Bottom seeking Top

Piše Basilio Premudri: "A sada pokušajmo biti malo samokritičniji pa se priupitati koliko su uzoriti oci svoje apsurdne tvrdnje mogli graditi, pored Freudove baštine, i na konkretnim primjerima dobrog dijela našeg dičnog sindikata. Osvrnimo se malo oko sebe i priznajmo da je vrlo mali broj ljudi u našem sindikatu u sretnoj vezi, da se osjećaju ljubljenima i da ljube. Necu reći da takvih primjera nema. Bogu hvala i ti i ja smo najbolji dokaz da i u ovakvim odnosima može biti iskrene ljubavi, poštovanja, čak i vjernosti. Većina pak drugih sinikalista ove primarne emocionalne potrebe pokušava bezuspješno zadovoljiti kroz veći ili manji promiskuitet. Budimo iskreni do kraja, ili ako hoćeš slikovitije: pospimo se pepelom po glavi pa prizanjmo da smo i ti i ja na isti način pokušavali kompenzirati primarnu potrebu za zrelim ljubavnim odnosom..."

Kokretnih primjera je vjerovatno teško naći u konzervativnoj sredini poput Hrvatske gdje se ljudi ne usuđuju ni govoriti o svojoj nestandardnoj seksualnosti, a kamoli živjeti s nekim u vezi. Ljudi se ubijaju iz očaja, stupaju u brak iako žene ne mogu smisliti, zaređuju se, a sve zbog društvenog neprihvaćanja i osude. Zar nije apsurdno u takvoj društvenoj situaciji tražiti homoseksualce koji se ljube i žive u stabilnim vezama?

Međutim, ako odemo u San Francisco ili neki drugi veći grad na zapadu, susrest ćemo parove koji se vole i žive u stabilnoj vezi na svakom koraku. I ne samo to: bore se da dobiju ista zakonska prava koja uživaju i heteroseksualni parovi u smislu nasljeđivanja, socijalnih programa, itd. I još, usvajaju djecu i nastoje im omogućiti što je moguće bolje djetinjstvo.

Usporedbe radi, nedavno sam čuo za jednu analizu koja je ispitivala stanje Američkih obitelji. Otkriveno je da samo 7% obitelji spada u najnormalniju skupinu parova kojima je to prvi brak i koji žive zajedno i odgajaju svoju djecu. Prema tome, ne mislim da je naš promiskuitet i nemoral išta veći od onoga heteroseksualaca. Ono što boli je kad se naši grijesi koriste da nas se gura na marginu društva, a isti grijesi većine se ignoriraju.

Basilio odgovara: "Možda si u pravu kada kao glavnog krivca izdvajaš društvene okolnosti. No, ja sam mišljenja da one uopće ne moraju biti prepreka da ljudi postignu zrelost u međusobnim odnosima pod uvjetom da su i sami stekli psiho-emocinalnu zrelost. Ako smo ti i ja, iz one naše pripizdine i nakon godina lutanja bračnim i samostanskim vodama uspjeli doći do određenih kvalitenih spozanja i organizirati život u skladu s njima, onda mi se čini da i većina drugih HR-sindikalaca ima podjednake ili puno bolje preduvjete postići isto. Nije li tako?

"A čini mi se da je kod nas puno veći problem upravo u nedostatku te osobne zrelosti (koja doduše ima puno poveznica s društvenom situacijom). Koliko uspijevam analizirati našu situaciju, čini mi se da se većina ljudi zadovoljava jednim promiskuitetnim pristupom cijeloj stvari, dapače, ne pokazuju veći interes za nečim ozbiljnijim i potpunijim (u emocinalnom smislu). U svakom slučaju velikom broju naših lokalnih pedera kronično nedostaje otvorenosti, iskrenosti, komunikativnosti itd. Što mislim da je osnovni problem iz kojeg onda izviru i svi ostali."