Da sam se ovu jesen odlučila učiniti Murakamijevom jeseni, već se zna. Već sam pročitala «Norvešku šumu» i «Moj slatki Sputnik», a svoje sam napore ovih dana okrunila i dovršetkom još jedne Murakamijeve uspješnice pod naslovom «Lov na divlju ovcu». Doslovce sam se ojanjila dok sam završila s njom, moram priznati, čitala sam sva u golom znoju i uz škrgut zuba. Iz čega bi pažljiviji čitatelj ovog bloga mogao zaključiti da mi se knjiga i nije baš previše svidjela. Dakako, ne želim pritom ostaviti dojam da se nekom drugom čitatelju ovaj Murakamijev uradak neće možda više svidjeti nego što se svidio meni.
«Lov na divlju ovcu» obilježio je trenutak u Murakamijevoj spisateljskoj karijeri kad je on konačno rekao sam sebi: «Dobro, knjige mi se prodaju u milijunskoj nakladi, moje ime je na usnama svakom knjiškom moljcu i svakom uzdrhtalom književnom kritičaru, valjda sad konačno i ja mogu reći da sam profesionalni pisac.» Kao profesionalni pisac, prodao je jazz – klub koji je dotad vodio i počeo odvajati za sebe dotad nevjerojatne količine vremena koje je ulagao u pisanje. Piše, kaže, od četiri ujutro do kasno popodne. Za razliku od prijašnjih konciznih rečenica koje su jasno izražavale osjećaje, hemingvejevski, ako hoćete, Murakami je sad dobio vremena za rad na bravurama i pasažima, na lirskim prijelazima i razrađenim metaforama. I upravo to, dame i gospodo, meni umanjuje užitak čitanja Murakamija.
U središtu je radnje, kao i uvijek kod Murakamija, muški pripovjedač koji se nađe u nekoj neobičnoj situaciji. U ovom slučaju to je pojava sasvim avantgardna – čovjek mora pronaći jednu jedinu vrlo važnu ovcu na čitavom japanskom otočju (znakovito je i simbolično kako ta ovca ima na sebi petokraku. Bogme bismo i mi ovdje mogli reći nešto o tom simbolu, ne?) Taj pripovjedač ima djevojku koja ima prekrasne uši. Ima i prijatelja koji se zove Štakor. Ima i pretjerano mnogo vremena za promatranje pojava oko sebe, poput toga da je jutro ovakvo ili onakvo, da je muha na zidu, a da u uredu preko puta radi jedna širokogrudna gospođa – to pomalo zamara.
Kako paralelno čitam i marketinškog stručnjaka Setha Godina, zaključila sam da i on pomalo utječe na moje razmišljanje – on kaže kako današnji potrošači, bombardirani s previše sadržaja kojima se mogu posvetiti, postaju površni i nemaju vremena posvetiti se proučavanju baš svakog pojedinog proizvoda i njegovih karakteristika (stoga je, nastavlja Godin, važno biti osobit, važno je biti Plava krava, a ne obična smeđa). Tako sam i ja za niz stvari izgubila strpljenje: za čitanje novina, za besciljno surfanje bespućima weba, za uživanje u šminkanju, za visoke pete. U čitanju još uvijek nisam prestala uživati jer je čitanje beskonačno raznovrsno, ali se ipak bojim da sam izgubila sposobnost uživati u knjigama koje zahtijevaju malo veći intelektualni angažman od mene: super je lagano i zabavno čitati krimiće, chick – lit ili dječju književnost (jer su moralne pouke servirane na srebrnom pladnju i čovjek točno zna da je svijet tih knjiga bezrezervno crno – bijeli), ali nisam sigurna jesam li još uvijek sposobna čitati klasike, stručnu literaturu ili nešto drugo što je doista zahtjevno? (ili je to još jedna od mojih nesigurnosti koje periodički isplivavaju kao griz – noklice iz pileće juhe?)
Još se jedno pitanje postavilo u svezi s prijevodom Murakamija: kod nas se neke njegove knjige prevode s engleskog prijevoda, a ne s japanskog izvornika. Što mislimo o tome – je li to lakše rješenje s obzirom da Hrvatska vjerojatno nema osposobljenih prevoditelja s japanskog jezika (ili su oni preskupi) ili mislite da se u prijevodu prijevoda puno toga gubi, što se u čitanju, dakako, nikako više ne može nadopuniti niti nadoknaditi?
Post je objavljen 08.11.2009. u 15:41 sati.