Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 12.11.2009.
Kako motivirati učenike na čitanje lektire
Sad kad sam na Almost cool listi i kad sam postigla sve što sam ikad željela da ovaj blog postane, dosta je bilo privlačenja pozornosti nebitnim, popularnim temama kao što su knjige Harukija Murakamija, Alaina de Bottona ili Amelie Nothomb – sad kad svi slušaju, sad ćemo razgovarati o ozbiljnim stvarima.*
Ne znam jeste li već čuli za tu groznu društvenu pojavu, ali navodno da djeca danas ne čitaju lektire već ih neštedimice prepisuju iz Vodiča za lektire ili ih skidaju s neta, sa stranica poput www.moje-lektire.net ili www.lektirazaneznalice.com (ne, nisu pravi linkovi, šta ste zbilja mislili da bih ja upućivala na takve stranice? Na blogu koji želi popularizirati čitanje? Bravo, petica za trud. Ako želite linkove za lektire, čujem da vam Ivana Brkić može pomoći u tome.) Time se, po mom skromnom laičkom sudu, poništava svaki koristan učinak koji bi čitanje moglo imati po dječji vokabular i druge socijalne i intelektualne vještine. Međutim, neki roditelji to čak i odobravaju (surfajući o ovoj temi, naletjela sam na jedan forum za roditelje gdje su u jednom topicu roditelji razmjenjivali gore navedene sotonske linkove jer njihovo dijete je tako dobro, divno i pametno, ali nažalost ne voli čitati lektire i roditelj ga ne namjerava tjerati na to jer su djeca ionako preopterećena. Ili još bolje, njihovo dijete voli čitati, ali ne voli baš pisati lektire. To je školski primjer roditelja koji čini medvjeđu uslugu svojem djetetu, pomažući mu da izbjegava svoje školske obveze (da sam ja takvo nešto predložila svojoj mami, mislim da bi zaradila momentalnu šut – kartu na Mars). I ja sam, i to ne tako davno, bila školarac, čitala sam lektire, pisala ih i usto učila za 16 ili 17 predmeta, i nisam se osjećala preopterećenom, ali očito je da se za sedam – osam godina sve toliko promijenilo da su djeca pomalo intelektualno onemoćala pa im treba sva pomoć koju mogu dobiti.
Zapravo, na ovaj sam se tekst odlučila ponukana jednim postom blogerice Poslije pedeset koja u seriji postova pod naslovom Kako motivirati nemotivirane učenike donosi afirmativan pristup čitanju lektire, pa predlaže da profesor književnosti za svoje učenike organizira Noć čitanja lektire, s dekicama, grickalicama i toplim napitcima. Noć čitanja lektire po svemu sudeći odgovara romantičnoj predodžbi o užitku čitanja i generira atmosferu koju klinci kasnije povezuju s ugodom pri čitanju. Meni se ideja jako svidjela pa sam htjela saznati i više o tome kako motivirati djecu na čitanje lektire, o čemu stručniji zasigurno znaju više nego ja.
Prva stanica na mom putu je svakako stranica Hrvatske mreže školskih knjižničara koja donosi prijedloge Marije Bilić – Prcić uobličene u tekst Kreativnost i raznolikost u interpretaciji lektire koja je izrazito korisna za predmetne nastavnike koji neposredno sudjeluju u izvođenju satova lektire, međutim, meni kao laiku ne znače puno kad je sva sila da nikad u životu neću voditi sat lektire.
Savršen rad na temu motivacije učenika na čitanje lektire sam našla i kod prof. Ivane Vladilo iz Strojarske škole iz Rijeke, koja je u radu Lektira – radost čitanja ili tortura postavila puno pitanja i dala puno odgovora na njih. Pročitajte, nećete požaliti, članak sadrži komparaciju sustava obveznog čitanja u Kanadi, SAD – u i u europskim zemljama, za razliku od našeg sustava. Ono što mi se osobito svidjelo u članku prof. Vladilo jest to da je navela kako je u drugim državama knjižnica, a ne kafić, mjesto okupljanja društvene zajednice i kako se tamo održavaju sva grupna sastajanja koja su bitna za zajednicu – seminari, tečajevi i dr. Također, prof. Vladilo navodi kako je za oživljavanje sata lektire bitno uvesti mogućnost diskutiranja, da se učenik osjeća pozvanim izraziti svoje mišljenje i dati svoje viđenje problema kojim se bavi određeni lektirni naslov.
Ponukana svim tim pametnim i stručnim ljudima koji su rekli mnogo toga lijepog, pozitivnog i poticajnog o tome kako motivirati učenike na čitanje lektire, i ja ću navesti nekoliko svojih prijedloga o tome što možemo učiniti kako bi naša dječica bila načitanija i obrazovanija:
1. ČITATI NAGLAS – zašto djeca vole bajke? Zato što ih slušaju od svojih roditelja ili bliskih rođaka. Pripovjedači su oduvijek bili važan dio plemenskog (a kasnije obiteljskog) života jer oni u pamćenju nose i po potrebi reproduciraju cjelokupno iskustvo jedne zajednice, a za slušatelja je to osobito pamtljivo ako se radi o sjajnim, rođenim pripovjedačima (na pamet mi padaju bajke o Ivici i Marici i Trnoružici koje sam slušala na kaseti u izvedbi Zijaha Sokolovića. Od djetinjstva, kad god čujem Sokolovićev glas, on me asocira na slušanje bajki, na mirniji i duhovniji način zabave i na vrijeme kad je sve bilo jednostavnije nego danas. Sličan glas ima i osječki glumac u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, Ivica Lucić, koji kao Jutromlat vodi emisiju za djecu na Slavonskom radiju).
2. TREBA OLABAVITI POPIS LEKTIRA – već i ptice na granama znaju da naš državno propisani popis lektira nije niti fleksibilan niti prikladan za današnju djecu. Zašto bi djeca čitala «Družinu Sinjega galeba» Toneta Seliškara koja im ne govori apsolutno ništa, a možda ih čak i zbunjuje? Je li vrijeme da malo smanjimo dojam s Matom Lovrakom? Nije li se od sedamdesetih naovamo nešto promijenilo – tehnologija je doslovce procvala, djeca ne pješače miljama do škole i za ručak se ne nosi gibanica. U Ministarstvu prosvjete očito je previše babica da dijete ne bi ispalo kilavo (mislim to i doslovno i preneseno). Profesorica Vladilo u svom članku navodi kako u SAD – u i Kanadi nema državno propisanog popisa lektire te da svaka škola bira knjige koje će učenici čitati, ili još češće, učenici svoju lektiru biraju sami. Sudjelujući u potpunosti u čitateljskom procesu (dakle, od odabira knjige), učenici radije čitaju.
3. NAPUTAK ZA RODITELJE – što roditelj može napraviti da bi potaknuo svoje dijete na čitanje? Iznenađujuće puno, rekla bih, i to vrlo malim zahvatima u djetetovom smjeru. Dovoljno je da ponekad, umjesto čokolade djetetu kupite knjigu ili bar strip, i ponekad neka dijete i vas zatekne s knjigom u ruci umjesto s daljinskim upravljačem ili mišem kompjutora.
