Stomatolog mi je pregledao krunu kojoj se odlomio komadić i rekao da je sve u redu i da se ne trebam zabrinjavati zbog toga. Također sam mu rekao da bih htio promijeniti plombu na prednjem zubu koja je ostala tamnije boje nakon što sam u zadnjih desetak dana izbijelio zube noćnim izbjeljivanjem uz pomoć posudica koje se stave na zube. Rekao mi je da pričekam dva tjedna da se boja ustabili prije nego mi promijeni plombu.
Sekretarica na izlazu mi je naplatila participaciju i zakazala idući posjet. Usput neobavezno pričamo o zahvatima na mojim zubima. Moje izbjeljivanje je komentirala ovako: "Svatko od nas mora imati bar malo taštine." To me malo štrecnulo, ne zato što mislim da nisam trebao izbijeliti zube nego zato što prvi put to netko naziva taštinom. To mi zvuči nekako negativno i potiče negativne emocije. Naravno, ne uzimam to srcu, samo se pitam, koliko je taštine "dovoljno", a koliko "previše"? Postoji li uopće moralna granica, ili nas samo ograničavaju stvari poput novca ili neugodnosti?
Recimo, planiram također staviti bravice da izravnam nekoliko iskrivljenih zuba. Je li s mojih 30 godina raditi ovakav zahvat previše? I don't think so. Pogotovo zato što sad rade nevidljive aparatiće koji se uopće ne vide (one stare metalne sigurno ne bih nosio). Ortodont mi je također predložio, s obzirom na preveliki "overbite", napraviti zahvat koji bi vilicu pomakao malo unaprijed kako bi donji zubi došli točno iznad donjih. Ovo je operacija koja uključuje lomljenje kostiju vilice. Previše? Svakako. Uz to što je cijena zahvata astronomska, ideja lomljenja kostiju radi pomicanja zubi par milimetara naprijed mi se nimalo ne sviđa. Ortodont se složio da je ova operacija komplicirana i da nije za svakoga. Međutim, da imam milijune dolara i vremena na pretek, možda bi mi lomljenje vilice bilo sasvim prihvatljivo radi postizanja savršenog zubala.
Post je objavljen 19.04.2005. u 23:52 sati.