe do mene u svibnju očito pokazuje da mi je stalo do njega i da ga ne mogu tek tako zaboraviti. Moram priznati da su usprkos mojem nastojanju da razum nadvlada, osjećaji ipak pobijedili.

Rezultat? Rekao sam Micku da ne želim više imati ni s kim seks dok ne dobijem priliku da ga bolje upoznam. Tražio sam da mi da još jednu priliku. Mick nije više siguran u iskrenost mojih riječi, treba mu još vremena. Shvaćam. Ne žuri mi se jer se osjećam jako zahvalnim samo zato što nakon svega još razgovara sa mnom.

Lake Tahoe, planinsko jezero na 1900m nadmorske visine, nalazi se na granici Californije i Nevade. Na okolnim brdima nalaze se brojna skijališta koja za vikend preplavljuju stanovnici San Francisca i sjeverne Californije. Ne skijam, ali sam ovaj vikend otišao tamo zato jer je prošli tjedan bio gay week, što znači da je bilo jako puno zbivanja za gay populaciju, uglavnom vezanih uz zimske sportove. Razlog mog odlaska je bio subotnji Snow Ball party organiziran u jednom od hotela.

Muzika je bila super, pa sam uz opuštajuće djelovanje alkohola, proveo cijelo večer u plesu. Pedro i Marcelo su bili sa mnom. Meni je zabava bila super. Za mene je izvanredan osjećaj biti okružen queer ljudima poput mene. Pogotovo ako se radi o plesnom podiju prepunom razgolićenih tijela u polumraku disko svjetla. Pedro i Marcelo su rekli da je zabava bila OK, odnosno ništa posebno. Pedro mi je objasnio da je bio na toliko sličnih zabava koje su u biti uvijek iste, pa mu to ne predstavlja nešto posebno. Ja sam novi u tom svijetu i za mene je to SUPER!!!

Marcelo je prijatelj s posla, porijeklom iz Brazila. On voli bear muškarce (krupnije i dlakave). Pričao mi je da je bio na nekom bear festivalu, pa su ga tamo nazvali "otter" (vidra), zato što je dlakav ali mršav pa se ne uklapa u uobičajenu predodžbu bear muškaraca. Prvi put čujem taj izraz "otter" pa mi je to bilo jako smiješno. Posebno me zaintrigiralo to što Marcelo ne pije, odnosno ne treba mu alkohol da se opusti u društvu ili da se opusti za ples. Kaže da je nenormalan što se toga tiče, jer većini ljudi treba alkohol da bi se opustili. To sam i sam skužio, a posebno mi nije jasno da ljudi koji su inače vrlo otvoreni i komunikativni imaju problema kad trebaju zaplesati. Mogu navesti puno prijatelja koji su takvi. Zar ne bi bilo krasno moći otkloniti barijere koje nas sprečavaju da budemo otvoreni i da se slobodno zabavljamo bez upotrebe opojnih sredstava? Mislim da bi, zato jer alkohol ima svoje negativne posljedice. Ne mislim samo na zdravlje, nego i na nekontrolirano ponašanje. Sinoć sam malo pretjerao, ali srećom nisam napravio nikakve veće ispade zbog kojih bi mi poslije bilo žao. Osim jednog. Pod utjecajem alkohola, nakon zabave sam završio s Pedrom u krevetu. Ne sjećam se ni što smo radili. A ujutro smo opet bili prijatelji kao da se ništa nije desilo.

Proveo sam dosta vremena u chatu s Mickom jučer i danas. Pitao me kako je bilo na zabavi. Prešutio sam epizodu s Pedrom. Kako da mu to kažem? Neugodno mi je, i ne želim ga povrijediti. Tako mi je žao da sam to opet napravio i opet ga povrijedio. Ali znam da će pročitati ovaj blog. I neće mu se svidjeti to što će pročitati. Kao i dosad, on će to interpretirati kao varanje, kao da mi nije stalo do njega. A to nije istina. Stalo mi je do njega i toliko puta sam mislio na njega dok sam plesao i gledao parove oko sebe. Volio bih da je on bio sa mnom.

Jedini je ispod komentirao da je VARANJE znak da nisam zadovoljan, da nisam našao ono što mi odgovara... Slažem se da nisam zadovoljan jer Mick nije tu uz mene nego na drugoj strani svijeta. Jedini nastavlja pa kaže da mi nije dovoljno stalo do druge osobe, odnosno TO NIJE TO. Da li je to to zaista još ne mogu reći. Osjećaji su tu, ali i mnoštvo prepreka. Mogu samo ponoviti ono što sam napisao ranije o sukobu razuma i osjećaja u meni.

Nakon što sam osjetio da sam izgubio Micka, bilo mi je jako teško i osjećaji u meni su se opet razbudili. Ali koliko će to trajati s obzirom da se nikako ne vidimo? Tako bih želio da dođe u svibnju, da provedemo dva tjedna zajedno, da se bolje upoznamo i da se konačno maknemo s mjesta. Možda ćemo u dva tjedna uočiti razlike koje nam se neće svidjeti. Možda ćemo se još više zaljubiti. Bilo što da se desi, bit će bolje od ove situacije sada.

Dobio sam vrlo potresan e-mail od Micka. Šok, nevjerica, mučnina,... Ispalo je da je on bio samo još jedan eksperiment u mom odrastanju. Grozno!!!! Da sam znao da će Mickova reakcija biti ovakva, ne bih se igrao s njim na takav način. A za sve je kriva neiskrenost. Sakriti koji detalj, preskočiti koju epizodu, izgleda tako nevino kad se napravi. A posljedice mogu biti katastrofalne.

E-mail je bio dosta dug i čitao sam ga više puta, kad me prekinula njegova poruka na messengeru. Iznenadio sam se, nakon ovakvog pisma nisam očekivao da će me kontaktirati. Neke stvari sam morao raščistiti s Mickom. Napisao je da je imao velike planove za mene u njegovom životu, unatoč svim preprekama koje su bile između nas. Koji su to veliki planovi? Ja sam se svim silama trudio pronaći posao u HR, pa onda organizirati susret u veljači, pa ga onda natjerati da se prijavi na lutriju za zelene karte, pa mu pokušati naći posao u San Franciscu. A on? "Kad sam govorio o planovima mislio sam na odluku da si ti taj koji će nadomjestiti veliku prazninu u meni." PUPPY LUV! On je cijelo vrijeme bio idealist i maštao o nekoj idealnoj vezi, za razliku od mene realista. Imam i ja svoju romantičnu stranu, ali ne ovoliko izraženu kao Mick. To je vjerovatno jedna od najvećih razlika između nas. Dosad smo našli jako puno sličnosti između nas, a izgleda da smo tek sad počeli uočavati razlike.

Razočarao sam se u Micka kad nije niti spomenuo da bi možda on želio doći živjeti u Californiju, i kad se nije baš trudio oko susreta u veljači. Još jedna velika greška koju sam napravio: nisam mu rekao jasno i glasno da su me te stvari razočarale. Nisam ga želio povrijediti. To je jedan od mojih velikih problema. Nastojim upravljati emocijama drugih ljudi umjesto da budem iskren. Problemi se moraju odmah rješavati a ne ignorirati.

I sad imam jedan veliki problem: ne mogu ga se riješiti. Uvukao mi se pod kožu. Pitao me što očekujem od njega. Nekoliko mi stvari pada na pamet i ne mogu se odlučiti što bi bila najbolja solucija. (1) da se preseli se u Californiju da možemo biti zajedno; (2) da nestane iz mog života i da nestane svako sjećanje na njega; (3) da počnemo ispočetka; (4) da opet napravi rezervaciju za dolazak u svibnju koju je upravo poništio. Samo u jednu stvar sam siguran. Volio bih kad bi mogao nekako izbrisati njegovu bol.

Gledajući unaprijed, moram biti realist. Mick bi mogao doći ovamo u svibnju i bilo bi nam super. Nakon toga, opet dva mjeseca čekanja, pa onda kratak susret na ljeto. I onda? Nakon toga se vjerovatno nećemo vidjeti ostatak godine jer ja nemam više godišnjeg odmora. Ja to ne mogu izdržati. Rekao sam mu da je to previše za mene. Volim ga i sviđa mi se, ali živjeti jednu idealnu vezu s tolikim kilometrima između nas, to je previše. Želio sam vjerovati da to nije tako. Želio sam vjerovati da će se desiti neko čudo i da ćemo moći biti zajedno. Ako bih pristao na ovakvu vezu, živio bih u očekivanju tog čuda. Koje možda nikad ne bi došlo. A godine idu... i njemu i meni... razum mi nalaže da ne mogu to dopustiti ni njemu ni sebi.

Jedan od razloga zašto i dalje želim da Mick dođe u posjet jest u tome da upozna jedan drugi način života koji je mene sasvim zarazio, a to je mogućnost otvorenog gay života, sloboda i neovisnost. Mislim da treba iskusiti sve to, da bi nakon toga ili poželio živjeti u takvoj zemlji, ili mu se ne bi uopće svidjelo i jedva bi čekao da se vrati u HR. "Što se tiče posjeta, i dalje bih te želio vidjeti i bolje upoznati. Tako da moj poziv ostaje i dalje na snazi. Idućih dana ćeš srediti svoje misli i osjećaje. Ako ikad osjetiš da bi želio vidjeti mene ili Californiju, nemoj oklijevati da mi to kažeš. Samo ne smiješ dozvoliti da te taj posjet još više povrijedi. Možeš očekivati čudo (kao i ja), ali ti ne smijem dozvoliti da živiš u oblacima zamišljajući neku idealnu imaginarnu vezu bez realne podloge da se ona ostvari."

Mick je ostao shrvan. Tako bih mu želio pomoći. Tako bih volio ponijeti dio njegovog bola. Što je najgore, ne želi ni s kim pričati o tome. Sve drži u sebi i to ga ubija (iako ima prijatelje kojima bi se mogao povjeriti). Bojim se za njega, jer jako je teško tako nešto nositi u sebi bez ikakva olakšanja. Kako da mu pomognem???

Tim mi je došao večeras pa smo gledali film zajedno s djecom. Prvi put da je susreo djecu. Rekao mi je da ne zna kako uspijevam izaći na kraj s njima, on jedva izlazi na kraj sa svojim psom. Nakon što je čuo razvoj događaja, Tim je rekao da će Mick vjerovatno doći u svibnju. A ja se nadam da će biti u pravu kao i dosad.

A žena je, po običaju, sarkastična. Pa što je Mick mogao očekivati? Ako sam ja mogao toliko vremena provoditi s njim online dok sam u braku, kako je mogao očekivati da ću biti njemu vjeran? 80% muževa u Hrvatskoj vara svoje žene, pa kako je mogao očekivati da će mu netko biti vjeran u homoseksualnoj vezi??? Žena pretjeruje kao i obično. Što se tiče moje vjernosti njoj, to smo odavno raspravili. S vremenom sam joj sve priznao, i ona je s vremenom sve prihvatila (nakon duge borbe, ali o tome više poslije). Već više od godinu dana ne spavamo zajedno, a živimo zajedno samo radi djece. Već dulje vrijeme je smatram samo dobrom prijateljicom, a čak me je i ona nedavno iznenadila kad me je nazvala prijateljem.

Taman kad sam postao ovaj tekst, Mick se spojio on line. Samo sam ga uspio pitati kako je, morao je žuriti na posao. Rekao sam mu da pazi na sebe. I onda zastao... Htio sam mu napisati još nešto... Htio sam mu reći... ali nisam mogao. Mislim da bih mu samo otežao situaciju. Zar više ima smisla govoriti mu da ga volim??? Shvati to već jednom: gotovo je!!!!!

Mick se javio!!!! U zadnja tri dana sam mu slao e-maile, ali se nije javljao. Jutros sam skoro pao sa stolice od iznenađenja kad sam skužio da me pokušao naći na Messengeru dok sam spavao. Cijeli dan sam čekao da se opet spoji i da me kontaktira. Već sam bio izgubio nadu kad se ipak javio! Tako sam bio uzbuđen zbog toga. Ne znam koji mi je vrag. Toliko sam se navikao na svakodnevni chat s njim da mi u zadnjih nekoliko dana jako nedostaje.

Mick je i dalje jako razočaran u mene pa je jako suzdržan. A ja pokušavam slušati Timove savjete da mu dam vremena. Pitao sam ga kako se osjeća, ali je to pitanje odlučio preskočiti. Šmrc. Baš mi je žao što sam ga doveo u to stanje. Najviše ga je pogodila moja neiskrenost. Inače sebe smatram jako iskrenom osobom, ali se s Mickom nisam baš pokazao. Jako sam želio održati našu vezu u najboljem svjetlu, na nekoj idealnoj razini, želio sam ispuniti sva njegova očekivanja. I zbog toga sam žrtvovao ono što nisam smio žrtvovati - iskrenost. Zašto nam je tako lako žrtvovati ideale radi nekih nižih sebičnih ciljeva???

Opet sam pitao Tima za savjet. Kaže da mu dam još vremena. A onda je dodao:

Ova zadnja Timova rečenica pogodila me poput munje. Ako nastavimo dalje, šanse su velike da će netko biti povrijeđen. Zar još jedno razočaranje? Još jedan rastanak? Pa ne mogu mu to napraviti. Kao i puno puta dosad, našao sam se na poznatom raskrižju. U meni je veliki sukob između razuma i osjećaja. Želio bih ga, a ne mogu ga imati. Volio bih biti u vezi s njim, a to će vrlo vjerovatno loše završiti. Opsjedao sam ga s porukama dok mi se nije opet javio, molim ga da ipak dođe u svibnju i da mi da još jednu priliku. A iz svega toga može proizaći još veća bol i još veće razočaranje. Nakon razgovora s Timom, odlučan sam u namjeri da slijedim razum. Međutim, već sutra kad budem razgovarao s Mickom, bojim se da će osjećaji opet prevladati.

Umjesto da sad napravim odluku, napravit ću nešto drugo. Odlučio sam biti potpuno iskren s Mickom i podijeliti sa njim svoja piskaranja u ovom blogu. Ne znam kako će reagirati na sve ovo. Možda će se šokirati pa opet neće htjeti pričati sa mnom. U tom slučaju neću ni trebati napraviti odluku. OK. Iskrenost prije svega, pa ćemo onda vidjeti što dalje.

Još jedan biser sa Večernjakovih stranica. Komentar je na članak o BDSM baru koji sam spomenuo ranije:

Znači sad smo krivi i za izumiranje nacije. :-) He he he... Pederi se kote? Za to još nisam čuo. Breeding je, nažalost, izvan naših mogućnosti. :-) A kakve veze Hajduk (koji živi 'vjećno') i Dinamo imaju sa pederima???!?!?

Teško je biti tolerantan prema ljudima koji su drugačiji od nas. Ljudima kao da je urođeno da se dijele u grupe po svakakvim kriterijima i onda mrze i ne podnose one koji su različiti. Na zapadu se dosta govori o toleranciji. Promiče se u školama. Imamo čak i muzeje tolerancije. Gledajući s našeg katoličkog stajališta, tolerancija je nešto bez veze. Ne sjećam se nigdje u Bibliji da se traži od nas da budemo tolerantni. Traži se da ljubimo jedni druge. Tolerancija je snošljivost, prihvaćanje razlika bez mržnje. Ljubav je više od toga. Po našim katoličkim kriterijima, trebali bi promicati ljubav a ne toleranciju. Nažalost, u stvarnosti katolici ne samo da ne pokazuju ljubav prema bližnjima, nego nemaju niti tolerancije prema različitostima. Inzistiranje da je naša interpretacija Biblije jedina prava i naša kultura jedina normalna dovodi do sotoniziranja manjina svih vrsta i boja. Stoga mi je inzistiranje zapadnih društava na toleranciji sasvim razumljivo. Ako ne znamo ljubiti, bar moramo znati tolerirati.

Čemu ova rasprava o toleranciji? Često primijetim i sam da znam biti netolerantan prema drugima. Tako je lako nekoga proglasiti luđakom, budalom, idiotom; tako je lako odijeliti se od ljudi i isključiti ih zbog njihovih stajališta koja nam se ne sviđaju. A tako je teško pokušati razumjeti i shvatiti drugačije mišljenje. Zaista želim shvatiti neke ljude, ali kako to napraviti? Kako shvatiti Pedra i njegovo besmisleno izbjegavanje seksa? Kako shvatiti homoseksualce koji se seksaju bez kondoma? Kako shvatiti heteroseksualce koji uporno ponavljaju uvijek iste zablude o homoseksualnosti i ne žele prihvatiti činjenice? Kako shvatiti prijatelje republikance koji su glasali za onog idiota Busha na prethodnim izborima?

Ponekad uđem u raspravu sa prijateljima koji imaju drugačija mišljenja. Međutim, u 99% slučajeva svi moji argumenti nemaju nikakav utjecaj na mišljenje druge osobe. Kako preći preko toga i jednostavno prihvatiti da drugi ljudi imaju drugačija mišljenja i da ih zbog toga ne treba mrziti niti osuđivati?

Prije malo više od godinu dana upoznao sam Fabiana preko Yahoo Personals. Otišao sam tamo s ciljem da konačno upoznam nekoga tko bi osjećao isto što i ja. Na to me ponukala činjenica da me uvijek izluđivalo to što sam se zaljubljivao u str8 prijatelje, te činjenica da je moja naklonost istom spolu slučajno izišla na vidjelo.

Moj cilj je bio konačno otkriti da li je to što osjećam prema muškarcima stvarno ili tek ideja koja nema veze s realnošću. Fabian je bio prva osoba koja je odgovorila na moju poruku. Ubrzo smo počeli očajnički razmjenjivati mail za mailom, pa zatim prešli na chat. Već idući dan sam bio zaljubljen u njega. U idućih pet dana sigurno smo razmijenili pedesetak e-maila. Ja sam bio potpuno opčinjen s njim iako sam tek vidio par njegovih slika koje su ubrzo stajale non-stop otvorene na ekranu mog kompjutera.

Prvi susret desio se tek šesti dan, i to samo zato što je on nekoliko dana bio van grada u posjeti rođaku. Cijelo to vrijeme smo i dalje razmjenjivali mail za mailom, chatali i pričali telefonski. Naš prvi susret je teško opisati. Bio sam strašno nervozan, čak ni vino koje je otvorio nije pomagalo. Ubrzo smo završili u zagrljaju i to je bilo moje prvo homoseksualno iskustvo. Ne trebam ni spominjati da je to bilo nešto fantastično. Takvo uzbuđenje nisam nikad ni sanjao, a kamoli doživio u odnosu sa ženom. U sekundi su sve dvojbe u vezi moje homoseksualnosti nestale iz moje glave.

Idućih tjedana i mjeseci nastavili smo se intenzivno dopisivati i družiti par puta tjedno prije ili poslije posla. Ja sam se strašno zaljubio u njega, želio sam živjeti s njim, i strašno me mučilo to što nisam bio u mogućnosti to ostvariti. Uslijedili su posjeti savjetnicima, pa čak i svećeniku. Koliko god me zaljubljenost ispunjavala srećom, istovremeno mi je uzrokovala velike patnje. Fabian je bio pun razumijevanja, bio mi je velika podrška i uvijek mi je govorio da će se sve povoljno razriješiti za mene i za nas. Izgledalo mi je nevjerojatno da mi je sudbina poslala ovu savršenu osobu da napravi prvi kontakt sa mnom na Yahoo Personals. Mislio sam da je to znak da smo stvoreni jedan za drugog.

Dosta kasnije sam shvatio da je realnost zapravo drugačija: pošto nikad nisam uspio ostvariti nikakvu vezu s muškarcem, prvi kandidat koji je naišao je postao savršen partner u mojim očima. Ostalo su obavili hormoni u mom tijelu koji su mi zaslijepili razum tako da nisam vidio sve negativne stvari koje su se tek kasnije počele pokazivati i koje su me počele smetati. U svakoj vezi ima problema. Trudio sam se svim silama da sačuvam našu vezu, ali Fabianovi pretjerani zahtjevi i moje neiskustvo su učinili svoje.

Micka bih želio smatrati svojom drugom vezom. Oduševio sam se s obzirom koliko smo sličnosti našli između nas. Nisam u ovu vezu uletio ludo i neiskusno kao s Fabianom. Trebalo mi je malo vremena da ga upoznam i da ga počnem cijeniti i voljeti. Njegova puno brža reakcija mi je bila malo neshvatljiva dok se nisam sjetio svog ponašanja s Fabianom.

Istovremeno su me jako boljele prepreke koje su nas sprečavale da uživamo zajedno u svojoj ljubavi. Trudio sam se eliminirati ih, ali je sav trud nažalost rezultirao samo u razočaranjima. S druge strane, čini mi se da njega to nije puno smetalo. Čini mi se da je njegova ljubav bila pretežito idealistički emotivna, dok je moja bila više realno razumska. Kao da nismo u tome bili dobro sinkronizirani...

Ja sam imao veliku sreću da još nisam doživio slomljeno srce. Puno puta sam bio jako zaljubljen u svoje str8 prijatelje, i patio dosta zbog toga jer iz toga ništa nije moglo proizaći. Međutim, nikad nisam bio u vezi s nekim tko bi me jako razočarao kao što sam ja na kraju razočarao Fabiana i sada Micka. Možda to znači da ne shvaćam što to znači imati slomljeno srce. Ja ipak mislim da sam u svojim ranijim zaljubljivanjima iskušavao nešto slično. U jednog prijatelja sam bio zaljubljen više od 6 godina. Bilo je grozno stalno tražiti u njegovom ponašanju bilo kakav znak da bi on mogao osjećati nešto prema meni. Stalno mi je bio u snovima i stalno sam ga zamišljao pored sebe. Puno puta sam napravio budalu od sebe zbog njega.

Fabiana sam volio potpuno iskreno i nevino. To je bilo potpuno predanje drugoj osobi bez ikakvih rezervi. Nešto prekrasno. S Mickom je moja ljubav već bila više razumska, a manje emotivna. A on je volio onako kako sam ja volio Fabiana. Zbog toga je njegova bol sada puno intenzivnija od moje.

Često se pitam da li je moguće opet se zaljubiti onako iskreno i nevino kao u prvoj vezi? Bojim se da s iskustvom stvaramo barijere oko našeg srca. Basilio Premudri se slaže sa mnom. Intenzitet njegove prve ljubavi se nikad više nije ponovio. Njegov prvi partner mu je slomio srce, pa sad kaže: tko se jednom opeče i na hladno puše. Basilio nipošto ne bi volio ponovo doživjeti takvo razočarenje. Zbog toga autonomne emocionalne blokade promatra sa simpatijom.

S druge strane, Basiliov partner kojeg je upoznao prije mjesec dana sav titra od ljubavi prema njemu. A to mu nije prva ljubav. Već je bio u puno veza i uvijek se ludo zaljubio, i uglavnom na kraju doživio razočaranje. Nisam siguran da li je on stvarno iznimka ili se i u njegovom slučaju intenzitet ljubavi s vremenom smanjuje?

Da li se doista samo jednom ljubi?

U subotu sam s Timom posjetio Castro, gay četvrt u San Franciscu. Odsjeli smo u starom i derutnom hotelu Beck's Motor Lodge, koji je jako popularan u gay zajednici zbog svoje povoljne lokacije u blizini većine gay klubova, barova i trgovina. To je u biti jedini malo veći hotel (za razliku od mnogih bed & breakfast prenoćišta) u blizini Castra, svi ostali hoteli su bliže centru grada. Zbog toga je i cijena soba jako precijenjena. Međutim, morao sam tamo odsjesti bar jednom, jer to je ipak znamenito zdanje.

Sid je taj hotel nazvao bordel, u što sam se imao prilike uvjeriti. Muškarci leže polugoli na krevetima uz otvorena vrata sobe i mame prolaznike da im se pridruže. Sid mi je pisao o svojim avanturama u ovom hotelu. Meni je bilo smiješno vidjeti ljude kako leže na krevetima uz otvorena vrata. Ne mogu sebe zamisliti u ulozi tih ljudi, niti u ulozi ljudi koji ih posjećuju.

S Timom sam obišao desetak barova i klubova u Castru. S obzirom da mi je to prvi put na svim tim mjestima, sve mi je bilo jako zanimljivo. Neka mjesta se specijaliziraju za različitu klijentelu. Daddy’s je leather bar, a the Café je klub za mladu ekipu. Na oba mjesta smo se osjećali da tamo ne spadamo. Najviše mi se svidio Badlands gdje su mi i ljudi i atmosfera najviše odgovarali.. To je očito jedno od popularnijih mjesta jer je oko ponoći na ulazu bio red od pedesetak ljudi. Ne smijem zaboraviti Twin Peaks, bar koji je prvi uveo staklene stijene prema ulici, što dotad nije bio običaj. S obzirom da ovaj bar posjećuju uglavnom stariji vremešni homoseksualci, dobio je nadimak "Crystal Coffin" (Kristalni Lijes). Smisla za humor nam ne fali.

Iznenadio sam se kad sam tokom večeri susreo čak troje ljudi koje sam ranije upoznao u svom gradu. Očito mnogi dolaze ovamo za vikend. Lako se zasititi sa tri-četiri gay bara i s jednim većim gay klubom (u kome ima više str8 nego gay ljudi) u mom mjestu. U San Franciscu je izbor puno veći. Iznenadio sam se koliko sam ljudi vidio na svim tim mjestima. Ima nas jako, jako puno!!!

Iako mi je bilo zabavno s Timom, ja sam cijelo vrijeme mislio na Micka. U subotu još nisam primio njegovo posljednje pismo, pa sam zamišljao kako ću ga u svibnju dovesti u Castro i kako ćemo zajedno plesati u Badlands. Dok sam spavao uz Tima sanjao sam Micka pored sebe.

Idući dan, nakon doručka u Bagdad Caféu, krenuli smo kući. Usput sam Timu ispričao priču o Micku. On mi je rekao da će mi se Mick vjerovatno javiti kad skuži da je previše idealizirao našu vezu, samo mu treba malo vremena. Basilio Premudri se također složio s tim. "Vjerujem da će mu s vremenom mnoge stvari postati jasnije. Vjerujem da će shvatiti kako je većina njegovih očekivanja spram tebe bila divna i krasna ali potpuno irelana. Valjda će mu postati bliska misao da se svi mi (kao i sam Gospodin) svakodnevno borimo s prizemnim težnjama tijela i uzvišenim idealima koje smo baštinili od nekoga drugoga (obitelj, Crkva) ili ih sami kreirali, da bismo na kraju morali konstatirati kako je prečesto 'duh spreman, ali tijelo slabo'. A ta trenutna (ili nešto dugotrajnija) slabost ne mora uopće značiti da smo se potpuno odrekli idela..."