Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 30.11.2009.
Super je ne znati, ne čitati i ne informirati se
Upravo sam čitala posljednji broj Vijenca, onaj od 19. studenog 2009. godine (planiram tradicionalnu predbožićnu lomaču i bacanje papirnatog otpada iz sobe, pa su se Vijenci našli prvi na udaru), koji na jednoj od prvih stranica donio tekst Laure Mihaljević o ovogodišnjem Interliberu pod naslovom «Veliki sajam starih slabosti». Tekst sam preletjela teška srca iz razloga poznatih stalnim čitateljima ovog bloga, neke su pritužbe bile opravdane, a neke su bile jednostavno neumjesne (kao, zašto su mali izdavači prodali tek toliko knjiga da pokriju cijenu zakupa izlagačkog mjesta? Možemo se sporiti oko toga je li sajamsko izlaganje zapravo pravi način za promociju knjige, ali ja sajam doista nikad nisam doživljavala kao mjesto trgovine, već kao mjesto informiranja i promocije).
Međutim, upala mi je u oko poetična izjava našeg ministra kulture, Bože Biškupića, koji je pri otvorenju Interlibera izjavio sljedeće: «Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti život.» Autorica doduše nigdje ne navodi da je to izvorna izjava našeg ministra ili njegovih savjetnika koji mu pišu govore, ali isto tako ne navodi niti da je ministar citirao poznatog pisca Ivu Andrića kad je govorio o lakomislenom osiromašenju života nečitanjem i zanemarivanjem knjiga. Iz teksta se ne da naslutiti niti je li ministar bio precizan u navođenju svoga izvora.
Iskreno, ni ja nisam znala da to nije ministrova izjava, ali je bila poetična i lijepa misao koju sam iz nekog razloga htjela odguglati (kao da sam znala), pa sam se i sama uvjerila kako postoje 782 rezultata koja Ivu Andrića navode kao autora sporne rečenice.
Što mislimo o tome? Je li autorica bila dužna znati da je Božo Biškupić re – citator već postojeće izjave? Je li on trebao izrazitije naglasiti kako se radi o tuđoj misli? Je li se u redu kititi tuđim perjem? Ili sam ja jednostavno preosjetljiva na pitanje autorstva?
P. S. Ako se želite sami uvjeriti u to kako stvari stoje u tekstu, pročitajte ga ovdje.
nedjelja, 29.11.2009.
Everyone poops
Ah, kako volim ove ne baš pametne, pretenciozne i nenamjerno neprikladne naslove knjiga! O tome više na:
www.oddee.com
(Moj osobni favorit odavde je: Pooh gets stuck! Toilet - humor, nema boljeg od toga!)
P. S. Pripremite se na prave izljeve mojih mišljenja idući tjedan, upravo dovršavam još jednog Setha Godina, zatim jednu krasnu knjigu naslovljenu "Savršen nered, skrivene prednosti neurednosti", imam za pročitati još i "Arhitekturu sreće" Alaina de Bottona, a i reći ću što mislim o "Metastazama" našeg autora Alena Bovića.
utorak, 24.11.2009.
You Know You're a Bookaholic When...
(zgodan popis koji sam dobila mailom - dragi knjigoholičari, testirajte se!)
- You've figured out a way to read books in the shower without getting your book wet.
- Looking at your 1000+ books in your TBR pile and thinking, "I have nothing to read!"
- You pack all your books for a trip but forget your underwear.
- You're packing for a romantic weekend away with significant other and you give more thought to which books to take than to which nightgown is your sexiest.
- The library borrows books from you.
- Before you buy a purse you make sure a paperback will fit inside.
- You have a purse that fits one hardback, two paperbacks, and a reserve book (just in case something happens to the other three).
- You become murderous when you discover a friend lost a book you loaned her.
- You put Hershey's Chocolate syrup on your sandwich instead of mustard because you're engrossed in a book.
- You put vanilla in the spaghetti sauce because you're reading at the stove.
- Your significant other mutters about life in prison not being much of a deterrent to you since you'd be quite content sitting in your cell reading all day.
- You look forward to jury duty because you'll have all that waiting time to read.
- You call in sick so you can finish reading a book.
- You can't pass a bookstore without stopping.
- When visiting a strange town the first thing you do is check the yellow pages for the location of the bookstores.
- When you move you have more boxes labeled "books" than anything else.
- The first thing anyone says when they enter your house is "have you actually read all those books?"
- You plan a day of shopping around all the bookstores you want to visit.
- You have to constantly invest in new bookshelves.
- You have a path because all the books are everywhere.
- Your kids holler from the other room with something they consider a dire emergency, and you say, "Wait until I finish this page."
- You have no idea what's on television anymore (except for Highlander) because the boob tube has become just another piece of furniture.
- You tend to buy frozen, microwavable foods that practically cook themselves so that you don't lose any precious reading time for such an unimportant thing as feeding your family.
- You valiantly try to teach your kids "independence," which means you want them to do more household chores (so you can have more reading time).
- Your car is broke down, and it doesn't really matter because your favorite bookstore is right across the street.
- You're sitting in the bathroom at 1:30 a.m., crying over the ending of your current read, when you know you have to be up at six to drive 150 miles and spend the day on your feet before driving back.
- You read at red lights and get honked at because you were so engrossed that you didn't notice the light had turned green.
- It's 2am and you think "just another chapter" and do the same thing at 3am when you know you have to get up in 4 hours and work.
- You deliberately get to the bus/train station early, or even worse, just miss the bus/train so that you have more reading time.
- You start to take several baths during the day because you read in the tub and your kids know this is "private time".
- Your significant other runs into the room to make sure you're alright because he heard you wailing so hard over a sad read he thought you were dying.
- You try reading and walking at the same time.
- You don't really mind if you get stranded anywhere as long as you have enough books while you're there.
- You start haunting your mail box when you're waiting for a new book to arrive and can't do anything useful until the mail has arrived.
- You start fabricating excuses as to why you can't go out with your friends when you're in the middle of a great book.
- You dash out and sit in the park and read during your lunch hour (or sneak in a few chapters at your desk).
- You can always find some money to buy another book even if you can't afford to buy anything else. When you get desperate you raid the local library.
- Your eyesight goes from 20-20 to legally blind because of reading in poor light.
- You have to be paged at the local bookstore because your significant other has lost all track of you.
- You get a friend or relative hooked on romance so you'll have another place to get books, but unfortunately it doesn't work quite right and they start borrowing from you.
- You start up conversations with people in the bookstore who just look like they're dying to read a good romance but are having a hard time finding one.
- When you keep a spare book or two in your desk at work, just in case you forget yours at home.
- You panic when you only see ten new books out on the shelves at your local bookstore when you know it should be at least twenty.
- Scouring the papers for any library booksales or garage sales with 'books' in the text.
- As I'm sitting here, laughing, reading and realizing that you all are talking about me behind my back. . . tee hee heee heeee. . . .
- And thinking. . . looking forward to payday so I can put buying books into my budget and pushing a bill back just a couple of days.
ponedjeljak, 23.11.2009.
Gledala sam "9"
U posljednje sam vrijeme veliki fan dugometražnih animiranih filmova koji se danas serviraju prvenstveno djeci, a onda i njihovim roditeljima. Sjećam se vremena kad je Disney žario i palio industrijom snova («Lion King», «Aladin», «Prince of Egypt», pa i raniji: «Pepeljuga», «Snjeguljica», «Dama i skitnica»), ali osobno danas više volim ono što radi Pixar, i moram priznati da volim dio crtića nove generacije poput «Monsters Inc.» ili «Ledenog doba».
Zadnji crtići koje sam gledala su bili, redom: «Igor» (nije me toliko oduševio sam film koliko glavna premisa zbog koje sam poželjela gledati film), «Happy Feet» (Larger – than – life priča o krugu života, ali umjesto o lavovima, govori o pingvinima. Ja sam jako plakala gledajući taj crtić, toplo preporučujem), «Čudovišta protiv izvanzemaljaca» (iskreno, očekivala sam više), «Up» (topla ljudska priča, obvezno pogledati) i konačno, neki dan sam pogledala «9».
Taj animirani film govori o skupini krpenih lutaka koje su izrađene da bi spasile humanost nakon što se ljudi i strojevi posve izbrišu jedni druge s lica Zemlje. To je, dakle, alegorija dehumanizacije čovječanstva pod utjecajem strojeva. Idealno rješenje koje predlaže ova post – apokaliptična priča je da budu stvoreni humani strojevi, tj. «roboti s dušom».
Međutim, ne pišem vam o ovom filmu zbog toga što je boravak uz kompjutor jedino što radim ovih dana. Ono što se mene dojmilo u filmu jest da nakon rata između strojeva i ljudi u kojem je zbrisan sav život na Zemlji, jedini koji su ostali čuvati ostatke čovječanstva bile su krpene lutke – one su to činile iz jednog posve jedinstvenog utočišta: knjižnice. Knjižnica u tom animiranom filmu (ali i u stvarnosti, što smo skloni zaboraviti) predstavlja sublimaciju sveg ljudskog znanja i iskustva i kao takva bi trebala biti tretirana kao najviši civilizacijski doseg. Nažalost, moram svjedočiti da to često nije slučaj – možda je tako s knjižnicama u glavnom gradu, ali provincija se glede brige o knjigama i svojim čuvarima civilizacije svakako nema čime pohvaliti.
P. S. Više o filmu «9» saznajte na www.imdb.com
nedjelja, 22.11.2009.
Kad već ja nisam mogla biti na Interliberu...
... Asja Bakić pohvalila se što je sve pribavila za svoju kućnu biblioteku. O tome čitajte na sljedećem linku:
asjaba.blog.hr
Surfajući tako besciljno u smjeru onih koje rado čitam, kod Bookmarkerice sam naišla na dva zgodna bloga čiji se autori bave sličnim stvarima kao i ja: čitanjem i komentiranjem pročitanog. Pritom Knjižničarka više voli fantasy literaturu, a bloger Čitam, mislim, pišem... čita puno toga različitog, od čega nam se neki naslovi, poput «Majstora i Margarite» i podudaraju. Bilježim njihove preporuke, čitam i uživam.
P. S. Knjižničarka je divna kreativna cura, svidio mi se i njezin Deveti oblak, nisam mogla očiju skinuti s rukotvorina koje izrađuje (iako, postovi koje sam čitala su već prilično zastarjeli, ali planiram stalkati njezin blog u iščekivanju nove kreativne ideje). Osobito mi se svidjela ideja SWAP – radionice (jesam dobro napisala?) da svi sudionici radionice predlože jednu knjigu i jedan citat iz izabrane knjige, pa da prema tom citatu, odnosno inspirirani tim citatom izrade neki komad nakita. Slike imate na blogu – fantastična ideja!
subota, 21.11.2009.
Seth Godin: "Plava krava"
O Sethu Godinu i njegovim inovacijama na području marketinga već sam pisala kad sam govorila o knjizi «Svi marketinški stručnjaci su lažljivci». Tada sam dala i linkove na kojima se o tom marketinškom stručnjaku može informirati, a sad ukratko samo ponavljam da se radi o «profesionalnom govorniku, piscu i agentu za promjene» (što god neke od tih riječi značile! Mislim, znam što znače odvojeno, ali zajedno...) Autor je četiriju bestselera i ima štošta za reći o današnjem oglašavanju i marketingu.
«Plava krava» je izum Setha Godina, ali je zapravo ovaj autor otkrivši da ljudi rado kupuju nešto osobito, otkrio toplu vodu (a ne plavu kravu). Što želi reći? Svi proizvođači i trgovci žele proizvoditi i prodavati proizvod koji će se svidjeti većini tržišta, pa stoga prave običan, po ničemu poseban proizvod kojemu kupci doista nemaju što zamjeriti, ali ga neće niti primijetiti. Zašto? Kao prvo, doista ima previše svega – ja danas mogu nabrojiti petnaestak vrsta šampona koji se prodaju u mojoj lokalnoj trgovini mješovite robe (a kamoli u specijaliziranim trgovinama koje prodaju isključivo kozmetiku i higijenske proizvode). Kao drugo, svi smo pomalo oglušili na reklame: neka baci prvi kamen onaj koji nikad nije za vrijeme reklama pritisnuo tipku «mute» na daljinskom! (najgore mi bude kad se svim televizijskim postajama ili svim radijskim stanicama (ako sam u autu) koje imam umemorirane u isto vrijeme budu emitirane reklame! Dajte ljudi, dogovorite se; evo ideje s moje strane – tvrtka koja će mi pomoći da što uspješnije izbjegavam reklame imat će moju potpunu pozornost i bezuvjetno povjerenje). Smrt televizijsko – industrijskog kompleksa je, kaže Godin, jedna od nuspojava ovog post – potrošačkog društva. Prije, dok na svijetu još ničega nije bilo, nikakvih potrošačkih proizvoda, lako je bilo biti faca koja će prva doći na neko tržište i ponuditi novi proizvod koji ljudima treba ili kojega žele (sljedbenicima je već bilo malo teže) – dovoljno je bilo napraviti proizvod koji će se svidjeti svima, reklamirati ga na televiziji i gledati kako se potrošači jagme za njim. Danas to nije tako – tržišta su prezasićena, svega ima i stoga potrošači više nikoga ne slušaju.
Nikoga? Zapravo, postoji određena skupina ljudi koje Godin naziva «kihačima» (sneezers, pretpostavljam), koji vole među prvima imati nešto novo, koji iskušavaju ove ili one gadgete, i koji ukoliko im se proizvod svidi, vole o njemu pričati svojim prijateljima, također kihačima. Dakle, danas proizvod ne može više biti namijenjen svima, nego se mora obraćati potrebama specifične skupine ljudi, specifične tržišne niše koja ima specifične potrebe. Da bi se riješili problemi tih ljudi, potrebno je biti Plava krava, biti osobit, da bi vas kihači zamijetili, iskušali i preporučili svojim prijateljima.
Jedno od tržišta na umoru o kojima govori Godin je diskografska industrija u obliku u kojem je poznajemo danas: tvrtke koje prodaju nosače zvuka se danas noktima i zubima bore kako bi proturile zakone kojima se potrošači nastoje prisiliti da kupe originalni nosač zvuka, ali zbog nove tehnologije i njezine jednostavnosti za korištenje prilično je izgledno da će diskografske kuće izgubiti bitku – ili će se morati preusmjeriti i iznaći nove načine za život od glazbene industrije. Dobar primjer za to je klasična glazba: danas nema što nema od klasične glazbe, sve je snimljeno savršeno, idealno producirano i više praktički nema mogućnosti da se snimi «nova» klasična glazba, a ljubitelji klasičnog zvuka vjerojatno u svojim kolekcijama imaju sve što se može pronaći (a to je i inače malo tržište koje je vremenom postalo sve manje). Stoga nije čudo što se CD klasične glazbe, osim ukoliko je riječ o nekom trenutnom tržišnom hitu, može nabaviti za tridesetak kuna (kod nas, a u Americi, kaže Godin, za oko 8 dolara, što je otprilike ista stvar). Klasična glazba umire.
Međutim, Godin što se tiče glazbe zna i tko ne umire nego vremenom postaje sve življi i življi: Pearl Jam. Oni su, kaže Godin, 2001. i 2002. godine snimili čak 72 live albuma koji su bili dostupni na njihovim web – stranicama i to je po Godinu bila Plava krava (no, informiravši se kasnije o tome, imam dojam da je Godin tu nešto krivo shvatio). Oni imaju vjernu podršku fanova koji ne štede grlo kad treba indoktrinirati svoje prijatelje u korist Pearl Jama. I legenda se počinje širiti.
Jednu stvar je Godin ipak pametno rekao: ne mogu vas svi voljeti (to je greška u koju upadaju mnogi ljudi, misleći da mogu biti dovoljno easy – going, dovoljno dobri, lijepi, pametni, opušteni, ali i ozbiljni, dovoljno pouzdani, ali i tajnoviti, dovoljno kreativni, ali ne toliko da bi izazivali zavist, dovoljno sve da bi se svi ljudi zaljubili u njih. Društvo, to je nemoguće. Sve da to i jest moguće, zašto razgovarati o vama kad ste vi savršeni?)
«Plava krava je rijetkost zato što su ljudi strašljivi.
Ako ste osobiti, vjerojatno se nekim ljudima nećete svidjeti. To je dio definicije osobitosti. Nitko ne dobiva jednoglasne pohvale – nikada. Najviše čemu se plašljivci mogu nadati jest neprimjetnost. Kritike se upućuju onima koji ih mogu podnijeti.»
Meni je ova knjiga, ruku na srce, dobro došla kad sam počela sanjariti o nizu svojih poslovnih ideja i pomogla mi je da osvijestim zašto želim napraviti nešto što želim napraviti (hoće li te poslovne ideje ostati san ili postati stvarnost, trenutno ne mogu reći). Ukoliko imate poslovnu ideju, dobro bi je bilo prečekirati kroz Godinov sustav, čisto da čovjek vidi radi li što krivo, a kad ste već pri tome, knjiga ima i niz praktičnih savjeta koji mogu pomoći mladom poduzetniku na početku njegovog poslovnog pothvata.
petak, 20.11.2009.
Book-o-cop
Koprivnička knjižnica «Fran Galović» (inače vrlo aktivna knjižnica, svake godine ima natječaj za neafirmirane pisce u povodu Galovićeve jeseni, koji je uvijek tematski obilježen i svake godine okuplja sve značajnija imena) odlučila se na jedan prilično neuobičajen potez ne bi li smanjila odljev knjiga uzrokovan nesavjesnošću korisnika te knjižnice.
Naime, kontakt – policajac u zajednici, Slaven Hižak, odlazi od vrata do vrata i prikuplja knjige koje su «pedantni» Koprivničanci zaboravili vratiti. Ili bolje rečeno, «zaboravili» vratiti. Jasno, kad im se na vratima pojavi službena osoba, većina osoba pomisli ili «Što se loše dogodilo?» ili «Što sam sad napravio/la?» Kad shvate da je riječ samo o nevraćenim knjigama, svima lakne i vrlo brzo nađu zaboravljeni naslov. Kontakt – policajac je tako šećući Koprivnicom u knjižnicu vratio čak 50 naslova.
O svemu je tome pisao Jutarnji, pa ako se želite i sami uvjeriti u postojanje knjižničnog policajca, kliknite ovdje.
Kako je knjižnici više stalo do vlastitog knjižnog fonda nego da naplaćuje kazne za nevraćene knjige, policajac također ne kažnjava nemarne korisnike knjižnice, ali čini se da im je strah od čika milicajca zapravo prilično zgodna i učinkovita kazna. Zanimljivo je da su svi nesavjesni korisnici ranije bili telefonski upozoreni iz knjižnice da im je vrijeme posudbe knjige isteklo i da moraju vratiti knjigu, ali svi do jednoga su se na to oglušili. Iako želim vjerovati da je većina korisnika te, ali i ostalih hrvatskih knjižnica ipak savjesno i da znaju kako je ljubiteljima knjiga kad moraju mjesecima čekati na neki naslov koji žele pročitati, a da ne znaju kad i kako će biti vraćen, isto tako znam da ovih nekoliko aljkavaca sasvim zorno pokazuju da ako se u Hrvatskoj nešto želi postići, uvesti novi prihvatljivi način ponašanja ili novi društveni stav, najbolji recept je ne ići milom, nego odmah đonom – Hrvati takvu lekciju najbolje pamte!
četvrtak, 19.11.2009.
Haruki Murakami: "Južno od granice, zapadno od sunca"
Protekli vikend bio je rezerviran za knjigu «Južno od granice, zapadno od sunca». Svidjelo mi se, odmah ću vam reći. U središtu je radnje sredovječni Hajime, vlasnik dvaju jazz – klubova i otac dviju djevojčica, odan muž i dobar otac (evo autobiografskog trenutka već u trećoj rečenici, ali smeta li to doista? Svatko piše o onome što dobro poznaje, a Murakami dobro zna kako se vodi jazz – klub). Hajimeova priča započinje već činjenicom da je kao dječak bio jedinac i kao takav pomalo izdvojen od vršnjaka. Priča o neobičnom dječaku? Not so much, Hajime je bio sasvim normalan, osim što je bio sklon osamljivanju i pomalo osobenjak.
Ovo je priča o ženama u Hajimeovom životu i o načinima na koje je on obilježio život tih žena i onima na koje je on obilježio njihove. Kod osoba sklonih zaljubljivanju obično čitamo o onom famoznom trokutu žudnji prema dvjema osobama: jedna je ona obična, lako dostupna s kojom je ljubav izvjesna i lako podnošljiva pojava, dok je druga ona fatalna, teško uhvatljiva, ali žarko žuđena osoba. Potonja je za Hajimea bila Šimamoto, djevojčica u koju se zaljubio kao dvanaestogodišnjak i koju je sreo dvadeset i pet godina kasnije, ali više ne cjelovitu, nego načetu smrću djeteta i drugim tajnovitim okolnostima. Njegova životna suputnica u to vrijeme bila je Jukiko, žena s kojom je Hajime imao djecu i koju bi on rado ostavio samo da je Šimamoto bila iole manje nestalna (osobno, ja uvijek navijam za onu dosadnu, predvidljivu zakonitu družicu, to progovara moj konzervativni odgoj i pomanjkanje emocionalnog avanturizma, ako hoćete). Međutim, ovaj se trokut pretvara u četverokut ako ubrojimo i Izumi, čednu djevojku koju je Hajime grdno iznevjerio (također, većina se nas u ljubavnim vezama ponekad uspjela pokazati kao prave svinje, pa ni Hajime u tom smislu nije bio iznimka).
Kako ja u svakoj knjizi usnajpam moment kad pisac govori o knjigama (niti ne dvojim da je autor radio stavove glavnog junaka prema svojim vlastitim stavovima, ili stavovima koji su mu dobro poznati). Here it goes (Hajime kao tinejdžer):
«Volio sam čitati i slušati glazbu. Uvijek sam volio knjige, a moje je zanimanje za njih naraslo i zbog prijateljstva sa Šimamoto. Počeo sam redovito posjećivati knjižnicu i gutao sam svaku knjigu, nisam je mogao odložiti. Čitanje je bilo poput ovisnosti; čitao sam dok sam jeo, na vlaku, u krevetu do kasno u noć, u školi gdje sam knjigu skrivao pod klupom da mogu čitati pod satom.»
(nismo li se svi mi odani čitatelji često tako snalazili?)
Nakon što su se ponovno sreli, milijun godina poslije, Šimamoto i Hajime ponovno su razgovarali o knjigama:
«Što čitaš?' Pokazala je moju knjigu.
Dodao sam joj knjigu, povijest kinesko – vijetnamskih graničnih sukoba nakon Vijetnamskog rata. Prelistala ju je i vratila.
«Više ne čitaš romane?»
«Čitam. Ali ne onoliko kao prije. Ne znam ništa o novim romanima. Sviđaju mi se samo stari, uglavnom oni iz devetnaestog stoljeća. Romani koje sam već čitao.»
«Što ne valja kod novih romana?»
«Mislim da se bojim kako ću se razočarati. Kad čitam petparačke romane, čini mi se da samo gubim vrijeme. Nisam uvijek tako mislio. Prije sam imao beskrajno mnogo vremena pa sam, čak i kad sam znao da ništa ne valjaju, vjerovao da će od njih biti nekakve koristi. Sad je drukčije. Valjda sam stariji.»
«No da, da si stariji, to je istina», rekla je i vragolasto se nasmiješila.
«A ti? I sad puno čitaš?» upitao sam je.
«Da, gutam knjige. Nove knjige, stare knjige. Romane i sve ostalo. Šund i dobru literaturu. Ja sam valjda tvoja suprotnost – ne smeta me što gubim vrijeme dok čitam.»
(isto tako, ovdje je povučeno stoljeće staro pitanje o tome što i kako čitati – vrijedi li samo tesati po klasicima ili čitati bez kriterija, pa što naleti, naleti. Ja se priklanjam drugom stajalištu – vrijeme provedeno s knjigom najčešće šuta dupe vremenu provedenom bez knjige, ma kakva knjiga bila)
Ovaj roman mi je bio tako – tako do posljednjih nekoliko stranica, na kojima me Murakami uspio tako prestraviti da sam bila uvjerena da nikad poslije te knjige neću spavati (jasno, za pola sata sam već hrkala kao top, ali ipak). Malo je knjiga koje su mi to uspjele napraviti (da se nervozno osvrćem oko sebe i gledam pod krevet, znate taj osjećaj?), sad se u tom smislu sjećam samo «Demijana» Hermanna Hessea kad sam ga prvi put čitala kao srednjoškolka.
Jednom sam na jednom forumu na kojem su se okupljali wannabe – pisci raspravljala o pojmu ludila u književnosti: zna li osoba koja ludi da ludi, kako opisati ludilo ako se ono događa liku u čijim se cipelama nalaziš i tako to: Murakami je uspio opisati upravo to – kako čovjek dotiče samu granicu histerije. Njegova knjiga ipak završava u pozitivnom tonu, ali ne mogu se oteti dojmu da život nije nimalo lak i da je kad zbrojimo sve sumnje, krize, unutarnja previranja, strahove i dvojbe, iznimno zahtjevno biti čovjek.
utorak, 17.11.2009.
Seth Godin: "Svi marketinški stručnjaci su lažljivci"
Volim priručnike iz područja gospodarstva i ekonomije – sijaset ljudi je zaradilo grdne nofce i sad su spremni podijeliti s vama svoj recept za ekonomski uspjeh (čitala sam niz knjiga Jacka Welcha, iako nisam bila dovoljno blesava i da ih kupim: tajna mog ekonomskog uspjeha (ili bolje rečeno, održavanja glave iznad vode) glasi – «povećaj prihode, smanji rashode». Čitala sam Ichaka Adizesa koji kaže da je u recesiji izazov (on i Kotler, ruku pod ruku). Čitala sam o našem guruu osobnih financija (iako, ruku na srce, nisam čitala njegovu knjigu), Sanjinu Frlanu koji je napisao knjigu «Financijski preporod» (ako vas interesira, evo linka: www.financijskipreporod.com), koja također prilično košta, ali vas autor uvjerava da ako mislite zaraditi, morate i potrošiti. Konačno, čitala sam i milijun i dvjesto tisuća e – knjiga na temu ekonomije, financija i marketinga.)
Setha Godina iznjedrilo je upravo vrijeme interneta, jer da nije bilo tako, on ne bi imao način za širenje svojih ideja. Naime, ideja koja ga je lansirala (i koju je kasnije prodao Yahoou) zvala se Yoyodyne, radilo se o kompaniji koja se bavila isključivo online – marketingom. Seth Godin je objavio još i značajnu knjigu «Plava krava» (o kojoj će riječi biti u jednom od idućih postova, s obzirom da navedenu još uvijek čitam – bavi se sličnim idejama, ali obuhvaća drugi dio Godinove teorije marketinga), u kojoj govori da televizijsko – industrijski kompleks (sprega medija i multinacionalnih kompanija kod oglašavanja) doživljava svoje posljednje trenutke i da oglašavati na televiziji znači uložiti nesrazmjerno puno sredstava u odnosu na izazvani interes potrošača.
«Svi marketinški stručnjaci su lažljivci» također počiva na Godinovoj teoriji marketinga navedenoj u «Plavoj kravi», ali govori više o tome na koji način moraju razmišljati marketinški stručnjaci da bi bili uspješni. Pa pročitajmo:
«Nisam bio sasvim iskren prema vama kada sam smišljao naslov za ovu knjigu. Marketinški stručnjaci nisu lašci. Oni su samo pripovjedači. Potrošači su oni koji lažu. Kao potrošači, mi svakoga dana uvjeravamo sebe u laži. O tome što odijevamo, gdje živimo, kako glasujemo na izborima i što radimo na radnom mjestu. Uspješni marketinški stručnjaci jednostavno osmišljavaju priče u koje potrošači žele povjerovati. Dobra je priča izvor nepatvorenoga potrošačkog zadovoljstva. Ona je izvor rasta i dobiti, ali i budućnost vaše organizacije. Evo zbog čega to funkcionira: zbog bezrezervne predanosti i potpunog prihvaćanja kojim ćete pripovijedati i živjeti svoju priču.»
Dakle, ova knjiga govori o procesu kupnje kod prosječnog potrošača – unatoč tome što mislimo, kupnja se najčešće ne temelji na racionalnoj odluci. Kad bi bilo tako, mi ne bismo posjedovali više od 90% stvarčica koje sad posjedujemo, bismo li? Naime, trebalo bi razlikovati želje i potrebe – potrebe zadovoljavamo ne bismo li ostvarili sigurnost, preživljavanje, opstanak, toplinu, itd., a želje zadovoljavamo da ne bismo bili frustrirani iz niza razloga – ja sa svoje strane moram reći da bi me i pet puta jeftiniji auto vrlo lako prevezao s točke A do točke B (jer to je relacija na kojoj se uobičajeno vozim), ali ja biram nekoliko puta luksuznije vozilo jer se želim voziti udobnije. Moja zbirka knjiga uopće ne bi postojala kad bismo gledali samo na ono što nam je potrebno (jeftinije i razumnije bi bilo svaku od tih knjiga pročitati u knjižnici i vratiti). Mnogi ljudi ne bi kupovali fensi mobitele, brandiranu odjeću ili cipele koje koštaju kao da ih je izrađivao Gepetto glavom. Kupnja, dakle, nije racionalna odluka. Kad ja želim kupiti novi LCD monitor umjesto oronulog CRT - a, ja moram osmisliti čitav niz opravdanja za sebe – moram si reći da će mi takav monitor manje kvariti vid, moći ću bolje i ugodnije gledati filmove, zauzimat će manje mjesta na stolu... međutim, sve te isprike dolaze kasnije, nakon što sam ja već odlučila da ću kupiti novi LCD. Isto tako razmišljaju i ostali potrošači – prvo donose iracionalnu odluku o kupnji, a potom je opravdavaju sami sebi i okolini. Marketinški stručnjak, dakle, mora ispričati takvu priču u koju će potrošač povjerovati. To znači da on mora znati kako njegovi potrošači dišu, kakav im je svjetonazor, i mora se nastojati probiti u njihov svjetonazor i učiniti da radi za njega. Koliko god perfidno to zvučalo, Seth Godin tvrdi da priča koju pričamo potrošačima mora biti vjerodostojna, inače oni neće povjerovati u nju. Vjerodostojna ne znači da mora biti apsolutno istinita, dovoljno je da bude (relativno) istinita za određeni profil potrošača, ali je amoralno da se vjerodostojnom nastoji učiniti priča koja je apsolutno neistinita i šteti potrošaču (kao posljednja mi pada na pamet priča o Aspirinu, već pet godina dr. Mehmet Oz i drugi celebrity liječnici preporučuju pijenje dvaju Aspirina svaki dan, jer to navodno sprječava bolesti srca i krvožilnog sustava. Međutim, po posljednjim informacijama koje su objavljene, taj spin apsolutno nije istinit, jer kod zdravih ljudi koji nisu kronični srčani bolesnici može dovesti do unutarnjeg krvarenja i smrti).
Kao čitateljica, već sam pisala o važnosti uloge pripovjedača. Danas bi valjalo zaključiti da su pripovjedači postali marketinški stručnjaci: oni nam pripovijedaju priču o životu kakav bismo voljeli vodili (ili nam ukazuju na mogućnost života kakav nismo niti znali da postoji, a koji bi nam odgovarao). Sjetimo se samo Nikea, u njihovim reklamama nisam sigurna prodaje li se neki proizvod, ali dobivam dojam da prodaju ideju snažnog sportaša koji prelazi sve prepreke. Ili Marthe Stewart koja prodaje ideju savršenog života kućanice. Ova je knjiga stoga dušu dala za one koji imaju poslovnu ideju i koji je žele na neki način razviti i oglasiti.
Kao ljudsko biće, podvlačim vam ipak kako treba paziti da se u cijelom tom potrošačkom cirkusu previše ne zanesemo. Nije problem u kupnji i potrošnji, ali savršen život iz reklame nije ni do koljena stvarnom životu koji vodimo. Novi monitor ili šljašteći mobitel ne može zamijeniti kvalitetne međuljudske odnose koje smo ostvarili ili nastojimo ostvariti. Znam da šoping izaziva kratkotrajno lučenje endorfina koje djeluje kao sreća, ali ići u šoping umjesto rada na istinskom postizanju vlastite sreće čini se kao putovanje linijom manjeg otpora, nije li tako?
P. S. O Sethu Godinu raspitajte se ovdje, ovdje i ovdje, u svakom slučaju se radi o zanimljivoj ličnosti, a prijevod knjige o kojoj je riječ u postu potražite kod Naklade Ljevak, knjiga se zove «Svi marketinški stručnjaci su lažljivci», a podnaslovljena je kao «Moć kazivanja vjerodostojnih priča u sumnjičavom svijetu».
nedjelja, 15.11.2009.
Haruki Murakami: "nakon potresa"
Autor romana «Moj slatki Sputnik» i «Norveška šuma» nije poznat samo po svojim romanesknim nastojanjima, već je i idejni vlasnik dviju zbirki priča: «Slon nestaje» i «nakon potresa» (naslov je pisan malim slovima po autorovoj želji). Upravo potonja je aterirala u moje nenjegovane ženske ručice posredstvom osječke Gradske knjižnice.
Objašnjenje naslova zbirke – khm, nakon potresa, naime – objasnili su urednici Vuković&Runjić na sljedeći način:
«Početak 1995. prekretnica je za suvremeni Japan, koji doživljava surovo buđenje iz konzumerističkog sna cvjetajuće ekonomije: u samo dva mjeseca stravičan potres koji je pogodio Kobe i teroristički napad otrovnim plinom sarinom u tokijskoj podzemnoj željeznici posve su uništili lažno samopouzdanje nacije.
(...)
Veliki potres što je zadesio Kobe vidljivi je epicentar ovih šest priča. Srećemo ga u novinama, na televiziji, ili u mogućoj agoniji nekog sporednog lika. Ali pravi je potres zapravo onaj unutarnji, koji se događa u glavnim junacima onog treba kada se zagledaju u nerješivu zagonetku vlastite egzistencije. Potres nas u Murakamijevim pričama sustiže poput zlokobne sjene iz dubina: ti što pucaju po rubovima, to smo mi.»
Ovaj je citirani uvod zapravo objasnio i puno više od samog naslova – osobno mi se sviđa kad su priče u zbirci povezane zajedničkim motivom (iako nemam ništa protiv niti kad su priče sasvim odvojene, ako je zbirka dobra) – majstorski je to odradio Frode Grytten u zbirci «Pjesma košnice», njegove priče ne samo da su se ispreplitale, one su to činile na način da je svaka naredna priča u sebi sadržavala motiv prethodne. Murakami to čini jednostavnije – u pitanju je potres, pa njegovi junaci čitaju o potresu, razmišljaju o potresu ili odbijaju razmišljati o njemu, neki imaju rođake u Kobeu, a neki pomažu stradalnicima.
Uvijek imam dojam da je dobru zbirku priča teže stvoriti nego dobar i zanimljiv roman (to je možda stoga što sam pročitala više romana nego zbirki priča), iako u oba slučaja autor mora komponirati nekoliko pripovjednih linija, samo što su kod romana one isprepletene, a kod zbirke priča razdvojene u zasebne priče. Međutim, kod zbirke priča je problem i u tome što ona s jedne strane mora biti dovoljno raznolika da se ne bi ispostavilo da se radi o jednoj te istoj priči koja je ispričana šest ili dvanaest puta – dakle, treba postojati ljubavna priča, ludička priča (u ovom slučaju Tokio od potresa spašava jedna divovska žaba), priča o osamljenosti, priča o odrastanju, strašna priča i niz drugih i drugačijih priča koje autor želi uvrstiti zajedno. S druge strane, zbirka priča mora biti dovoljno ujednačena da ne bi ispalo da se radi o nizu priča koje je autor zaklamao zajedno ne bi li ponovno mogao opljačkati svoje obožavatelje izdavanjem još jednog ukoričenog izdanja. I dakako, zbirka priča mora imati sjajan finale, odličnu posljednju priču koja ostavlja čitatelju dobar okus u ustima nakon što zaklopi stražnje korice – upravo po posljednjoj priči čitatelj će najčešće pamtiti cjelokupnu zbirku (dobar primjer za to je kod mene «Dvanaest hodočasnika» G. G. Marqueza). Postoje i iznimke od tog pravila (pravilo sam ja izmislila, stoga se ne morate brinuti ako neku zbirku pamtite po naslovnoj priči ili nekoj nasumičnoj priči iz sredine) - zbirku «Muzika za kameleone» Trumana Capotea (radi se o mojoj all – time najdražoj zbirci priča) zavoljela sam zbog priče «Božićna uspomena», ne zbog «Muzike za kameleone» ili posljednjoj priči iz te zbirke. «nakon potresa» ima sjajnu, pozitivno obojenu i emotivnu posljednju priču (naslovljenu «Medenjaci», ne znam što je to sa mnom i pečenjem božićnih slastica), pa ako slijedimo kriterij posljednje priče, ova zbirka svakako polaže taj test. Međutim, sad kad prelistavam čitavu zbirku nastojeći se podsjetiti svih priča, jake su mi i priče «Krajolik s peglom» (radi se o propitivanju tradicije i dehumanizaciji koju su donijeli električni i kasnije elektronički uređaji. Jedan je slikar, naime, volio paliti krijesove od naplavina na plaži...), «Sva božja djeca znaju plesati» (motiv slijeđenja neke osobe je prilično jak kod Murakamija, evo sad čitam «Južno od granice, zapadno od sunca», i taj se motiv pojavljuje i tamo) i «Tajland» (liječnica koja liječi svoje ranjeno srce, pomalo ezoterična priča).
Nakon potresa, vraćam se svojoj uobičajenoj čitateljskoj materiji, romanima (dakle, ubrzo ćete čuti i nešto o «Južno od granice, zapadno od sunca»), ali pisat ću i o tome zašto su svi marketinški stručnjaci lažljivci.
četvrtak, 12.11.2009.
Kako motivirati učenike na čitanje lektire
Sad kad sam na Almost cool listi i kad sam postigla sve što sam ikad željela da ovaj blog postane, dosta je bilo privlačenja pozornosti nebitnim, popularnim temama kao što su knjige Harukija Murakamija, Alaina de Bottona ili Amelie Nothomb – sad kad svi slušaju, sad ćemo razgovarati o ozbiljnim stvarima.*
Ne znam jeste li već čuli za tu groznu društvenu pojavu, ali navodno da djeca danas ne čitaju lektire već ih neštedimice prepisuju iz Vodiča za lektire ili ih skidaju s neta, sa stranica poput www.moje-lektire.net ili www.lektirazaneznalice.com (ne, nisu pravi linkovi, šta ste zbilja mislili da bih ja upućivala na takve stranice? Na blogu koji želi popularizirati čitanje? Bravo, petica za trud. Ako želite linkove za lektire, čujem da vam Ivana Brkić može pomoći u tome.) Time se, po mom skromnom laičkom sudu, poništava svaki koristan učinak koji bi čitanje moglo imati po dječji vokabular i druge socijalne i intelektualne vještine. Međutim, neki roditelji to čak i odobravaju (surfajući o ovoj temi, naletjela sam na jedan forum za roditelje gdje su u jednom topicu roditelji razmjenjivali gore navedene sotonske linkove jer njihovo dijete je tako dobro, divno i pametno, ali nažalost ne voli čitati lektire i roditelj ga ne namjerava tjerati na to jer su djeca ionako preopterećena. Ili još bolje, njihovo dijete voli čitati, ali ne voli baš pisati lektire. To je školski primjer roditelja koji čini medvjeđu uslugu svojem djetetu, pomažući mu da izbjegava svoje školske obveze (da sam ja takvo nešto predložila svojoj mami, mislim da bi zaradila momentalnu šut – kartu na Mars). I ja sam, i to ne tako davno, bila školarac, čitala sam lektire, pisala ih i usto učila za 16 ili 17 predmeta, i nisam se osjećala preopterećenom, ali očito je da se za sedam – osam godina sve toliko promijenilo da su djeca pomalo intelektualno onemoćala pa im treba sva pomoć koju mogu dobiti.
Zapravo, na ovaj sam se tekst odlučila ponukana jednim postom blogerice Poslije pedeset koja u seriji postova pod naslovom Kako motivirati nemotivirane učenike donosi afirmativan pristup čitanju lektire, pa predlaže da profesor književnosti za svoje učenike organizira Noć čitanja lektire, s dekicama, grickalicama i toplim napitcima. Noć čitanja lektire po svemu sudeći odgovara romantičnoj predodžbi o užitku čitanja i generira atmosferu koju klinci kasnije povezuju s ugodom pri čitanju. Meni se ideja jako svidjela pa sam htjela saznati i više o tome kako motivirati djecu na čitanje lektire, o čemu stručniji zasigurno znaju više nego ja.
Prva stanica na mom putu je svakako stranica Hrvatske mreže školskih knjižničara koja donosi prijedloge Marije Bilić – Prcić uobličene u tekst Kreativnost i raznolikost u interpretaciji lektire koja je izrazito korisna za predmetne nastavnike koji neposredno sudjeluju u izvođenju satova lektire, međutim, meni kao laiku ne znače puno kad je sva sila da nikad u životu neću voditi sat lektire.
Savršen rad na temu motivacije učenika na čitanje lektire sam našla i kod prof. Ivane Vladilo iz Strojarske škole iz Rijeke, koja je u radu Lektira – radost čitanja ili tortura postavila puno pitanja i dala puno odgovora na njih. Pročitajte, nećete požaliti, članak sadrži komparaciju sustava obveznog čitanja u Kanadi, SAD – u i u europskim zemljama, za razliku od našeg sustava. Ono što mi se osobito svidjelo u članku prof. Vladilo jest to da je navela kako je u drugim državama knjižnica, a ne kafić, mjesto okupljanja društvene zajednice i kako se tamo održavaju sva grupna sastajanja koja su bitna za zajednicu – seminari, tečajevi i dr. Također, prof. Vladilo navodi kako je za oživljavanje sata lektire bitno uvesti mogućnost diskutiranja, da se učenik osjeća pozvanim izraziti svoje mišljenje i dati svoje viđenje problema kojim se bavi određeni lektirni naslov.
Ponukana svim tim pametnim i stručnim ljudima koji su rekli mnogo toga lijepog, pozitivnog i poticajnog o tome kako motivirati učenike na čitanje lektire, i ja ću navesti nekoliko svojih prijedloga o tome što možemo učiniti kako bi naša dječica bila načitanija i obrazovanija:
1. ČITATI NAGLAS – zašto djeca vole bajke? Zato što ih slušaju od svojih roditelja ili bliskih rođaka. Pripovjedači su oduvijek bili važan dio plemenskog (a kasnije obiteljskog) života jer oni u pamćenju nose i po potrebi reproduciraju cjelokupno iskustvo jedne zajednice, a za slušatelja je to osobito pamtljivo ako se radi o sjajnim, rođenim pripovjedačima (na pamet mi padaju bajke o Ivici i Marici i Trnoružici koje sam slušala na kaseti u izvedbi Zijaha Sokolovića. Od djetinjstva, kad god čujem Sokolovićev glas, on me asocira na slušanje bajki, na mirniji i duhovniji način zabave i na vrijeme kad je sve bilo jednostavnije nego danas. Sličan glas ima i osječki glumac u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, Ivica Lucić, koji kao Jutromlat vodi emisiju za djecu na Slavonskom radiju).
2. TREBA OLABAVITI POPIS LEKTIRA – već i ptice na granama znaju da naš državno propisani popis lektira nije niti fleksibilan niti prikladan za današnju djecu. Zašto bi djeca čitala «Družinu Sinjega galeba» Toneta Seliškara koja im ne govori apsolutno ništa, a možda ih čak i zbunjuje? Je li vrijeme da malo smanjimo dojam s Matom Lovrakom? Nije li se od sedamdesetih naovamo nešto promijenilo – tehnologija je doslovce procvala, djeca ne pješače miljama do škole i za ručak se ne nosi gibanica. U Ministarstvu prosvjete očito je previše babica da dijete ne bi ispalo kilavo (mislim to i doslovno i preneseno). Profesorica Vladilo u svom članku navodi kako u SAD – u i Kanadi nema državno propisanog popisa lektire te da svaka škola bira knjige koje će učenici čitati, ili još češće, učenici svoju lektiru biraju sami. Sudjelujući u potpunosti u čitateljskom procesu (dakle, od odabira knjige), učenici radije čitaju.
3. NAPUTAK ZA RODITELJE – što roditelj može napraviti da bi potaknuo svoje dijete na čitanje? Iznenađujuće puno, rekla bih, i to vrlo malim zahvatima u djetetovom smjeru. Dovoljno je da ponekad, umjesto čokolade djetetu kupite knjigu ili bar strip, i ponekad neka dijete i vas zatekne s knjigom u ruci umjesto s daljinskim upravljačem ili mišem kompjutora.
utorak, 10.11.2009.
Uvijek ćemo imati Interliber
Zbog nedostatka novca i vremena (nešto mi se zagužvao ovaj studeni, mislim da mi se kraj godine nikad nije približavao tako munjevito), ove godine ću prvi put u šest godina propustiti Interliber. Ove godine se međunarodni sajam knjiga i učila («učilo» je presmiješna riječ, gotovo da niti ne mogu zamisliti smješniju!) održava na istom mjestu u isto vrijeme kao i dosad – od 11. do 15. studenog na Zagrebačkom velesajmu.
Prvih sam godina išla s društvom s faksa prijevozom koji je organizirao naš domicilni Studentski zbor za neku siću. Pokret iz Osijeka obično u ranim jutarnjim satima, zatim drndanje po autocesti narednih nekoliko sati, pa trapanje po Interliberu, zatim ručak u SC – u, kava negdje u gradu i ubrzo polazak natrag. Tih godina nisam imala ne znam koliko love (dalo se zaključiti po sintagmi «ručak u SC – u», jel?) pa sam se najčešće vraćala s jednom – dvije knjige iz većih antikvarijata koji su izlagali na Interliberu ili mi je mama milosrdno udijelila koju kunu za bestseler godine (tako sam, naime, i došla do toga da imam vlastiti primjerak «Sumraka»: ta je knjiga predstavljena upravo na Interliberu te godine kad je izašla). Te godine je Interliber još uvijek bio u kombinaciji s Info – sajmom i Educa – sajmom. Info – sajam se ubrzo pokazao neisplativim za izlagače, iako je bio znatno atraktivniji od nerdovskog Interlibera, s T – comovom kompjuterskom igraonicom, s robotima i drugim gikovskim geđetima. Interliber se, dakle, održao, unatoč tomu što su knjige neatraktivne, što izlaze iz mode i što ih, navodno, nitko ne čita. Razmislimo malo o tome pogleda uprtog ka zvijezdama.
Kasnije kad sam već počela raditi, skužila sam da imam lovu koju mogu potrošiti na knjige (jesam li vam rekla kako sam pametno dijete bila?), pa su naredni Interliberi bili u znaku mene koja vučem bezbrojne vrećice od svakog našeg poznatijeg nakladnika. Recesija je došla kasnije, jasno. Izleti na Interliber nisu više bili ograničeni na jedno prijepodne, već su se pretvarali u (barem) trodnevno plandovanje po Zagrebu dok ostatak poštenih Slavonaca marljivo radi.
Oni koji su propustili prošli odlomak jer im je pogled još uvijek bio uprt ka zvijezdama možda su došli do podupirućeg zaključka kako je na Interliberu svake godine sve nesnosnija gužva. Prošle godine imala sam dojam da će me peti paviljon koštati glave (gužva je bila tolika da mi je rulja gotovo istisnula sve unutarnje organe). U takvim uvjetima nema gledanja knjiga, nema skupljanja kataloga - pri čemu ističem svoju molbu/uputu svim izlagačima za sve nas koji uzimamo reklamni materijal: postoji razlog zašto to radimo, imajte dovoljno materijala za sve zainteresirane do zadnjeg dana Interlibera, a ne da se prvi dan sve razgrabi – nema uzimanja slatkih bookmarkova ili nedajbože praćenja programa – tu je čovjek usmjeren samo na to da spasi živu glavu na ramenima! U takvim uvjetima ne samo da se Interliber održao, već bi bilo preporučljivo i njegovo širenje kako bi svi posjetitelji mogli pogledati izloženo.
Međutim, kako već rekoh, ne ove godine i ne za mene – ove ću godine prvi put propustiti Interliber nakon niza godina hodočašćenja. Ipak, kako su Ingrid Bergman i Humphrey Bogart imali Pariz, tako ću i ja uvijek imati Interliber.
ponedjeljak, 09.11.2009.
Par linkova za nadoknadu ponedjeljkom
(sad si mislite radi li se o nadoknadi čitanja za vas ili nadoknadi postova za mene)
Puno je lijepoga rečeno o subotnjem podlistku Magazin u Jutarnjem listu, o čemu možete čitati ukoliko povirite kod blogera Svašta u mojoj glavi , koji je u svom postu pod naslovom Jutarnja štampa puno toga lijepoga rekao o novinama kakve se mogu pročitati subotom uz kavu, a da se čovjek nakon toga osjeća bolje ma kako maglovito ili sumorno vani bilo.
Kad već reklamiram Jutarnji list, moram spomenuti da sam uživala u ovotjednom komentaru Ante Tomića, koju linkam upravo ovdje. Osobito mi je draga ova rečenica kako krimići i laka literatura svojim poantama potiču moralne instinkte kod čitatelja.
Također, još sam malo brodila po blogosferi te za vašu informaciju i bolje obrazovanje, donosim link na post autora bloga Lundov parkić u kojem Lund govori o ovogodišnjem dobitniku prestižne njemačke književne nagrade Buechner. Linkam taj tekst upravo ovdje.
Konačno, u nekim komentarima sam naišla na post jednog manje aktivnog blogera, Halo efekta, u kojem se govori o problemima koje je sustavu knjižnica donijela informatizacija. Drš' te link!
P. S. Moj prošli post o "Lovu na divlju ovcu" je prvi moj post koji je završio na Almost cool listi. Eto.
nedjelja, 08.11.2009.
Haruki Murakami: "Lov na divlju ovcu"
Da sam se ovu jesen odlučila učiniti Murakamijevom jeseni, već se zna. Već sam pročitala «Norvešku šumu» i «Moj slatki Sputnik», a svoje sam napore ovih dana okrunila i dovršetkom još jedne Murakamijeve uspješnice pod naslovom «Lov na divlju ovcu». Doslovce sam se ojanjila dok sam završila s njom, moram priznati, čitala sam sva u golom znoju i uz škrgut zuba. Iz čega bi pažljiviji čitatelj ovog bloga mogao zaključiti da mi se knjiga i nije baš previše svidjela. Dakako, ne želim pritom ostaviti dojam da se nekom drugom čitatelju ovaj Murakamijev uradak neće možda više svidjeti nego što se svidio meni.
«Lov na divlju ovcu» obilježio je trenutak u Murakamijevoj spisateljskoj karijeri kad je on konačno rekao sam sebi: «Dobro, knjige mi se prodaju u milijunskoj nakladi, moje ime je na usnama svakom knjiškom moljcu i svakom uzdrhtalom književnom kritičaru, valjda sad konačno i ja mogu reći da sam profesionalni pisac.» Kao profesionalni pisac, prodao je jazz – klub koji je dotad vodio i počeo odvajati za sebe dotad nevjerojatne količine vremena koje je ulagao u pisanje. Piše, kaže, od četiri ujutro do kasno popodne. Za razliku od prijašnjih konciznih rečenica koje su jasno izražavale osjećaje, hemingvejevski, ako hoćete, Murakami je sad dobio vremena za rad na bravurama i pasažima, na lirskim prijelazima i razrađenim metaforama. I upravo to, dame i gospodo, meni umanjuje užitak čitanja Murakamija.
U središtu je radnje, kao i uvijek kod Murakamija, muški pripovjedač koji se nađe u nekoj neobičnoj situaciji. U ovom slučaju to je pojava sasvim avantgardna – čovjek mora pronaći jednu jedinu vrlo važnu ovcu na čitavom japanskom otočju (znakovito je i simbolično kako ta ovca ima na sebi petokraku. Bogme bismo i mi ovdje mogli reći nešto o tom simbolu, ne?) Taj pripovjedač ima djevojku koja ima prekrasne uši. Ima i prijatelja koji se zove Štakor. Ima i pretjerano mnogo vremena za promatranje pojava oko sebe, poput toga da je jutro ovakvo ili onakvo, da je muha na zidu, a da u uredu preko puta radi jedna širokogrudna gospođa – to pomalo zamara.
Kako paralelno čitam i marketinškog stručnjaka Setha Godina, zaključila sam da i on pomalo utječe na moje razmišljanje – on kaže kako današnji potrošači, bombardirani s previše sadržaja kojima se mogu posvetiti, postaju površni i nemaju vremena posvetiti se proučavanju baš svakog pojedinog proizvoda i njegovih karakteristika (stoga je, nastavlja Godin, važno biti osobit, važno je biti Plava krava, a ne obična smeđa). Tako sam i ja za niz stvari izgubila strpljenje: za čitanje novina, za besciljno surfanje bespućima weba, za uživanje u šminkanju, za visoke pete. U čitanju još uvijek nisam prestala uživati jer je čitanje beskonačno raznovrsno, ali se ipak bojim da sam izgubila sposobnost uživati u knjigama koje zahtijevaju malo veći intelektualni angažman od mene: super je lagano i zabavno čitati krimiće, chick – lit ili dječju književnost (jer su moralne pouke servirane na srebrnom pladnju i čovjek točno zna da je svijet tih knjiga bezrezervno crno – bijeli), ali nisam sigurna jesam li još uvijek sposobna čitati klasike, stručnu literaturu ili nešto drugo što je doista zahtjevno? (ili je to još jedna od mojih nesigurnosti koje periodički isplivavaju kao griz – noklice iz pileće juhe?)
Još se jedno pitanje postavilo u svezi s prijevodom Murakamija: kod nas se neke njegove knjige prevode s engleskog prijevoda, a ne s japanskog izvornika. Što mislimo o tome – je li to lakše rješenje s obzirom da Hrvatska vjerojatno nema osposobljenih prevoditelja s japanskog jezika (ili su oni preskupi) ili mislite da se u prijevodu prijevoda puno toga gubi, što se u čitanju, dakako, nikako više ne može nadopuniti niti nadoknaditi?
četvrtak, 05.11.2009.
Bookends - kako to prevesti?
Gmailov prevoditelj kaže da su «bookends» podupirači za knjige. Te kućne sitnice spadaju u onaj segment kućanskih gadgeta koji nisu baš poznati u hrvatskim kućanstvima, bar prema informacijama koje ja posjedujem. Spadaju dakle u isti koš s pritiskivačima za papir i noževima za otvaranje pisma.
Dok ja razmišljam o «krajevima knjiga», odnosno podupiračima za iste, vi pogledajte par linkova o tim zgodnim napravicama:
Just bookends
10 coolest bookends
Barnes&Noble Bookends
utorak, 03.11.2009.
Haruki Murakami: «Moj slatki Sputnik»
S hvalospjevima Harukiju Murakamiju susrela sam se prije par godina kad su hrvatske izdavačke kuće započele s prvim prijevodima tog japanskog pisca na hrvatski jezik (zapravo, čini mi se da je svoju nježnu ručicu na prava na Murakamija spustila isključivo Milana Vuković – Runjić, o čemu se zaključak nameće ako bacimo oko na stranicu izdavačke kuće Vuković&Runjić). Ipak, dok se nisam odlučila posvetiti Murakamiju, pročitala sam samo «Norvešku šumu», i to u engleskom prijevodu. Inače, radi se o naslovu koji je u autorovom rodnom Japanu dosegao status bestselera s oko 4 milijuna prodanih primjeraka.
Sada sam pak odlučila pročitati sve što je Murakami napisao (u razumnoj mjeri, dakako), pa sam prvo uhvatila čitati knjigu iz naslova, «Moj slatki Sputnik», a potom me čeka i čitanje «Lova na divlju ovcu». No prije nego što počnem iznositi svoje mišljenje o knjizi, moram reći i nekoliko riječi o autoru, Japancu koji je rođen 1949. godine i živi u Kyotu. Osim knjiga koje sam već spomenula, napisao je i «Tvdokuhanu zemlju čudesa i Kraj svijeta», «Južno od granice, zapadno od Sunca», «Slon nestaje», «Poslije potresa», «Pleši pleši pleši» i najnoviju prevedenu «Kad padne mrak». Što se tiče knjige «Moj slatki Sputnik», izrazito je zanimljiv pogovor pod naslovom «Haruki Murakami: romanopisac u sjajnoj formi» koji je za nakladnika napisala prevoditeljica Maja Šoljan (ne znam koliko vas fasciniraju načini na koji pisci rade i pišu, ali ja sam pomalo grupijski zaljubljena u te podatke i stoga bih vam najradije pretipkala cijeli pogovor da uživate zajedno sa mnom). Kao 29 – godišnjak, Murakami je vodio jazz – klub, a postao je pisac kad mu se to objavilo na jednoj baseball – utakmici, iako se dotad nikad nije profesionalno bavio pisanjem. Istog dana je otišao u knjižaru i kupio nalivpero i papir, te je od tog dana svaki dan poslije posla sjedio sat ili dva za kuhinjskim stolom, pio pivo i pisao roman (tajna njegova uspjeha je, kaže, upravo u jednostavnosti i kratkoći njegovih rečenica, jer imajući kratko vrijeme za pisanje, morao je razviti upravo takav stil kratkih rečenica i brzog tempa). U pravilu, Murakami piše u prvom licu, iz pozicije pomalo distanciranog, ali uključenog pripovjedača. Evo što sam autor kaže o svom stilu:
«Moj se stil svodi na sljedeće: prvo, nikad u rečenicu ne unosim više značenja no što je nužno. Drugo, rečenice moraju imati ritam. To sam naučio od glazbe, posebno od jazza. U jazzu upravo ritam omogućava improvizaciju. A da se zadrži ritam, ne smije biti suvišnog tereta... Treba se riješiti balasta...»
Ono što je također karakteristično za Murakamija jest da on ne pripada tradicionalnom japanskom društvu onako kako ga poimamo mi zapadnjaci, jer je oduvijek bio zaljubljenik u američku kulturu i umjetnost te stil života, tako da je odrastao na literaturi slavnih američkih pisaca poput Raymonda Chandlera, Trumana Capotea, F. Scotta Fitzgeralda i osobito Raymonda Carvera. Prekinuo je studij književnosti, oženio se, otvorio jazz – klub, pisao za kuhinjskim stolom dok nije postao književna zvijezda, a onda je prodao klub i sasvim se posvetio pisanju. Pisanju, kao i većina pisaca koje cijenim, pristupa kao poslu kojim se bavi svakodnevno (anegdota iz njegova života jest kako je pri završetku «Lova na divlju ovcu» odlučio kako će prestati pušiti i početi trčati, iako je dotad pušio oko tri kutije cigareta na dan, i da će se njegova karijera početi temeljiti na tjelesnom zdravlju – od tada svaki dan odvaja bar sat vremena za vježbu jer mu tjelesna kondicija pomaže u profesionalnoj disciplini.
«Svaki dan sjedam za stol i pišem, bez obzira na to da li uživam ili se mučim. Dižem se u četiri ujutro i obično pišem do poslijepodneva... Za to je potrebna fizička snaga.»
(Općenito, ljudi kod nas misle kako je pisac osoba koju jednom godišnje uhvati grozničava inspiracija koja ih tjera da mahnito pišu cijelih tjedan dana, nakon čega objave svoju sjajnu knjigu i ostatak godine čekaju novu grozničavu inspiraciju. Iskustva niza pisaca pokazuju da tome baš i nije tako: pisanje je baš kao i svaki drugi posao, rezultat svakodnevnog rada i zalaganja, i većina pisaca ipak mora pisati svaki dan, nekad bolje, a nekad lošije, kako bi nakon godinu dana sa svojim djelom nekamo dospjeli).
«Moj slatki Sputnik» govori o specifičnom ljubavnom trokutu – u jednom njegovu kutu je Sumire, dvadesetdvogodišnja aspirantica na stabilnu književničku poziciju, koja se zaljubila u sedamnaest godina stariju Miu, Japanku korejskog podrijetla koja je bila bogata i trgovala vinom, dok je u Sumire bio zaljubljen pripovjedač koji je sa Sumire pohađao fakultet, ali dok je Sumire studiranje napustila, on je diplomirao i postao učitelj.
E sad, sve da i nisam znala da je ovu knjigu napisao Haruki Murakami, nakon «Norveške šume» ne bih imala više nikakvih dvojbi. Radi se o ležernom ispovjednom stilu koji doista ima odmjeren ritam i u svojoj je biti dobroćudan. Naime, Murakami govori i o pitanjima koja su u našoj kulturi (ali i u japanskoj, rekla bih) još uvijek moralno i društveno prijeporna, poput zaljubljivanja u isti spol, preljuba s oženjenim ženama ili u najmanju ruku neuspjeha (nemara, zapravo) da se postigne određeni status na društvenoj ljestvici, kako kod nas, tako i u Japanu. Da je neki drugi pisac pristupio nekoj od ovih tema, vjerujem da bi kroz njegov ili njezin stil progovarao njegov ili njezin stav o tom pitanju, ali kod Murakamija to uopće ne osjetim – čini mi se da on u svojoj biti prilično dobro prihvaća najširi spektar ljudskih različitosti i otklona od normalnog (da, sada govorim o Murakamiju kao osobi, iako znam da to ne bih smjela – pisac nije svoj lik i on nije svoj roman, i u pravilu bi ih trebalo razlikovati. Ali stvari kod pisanja nisu tako jednostavne kao što su kod izrade stolića za kavu.)
Isto tako, on prilično lako prelazi iz stvarnog svijeta u spiritualni, što može biti nasljeđe dalekoistočne kulture ili osobna značajka, ali bilježim da se ista stvar dogodila u «Norveškoj šumi» kao i u «Mom slatkom Sputniku»: njegovi likovi bolećivo pate od problema koje čvrsti i temeljiti zapadnjaci uopće ne osjete kao probleme. Oni pate od toga da im se duša rascijepila na dvoje, njihovi snovi utječu na njihovu javu značajnije nego što je to kod zapadnjaka, puno snažnije reagiraju na simbole i znakove i općenito su duhovniji nego što bi to bili Europljani ili Amerikanci.
Međutim, koliko sam shvatila, kod nas postoji niz čitatelja koji ne vole Harukija Murakamija, pa se u ovom postu obraćam upravo njima: zašto ne volite čitati Murakamijeva djela, dragi čitatelji? Je li to stoga što smatrate da previše pojednostavljuje? Je li išao linijom manjeg otpora izabravši upravo američku kulturu kao «pronosača» svojih djela? U čemu je stvar, dakle?
nedjelja, 01.11.2009.
Plava krava zaborava
Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime, nisu ovo moje kiše...
Kad mi već apsolutno ne ide na profesionalnom planu, zasigurno će vam biti drago čuti da i dalje čitam k' o mutava i da mi bar po tom pitanju (kao i na osobnom planu, nemojmo baš biti toliko negativni!) sve štima. Nakon što sam prekrižila de Bottona sa svog popisa, malo ću se više baviti Harukijem Murakamijem (to je totalno moj M.O. - nisam baš trendsetterica, ali volim znati i voljeti sve što vole mladi, tako da obično čekam da neki hype malo popusti pa da se i ja ukrcam na vlak koji vozi za Super – sam – zemlju).
To znači da sam već pročitala «Moj slatki Sputnik», o kojem izvještaj slijedi kroz nekoliko sljedećih dana, a čeka me i «Lov na divlju ovcu», koji još nisam počela čitati (ipak, valja reći da se Murakami toliko lako čita da ljudi doista nemaju isprike za nečitanje u vidu «nemam vremena». Doista nemaju.)
Nego, isto tako sam rekla sebi prije nekoliko dana kako ću se malo više početi baviti čitanjem zanimljive publicistike – stoga se na mojoj plejlisti našlo i ime marketinškog stručnjaka Setha Godina koji je napisao knjige poput «Plava krava – preporodite svoj posao, budite osobiti», «Malo je in, veliko je out» i «Svi marketinški stručnjaci su lažljivci». Čitam «Plavu kravu» i dobro se zabavljam osmišljavajući svoj fiktivni biznis. I o tome vrlo uskoro na Bookeraju.
P. S. Prije nekoliko dana sam pročitala «Uspavanku» Chucka Palahniuka koja mi je tako rasturila mozak da ne znam odakle bih uopće počela razmišljati o njoj. Zapravo, mislim da moram još jednom pročitati tu knjigu prije nego što vam kažem što mislim o njoj.
