Upravo sam čitala posljednji broj Vijenca, onaj od 19. studenog 2009. godine (planiram tradicionalnu predbožićnu lomaču i bacanje papirnatog otpada iz sobe, pa su se Vijenci našli prvi na udaru), koji na jednoj od prvih stranica donio tekst Laure Mihaljević o ovogodišnjem Interliberu pod naslovom «Veliki sajam starih slabosti». Tekst sam preletjela teška srca iz razloga poznatih stalnim čitateljima ovog bloga, neke su pritužbe bile opravdane, a neke su bile jednostavno neumjesne (kao, zašto su mali izdavači prodali tek toliko knjiga da pokriju cijenu zakupa izlagačkog mjesta? Možemo se sporiti oko toga je li sajamsko izlaganje zapravo pravi način za promociju knjige, ali ja sajam doista nikad nisam doživljavala kao mjesto trgovine, već kao mjesto informiranja i promocije).
Međutim, upala mi je u oko poetična izjava našeg ministra kulture, Bože Biškupića, koji je pri otvorenju Interlibera izjavio sljedeće: «Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti život.» Autorica doduše nigdje ne navodi da je to izvorna izjava našeg ministra ili njegovih savjetnika koji mu pišu govore, ali isto tako ne navodi niti da je ministar citirao poznatog pisca Ivu Andrića kad je govorio o lakomislenom osiromašenju života nečitanjem i zanemarivanjem knjiga. Iz teksta se ne da naslutiti niti je li ministar bio precizan u navođenju svoga izvora.
Iskreno, ni ja nisam znala da to nije ministrova izjava, ali je bila poetična i lijepa misao koju sam iz nekog razloga htjela odguglati (kao da sam znala), pa sam se i sama uvjerila kako postoje 782 rezultata koja Ivu Andrića navode kao autora sporne rečenice.
Što mislimo o tome? Je li autorica bila dužna znati da je Božo Biškupić re – citator već postojeće izjave? Je li on trebao izrazitije naglasiti kako se radi o tuđoj misli? Je li se u redu kititi tuđim perjem? Ili sam ja jednostavno preosjetljiva na pitanje autorstva?
P. S. Ako se želite sami uvjeriti u to kako stvari stoje u tekstu, pročitajte ga ovdje.
Post je objavljen 30.11.2009. u 14:55 sati.