Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 25.11.2013.
Knjiški prorok
Otkrila sam novi web-sajt, koji se zove Bookseer.com. Radi se o svojevrsnom proroku koji preporučuje knjige. Naime, jednostavno sučelje s oblačićem stavljenim u usta bradatom proroku kaže – Čitao sam ovu knjigu toga autora. Što bih trebao čitati sljedeće? Kliknete na strelicu i dobijete popis daljnjih preporuka.
Malo sam testirala i moje mi iskustvo s ovim sajtom govori da ste sigurniji ako čitate bestselere i popularne autore, jer sajt „vuče“ preporuke s Amazona, ali ne vjerujte meni na riječ, pokušajte sami!
BOOKSEER
Oznake: bookseer
subota, 23.11.2013.
C. K. Stead: „Rizik“
Čitajući njegov novi roman „Rizik“, prvi put se susrećem sa C. K. Steadom, novozelandskim piscem rođenim 1932. godine, poznatim po ranijim romanima „Svi posjetitelji na obalu!“, „Makutu“, „Zvao sam se Juda“ i „Srce nema ništa s tim, Katherine“. Ovaj je roman objavljen u izdanju nakladnika „Edicije Božičević“, a isti je nakladnik objavio i neka druga njegova djela u hrvatskom prijevodu.
Ovaj je roman osobito zanimljiv zato što se u jednom dijelu radnja odvija i u Hrvatskoj, i to u Zagrebu i u Zadru (stoga autor u Zahvalama na kraju knjige zahvaljuje gradu Zadru za dodjelu kraćeg boravka 2010. godine, a iz knjige Zorana Malkoča: „Groblje manjih careva“, autor je uzeo i preradio jednu priču za potrebe svoga romana nakon što je tu priču čuo u Rijeci na Festivalu europske kratke priče 2010. godine).
Naime, u središtu je radnje novozelandski pravnik Sam Nola, koji nakon bračnog brodoloma posve mijenja okruženje i s Novog Zelanda seli u London kako bi oživio uspomene na godinu dana kad je putovao Europom za vrijeme studija. U Londonu se zapošljava kao korporativni pravnik u Interbank America, saznaje da je za vrijeme studija postao otac sada odrasloj Francuskinji Letty, koja mu se javlja i ulazi u njegov osamljeni život kao blagoslov, vraća se druženju s prijateljima i nastoji odgonetnuti mistične detalje vlastite prošlosti koji uključuju i nasljedstvo na nekom od otoka zadarskog arhipelaga, s obzirom da je njegov pradjed bio dalmatinski doseljenik na Novi Zeland.
U pozadini je priče mračno britansko iskustvo vladavine Tonya Blaira, američkog sluge koji je zajedno s američkim predsjednikom Georgeom Bushom zagovarao i provodio „war on terror“ u Iraku, zbog čega se britanska javnost podijelila, pa imamo prilike svjedočiti bračnom krahu Samovog prijatelja Jacka i njegove supruge Githe, koji se događa upravo zbog razilaženja u stavovima oko rata u Iraku. Velika Britanija je u tom razdoblju osakaćena i terorističkim napadima u podzemnoj željeznici, a 2008. godine događa se i velika gospodarska kriza. Autor ipak između redaka ne propušta primijetiti kako je „rizik“ (jer se riječ iz naslova odnosi upravo na bankarski rizik“) samo prividan i kako u pozadini svih ratova komercijalne banke ipak vladaju svijetom.
Bez obzira što se radi o autoru izrazito šturog i konciznog stila, bez imalo suvišnog kinđurenja, čitav je dojam pomalo mističan i snovit (iako nisam posve sigurna, s obzirom da sam i dalje pomalo omamljena, čini mi se da je to zbog toga što su likovi pomalo neobični, i radnja je granično bizarna), zbog čega je čitanje bilo lako i tečno.
Preporučuje se šmekerima i ljubiteljima teorija zavjere!
Oznake: c.k.stead, rizik, george bush, tony blair, war on terror
četvrtak, 21.11.2013.
In memoriam Zlatko Crnković
Ja vjerojatno nisam prva osoba koja bi bila pozvana nešto reći o našem prevoditelju i književnom uredniku Zlatku Crnkoviću, zato se i nisam gurala u prve redove dok je trebalo riječima obilježiti njegov život u povodu njegove smrti dana 05. studenog ove godine.
Međutim, unatoč nepozvanosti, osjećam obvezu da i sama, kao čitatelj, nešto kažem o knjigama stranih književnosti koje je kroz generacije činio dostupnima čitateljskoj publici na ovim prostorima. U tom smislu svakako valja spomenuti biblioteku HIT Nakladnog zavoda Znanje, biblioteku ITD, biblioteku Evergrin, pa i Algoritmovu biblioteku „Zlatko Crnković vam predstavlja“ s oko pedeset predstavljenih naslova.
Mislim da sam opsežnost njegovog prevoditeljskog i uredničkog rada najbolje spoznala čitajući njegovu zbirku eseja „Knjige mog života“, objavljenu 1998. godine, u kojoj je opisao knjige koje je prevodio i uređivao za navedene biblioteke (LINK).
S Algoritmom je Crnković počeo surađivati nakon što je preveo trilogiju „Gospodar prstenova“ (upravo u tom prijevodu sam je i ja prvi put čitala). Sjećam se da su neki prigovarali Crnkovićevim prevoditeljskim odlukama u „Gospodaru prstenova“, ali ja mu to nisam značajnije zamjerila, vjerojatno i stoga što se kroz godine u kojima sam čitala druge njegove izbore iz biblioteke „Zlatko Crnković vam predstavlja“, pokazalo da se radi o uredniku gotovo nepogrešiva ukusa – njegova je urednička deviza bila „literarna vrijednost + komunikativnost“, zbog čega je svaka od biblioteka koje je uređivao jamčila kvalitetu. Dakle, sve i da vam se u cijelosti nije svidio naslov kojega ste odlučili čitati, niste mu mogli poreći književnu vrijednost niti je bilo moguće da se radi baš o potpunom promašaju, već je vjerojatno bila riječ da vam u nekom trenutku čitateljskog iskustva neki naslov nije sasvim legao, no to se teško moglo pripisati Zlatku Crnkoviću kao uredniku.
Konačno, dodajem da je hrvatsko izdavaštvo izgubilo dragocjenu ličnost kad je izgubilo Zlatka Crnkovića, pa je sreća u nesreći da je nasljeđe koje je ostavio iza sebe toliko bogato da može učinkovito ublažiti posljedice ovoga gubitka.
Intervju sa Zlatkom Crnkovićem
Oznake: zlatko crnković
utorak, 19.11.2013.
Što smo sve propustili prošli vikend
I ove sam godine propustila Interliber – nećemo se lagati, koliko god ja tupila svima da sam knjiški moljac, aficionado itakodalje, nitko mi to neće povjerovati kad po ne znam koji put ustanovim da nisam otišla na najveći državni sajam knjiga i knjiških potrepština.
U svoju obranu moram reći da radim više nego ikada i da su se okolnosti točno tako poklopile da nisam mogla doći u Zagreb iako je to bilo planirano prije više mjeseci. Također, ove sam godine imala svog emisara, koji me izvijestio da se dalo štošta kupiti za male novce (isto govore i članci u Jutarnjem), pa je moja grižnja savjesti još i veća.
Međutim, da ne ostanem posve izvan interliberovskih tokova, pobrinuo se Algoritam, koji me tijekom cijelog proteklog tjedna izvještavao o svojim naslovima koje će predstaviti na Interliberu – evo najzanimljivijih stvari koje ću svakako loviti u narednoj knjiškoj sezoni:
(KNJIŽEVNOST)
Diana Gabaldon: „Tuđinka“ – koliko sam shvatila, radi se o početnoj knjizi serijala o putovanju kroz vrijeme, samo se iz kratkog sadržaja ne da zaključiti radi li se o knjizi za mlade ili odrasle čitatelje (s obzirom da ima ljubavnu notu, pretpostavljam da je ipak za odrasle). Radnja pomalo podsjeća na „Ženu vremenskog putnika“, barem na prvi pogled, to je po mom mišljenju više plus nego minus.
Khaled Hosseini: „I odjeknuše gore“ – nikad se nisam prevarila kad sam uzela knjigu autora iz istočne kulture (osim Orhana Pamuka, no tu sam podijeljena), a „Goniča zmajeva“ Khaleda Hosseinija želim pročitati već dulje vrijeme. Ovo je novo prevedena knjiga, a govori o trgovanju bijelim robljem.
Lene Kaaberbol i Agnete Friis: „Dječak u kovčegu“ – danski krimić. Isto tako, nikad se nisam prevarila kad sam uzela knjigu autora sa sjevera Europe ili iz Skandinavije. U Algoritmu kažu da se radi o potresnom krimiću, s obzirom da je u kovčegu u ormariću na kolodvoru pronađeno trogodišnje dijete.
John Grisham: „Parničari“ – s obzirom na moju sadašnju struku, koja uključuje, između ostaloga, i parničenje, ovo me privuklo (s time da odmah naglašavam da u našem pravosuđu nema takve specijalizacije koja bi omogućavala određenoj skupini pravnika da budu samo parničari – showmani, a drugima da samo rade u uredu). Ameri takvu podjelu imaju, pa se tim više ovaj Grishamov roman čini kao prava poslastica.
Jay Asher: „Trinaest razloga“ – u prvi mah mi se učinilo da se radi o tinejdžerskom romanu, ali čitajući kratki opis, zamislila sam se (inače je ovo perjanica Algoritmovog nastupa na Interliberu) – trinaest osoba, jedna za drugom, dobivaju kopije audiokaseta od djevojke koja je počinila suicid, s razlozima zašto su upravo te osobe odgovorne za njezino samoubojstvo. Svaka od osoba mora preslušati audiokasetu, u protivnom će snimke postati javne. Doima se brutalno, moram priznati.
(PUBLICISTIKA)
Elisabeth Badinter: „Sukob (žena i majka)“ – govori o grižnji savjesti modernih majki i osjećaju nedostatnosti u odnosu na odgoj djeteta, koji naše majke, primjerice, nisu imale, iako se nisu zamarale platnenim pelenama i organskim namirnicama za kašice. Svakako će mi dopasti ruku vrlo brzo.
Stanislas Dehaene: „Čitanje u mozgu – znanost i evolucija ljudskog izuma“ – govori o čitanju u neurološko-znanstvenom smislu, pa se može zaključiti zašto bi mi ovo publicističko djelo bilo zanimljivo.
Michael J. Sandel: „Pravednost – kako ispravno postupiti“ – radi se o etičkom djelu koje obrađuje neke od najvažnijih moralnih tabua u današnjem svijetu s praktičnim priručnikom kako ovim problemima pristupiti i kako se opredijeliti za pravedno i ispravno stajalište. I opet, zbog moje mi je struke (iako pravo i pravednost često nisu na istim stranama) ovo izrazito zanimljivo.
Osim Interlibera, dobila sam poziv i za Vox Feminae festival, koji se održavao od 14.-19.11.2013. godine na različitim lokacijama u Zagrebu, a čija sam najvažnija literarna predstavljanja propustila za vikend – osobito me zanimalo predstavljanje knjige Nore Verde: „Do isteka zaliha“ i Ivane Kovačić: „Parabajka“, tako da ću u idućoj (ili idućim?) knjiškoj sezoni svakako naletjeti i na bar jednu od njih.
Oznake: Interliber, vox feminae
nedjelja, 17.11.2013.
Zanimljivo s interneta
Super korisna stvar – 27 načina da vam namirnice traju što je dulje moguće (isprva sam mislila da se radi o načinima štednje, ali se zapravo radi o načinima na koje na prirodan način možete utjecati na to na se voće i povrće manje kvari).
Tako, ako luk čuvate u najlonkama, može trajati i do osam mjeseci; krumpir valja čuvati s jabukama, jer se tada manje kvari, ali nikako s lukom, jer se tada luk brže kvari (to, recimo, nisam znala). Mladi luk se može nasjeckati, dobro osušiti i zamrznuti u bočicama za vodu, a ako bobičasto voće isplahnete u 1:10 mješavini jabučnog octa i vode, u hladnjaku može trajati i do dva tjedna, a da neće popljesniviti. I da, banane su prokleto voće, one će vam pokvariti bilo koje drugo voće s kojim ih držite, ali to smo već znali.
Svakako provjerite još upotrebljivih savjeta na linku dolje (samo za govornike engleskog).
27 Ways To Make Your Groceries Last As Long As Possible
Onda, još malo životnih hakiranja koji će pojednostaviti vaš svijet i učiniti ga funkcionalnijim:
50 Life Hacks To Simplify Your World
Nadalje, blog Messy Nessy Chic svaki dan donosi trinaest stvari koje je blogerica pronašla toga dana na internetu. Zna se naći svakojakih, nesvakidašnjih stvari na koje čovjek ne može nabasati jednostavno surfajući po hrvatskom web-nebu. Nije to još samo jedan fashion-blog, kaže autorica, podrijetlom Parižanka, odgojena u Londonu. Treba li vam bolja preporuka?
Messy Nessy Chic
Konačno, s portala Dizajn doma preporučujem članak „Organizirajte radni prostor“ s nekoliko praktičnih savjeta kako to i učiniti.
Organizirajte radni prostor
Oznake: kvarenje namirnica
petak, 15.11.2013.
Što znači biti gladan
Ovih dana imam problem sa zahvalnošću: deprimirana sam, imam dojam da me nitko ne voli i da me svi izbjegavaju. Ništa u mom životu ne valja, boležljiva sam i zakržljala. Nemam samopouzdanja i nesigurna sam. Posao me opterećuje i neprestano sam umorna. Nemam se čemu veseliti. Kao da nešto nije u redu, nisam sva svoja, srce mi nije u ravnoteži.
(Svačija glava povremeno zna biti prilično mračno mjesto, pa moja po tom pitanju nije nikakva iznimka. Ipak, ne mogu reći da sam se kroz godine navikla na ovaj izraz jesenske depresije – možda je čak postalo gore kako imam više stvari za izgubiti/što sam dulje na istom ucrtanom pravcu.)
Bilo je potrebno nešto poput filma „Child 31“ da mi istegne srce na pravo mjesto. Radi se o organizaciji „Mary's Meals“ koja je pokrenuta iz šupe negdje u Škotskoj, koja omogućuje jedan obrok dnevno siromašnoj djeci (pretežno u Africi i Aziji), koji se poslužuje za vrijeme nastave. Ovo omogućava djeci koja su doista gladna (iz užasavajućih svjedočanstava saznajemo, iako ne posve, jer čovjek ne može to doista znati ako to nikad osobno nije iskusio, što znači biti gladan) da pohađaju nastavu i da imaju barem jedan pošteni obrok dnevno.
Organizacija svakodnevno hrani preko 700 tisuća djece diljem svijeta, cilj im je hraniti ih hranom lokalnih proizvođača kako bi se istovremeno poticalo i domaće gospodarstvo, a sve to u organizaciji lokalnih volontera, koji najbolje prepoznaju u čemu je najveća opasnost za djecu te zemlje ili toga kraja (tako se u Indiji organizacija posebno posvećuje obrocima za djevojčice, koje roditelji rjeđe šalju u školu kao niži, podređeniji spol; u Keniji je gorući problem prikupljanje siročića koji žive na smetlištima, jer su tamo podložniji bolestima i trovanju).
Ne znam zašto, ali ono što uspije ne izazvati u meni cinizam i skepsu, obično mi slomi srce. Tako je bilo i s ovim filmom. Podsjetila sam se stvari zbog kojih imam privilegiju biti zahvalna, pa makar to bilo (sve da ničega drugog i nema, a ima) i obilje kojim raspolažem (pri čemu ne mislim na relativno obilje, jer u odnosu na ovu djecu i ovakvo preživljavanje ono čime se svi mi možemo pohvaliti predstavlja bogatstvo i neviđeni luksuz).
Predlažem pogledati. Tim više, postoji verzija na hrvatskom jeziku.
Oznake: mary's meals, child 31, humanost
srijeda, 13.11.2013.
Timothy Ferriss: "Četverosatni radni tjedan"
„Izbjegni radno vrijeme od 9-17, živi gdje želiš i postani bogat.“
Ovaj svjetski bestseler tada još mlađahnog Timothya Ferrissa doživio je nekoliko reinkarnacija (kao „četverosatno isklesano tijelo“, „četverosatni intelektualac“ i slično – navedeno, dakako, parodiram, ne znam kako se zovu navedeni četverosatni naslovi).
Cijela filozofija se zasniva na sljedećemu: izaberi proizvod koji ćeš prodavati, zasnuj mašineriju koja će prodavati taj proizvod, izbaci sebe iz jednadžbe, tako da budeš dostupan samo za najozbiljnije vrste problema koje automatski procesi u kompaniji ne mogu riješiti, uredi to tako da ti se novac virtualno slijeva na račun, a potom – sve četiri u zrak i radi što god želiš (konkretno, autor je poduzeo godinu i pol dugo putovanje po Europi, boravio u Japanu gdje je naučio jezik, boravio u Argentini gdje se natjecao u tangu i slično).
Ideja koju je autor želio postići jest – radi da bi živio, a nemoj živjeti da bi radio. Činjenica jest, a kako nas je izvijestio i ministar rada u ovoj prelijepoj zemlji, da više nema podjele dnevnih sati na osam sati sna, osam sati rada i osam sati slobodnog vremena. Isto je tako činjenica da se ravnoteža pomakla na u korist sati rada, a na štetu sati koje trošimo na slobodne aktivnosti, ili čak i san. I sama primjećujem da radim sve više, a da povećanje dohotka uopće ne prati proporcionalno povećanje ulaganja napora i vremena.
Autor, naime, zagovara, umjesto jednog umirovljenja na kraju života (kad smo nesposobni uživati u bilo čemu), više mini-umirovljenja tijekom životnog vijeka kako bismo se bavili onime što smo oduvijek željeli (znam jednu gospođu koja polazi doktorski studij koji će okončati upravo one godine kad odlazi u mirovinu, pa se svi njezini napori u tom smislu pokazuju uzaludnima). Pritom se preporučuje ne robovati stvarima, nekretninama, pa čak ni geografskim lokacijama, jer se posao u suvremenom svijetu može obavljati s bilo kojih geografskih koordinata, a da profit ne trpi; stvari nas u tom smislu drže vezanima i opterećuju nas.
Ovo je visoko-primjenjiv priručnik: sadrži linkove (sada vjerojatno već zastarjele, ali neki možebitno i nisu), korak-po-korak upute kako postići određeni cilj, vrlo je slikovit i sadrži niz primjera; može se odnositi na zaposlene osobe kao i na poduzetnike (za zaposlene osobe autor savjetuje uvođenje rada od kuće, jer na taj način osoba može raditi s bilo koje lokacije), ali je pitak za čitanje i svakako tjera na razmišljanje.
Međutim, kad sam istinski i dubinski počela razmišljati o tome, došla sam do zaključka da je sve to lijepo, ali da za usmjeravanje svog života u tom pravcu treba odgovoriti na jedno ključno pitanje – što zaista želim od svog života. Većina ljudi, ruku na srce, ne zna odgovor na to pitanje (ako smo dovoljno sretni, znamo što ne želimo pa se ponašamo po principu eliminacije) i idu kroz život kako ih vjetar nosi.
Drugi je problem ovog priručnika, koji me osobito zasmetao s obzirom da imam prilično izraženu radničku crtu, jest s koliko se omalovažavanja autor odnosi prema radu – rad je sredstvo kojim treba doći do cilja: obogatiti se što brže i potom činiti što želiš; pri tome on posve zanemaruje plemenitost poštenog rada koju su nam usađivali kroz generacije i desetljeća (možda se radi o indoktrinaciji kojom nas žele natjerati da budemo poslušne radničke jedinke, pa sam možda sasvim zabludjela). Stoga ne vjerujem da bih osobno mogla živjeti bez rada kao svakodnevne, ponešto mučne obveze koju ispunjavam kako bih se osjećala korisno i potpuno.
Međutim, u konačnici moram reći da je paradoksalno da nam je ovakav spektakularan tehnološki napredak, umjesto da nas rastereti, donio još više sati rada i još nam više ugrozio slobodno vrijeme. Protiv toga se u svakom slučaju nešto mora učiniti. Ali što?
Oznake: timothy ferriss, četverosatni radni tjedan
utorak, 05.11.2013.
Melanie Gideon: "Kvaka braka"
Melanie Gideon je američka spisateljica koja se nakon pisanja knjiga za mlade, odlučila objaviti memoare temeljene na kolumni koju je objavljivala u novinama. Kako je tim memoarima uspjela polučiti status autorice bestsellera, upustila se u pisanje romana iz naslova („Kvaka braka“ je prilično nesrodan prijevod naslova „Wife 22“, iako je pokušaj zapravo dobar). Uostalom, ako bismo htjeli parafrazirati neki naslov romana da bismo što bolje obuhvatili njegovu temu, ja svakako glasam za „Brak u doba društvenih mreža“ (kao „Ljubav u doba kolere“).
U središtu je radnje Alice Buckle, voditeljica izborne dramske nastave u jednoj osnovnoj školi, čiji je suprug William zvijezda padalica reklamne industrije, a njezina djeca Peter i Zoe polako dolaze u godine kada sve manje trebaju svoju majku. Alice uviđa da se sa svojim hladnim i distanciranim suprugom sve manje razumije, osobito kad on izgubi posao i počne se sve više povlačiti u sebe.
Protutežu njezinom suprugu pruža mogućnost sudjelovanja u anonimnoj internetskoj anketi, odnosno istraživanju o braku koje provodi Centar Netherfield, a u kojemu ona kao „supruga 22“ razgovara s „istraživačem 101“. Produbljujući preko profesionalne granice njihov odnos, Alice zaboravlja sebe, svoj brak i svoju djecu. U toj komunikaciji ona otkriva sebe kao drugačiju osobu, osobu koja razmišlja o sebi, svom braku i svojoj djeci na drugačiji način nego što je to čak i sama o sebi mislila. Otkriva da njezina razmišljanja nekome još uvijek mogu biti nadahnjujuća i važna, pa makar to i ne bio njezin suprug. Na taj način, Alice se pod krinkom lažnog identiteta otkriva nepoznatom čovjeku, pa se među njima razvija neočekivana intimnost.
Epistolarna i dnevnička forma, koja se u današnje vrijeme sve više preoblikuje u e-mail formu ili chat-dijaloge, uvijek je bila zanimljiva čitateljima, jer ju nalazimo zanimljivom, uvjerljivom i intimnom. Ni na konkretnom primjeru to se nije pokazalo netočnim, jer otkrivamo da je Alice zabavna, iskričava, duhovita i životna žena koja se pomalo potrošila dajući svo svoje vrijeme i energiju svojim ukućanima i prijateljima, no otkrivamo i njezinu nježniju, romantičnu stranu, koja je ostala posve zaboravljena u kolotečini dugotrajnog, iako posve korektnog braka.
Autorica piše pitko, lagano i duhovito, tekst je obogaćen rezultatima pretraživanja interneta o određenim temama, kao indikacijom zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva glavne junakinje, a osobito je zgodno što je na kraju teksta dodan i „upitnik“ s pitanjima na koja je Alice odgovarala tijekom trajanja istraživanja, tako da se i čitatelj, ukoliko raspolaže stilom života koji uključuje brak, može propitati o kvaliteti vlastitoga životnog izbora.
Toplo vam se preporučuje kao zimska literatura.
Oznake: melanie gideon, kvaka braka, wife 22, društvene mreže
nedjelja, 03.11.2013.
Upravljanje vremenom
Već sam odavno htjela napisati post o upravljanju vremenom (time management, na jeziku zemlje koja je već odavno počela proučavati, pa i usavršila ovu društvenu disciplinu), ali, pogađate – nikako naći vremena za takvo što.
Jednu od najboljih izlika da bih uopće spomenula time management pronašla sam u sat i šesnaest minuta dugom istoimenom predavanju profesora na Carnegie Mellonu, Randya Pauscha, čiji su mi lik i djelo već otprije poznati iz predavanja „The Last Lecture: Achieving Your Childhood Dreams“ (oba video-zapisa pronaći ćete na dnu ovog posta). Randy Pausch je umro 2008. godine u četrdesetosmoj godini od raka gušterače, a svoje je posljednje dane (predvidjeli su mu šest mjeseci života kad mu je bolest prvi put dijagnosticirana) proveo držeći inspirativne govore studentima.
U govoru o upravljanju vremenom (za koji je imao osobitu motivaciju, s obzirom da je njegovo vrijeme bilo izvjesno i ograničeno), Randy Pausch osvrnuo se osobito na Paretovo pravilo (tzv. pravilo 80:20, gdje je 20 posto truda odgovorno za 80 posto rezultata, ili u 20 posto uzroka leži 80 posto posljedica), u svjetlu kojega treba promatrati trošenje svoga vremena, jer na gubljenje vremena (koje je, kao i novac, ograničeni resurs, iako to zacijelo ne uviđamo na isti način na koji reagiramo na gubljenje novca) nitko od nas nije imun. Ipak, Randy Pausch isto je tako rekao da je iskustvo jedina stvar koju ne možemo odglumiti („experience is the one thing you can't fake“).
Ovo su točke koje je govornik dotaknuo u svom govoru:
1. PLANIRANJE
„Failing to plan is planning to fail“, kaže se u Americi. Ili – neimanje plana je planiranje za neuspjeh, tako nekako bih ja to parafrazirala.
Randy Pausch savjetuje:
- planirajte svaki dan, svaki tjedan, svaki semestar
- izrađujte popis zadataka
- svaki dan, napravite najgoru stvar s popisa prvu, ne zadnju
- slažite listu na sljedeći način: prvo hitne i važne stvari, zatim važne stvari koje nisu tako hitne, zatim nevažne stvari koje su hitne, i potom nevažne stvari koje nisu hitne (postoji grafikon koji ovo bolje objašnjava, ali evo i pisanog obrazloženja)
Uploaded with ImageShack.us
2. RADNI PROSTOR
- očistite radni stol (autor je u svojoj prezentaciji pokazao kako izgleda njegov radni stol)
- dotaknite svaki papir samo jednom (time se hoće reći da ga valja odmah odložiti tamo gdje ide, a ne ga ostaviti da se kiseli na bilo kojoj slobodnoj površini nekoliko dana ili čak tjedana)
- vaš mail-inbox nije popis zadataka (time se pak hoće reći da inbox također treba redovito čistiti ne ostavljati radne zadatke za kasnije)
- sustav odlaganja dokumentacije je važan i u kući ili na radnom mjestu mora postojati konsenzus oko toga gdje i na koji način se odlaže važna dokumentacija
3. TELEFONIRANJE
Telefoniranje je, osobito u poslovnom svijetu, veliki traćitelj radnog vremena (ne jednom sam čekala na sastanku ili nekom dogovoru dok je sugovornik svakih pet minuta prekidao razgovor kako bi se javio na telefon).
Evo nekih savjeta kako to spriječiti:
- stojte dok razgovarate na telefon, to će vas natjerati da brzo završite razgovor, osobito ako sami sebe uvjetujete da nećete sjesti dok ne završite razgovor
- ako nekoga trebate zvati, zovite ga deset minuta prije pauze ili prije kraja radnog vremena, tada će ta osoba biti zainteresirana da u roku od 10 minuta završi razgovor
4. DRUGI NAČINI TRAĆENJA VREMENA
Kod nas, primjerice, nije uobičajeno poslovnim partnerima, potencijalnim poslovnim partnerima ili čak potencijalnim poslodavcima, slati poruke zahvale, zahvalnice („Thank-you“ notes, u SAD-u), ali mi se to učinilo dobrim savjetom (i to čak u fizičkom smislu, poštom, a ne e-mailom), jer je to rijetko, pa ćete se time istaknuti u poslovnom okruženju.
- valja naučiti reći „ne“
- treba naći svoje najproduktivnije vrijeme i „braniti ga nemilosrdno“ od svih vrsta nasrtaja
- ako ne znate gdje vam vrijeme bježi, vodite dnevnik potrošenog vremena kako biste vidjeli gdje imate najveće gubitke i gdje se mogu primijeniti poboljšanja
- u redu je bacati novac radi uštede vremena (primjerice, unajmiti kućnu pomoćnicu kako biste se mogli više baviti djecom, ili ne preuzeti određeni posao kako biste više vremena mogli provesti s obitelji i slično)
- spavanje je važno
- stvari se mogu obaviti i tako da budu „dovoljno dobre“, oko nevažnoga se ne isplati biti perfekcionist
5. ODUGOVLAČENJE
Svi smo mi (uključujući i autoricu ovog teksta) skloni odugovlačenju – uvijek čekamo zadnju minutu kako bismo neki radni zadatak obavili navrat-nanos u posljednjoj minuti, iako smo svjesni da se to uvijek pokaže skupljom opcijom. Kako biste to izbjegli, primijenite sljedeću metodu - ako radni zadatak nema zadani rok za obavljanje, izmislite lažni rok.
U svakom slučaju, valja se zapitati zašto u konkretnom slučaju odugovlačimo.
6. DELEGACIJA
Ako ste istinski pretrpani poslom, dobro je rješenje delegacija dužnosti na druge osobe. Međutim, pritom ne smijete zaboraviti da istovremeno uz delegaciju zadatka morate delegirati i odgovornost za odlučivanje o rješavanju tog zadatka (time ćete izbjeći da vas zaposlenik kojemu je zadatak delegiran za svaku stvar mora pitati kako će je napraviti). Obvezno točno specificirajte zadatak, time ćete izbjeći zabune i šansu da zadatak bude krivo obavljen.
7. SASTANCI
„Sastanci su adiktivna, izuzetno samozadovoljna aktivnost kojoj korporacije i druge organizacije pribjegavaju iz navike, samo zato što ne mogu doista masturbirati.“ (Dave Barry, američki humorist)
Randy Pausch o sastancima kaže da bi bili učinkoviti samo ako sudionike zaključate u istu prostoriju i oduzmete im Blackberrye.
Osim toga, dobro je da sastanci imaju ranije ustanovljenu namjenu i da ne traju dulje od sat vremena.
8. TEHNOLOGIJA
-upotrebljavajte samo tehnologiju koja je toga vrijedna, a ne onu koja još dodatno oduzima vrijeme
- ne brišite niti jedan mail, jer mailovi čuvaju vašu povijest
- ako osoba ne odgovori na mail u roku od 48 sati, u redu je početi je gnjaviti, jer je velika šansa da neće uopće odgovoriti
- godišnji odmor nije ničemu ako čovjek tijekom godišnjeg odmora provjerava poslovni e-mail
- smanjite ili sasvim ukinite gledanje televizije (Randy Pausch, naime, kaže da Amerikanci u prosjeku gledaju više od 25 sati televizije tjedno, što je skoro ľ tjednog punog radnog vremena)
Na kraju, prepuštam vas Randyu Pauschu i tome da vas sam uvjeri u spoznaje koje se mogu steći samo iskustvom.
Oznake: upravljanje vremenom, time management, randy pausch, last lecture
