Pišem jučer Micku: "Živcira me što velika većina gay populacije i dalje ostaje u 'closetu'. Što se više skrivamo, to nas drugi više osuđuju. Kad bi smogli snage izaći iz closeta i ne skrivati se toliko, vjerujem da bi drugima bilo dosta lakše da nas prihvate..." Odgovor: "Lakše je razmišljati na takav način u Californiji nego ovdje". Zamislio sam se koliko je moje mišljenje o svemu tome uvjetovano time što živim u Californiji. Bojim se da sam izgubio smisao za stvarnost u drugim sredinama poput Lijepe Naše.
S druge strane, sve ovisi o pojedincima. I ovdje ima preplašenih ljudi koji ni u snu ne žele izaći iz svog ormara. Recimo Marcelo, koji radi u mom odjelu na poslu. Njemu ne pada na pamet da bilo kome na poslu kaže da je homoseksualac. Kaže da su ljudi ovdje dosta konzervativni pa da to ne bi najbolje prihvatili. Ne zastupam ni ja ponašanje da idem okolo i svima govorim da sam gay. Ali postoje situacije kad se to pitanje nameće samo od sebe (pitanja u vezi djevojaka i braka). U takvim situacijama ljudi koji ne žele priznati obično se izvlače lažima.
Ja sam priznao svom šefu. Uvijek sam bio u dobrim odnosima s njim, pa kad mi je prošle godine trebalo nekoliko dana odmora da normaliziram stanje u obitelji nakon coming outa, priznao sam mu o čemu se radi. Rekao sam mu da imam problema u braku, a on se nudio za pomoć. Malo pomalo rekao sam mu za Fabiana i za svoju homoseksualnost. Malo smo o tome razgovarali, a on mi je preporučio da ostanem s obitelji. Njegov otac je napustio obitelj kad je njemu bilo šest godina, i to mu je bila jako velika trauma. Danas mu žena više nije "spring chicken", ali on svoje nagone ne želi upražnjavati na krivim mjestima. I on je prošao kroz eksperimentalnu fazu na fakultetu (iako žena ne zna za to nego misli da mu je ona prva i jedina), a sad kad ima obitelj i djecu nastoji izbjegavati iskušenja. Zato provodi vrijeme u teretani i trenira dječji baseball klub. Nakon ovog razgovora više puta mi je nudio pomoć, ali s njim o tome više nisam mogao pričati. Kako objasniti da je moja situacija drugačija? Meni nije bitno je li moja žena "spring chicken" ili ne. Bitno je to što nema k.... :-)
Marcelo je primjer čovjeka koji ni u Californiji nije spreman da izađe iz ormara. S druge strane, čak i u konzervativnim sredinama ima svijetlih primjera koji prednjače u otvorenosti i iskrenosti prema društvu i time krče put u svjetliju budućnost svima nama ostalima. Ne mislim samo na hrabru družinu iz Iskoraka, nego na pojedince poput srednjoškolca iz Bugojna koji otvoreno priznaje svoju orijentaciju. Njegov blog mi je upravo impresivan.
A svi ostali closet-slučajevi, nemojte se osjećati manje vrijednima. Uostalom, i ja sam jedan od vas jer sam, nakon outanja nekolicini najbližih ljudi, prekinuo sa daljnjim otkrivanjem zbog mame i žene koje bi time bile jako pogođene i na to još nisu spremne. Svi mi imamo jako dobre razloge za ostanak u closetu. Možda bi postupali drugačije da nemamo obitelji, zaposlenja, reputaciju, i slične stvari koje bi outanjem stavili na kocku.
Odličan članak na ovu temu sa gay.hr portala: Živjeti kao gay
Post je objavljen 25.03.2005. u 07:04 sati.