„Izbjegni radno vrijeme od 9-17, živi gdje želiš i postani bogat.“
Ovaj svjetski bestseler tada još mlađahnog Timothya Ferrissa doživio je nekoliko reinkarnacija (kao „četverosatno isklesano tijelo“, „četverosatni intelektualac“ i slično – navedeno, dakako, parodiram, ne znam kako se zovu navedeni četverosatni naslovi).
Cijela filozofija se zasniva na sljedećemu: izaberi proizvod koji ćeš prodavati, zasnuj mašineriju koja će prodavati taj proizvod, izbaci sebe iz jednadžbe, tako da budeš dostupan samo za najozbiljnije vrste problema koje automatski procesi u kompaniji ne mogu riješiti, uredi to tako da ti se novac virtualno slijeva na račun, a potom – sve četiri u zrak i radi što god želiš (konkretno, autor je poduzeo godinu i pol dugo putovanje po Europi, boravio u Japanu gdje je naučio jezik, boravio u Argentini gdje se natjecao u tangu i slično).
Ideja koju je autor želio postići jest – radi da bi živio, a nemoj živjeti da bi radio. Činjenica jest, a kako nas je izvijestio i ministar rada u ovoj prelijepoj zemlji, da više nema podjele dnevnih sati na osam sati sna, osam sati rada i osam sati slobodnog vremena. Isto je tako činjenica da se ravnoteža pomakla na u korist sati rada, a na štetu sati koje trošimo na slobodne aktivnosti, ili čak i san. I sama primjećujem da radim sve više, a da povećanje dohotka uopće ne prati proporcionalno povećanje ulaganja napora i vremena.
Autor, naime, zagovara, umjesto jednog umirovljenja na kraju života (kad smo nesposobni uživati u bilo čemu), više mini-umirovljenja tijekom životnog vijeka kako bismo se bavili onime što smo oduvijek željeli (znam jednu gospođu koja polazi doktorski studij koji će okončati upravo one godine kad odlazi u mirovinu, pa se svi njezini napori u tom smislu pokazuju uzaludnima). Pritom se preporučuje ne robovati stvarima, nekretninama, pa čak ni geografskim lokacijama, jer se posao u suvremenom svijetu može obavljati s bilo kojih geografskih koordinata, a da profit ne trpi; stvari nas u tom smislu drže vezanima i opterećuju nas.
Ovo je visoko-primjenjiv priručnik: sadrži linkove (sada vjerojatno već zastarjele, ali neki možebitno i nisu), korak-po-korak upute kako postići određeni cilj, vrlo je slikovit i sadrži niz primjera; može se odnositi na zaposlene osobe kao i na poduzetnike (za zaposlene osobe autor savjetuje uvođenje rada od kuće, jer na taj način osoba može raditi s bilo koje lokacije), ali je pitak za čitanje i svakako tjera na razmišljanje.
Međutim, kad sam istinski i dubinski počela razmišljati o tome, došla sam do zaključka da je sve to lijepo, ali da za usmjeravanje svog života u tom pravcu treba odgovoriti na jedno ključno pitanje – što zaista želim od svog života. Većina ljudi, ruku na srce, ne zna odgovor na to pitanje (ako smo dovoljno sretni, znamo što ne želimo pa se ponašamo po principu eliminacije) i idu kroz život kako ih vjetar nosi.
Drugi je problem ovog priručnika, koji me osobito zasmetao s obzirom da imam prilično izraženu radničku crtu, jest s koliko se omalovažavanja autor odnosi prema radu – rad je sredstvo kojim treba doći do cilja: obogatiti se što brže i potom činiti što želiš; pri tome on posve zanemaruje plemenitost poštenog rada koju su nam usađivali kroz generacije i desetljeća (možda se radi o indoktrinaciji kojom nas žele natjerati da budemo poslušne radničke jedinke, pa sam možda sasvim zabludjela). Stoga ne vjerujem da bih osobno mogla živjeti bez rada kao svakodnevne, ponešto mučne obveze koju ispunjavam kako bih se osjećala korisno i potpuno.
Međutim, u konačnici moram reći da je paradoksalno da nam je ovakav spektakularan tehnološki napredak, umjesto da nas rastereti, donio još više sati rada i još nam više ugrozio slobodno vrijeme. Protiv toga se u svakom slučaju nešto mora učiniti. Ali što?
Post je objavljen 13.11.2013. u 21:33 sati.